Malo tko nije čuo za priču o šegrtu Hlapiću, dječaku koji je svojim avanturama osvojio generacije čitatelja. Ovo djelo Ivane Brlić-Mažuranić uvijek privlači pažnju jer kroz jednostavnu radnju prenosi važne životne vrijednosti i poruke.
“Čudnovate zgode šegrta Hlapića” ukratko prikazuju putovanje mladog postolarskog šegrta koji, bježeći od nepravde, susreće brojne likove i doživljava razna iskušenja kroz koja uči o hrabrosti, prijateljstvu i dobroti.
Ako vas zanima kako jedno dječje putovanje može promijeniti cijeli svijet oko njega, ovo je pravi trenutak da saznate više o Hlapićevim nezaboravnim zgodama.
Uvod u lektiru i autora
Ako mislite da je šegrt Hlapić samo još jedan dječji lik iz ladice “lektira za osnovnjake”, eh, varate se. Ova priča, koju je znala ispričati i prabaka tik prije nego što bi zaspali na bakinim perinama, ima više slojeva nego dobar burek iz kvartovske pekare. Pogledajte tko zapravo stoji iza ovih nezaboravnih zgoda i u kakav je književni okvir upakirana.
Autor
Šapnu vam ime “Ivana Brlić-Mažuranić” i vjerojatno već prepoznate ton tih toplih, mudrih priča koje su krasile djetinjstva diljem Hrvatske. Ivana—ili kako su je kritičari često znali tepati, “hrvatski Andersen”—nije bila tek puki pripovjedač djece. Ova književna prabaka stvorila je likove koji prkose vremenu i pomalo stare zajedno s čitateljem.
Ivana je, zamislite ovo, pisala u doba bez TikToka i Instagrama. Djeca su tada upijala zgode šegrta Hlapića kao mi danas viralne klipove. Ima li uopće doma bez barem jednog izdanja Hlapića na polici ili u obaveznoj lektiri za treći razred? Malo tko zna da je Brlić-Mažuranić bila prva žena članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti—i dvaput nominirana za Nobela. Da, baš ta što je smislila Hlapića i Gitu!
Njezina pisma otkrivaju ženu nježne ironije, s izoštrenim osjećajem za nepravdu. Nekad se šalila sve do suza, a drugi put njezin prozni stil zvuči kao da tješi vlastito dijete nakon loseg dana. Tko može, neka pronađe memoare obitelji Brlić—garantirano će naići na par anegdota iz Samobora ili slika iz Ogulina. Što reći… Legenda za vječnost.
Žanr i književna vrsta
Ako ste ikad zavidjeli Petru Panu ili Tomu Sawyjeru, znajte da se Hlapić sasvim mirno može nositi s bilo kojim likom iz dječjih pustolovnih romana. “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” spadaju u roman, premda biste na mah mogli pomisliti da je riječ o bajci—sve je tu: nepravda, pustolovina, prijateljstvo i neodoljivi (ponekad malo čudni) sporedni likovi.
Ovo je roman za djecu, a po atmosferi i raspoloženju povremeno i bajka s elementima pouke. Vješto opisuje svijet iz dječje perspektive—baš onako kako to doživi devetogodišnjak kad prvi put “pobjegne” u avanturu. Pisano u trećem licu, a opet s toliko suosjećanja prema “malim” problemima koji su u Hlapićevom svijetu zapravo veliki. Stil? Jednostavan, topao, duhovit. Nema filozofije, nema pretencioznosti—knjiga klizi, smiješi se svakom tko se usudi ponovo biti dijete, pa makar to bio i čitatelj od pedeset ljeta.
Zanimljivo, roman često završi u rukama odraslih koji ga čitaju na glas—jer ritual posuđivanja Hlapića iz gradske ili školske knjižnice prelazi iz generacije u generaciju. Da zaključimo, žanr je pustolovni roman za djecu, začinjen komadićem bajkovitosti i velikom mjerom srca—recept koji, očito, ne izlazi iz mode.
Kratki sadržaj
Kad netko spomene “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, teško je ne nasmiješiti se. Zvuči kao tipičan roman za mlade – ali tko je jednom s Hlapićem krenuo na put, zna da je to puno više od obične školske lektire. Vrijeme je za brzi pregled… ali bez dosade.
