Zašto ljudi stoljećima posežu za “Decameronom”? Djelo Giovannija Boccaccia nije samo zbirka priča već i prozor u razmišljanja i svakodnevicu srednjovjekovne Europe. Čitatelje privlači iskrenost likova i mudrost skrivena u svakom pripovijedanju.
Decameron je zbirka od sto priča koje deset mladih ljudi pričaju tijekom deset dana, skrivajući se od kuge u Firenci. Svaka priča donosi različite teme, od ljubavi i humora do kritike društva, stvarajući bogatu sliku tadašnjeg života.
Kratki sadržaj “Decamerona” otkriva zašto ovo djelo i danas ima posebnu vrijednost. Tko su ti mladi ljudi i što ih povezuje? Vrijeme je da se približimo njihovim pričama.
Uvod u lektiru i autora
Znaš ono kad se pitaš kako neka stara knjiga može biti i zabavna i pametna istovremeno? E pa, Decameron tu nudi baš to — šarm starih vremena i mudrost koja vrijedi i danas. Zapravo, kad jednom uđeš u taj svijet, teško je izaći.
Autor
Giovanni Boccaccio — talijanski književnik, vječni zaljubljenik u dobre priče i, da budemo realni, prilično šarmantan tip za nekog iz XIV. stoljeća. Rođen u Firenci, uvijek je balansirao između ozbiljnih tema i laganog, gotovo filmskog pripovijedanja. Ako trebaš zamisliti što ga je guralo naprijed, recimo samo da je — osim rata i kuge — u zraku bio i miris vina s toskanskih brda.
Pričaju da je bio prijatelj Petrarce (i to ne ono “followamo se na Instagramu”, nego stvarno večere i rasprave do kasno u noć). Boccaccio se nije bojao gledati ljudske slabosti ravno u oči — a onda ih, bez previše uljepšavanja, pretvoriti u sto priča iz kojih i danas učimo o sebi… i smijemo se tuđim (ili svojim) glupostima.
Žanr i književna vrsta
Na papiru — zbirka novela, ali zapravo Decameron je neka vrsta rječite fešte za znatiželjne duše. Nije klasičan roman, nego fensi koktel od sto malih svjetova, svaki sa svojom glavom i repom. Formalno, Boccaccio piše prozu, ali ne propušta priliku povući humor, ironiju ili ponekad sočne tračeve iz stvarnog života.
Zašto baš novela? Zato što svaka priča—baš poput talijanske kave—dolazi u maloj, snažnoj dozi, taman da te digne, nasmije ili šokira. Književni znalci često ga trpaju pod renesansni realizam… mada, iskreno, ima tu mnogo više životne strasti i društvenih gafova od mnogih ‘velikih’ romana.
Ako te netko pita žanr: zapiši ‘zbirka novela’, dodaj malo drame, malo satire i dosta mudrosti o ljudima. U ovoj knjizi, sve je na stolu—ljubav, erotika, pohlepa, prevara, snalažljivost, pa čak i vjera, ali bez onog moraliziranja koje ti pada teško na želudac. Uglavnom, pravi renesansni buffet — svakome ponešto, uvijek iz ruke čovjeka koji zna kako zabaviti i poučiti bez da propovijeda.
Kratki sadržaj
Iskreno, tko nije barem jednom poželio pobjeći od svih problema—ili barem od računâ? Ovo nije ta priča, ali je za dlaku bliže nego što mislimo. “Decameron” je zapravo izniman vremeplov pun raznih likova, bježanja od kuge i neočekivanih prijateljstava, taman kao kad danas upadnemo u grupni chat u 3 ujutro. Svaki redak odjekuje životom—i to baš onim starofirenckim, začinjenim sa sto priča u deset dana (ne brinite, ovdje nema dosadnih monologa).
Uvod
Firenca, 1348. — grad u kojem je, recimo, lakše uloviti kugu nego dobar Wi-Fi. Deset mladih, sedam djevojaka (kako kome koja paše, naravno!) i trojica mladića, penju se na brdo iznad grada. Ima netko tko se nije poželio maknuti od loših vijesti? Oni bježe pred smrtonosnom kugom, nadajući se svježem zraku i, hm… boljem sutra. Nije im dugo trebalo da smišljaju zabavu: svatko svaki dan mora ispričati priču. Ironija sudbine — dok se svijet oko njih ruši, oni love humor, sapunice, i trač-partije stoljeća.
