Što pokreće ljude kada se suoče s najmračnijim dijelovima ljudske prirode? Roman “Djeca božja” Cormaca McCarthyja otvara vrata u svijet gdje se granice između dobra i zla neprestano prepliću i izazivaju svakog čitatelja na razmišljanje.
“Djeca božja” prati Lestera Ballarda, osamljenika iz ruralnog Tennesseeja, čiji život obilježavaju nasilje, izolacija i gubitak, dok postupno tone u moralnu propast. Ovo je roman o ljudskoj ranjivosti, otuđenosti i posljedicama izbora.
Tko god želi razumjeti duboke slojeve ljudske psihe i McCarthyjevu jedinstvenu književnu snagu, pronaći će u ovoj priči mnogo više od običnog sižea.
Uvod u lektiru i autora
Pa, tko nije čuo za Cormaca McCarthyja? Ovdje se ne radi o tipičnoj priči za laku noć — već o onoj od koje se ježi i najhrabriji ljubitelj teških romana. “Djeca božja” tjera na razmišljanje, ali prvo, malo o autoru, a zatim bacimo oko na književni okvir.
Autor
Cormac McCarthy… zvuči ozbiljno, a iskreno, i jest. Rođen krajem 1933. u Providenceu, SAD (da, nije iz Tennesseeja, iako tamo često vodi svoje likove). On nije od onih pisaca koji će vam dati zagrljaj topline i nade — prije će ostaviti čitatelja sa spomenom na tamu ljudske psihe. Akademska javnost ga voli usporediti s Hemingwayem, što je McCarthyja najviše pogodilo? Priznanje je došao tek nakon gomile godina — prvih nekoliko romana prošli su ispod radara (pa, ako se osjećate kao vječiti autsajder, možda bi vam bio simpatičan!).
Njegov najpoznatiji roman? “Cesta” ili možda “Krvavi meridijan”, ali “Djeca božja” ima posebnu težinu. McCarthy prepoznaje brutalnost ruralne Amerike toliko autentično da čak i čitatelj iz Dalmacije može vidjeti maglu, blato i izolaciju Appalachie. Stoga, ako ste ikad upijali tišinu zabačenog kraja, McCarthy će vas podsjetiti kako ona može biti mnogo više od mira.
Žanr i književna vrsta
Ovdje nema sumnje — “Djeca božja” pada pod tamni kišobran modernog romana. Možda biste ga etiketirali kao psihološki triler ili sirovi južnjački gotički roman, ali ni jedna od tih naljepnica zapravo ne opravdava što sve ovaj roman radi s čitateljem. On je tip romana koji vas tjera da preispitate vlastito suosjećanje, dok slijedite priču marginalca, daleko od civilizacijskih pravila.
No McCarthy ne koristi klišeje — on radi nešto što rijetko uspijeva proznom piscu: prikazuje izolaciju toliko živo da se osjeti u grlu. Možda ste navikli na narativ koji ublaži svaki užas, ovdje nema filtera. Nasilje, tjeskoba, praznina… sve je isporučeno gotovo reporterski hladno.
I još nešto — u McCarthyjevom svijetu nema jasnog ruba između žanrova. Ima elemenata kriminalističkog romana, psihološke drame, ali prije svega, ovo je grozničava oda ljudskoj slabosti i paranoji. Ponekad zaboravite da čitate fikciju, toliko su glasovi autentični.
Ako tražite lektiru koja se ne uklapa u ladice lektirnih preporuka i koja vas iskušava na rubu nelagode — e, našli ste svoju knjigu.
Kratki sadržaj
Znate onaj trenutak kad pomislite, “Je li McCarthy stvarno išao ovako daleko?” Pa—ako niste spremni na šok, vjerojatno ste pogrešno skrenuli. Djeca božja baca vas usred ruralnog Tennesseeja, među gustu maglu, blatnjave jaruge i likove zbog kojih će vam, ruku na srce, biti neugodno čitati u javnosti.
Uvod
Na sceni se pojavljuje Lester Ballard, čovjek čiji pogled govori više od riječi. Nije neki romantični gubitnik iz južnjačkog romana — Lester je školski primjer onoga što se dogodi kad vas život baci nizbrdo bez kočnica. Njegov otac je nestao (ne misteriozno, nego s užetom, stvarno mračno), a majka—ako je se uopće sjeća—izgubila se u magli vlastitih problema.