Uvod
Zamislite, mali postolarski šegrt — Hlapić — radi, trudi se i šuti kada treba, ali svijet oko njega nije baš med i mlijeko. Majstor Mrkonja, stroži tip bez puno strpljenja (definitivno ga ne bi angažirali za vođenje školskih radionica), često strogo gleda na Hlapića. Nakon nesporazuma i nepravde, naš šegrt pakuje svojih sedam stvari — odnosno stare čizme, kruh i pokoji komad sira — i odlučuje hodati „kroz cijeli svijet”.
Već ovdje osjeti se onaj trenutak kad pomisliš: “Eh, da mogu i ja tako jednostavno krenuti kad mi sve presjedne!” Pa tko nije maštao, barem jednom, da krene pronaći slobodu — ali naravno, Hlapić uskoro saznaje da sloboda uopće nije lagana stvar.
Zaplet
Na putu, Hlapić ne nailazi na luksuz hotela s pet zvjezdica. Prva noć — praznog trbuha, pod otvorenim nebom, s istrošenim džonom na čizmama i osjećajem nesigurnosti kojeg svaki klinac zna kad prvi put prespava izvan kuće. Prvi prijatelj kojeg susreće je Gita, šarmantna cirkusantica koja čuva svog psa Bundaša bolje od većine ljudi što čuvaju mobitele. Njih dvoje putuju, stalno vjerujući da iza sljedećeg zavoja čeka neka avantura — ili barem topli obrok.
Doživljaji pršte na sve strane: od spašavanja djece iz goruće kuće, do borbe s prepredenim Crnim čovjekom. Tko je taj tajanstveni tip i kako se uvijek pojavi kad ne treba? Stari cirkus, siromašni seljaci, pa i poneki dobri ribar — svaki susret nosi lekciju iz života, skupljenu kao kamenčić u džepu. Usput, ni Hlapićeve čizme ne ostaju bez ožiljaka — tko su svi ti ljudi koje susreće i gdje će ga putra dovesti?
Rasplet
Kad bi život bio zabavan kao Hlapićeve pustolovine, nitko ne bi prigovarao. No nakon cijelog tog lutanja, stvari se ne završavaju preko noći. Ovdje roman pokazuje one pravi-touch trenutke — Hlapić uči da ponekad treba priznati kad si slab, i da se ne može uvijek samo bježati. Kada se konačno sve tajne otkriju — tko što skriva, tko čini dobro unatoč siromaštvu, a tko su ljudi na koje se istinski možeš osloniti? Najviše iznenađuje kako baš oni najmanje važni mogu promijeniti cijelu priču.
Gita i Hlapić, svatko sa svojom ranom i snom, naposljetku su povezani zajedničkom željom — pronaći toplinu doma. I možda koja palačinka više, jer tko još može ostati ravnodušan na miris domaćih kolača nakon dugog hoda?
Kraj
I taman kad pomisliš da će završiti kao u bajci — s trubom i konfeti, Ivan Brlić-Mažuranić spusti tenzije. Hlapić se vraća kući, ali ovaj put kao netko tko je doživio svijet na vlastitoj koži. Mrkonja? Čovjek omekša (ne sasvim, jer to ne bi bio on, ali izvadi osmijeh odnekud iz kuhinjskog ormara). Svi dobiju nešto: Gita pronalazi obitelj, Hlapić dom, a čitatelji lekciju koju neće brzo zaboraviti.
Nema holivudske pompe — sreća se mjeri u zagrljajima, praznicima na stolu i pogledima koji govore “sad si svoj”. Iako roman završava, onaj čudnovato pozitivo osjećaj još dugo ostaje. Možda je baš zato ova priča uvijek aktualna — na kraju, svatko od nas traži svoju čudnovatu zgodu.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako očekujete brz odgovor na pitanje gdje se to Hlapić skitao—evo iznenađenja! Ne postoji samo jedna ulica, već cijela karta mjesta iscrtana Hlapićevim (pomalo istrošenim) cipelama. Radnja kreće iz onog skromnog, živopisnog mjestašca: Hlapićevog postolarskog doma. Zrak miriši na kožu i lijepak, zidovi šute poput tajanstvenih čuvara. I onda, brzo, usred noći, cijeli svijet postaje njegova nova postaja—put pod noge, kroz sela prepunih skakavaca, gustih šuma gdje čak i medvjedi dišu opreznije, pa sve do cirkuskih šatora i ludih vašara (da, zvukovi tu nisu nimalo tihi).