Možda ni sami nisu očekivali—ali te priče nisu samo “tko je koga” i “tko je zašto”. Dotiču sve, od zabranjene ljubavi do sitnih (i ne baš sitnih) prevara, magičnih “what if” situacija, pa čak i onih “nisam ja, majke mi” zapleta. Osim drame (a drame uvijek ima), sve pršti ironijom i britkim raspravama o stvarima koje ni danas nisu za svakog uhu. Ukratko: ništa nije sveto, sve je dopušteno… dok god ekipa ima dobar razlog za smijeh (ili barem zadirkivanje).
Zaplet
Okej, sad kad se društvo smjestilo, počinje urnebes. Svaki lik, od pametne Fiammette do mudrog Filomena, dobiva svojih pet minuta slave. Ovdje nema dosadnih nastavaka—ne, ne, ne… Svaka priča je novi twist ili (često neslana) pouka iz života. Ako mislite da su “Decameron” likovi preskromni—vjerujte, varate se. Tu ima previše flerta, slatkih osveta i ljubavnih obrata za jedan prosječan tjedan. (Nećemo ih sve spojlati, ali pripremite se na jedan ljubavni lanac duži od prodajnog lanca bureka!)
Jedan od trenutaka koji je ostao zapamćen meni — i svakom tko je čitao — scena u kojoj Madonna Filippa pred sucima brani svoj (napola zabranjeni) ljubavni život, bacajući fore bolje od političkih talk showa. Ili onaj trenutak kad svećenik upada u grozničavu dramu s “pokajanjem” zbog, pogađate, ljubavi na zabranjenom mjestu. Svatko koga god je zanimalo kako zavrzlama između laži, koketiranja i snalažljivosti može trajati baš deset dana—na pravom je mjestu, i to uz stručnu “postavu” kvazi-filozofa i zafrkana mudraca.
Pa onda sve to zajedno… kao maraton kroz drskost, zavjere, i nevjerojatno pametne igre riječima. Bez brige, nije sve “kruha i igara”—u nekim pričama osjeti se i tuga, i čežnja, i onaj vječni strah od samoće. Baš kao da povremeno netko ugasi svjetlo i svi, barem na minutu, zašute.
Rasplet
Taman kad pomislite da ste sve čuli i da ništa novo ne može iznenaditi — eto, opet “bomba”. Svaki lik iz “Decamerona” ulazi u zadnje dane svog povlačenja s onim osjećajem: “Što se događa kad nestane smijeha, a problemi ipak zakucaju na vrata?” Upravo tu, kroz zadnjih deset priča, pojavljuju se ona tiha, odrasla pitanja: tko se stvarno promijenio, tko je samo pričao priče, a tko se zapravo zaljubio ili oprostio sebi što nije bio junak?
Zamislite grupu koja je prošla sve – smijeh, suze, i previše spontanih improvizacija. Kroz zadnje priče debitira motiv oprosta i zrelosti: tu ne pale više šale, ne prolaze igre riječima. Sazrijevanje stiže, prilično tiho, bez puno pompe – u jednom trenu, svi postaju odrasli i tu leži pravi šarm raspleta. Možda današnji influencer s Instagrama ne bi imao živaca slušati sve te minijaturne drame, ali upravo je to ono što “Decameron” čini bezvremenskim—umjesto traženja lakih rješenja, ekipa bira rast i razumijevanje.
Kraj
Završnica dolazi, a naša desetorka se, bokte, napričala za dva života! Većini bi nakon sto priča nestalo inspiracije, ali ovo društvo odlazi doma s prijateljima, sitnim zafrkancijama i ponekim “da mi je ovo netko pričao…” trenutkom. Firenca u njihovim očima više nije ni tako sumorna—kao kad se vratiš iz kampa i shvatiš da si zapravo izrastao iz starih strahova.