Lester luta šumskim putevima kao duh prošlih zima, živi u napuštenoj kolibi bez struje, a njegovi „razgovori“ s ljudima ne završavaju baš bajkovito. Nema sanjarenja o boljem sutra, nema južnjačkog šarma ni sentimentalnosti — samo neprilagođenost, tišina i gutljaj čežnje za pripadanjem. Ruralna Amerika šezdesetih? Zaboravite limunadu na trijemu. Ovdje nema ni trijema.
Zaplet
Priča se zahuktava kad se Lester, nakon što mu oduzmu oronulu kolibu, doslovno sruši na dno doline i moralnog ponora. Nema više ni privida sigurnosti — ono što slijedi je niz bizarnih, jezivih događaja na granici nadrealnog. Lesterovo tumaranje kroz šume postaje razorni pohod, a stanovnici okolnih sela polako prepoznaju prijetnju iza mrkog pogleda.
Kad Lester naiđe na prizore nasilja, reakcije nisu sućutne. Postupci su mu toliko zapanjujući da se čitatelj pita — ima li u njemu još išta ljudsko? Selo, naravno, šuška iza leđa, ali Lesterovo lice uporno izmiče svakom pokušaju „spasenja“. U jednoj sceni susreće par mladih ljudi — tu stvari klize nizbrdo toliko brzo da i sam McCarthy prevrće želudac čitateljima.
Tijekom čitavog romana atmosfera je toliko teška da možete osjetiti vlagu ispod noktiju. Ponekad dobijate dojam da selo ne želi znati što se zapravo događa na njegovoj periferiji. Lester tu izolaciju pretvara u vlastito kraljevstvo, gdje je on suveren — i krvavo brani svoju teritoriju.
Rasplet
McCarthy ne popušta uzde ni na sekundu. Lesterova priča ulazi u fazu gdje granice između žrtve i zločinca više ne postoje. Njegovi postupci prelaze granice tolerancije i stara napuštena skloništa postaju poprišta prizora od kojih prolazi jeza niz kralježnicu.
Zajednica, naravno, ne ostaje slijepa — nestanci, čudne smrti i stalna nelagoda izazivaju paniku. Policija uključuje sirene, sela šapatom prenose imena, ali Lester na trenutke djeluje kao duh s one strane stvarnosti. Ko je ovdje stvarno izgubljen — on ili ljudi koji zatvaraju oči pred noćnim šuštanjem?
Pred sami rasplet dolazi do povratka starih duhova, doslovno i metaforički. Sjećanja progone, a snijeg zatrpava tragove — kao da priroda pokušava zauvijek zatrti nesreću koja je pogonila cijeli ovaj roman. Lester, ostavljen između zakona, vlastite savjesti i zlokobne tišine, tone još dublje. Ne traži iskupljenje. Više ne zna ni zašto je krenuo.
Kraj
Gotovo da možete čuti tup udarac kad kraj Djece božje padne pred vas. Lester ostaje sam, pregažen ledom i sivilom. Nema velikih raspleta — niti božanskog prsta, niti zore koja donosi olakšanje. Smrt — možda jedini istinski dom koji je ikada poznavao — dočekuje ga bez fanfara.
Okolina ne pamti dobroga Ballarda; on ostaje tek fusnota među ljudima i zloslutnim pričama uz vatru. Policajci, liječnici i seljani ne kriju olakšanje — završilo je, ali nekako svi znaju da takvih Lestera baš i nije nestalo sa svijetom. Roman se zatvara punim krugom izolacije, s pitanjem visi li itko od nas stalno nad rubom—ili jednostavno ima sreće što ne klizne dolje.
Sutra? Ista magla, isto blato, ali jedna priča manje… ili jedna više, ako pitate stari jukebox kod lokalne trgovine.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko bi rekao da prizori iz jednog ruralnog dijela Tennesseeja mogu tako stisnuti želudac – i ostaviti onaj poznati osjećaj “neka ovo završi, ali ne mogu prestati čitati”. Cormac McCarthy ne bira laka terena: radnja romana “Djeca božja” odvija se upravo ondje gdje se vrijeme čini sporim, a patina 70-ih godina kao da pritišće svaku stranicu.
Proljeće? Zima? Ništa tako jasno. Sve se nekako miješa – dani teku kroz godišnja doba, ali nema one poznate svjetlosti koja daje nadu u novi početak. Umjesto toga, magla nad planinama, blatnjave ceste, škripava drva – realnost Appalachije, negdje oko 1970. Crkve djeluju napušteno, a staro kino i rudarska skladišta vise kao sjenke prošlih vremena. Lester Ballard luta kroz šume blizu Seviervillea – svaki kamen, svako stablo ima svoju priču, ali nitko ne priča osim šapata vjetra i udaljenih pasa.