Ma tko god čitao, odmah osjeti: ovo nije dekor za bajke već prizemljena, autentična Hrvatska s početka 20. stoljeća! Prizori: uske ceste pod slabim mjesečevim svjetlom, livade koje cvjetaju kao iz Dore Pejačević partiture. Djevojčice i dječaci, zanatlije, prosjaci—ljudi svih boja i šarenila, njihova svakodnevica Hrvatima nije nepoznata ni danas. Zanimljivo, razne geografske i društvene točke postaju iskustvene stanice gdje se testira karakter (i izdrživost Hlapićevih cipela).
Vrijeme? Uh, tu bi se i kroničar namučio! Već na prvim stranicama jasno je da nema mobitela, ni Ubera—sve miriše na rane godine 1900-ih, kad su satovi zvonili s katedrale ili, još češće, iz bakeine škrinje. Tih nekoliko dana Hlapićeve pustolovine može vam prohujati kroz prste poput pijeska, a opet, svaki detalj upadne u pamćenje kao kad prvi put probate slanu karamelu—slatko, slano, neočekivano. Sunce, kiša, ognjište i put—vrijeme nije samo okvir, nego i živi lik u Hlapićevoj priči.
Čitatelj završi s osjećajem kao da je hodao njivama, mirisao prašnjave ceste, čuo zvižduk vlaka na kolodvoru. Ako niste nikada protrčali kroz proljetni sumrak nekog malog podravskog sela, nakon ovog romana barem ćete znati kako to zvuči u priči.
Tema i ideja djela
Nekad se pitaš što zapravo ostane kad zatvoriš posljednju stranicu knjige? Eh, kod Hlapića to nisu samo maštoviti opisi i simpatični gegovi—ovo je zapravo pričica prepuna skrivenih slojeva. Zamisli klinca, obučenog u prevelike čizme koje škripuckaju na svakom koraku… i sad zamišljaj kako on, uz sve djetinje nestašluke, odjednom postaje pravi mali heroj. Glavna tema? Prava borba za pravdu i toplinu doma—ali bez patetike, čak i kad su suze blizu (znam iz iskustva, jednom sam čitala tu knjigu bratu pa je i meni pobjegla koja).
Ivana Brlić-Mažuranić nije tip autorice koja se zadovoljava površnim pojmovima poput ‘dobrote’ ili ‘prijateljstva’. Kod nje, to su živi likovi—npr. kad Hlapić zagrli Gitu nakon napornog dana, to možeš doživjeti kao vlastiti zaboravljeni zagrljaj iz djetinjstva. Poruka šiba ravno kroz papir: uvijek postoji način da pobijediš nepravdu, makar ti cipele bile izderane, a džepovi prazni.
Jedan poznanik mi je pričao da je ponovno čitao Hlapića kao odrasla osoba i, iskreno, kaže da ga je tek tada stvarno pogodila ideja o snazi male dobrote. Zamisli, obični šegrt—nema čarobnog plašta, nema supermoći. Ipak, gdje god stigne, ostavlja iza sebe bolji svijet. Mali detalji, poput osjećaja kad prvi put nađeš prijatelja ili se usudiš suprotstaviti nepravdi, ostaju čitatelju duže od same priče.
Naravno, iza te bajkovite atmosfere krije se i vrlo prizemna pouka: život nije uvijek jednostavan, ali svatko tko krene kroz njega s vjerom u dobro može pronaći smisao i sreću, čak i ako baš danas pada kiša dok čitaš ovo poglavlje.
Analiza likova
Nema šanse da upoznaš Hlapića, a da ti ne ostane simpatičan. Njegova družina? Svaki ima svojih pet minuta, ali svaki vuče svoju priču. Bacimo pogled tko su zapravo junaci i epizodisti “Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića” — jer bez njih ova priča ne bi bila ni upola zanimljiva.
Glavni likovi
Hlapić je tip s mudrom glavom i još mudrijim srcem. Malen rastom, ali uporan kao konj na oranju. Obučen u izlizanu šinjilicu, sav je u akciji — voli pomagati, ne osuđuje nikoga na prvu, pa čak ni one koji mu pokušaju pomrsiti račune (sjećate se Crnog čovjeka?). Njegova radoznalost uvijek ga vodi prema nevolji… ali i prema novim prijateljima.