Nezaboravno — nisu svi odnosi ostali isti. Neki su se zaljubili (je l’ itko iznenađen?), neki su, realno, samo postali pametniji u spletkarenju, ali svi su dugovali jedan drugome barem osmijeh ili iskreno “hvala što si bio tu”. Naravno, stvarni život čeka pred vratima, ali sjećanja i priče ostaju u džepu. Što drugo za reći? Kad god poželiš pobjeći iz stvarnosti, pogledaj što je Boccaccio već davno napisao. I, hej — možda te razveseli baš kao što je njih.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko bi rekao da srednjovjekovna Firenca može zvučati kao mjesto za mini “all inclusive” bijeg? A eto, baš tu — u raskošnim vrtovima izvan grada — smjestila se cijela radnja Decamerona. Dok je grad bio prepun straha, dima i tihe panike zbog kuge koja je nemilosrdno harala 1348., ekipa od deset mladih (i da, većina ih je iz zlatne gradske elite) jednostavno je odlučila pobjeći iz centra. Zvuči poznato, zar ne? Svi smo barem jednom maštali o bježanju iz svakodnevnog kaosa.
Prizor: Vani cvrče zrikavci, sve miriše na toplo proljeće i svježu travu. Služavke donose svježe pečene pogačice, negdje u pozadini šapće fontana. Upravo ovako Boccaccio slika idealizirani azil, u kojem ovi mladi – njih sedam dama i trojica mladića (znanstveno dokazano, omjer zabave je veći) – odlučuju skloniti glave i liječiti dušu kroz njegu zabave i pripovijedanja.
Vrijeme radnje? Dobar dio proljeća, tik kad se čovjek najlakše zaljubi ili poželi nešto mijenjati. Ništa tu nije slučajno. Boccaccio fino uvezuje realnost opasnosti (kuža stvarno desetkuje populaciju) i potrebu za normalnošću, pa je zajedničko pričanje priča zapravo psihološki self-care – onaj stari, prije nego što je #mindfulness postao trend na Instagramu.
Firenca u to doba? Šarena, bučna, ali sada tiha. Umjesto svečanih gozbi i glazbe po trgovima, grad je u napetoj tišini. Obitelj, sluge, pa i sami naši protagonisti dobro znaju da zvuci zvona više ne znače samo podne – nego još jednu obitelj koja je ostala bez člana. Taj osjećaj stalne blizine nesreće osjeti se u svakom retku, čak i kad priče počnu biti luckaste ili “vrckave”.
Zanimljivo, dok neki pričaju kako su bježali od “kojekakve dosade”, drugi prepoznaju očajnički pokušaj očuvanja zdravog razuma. Ova vila postaje sigurna zona – nešto kao privatni otok pandemijske ere, u kojem smijeh i maštovitost nadjačavaju strah. Boccaccio, fan žanrovskih miješanja, nije mogao smisliti bolju pozornicu: vani apokalipsa, unutra krene festival izmišljotina.
Ti dani, deset po redu, lete kroz sve generacije i podsjećaju da je i u najmračnijim vremenima itekako moguće pronaći mrvicu svjetla. A možda bi netko iz današnje karantene rado mijenjao Zoom za pokoju bocaccio-vrt priču pod borovima? Svi mi, kad dobro razmislimo.
Tema i ideja djela
Kad netko spomene “Decameron”, većina prvo pomisli na onih sto priča i deset mladih Firentinaca—ali, čekajte, ispod površine krije se mnogo veća igra. Djelo zaobilazi klasične srednjovjekovne klišeje, pogotovo jer Boccaccio odluči staviti obične ljude, a ne vitezove, u prvi plan. Ljubav? Tu je, naravno, ali uz nju dolaze pohlepa, hrabrost, laž, strast, domišljatost i svakodnevni lomovi.
Zamislite situaciju: dvorac, vani hara crna smrt, društvo se zatvara i priča svakakve dogodovštine—od zabranjene ljubavi do spletki trgovaca ili sitnih prijevara. U središtu svega zapravo stoji potraga za zadovoljstvom i bijeg od očaja. Razmišljajući što priče otkrivaju, jasno je da ljudska priroda ostaje ista, bio to 14. ili 21. stoljeće. Traže se smijeh, sigurnost i sreća, ponekad čak unatoč zdravom razumu.