Zanimljivo, grad u kojem se Lester pojavljuje nije baš popisan na karti. Ako ste ikad lovili signal negdje na putu prema Smoky Mountains, znate taj osjećaj prostora gdje vrijeme zbilja malo koga zanima. Život, rekao bi McCarthy, ovdje je sirov kao i svaki zub u Ballardovoj neurednoj čeljusti. Čitatelj osjeća vlagu, hladnoću i težinu; ni kapi glamura, ni traga civilizirane udobnosti… Samo izolacija, i to ona koja pritišće svaku misao, kao da kroz nju pada kiša sedam dana zaredom.
Vrijeme priče? Nema telefona koji zvoni, TV-a koji svijetli u kutu – znakovi modernosti su samo sitne smetnje uokolo. Sve se događalo u periodu nakon Drugog svjetskog rata, dublje u 20. stoljeće, prije poplave ekrana i lažnih vijesti. Ljudi se još drže tradicionalnih pustolovina – lov, poljoprivreda, povremena pijanka u lokalnom bircu.
Zamislite McCarthyjev Tennessee kao mora tihu arenu gdje svaki zvuk signalizira borbu za opstanak, a svako godišnje doba donosi drugi oblik gladi, hladnoće ili samoće. Sve to oblikuje Ballardov pad – prostor i vrijeme postaju suučesnici njegovih odluka, a za čitatelja ostaje dojam da iz te tmine nema izravnog izlaza.
Tema i ideja djela
Zamislite da šetate kroz sivu, blatnjavu šumu, gdje svako šuštanje lišća može biti znak opasnosti — ili makar neugode koju ne želite ponijeti kući. “Djeca božja” Cormaca McCarthyja, nema milosti: roman baca čitatelja pravo u srce američke provincije sedamdesetih, gdje pravila nisu stvar papira, nego šutnje, pištolja i praznih pogleda. Ovo nije knjiga u kojoj ćete pronaći toplinu kakvu možda očekujete od literature koja nosi “božanski” prizvuk u naslovu. Dapače, ovdje Bog češće šuti.
Ali čemu zapravo sve te hladne slike okrutne prirode i samoće? Tema se ne skriva iza praznih riječi — ona udara direktno. Roman govori o granicama između dobra i zla, ali ne onako kako se uči na vjeronauku ili u starim filmovima. Lester Ballard, glavni lik, nije olakšanje za vašu savjest. Nema junaka, nema velikih uzora; svijet prikazan u djelu prikazuje izolaciju, nasilje i gubitak svakog pojma o moralu, gotovo kao da svaka ljudskost nestaje kad nestane društvo.
Ideja autora izlazi iz svake stranice baš kao što miris mokrog drva ulazi pod nokte zimi. Cormac McCarthy istražuje što ostaje od čovjeka kad mu se oduzmu svi “štakorski izlazi” — društvene maske, utočišta, opravdanja, druge ljude. Knjiga postavlja pitanje: koliko smo zapravo drugačiji od zvijeri kad život postane surova borba za preživljavanje? Ovdje nema filozofije u oblacima – sve je blatnjavo, krvavo, teško.
Onih nekoliko trenutaka malim mještanima Tennesseeja promaknu kao spasonosni tračak nade, ali kratko traju — kao sunce iza naoblake povrh poštanskog sandučića. Iscrpljujuće opisi tihe propasti Ballardove duše ne nude pobratimstvo. Nema ljubavi koja nadjačava zlo, nema obitelji koja oprašta, nema spasitelja koji dolazi s pjesmom. Sve je svedeno na ogoljenu borbu i pitanje gdje nastaje, a gdje nestaje ljudskost.
U toj je surovosti leži ključna ideja djela: može li čovjek bez zajednice, ili bez ikakvog osjećaja pripadnosti, ostati čovjek ili se, poput Ballarda, gubi u mraku koji postaje sve teži i dublji? Djeca božja nudi hladno ogledalo u kojemu svatko može prepoznati tragove vlastite ranjivosti, ili barem osjetiti kako je hodati rubom provalije društva — i onda se vratiti natrag, barem na trenutak, u sigurnost poznatih lica.