Zatim, tu je Gita — cirkusantica s pogledom šaptača pasa i jezikom bržim od šegrtove konjske zaprege. Ona donosi šaroliku energiju kad god se pojavi i uvijek ima as u rukavu kad treba spasiti stvar. Olujna je kad se razljuti, a nježna prema slabijima.
Crni čovjek… E taj je više sjena nego osoba na mahove. Ali što bi bajka bila bez dobrog zlikovca, jel’ da? On je onaj neugodni osjećaj kad u mraku čuješ škripu drvenih podova. Vrlo realan podsjetnik da nije sve crno-bijelo.
Zanimljivo, svi ovi likovi, iako dolaze iz totalno različitih krajeva društva, prate zajednički kompas: traže dobro i neko svoje mjesto pod suncem. Svaki ima neki svoj nesuđeni san, a svi zajedno čine šaroliki mozaik tog neobičnog putovanja.
Sporedni likovi
Sad idemo u svijet epizodista — onih koji možda u priči nemaju toliko prostora, ali bez njih bi roman bio kao sarma bez kiselog kupusa. Primjerice, stari majstor Mrkonja. On obožava red i rad, često viče, ali tko ga bolje upozna vidi da voli Hlapića skoro kao sina. Njegova žutica nije stvar karaktera nego brige… i možda malo loše probave.
Pa Majstorica — žena otporna kao željezna tava, ali srce joj omekša kad Hlapić ponizno zatraži još jednu priliku. Tu su još stanovnici sela, cirkusanti, dječurlija, pa i ona dobra stara baka koja prva ponudi kruh i mlijeko, dok ti se ruke tresu od umora. Da stvar bude bolja, svako selo ima svog “lokalnog junaka”, bilo to dijete koje sanja veliki grad ili pijani poštar što se boji vlastite sjene.
Svaki od njih ostavi svoj mali otisak na Hlapića — neki ga potaknu na hrabrost, drugi nauče pameti, a treći, recimo to iskreno, jednostavno mu zagorčaju dan. I takve “sitne ribe” daju posebnu draž cijeloj pustolovini.
Odnosi između likova
E, sad… odnosi! Tu nisu sve stvari složene kao police u Konzumu. Hlapić i Gita? Pravo, malo partnerstvo, s dozom dječje ljubomore koja povremeno graniči s natjecanjem tko će prvi pronaći rješenje. Kad nalete na zajedničku nepravdu, Gita je munja, a Hlapić gromobran — igraju na tu kartu “zajedno smo jači”.
A odnos s Mrkonjom nosi težinu doma i onih starih pravila kojih se sjećaš s bakinih ručkova: red, rad, disciplina (i pokoji ukor). Na kraju krajeva, Mrkonja zapravo kroz zabranu i škrte riječi pokazuje da ga brine, samo mu je lakše pokazati brigu nego nježnost.
Crni čovjek i ostali zlikovci više su test karaktera nego pravi neprijatelji — stalno tjeraju Hlapića da važe između osvetoljubivosti i oprosta. Ima tu i trenja, i učenja “na teži način”.
Ono što veže sve odnose? Povjerenje se ne daje olako, ali kad se jednom stekne, ljudi (ma kakvi bili) postaju podrška. I baš ti trenuci pokazuju zašto ovaj pustolovni roman još uvijek ima što reći klincima i odraslima. Jer, ruku na srce, svi mi u nečem tražimo svog Hlapića — ili barem Gitu za put do kuće.
Stil i jezik djela
Znaš onaj osjećaj kad uđeš u staru bakinu kuhinju, pa te svaki miris i detalj vraća u djetinjstvo? E, slično nešto dogodi se s jezikom kod Hlapića. Autorica ne komplicira — rečenice glatko klize, riječi su jasne kao proljetni dan, a narječje ne zapinje nego podsjeća na razgovor među susjedima na špici. Kad je Brlić-Mažuranić birala riječi, očito joj je bilo važnije da dočara toplinu, nego da zvuči pametno (i dobro da jest — nitko tko je čitao Hlapića pod dekom nije priželjkivao lektiru iz staronemalog rječnika).