Boccaccio je tu pravi majstor ironije. On ismijava crkvene i društvene autoritete, ali ne kroz gorčinu, već kroz smijeh i poigravanje s granicama tadašnjeg “pristojnog”. Sklonost prema realnosti života čini da kraj svake novele zvuči blisko—ništa nije crno-bijelo, svi ponekad pogriješe, ali život ide dalje. Ovo nije puki bijeg u fikciju: svaka priča otvara pitanja o moralu i društvu, ali bez nametanja rješenja.
Zašto Boccaccio forsira priče ispunjene humorom i snažnim ženskim likovima? Vjerojatno zato jer u “Decameronu” žene nisu samo ukras ili muza (gleda tebe, Dante), već su pokretač radnje, mudre, hrabre i duhovite. I kad pogriješe, nasmiju sve oko sebe.
Kroz cijelu knjigu provlači se ideja da pričanje i smijeh mogu izliječiti ranjenu zajednicu, bar na trenutak. Firentinska mladost stvara vlastiti mjehurić normalnosti dok svijet oko njih propada—a Boccaccio nam u isto vrijeme nježno podmeće ogledalo: Što mi činimo kad nastupi kaos? Kako su naši odnosi i želje pod pritiskom?
Ako ste tražili najkraće moguće izvlačenje pouke: “Decameron” slavi tu našu upornu, neobuzdanu ljudsku energiju koja pronađe razlog za smijeh, čak i kad se čini da je najgore. Da, i hrabrost je tema, ali ne ona s oružjem—nego s riječima. Tko bi očekivao da će roman iz 1348. i danas šaptati: život je kaos, ali nije zabranjeno smijati se?
Analiza likova
Kad uđeš u društvo Boccacciovih junaka – ma, teško je ostati ravnodušan. Neki od njih mogli bi ti biti susjedi iz zgrade, dok drugi podsjećaju na one „zar ne znaš tko sam ja“ likove s lokalnog šanka. Ajmo zaviriti tko su oni zapravo—i zašto je baš ta ekipa preživjela stoljeća priča, tračeva i memeova prije memeova.
Glavni likovi
Prvo, ima ih deset – pet cura, pet dečki – i njihov lider-maratonski model: svaki dan netko drugi u toj fotelji glavnog pripovjedača. Gledano u brojkama, imaš Pampineu, Filomenu, Fiammettu, Emiliju, Laurettu… Da, pamtit ćeš ih kao bend iz ’80-ih, ali svaki lik ima svoj mali „signature“ trenutak.
Pampinea baca početnu ideju – ajmo pobjeć od kuge. Queen energy. Onda Filomena – prava strateginja, ona voli držati društveni red i raspored. Fiammetta? Zvijezda svake zabave, malo sentimentalna, puno hrabra. Emilia je ona osoba koja ti uvijek donese kekse kad si tužan – uvijek empatična. Lauretta je jednostavno duša—ne pravi se važna, ali kad zatreba, svi ju slušaju.
Dečki su tu kao kontrapunkt. Panfilo stalno filozofira (jedan od onih što svaki razgovor pretvore u debate), Filostrato ima najcrnje fore (uzmi ga kao medievalnog gotha), Dioneo je tipičan šaljivđija, uvijek izvuče najluđu priču iz rukava. Neifile je kao skriveni introvert (da, ime zbunjuje, ali lik funkcionira), a Elio ima taj „cool kid“ vibe—uvijek spreman uletjeti u raspravu, ali nikad ne ulazi prežestoko.
Fun fact: Imena su im inspirirana po mitologiji i romanima (onako, kao što bi danas netko dao djetetu ime po Marvel liku). Svaka priča koju oni ispričaju ima njihov osobni pečat—od romantičnih eskapada do brutalnih razotkrivanja tadašnjih licemjera i autoriteta. Pravi mikrokozmos tadašnje Firence, u kojoj se možeš prepoznati čak i ako ti je zadnji poraz u ljubavi bio putem WhatsAppa.
Sporedni likovi
I sad—dva svijeta: ekipa koja priča i likovi koji žive u pričama. Ako se čitaju sve te priče kako treba (a znaš da nisu svi ikone društva), naiđeš na desetke likova—svi od fine gospode do najobičnijih varalica. Pričamo o kraljevima, redovnicama, seljacima, sluškinjama… svijetu u kojem se često i običan pekar pretvara u glavnog zavodnika te priče.