Analiza likova
Vjerujete li u onu staru „čovjek je čovjeku vuk“? U „Djeca božja“ Cormaca McCarthyja tu se izreku može gotovo opipati—i to bez rukavica. Kad krenete upoznavati likove ovog romana, jasno je da ovdje nema moralne utjehe ni sigurnih crno-bijelih granica. Prava parada ljudskih slabosti i čudnovatih odluka…
Glavni likovi
Nema tu puno filozofiranja: sve se, kao što već znamo, vrti oko Lestera Ballarda. On je svojevrsni antijunak—lik za kojeg ne tražite poster, ali ga ne možete izbaciti iz glave ni nakon što zatvorite knjigu. Lester nije samo osamljenik—on je čovjek na rubu i iza ruba društva, prepušten sam sebi u brdima Tennesseeja. Nitko tu nije spreman spasiti Lestera, ni on sam. Njegove misli grizu, svaki njegov izbor pretvara se u novi nesporazum sa svijetom. Sjećam se jednog čitateljskog foruma gdje je lik bio opisan „kao da je netko pustio divljeg psa u književnost.“
Ima Lester svojih trenutaka u kojima djeluje gotovo djetinjasto, ali McCarthy ga ne štedi—umjesto toga, vodi ga nizbrdo brže od sanjki po snijegu. Ono što ga odvaja od klasičnog književnog zlikovca je ta neugodna kombinacija ranjivosti i nasilja. Ako ikad na trenutak osjetite empatiju, ona brzo sklizne u nelagodu.
Evo detalja koji ostaje urezan: nijedna njegova odluka nije sasvim luda, jer njegov svijet nema pravila koja bismo mi prepoznali. Preživljavanje kod Lestera postaje gotovo životinjski instinkt; on nije ni monstrum ni žrtva, već ekstremna verzija onoga što se može dogoditi kad društvo potpuno zaboravi svoje najkrhkije članove.
Sporedni likovi
Druge figure koje tumaraju Ballardovim svijetom nisu tu da mu pruže prijateljsku ruku. Tu je šerif Fate—lokalni redarstvenik, simbol nekakvog reda (ili barem pokušaja reda) usred kaosa. Baš kad pomislite da bi mogao donijeti jasnoću, Fate često više podsjeća na umorne ljude iz dokumentaraca koji na kraju svega samo slegnu ramenima. Ponekad ga zamišljam kao da pije lošu kavu u obližnjem dineru razmišljajući što mu je točno život donio…
Zatim, tu su seljani, koji Ballarda gledaju više kao nevolju nego kao čovjeka; o njima se sjećanje gubi kako stranice odmiču, kao tragovi po blatu nakon kiše. Neki su usputni trgovci, vlasnici seoskih dućana ili tek šapat na zborovima. McCarthy ih često ostavlja bez imena, kao da podsjeća čitatelja da Ballard niti pripada niti bi ikoga to previše uzbudilo.
Ne smijemo zaboraviti ni žrtve koje Ballard susreće i one koje su mu stroj za nevolje. Rijetko upoznajemo njihove priče, ali kroz knjigu samo njihovo prisustvo stvara još gušći zrak… kao da je napetost u selu stalno na rubu pucanja.
Odnosi između likova
E, sad, ovi odnosi… U Ballardovom svijetu bliskost je rijetkost, a povjerenje gotovo zabranjeni luksuz. Najbliži odnos koji Lester ima zapravo je s krajolikom; njegov kontakt s drugim osobama često podsjeća na dva stranca koja pričaju dijalektima kojih se ni jedan drugi ne sjeća.
Između njega i šerifa Fatea postoji neka vrsta neizrečene igre mačke i miša, ali bez jasnog kraja ni pobjednika. Nema ovdje napetih dvoboja s filmskom glazbom u pozadini—sve je mutno, od razgovora do stajališta. Ballard nije protivnik kojeg netko želi, ali ni žrtva koja će tražiti pomoć.
Ostali likovi prema Ballardu dijele neugodno nepovjerenje. Gotovo svi kontakti—bilo da je riječ o prodavaču, slučajnom prolazniku ili čak, u onim rijetkim trenucima, njegovoj prividnoj nježnosti prema neživim stvarima—ostaju hladni, izrazito udaljeni i često završavaju još većom izolacijom. Njegovi odnosi mogu se opisati kao pokušaji unošenja topline u smrznutu sobu—svjetlo nakratko, hladnoća zauvijek.
Nije to roman o „prijateljstvu koje spašava“, nego podsjetnik da ponekad, kad sve izmakne kontroli, ni najtvrdoglaviji razgovori ni najnježnije geste ne mogu probiti tišinu oko glavnog junaka. Ako ste ikad osjetili da gledate izvana u svijet iz kojeg ste isključeni, lako biste mogli prepoznati Ballarda, barem u tragovima.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad čitali Cormaca McCarthyja, vjerojatno vam je njegov stil ostao urezan u pamćenje – a “Djeca božja” tu jednostavno briljira… ili možda bolje rečeno, namjerno boli. Zamislite rečenice bez suvišnih ukrasa, gotovo ogoljene, ravne kao zapuštena polja istočnog Tennesseeja. McCarthy ne okoliša – kratko, oštro, ali tako precizno da vam ostaje u mislima puno nakon zadnje točke. Vrlo malo dijaloga. I kad se pojavi, često je tako tanak i štur da imate osjećaj kao da upadate u tuđe tišine. Ima li dijaloga više od tri rečenice? Kod McCarthyja – rijetko.