Primijetit ćete i humor, ali ne onaj forsirani “šaljivi” nastup, već više simpatične primjedbe — kao kad Hlapić “počne razmišljati tri puta brže nego što hoda” (ma tko nije sebe prepoznao?). Likovi su jednostavni, ali osjećaji nisu nikad plitki. Razgovori među djecom zvuče prirodno, ponekad čak i nestašno, što prilično podsjeća na današnje razigrane razgovore klinaca na igralištu.
Zanimljivo je, uz to, kako autorica službeno ne koristi puno opisa okoliša, ali svaka scena ima svoj miris, zvuk i boju. Recimo, prizor u cirkusu — sjećate se one napetosti kad svi pogledaju Gitu? Ili kad Hlapić noću hoda kroz selo, pa škripi kapija? Tko nije osjetio barem trunku straha (i radosti) u isto vrijeme? Brlić-Mažuranić ima taj talent da nas ubaci ravno u središte događaja, bez previše “knjiškog” okolišanja.
Bilo koji školarac (čak i oni koji jedva dočekaju kraj sata lektire) može pohvatati fabulu, ali često se vratit’ i na pojedine rečenice — čisto zbog zvuka i igre jezika. Nema tu nametanja, nema teških pouka, a kroz dijalog i igre riječi provučeni su svi važni osjećaji, od brige do olakšanja. Stil djeluje lagano, ali ispod jednostavnih rečenica krije se prava mala čarolija pripovijedanja, koja se, vjerovali ili ne, trpa u svaku torbu generacija već više od stotinu godina.
Ako se sad pitaš, “Pa dobro, koliko je to jednostavno?”, dovoljno je reći da čak i najmlađi mogu uloviti poruku, a odrasli se, s prvim pasusom, teleportiraju u vrijeme kad su se na prozore lijepe krpene lutke. Eto, to je taj jezik — prividno običan, stvarno poseban.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite da prvi put čitate „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“. U toj priči nestaju zidovi svakodnevice – odjednom ste usred starinskog sela, čujete buku čekića, osjećate miris svježe kože u postolarskoj radionici. Oni koji vole klasike nerijetko priznaju da Hlapićeva avantura odmah vraća toplinu djetinjstva, baš kao nedjeljna jutra kad su crtani filmovi trajali čitavu vječnost. Jedna učiteljica iz Splita, recimo, prisjeća se kako je njen razred slušao Hlapića na staroj kaseti i pitao – “Možemo još jednu epizodu, molim?” Njima je važan osjećaj sigurnosti, nemali broj odraslih pamti taj spokojni ton i kad zaborave detalje radnje.
Ima tu nečeg neobično opuštajućeg u toj jednostavnoj, ali jako živoj priči. Nema brzih automobila, nitko ne scrolla po mobitelu. Sama autorica pušta likovima da „nosom njuše put“ i odmah se vidi da ne sudi, nego pokazuje – dobro i zlo kroz geste, male riječi, izgrebane čizme. Neki tvrde da roman izaziva istinsku empatiju; lako se sjetiti Gite kad iduća kiša natopi tenisice – Gita bi svakako pronašla način za osmijeh, pa makar morali skakati preko lokvi.
Zanimljivo, generacije čitatelja gledaju Hlapića različito. Krajem 80-ih, djeca su ga uspoređivala s filmskim junacima poput Miki Mausa, dok današnja osnovnoškolka misli da bi Hlapić danas vozio bicikl i nosio torbu s Disneyjevom princezom. Koliko god vremena prošlo, djelo ne gubi na snazi jer ostaje osobno – svatko u nekom trenutku traži vlastiti izlaz iz nevolje, baš kao što je to činio šegrt Hlapić.
Za one sklone analizama, jasnoća jezika i jednostavne poruke podsjećaju da se najveće lekcije često kriju u najmirnijim trenucima. Knjiga, tvrdi lokalni knjižničar, „miriše na djetinjstvo kao zimski kolačić i zazvuči u srcu kad zaboravite kako se zove prvi susjed“. U školskoj čitanci, među pričama o zmajevima i ratu, tu je lik koji nema supermoći – osim uporne dobrote.
Prava je vrijednost ove knjige, evo, u tome što ne treba biti dijete da biste je razumjeli. Dovoljno je pročitati par stranica, prisjetiti se vlastitih lutanja, i već ste na putu uz Hlapića – ne zbog mudrolija, nego jer „najslađi putovi vode kroz obične dane“.