Sjećaš li se prave „crazy rich Florence“ scene? Tedaldo, Guiscardo, Alatiel… Svima je zajedničko to što se svaki, baš svaki od njih našao pred životnom prečicom gdje pravila više ne vrijede. Alatiel, recimo, pogubila bi Netflix publiku – nakon što plovi svijetom, preživi brodolome, promijeni nekoliko identiteta, završi udana za tipa koji ne zna pola njene prošlosti. Baš epski.
Mnogi sporedni likovi zapravo nose „pravu“ pouku priče: nisu uvijek najsimpatičniji (često su obrisi tadašnjih predrasuda prilično jaki), ali su neizostavni za miješanje gena smijeha, tuge i ironije koja prolazi cijelim Decameronom. Sjećam se svog prvog čitanja – svi su mi sporedni likovi zvučali kao onaj rođak kojeg ne vidiš godinama, ali ipak ga prepoznaš čim otvori usta. Ukratko: svaki je začin u talijanskoj varijanti sapunice prije sapunica.
Odnosi između likova
Ajmo biti realni—odnosi među ovom ekipom nisu nimalo jednodimenzionalni. Svatko ima svoj „par“ u grupi, iako to nije uvijek klasična ljubavna priča. Zamisli deset ljudi zatvorenih zajedno dva tjedna – paranoja, simpatije, stari računi, ponekad show koji bi se mogao zvati „Kuća slavnih: firentinska verzija“.
Pampinea i Filomena najčešće se dogovaraju oko pravila igre—a kad se pojavi neka drama, baš su one te koje gase vatru. Fiammetta voli Dionea, ali ne onako očito, više kao he’s trouble, but fun trouble. Lauretta i Elio su svima simpatični—ta vrsta ljudi koja izvlači osmijeh iz svakog, pa makar vani padala kuga. Panfilo i Filostrato ponekad započnu filozofsku raspravu koja se pretvori u… pa, deset minuta zbunjenih pogleda svih ostalih.
Zanimljivo je da se cijelo vrijeme osjeća kako među likovima postoji tenzija između stvarnog života (izvan vile) i fantazije ispračane kroz svaki dan. Zaraženi svijet ostaje vani—oni pričama grade mali balon sigurnosti. Ima tu i vanjskih likova—u pričama se stalno pojavljuju podbadanja na račun crkve (pravi roast sesije!), trgovačkih navika, pa čak i tadašnjih „influencera“. Nitko nije pošteđen.
Ako nekog pitaš tko je Boccacciu bio najdraži… prava štorija. Čak i Dioneo, naizgled bezbrižan i šaljiv, ponekad izvuče priču koja te šokira ili rasplače. Sve su to odnosi—onakvi kakvi nastaju kad ljudi shvate da je život prekratak za dosadu, pogotovo kad je kuga ispred vrata. Kroz smijeh, tračeve, svađe i zaljubljivanja, Boccacciova ekipa dokazala je da se živi najbolje – kad je veselo, makar na rubu katastrofe.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu: usred bijega od kuge, ekipa mladih sjedi ispod maslinovih grana—ali umjesto tužaljki, atmosfera pršti pričama, doskočicama, čak i nježnim zafrkancijama. Nema onih drvenih, teško probavljivih rečenica iz starih pravnih spisa. “Decameron” čita se kao razgovor s prijateljem. Boccaccio piše živim talijanskim jezikom svog doba—pročitajte koje god poglavlje i osjećat ćete se kao da ste slučajno banuli na privatnu zabavu gdje nitko ne glumi velikog filozofa, a svejedno ste na rubu da nešto važno naučite.
Ironija? Nije nužno vezana samo uz šalu—nego je Boccacciova osnovna alatka. Ismijava krute svećenike, lijene feudalce, ponekad čak i same pričatelje. Nije štedio ni “svete krave” društva. Taman kad pomislite da je sve jasno, doleti neki obrat rečenice, sitni komentar ili upadica koja okrene cijelu sliku naopačke. Priznajte, ponekad nasmije baš onoliko koliko i iznenadi.