Jezik ovog romana boli više nego što zavodi. Rečenice često izbacuju zareze. Velika slova? Samo kad je nužno. Sve ostalo je grubo, sirovo, ‘neispeglano’. Nećete pronaći poetske opise prirode ni dugačke metafore koje izvlače osjećaje. Umjesto toga, svaka riječ ima svoju težinu, baš kao kamenje pod nogama glavnog lika Ballarda.
Zanimljivo, nasilje i neugoda u jeziku su prisutni kao i u samoj radnji. Nema eufemizama, nema uljepšavanja. Sve što likovi rade ili izgovaraju, prikazano je jednako hladno kao planinska rijeka zimi. McCarthy često izbacuje veznike i suvišne riječi, pa roman teče u neobičnom ritmu, kao neka neravna balada za odrasle. Kad Lester izlazi iz svoje ruševne kolibe—kad god škripi vrata, nikad nećete naići na ukrase tipa “nježno, tiho” ili “mekano kao pero”. Samo činjenice, hladne i neumoljive, ali zapravo upravo zato pogađaju srž priče.
Ako neki čitatelj traži utjehu u jeziku, “Djeca božja” mu je sigurno neće dati. Ovdje nema ni toplih dijaloga, ni stilskih “medenjaka”—nema ni traga humoru ili ironiji kakve često koriste drugi američki romanopisci. Sve, baš sve ovdje, podređeno je osjećaju nelagode i autentičnosti.
Neki tvrde da je jezik ovdje osobito usmjeren na prikaz društvene otuđenosti—riječi su ogoljene, baš kao i Ballardova duša. Drugim riječima, i jezik i sadržaj tjeraju vas da gledate nelagodu ravno u oči… Ako vam je to previše, vjerojatno McCarthy nikad nije bio vaš prvi izbor. Ali, za one koji vole brutalnu iskrenost, njegov odabir stila i jezika u ovom romanu ne ostavlja prostora za zaborav.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad pokušali čitati Cormaca McCarthyja kasno navečer—znaš onaj osjećaj kad svjetlo mobitela stvara male sjene po zidu—onda znate kako može nateći nelagoda, kao nakon filma koji ne želiš gledati sam. “Djeca božja” ostavlja okus starog željeza u ustima, ali nekako ne možeš prestati čitati. Roman udara direktno, kao kad se očešete o koprivu i svjesni ste svakog detalja pod vlastitom kožom.
Sam Ballard, njegova osamljenost… to čitatelja tjera da poželi pobjegnuti iz te prašnjave američke zabiti, ali knjiga ne popušta stisak ni kad zaklopiš korice. McCarthy nije baš onaj autor kojeg ćeš pokloniti prijatelju za rođendan—osim ako mu baš želiš priuštiti noći bez sna. Nekad se pitam tko su ti ljudi kojima je ovaj roman “omiljeni.” Nije jednostavno navijati za Ballarda, to je kao kad pokušavaš pronaći točku suosjećanja prema antijunaku u nekoj staroj kultnoj seriji, ali na kraju se, htjeli ne htjeli, zapitate: “Je li društvo krivo ili je on jednostavno od početka bio izgubljen slučaj?”
Što se atmosfere tiče, McCarthy slika tmurnu sliku, i nije šteta što nitko ne dobije happy end. Ima nešto zarazno u njegovoj brutalnosti, kao kad upališ vijesti pa ti nešto u želucu govori: “Samo još pet minuta.” Jezik romana je kao loše vrijeme—nema mjesta za patetiku ni za emotivne krikove, sve je kratko, jasno i teško. Svaka rečenica nosi težinu umora i zemlje pod noktima. Ako poznajete ljude iz sličnih ruralnih krajeva, prepoznat ćete tišinu koja visi nad likovima.
Roman na kraju ostaje sa čitateljem duže nego što biste možda željeli. Nije da ćete pronaći odgovore o dobru i zlu, ali su pitanja postavljena iskreno, bez uljepšavanja. I bez obzira na to što ste završili s čitanjem, u mislima još uvijek odzvanja Ballardov hod kroz maglu i hladnoću. Zbilja, teško je ostati ravnodušan.