Jezik “Decamerona” nije ukrašen cvjetnim metaforama ni razvučenim opisima (osim možda kad opisuje raskošnu prirodu ili talijanski ručak—tad ga ponese!). Sve drugo klizi brzo—rečenice su kratke, jasno ucrtane i bez suvišnog kicošenja. Ljubavni prizori otvoreni su, ali rijetko vulgarni. Prikazivanje ženske ljepote tu nije samo zbog opisa—najviše zato što žene u pričama preuzimaju inicijativu, mudro rezoniraju i često preveslaju muške kolege.
Dijalekti i žargon tadašnje Italije stalno upadaju—nekad Firenca, nekad seljačka okolina, nekad elegantni gradski sleng. Koga zanima, pronaći će mali jezični vremeplov: vidjet će kako se govori, psuje, šali ili svađa srednjovjekovni Talijan. Dobar prijevod na hrvatski ne može prenijeti sve originalne poštapalice (vjerujte, neusporedivo je kada netko iz 14. stoljeća baci foru koja bi prošla i danas na nekoj kavi nedjeljom).
Nije svaka rečenica u “Decameronu” lagana kao pero, ali gotovo svaka nosi dozu humora ili barem ubrzanja ritma. Kada se jednom navikne na tu otvorenost i isprepletenost svakodnevnih tema, čitatelj shvaća da Boccaccio nije htio biti dosadan profesorski tip, nego netko tko kroz priču dokazuje da i smijeh ima svoje ozbiljno mjesto, čak i kad oko vas hara crna smrt.
Pa tko još može odoljeti stilu koji podjednako miriše na dobru šalu, mudru ironiju, ali i na pravu ljudsku tugu?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Već prva rečenica “Decamerona” tjera na razmišljanje – zar su ljudi u 14. stoljeću stvarno znali biti toliko duhoviti usred katastrofe? Možda će netko reći: tko još danas ima živaca sjediti kroz stotinu priča? No, kada čovjek krene čitati… gle, priče vrcaju kao mjehurići u čaši prosecca. Prva anegdota o pametnoj ženi iz Prvog dana još i danas odjekuje – tko god je pokušao “preveslati” autoritet, pronaći će sebe u tim redovima.
Nije izvjesno da će svi podjednako zaroniti u taj svijet prepun lukavih ljubavnika, pohlepnih trgovaca ili snalažljivih žena, jer Boccacciova ironija radi u svim smjerovima. Čitatelj osjeća kao da sjedi na trijemu, među prijateljima, i svjedoči zabavi gdje nitko nije zaštićen od šale ni pokude. Usput, jeste li znali da je u srednjem vijeku i šala bila rizik? Decameron baš to nudi – svježu, hrabru dozu priča gdje se može izvući barem jedan savjet za današnji komplicirani život. Nekome se možda najviše ureže priča o slavnoj Griseldi iz Desetog dana – koliko je žena moralo žvakati iste dileme stoljećima kasnije?
Zanimljivo je kako se kroz svaku novelu provlači optimizam, čak i kad priče postanu ozbiljne ili mudre. Onaj tko traži strogu pouku, možda će se razočarati – Boccaccio se poigrava ljudskim slabostima i rado nasmije čitatelja na vlastiti račun. Skoro nevjerojatno, ali i nakon više od 650 godina, Dioneova bizarna pustolovina ili briljantne dosjetke Pampinee ne izgledaju staromodno.
I još nešto – ne postoji samo jedan pravi dojam. Neki će reći da je djelo previše slobodoumno. Drugi će u tome pronaći ljepotu: Boccaccio ništa ne uljepšava. Prikazuje svakodnevicu sirovom, duhovitom i živopisnom, baš kako zvuči dobra priča danas, prepričana na šanku uz kavu ili pivo. Čudno, ali svaki put kad se pročita nova novela, pronađe se nešto blisko, pa i malo provokativno za vlastitu svakodnevicu.
Kad se pogleda unatrag – likovi, obrat, pa čak i stare talijanske pošalice, sve to katkada zvuči bliže od vijesti iz susjedstva. Decameron nije samo “štivo za stručnjake”; tko voli nepredvidivost, ironiju, i traži zrno mudrosti u humoru, ovdje će pronaći svoj komadić povijesti koji još uvijek govori našim jezikom.