Što točno privlači čitatelje romanu “Crveno i crno” i zašto se o njemu toliko raspravlja već generacijama? Djelo Stendhala otvara vrata u svijet ambicija, strasti i društvenih ograničenja, ostavljajući snažan dojam na svakoga tko ga uzme u ruke.
“Crveno i crno” prati Juliena Sorela, mladog i ambicioznog čovjeka iz provincije, koji pokušava pronaći svoje mjesto u složenom francuskom društvu 19. stoljeća, boreći se između osjećaja i hladne računice.
U narednim redovima otkrit će se kako su jednostavne životne odluke postale okidač za velike preokrete u jednom od najvažnijih romana europske književnosti.
Uvod u lektiru i autora
Zamisli onaj trenutak kad ti lektira stoji na polici i “Crveno i crno” te gleda s naslovnice – pomalo prijeteće, a opet intrigantno. Zašto Stendhal? E pa, tko ide tražiti odgovore o ljudskim karakterima, rijetko može zaobići francuski realizam i ovog književnog maga. Nema tu velikih mačeva ni jurnjave kroz tajne hodnike – ali ima užasno puno previranja u glavama i srcima likova… a neki dan sam, pregledavajući stare bilješke, našao čak i nedovršen crtež Juliena Sorela: ni Mario ni Bond, ali – čudo jedno koliko antipatično privlačan tip!
Autor
Stendhal, rođen Henri Beyle (Grenoble, 1783.), tip je kojeg bi vjerojatno netko danas opisao kao “misterioznog lika s Twittera”. Povremeno je patio od dosade, pa je izmislio više pseudonima nego ja izgovora za nepisanje eseja (on je stvarno koristio dvadesetak imena!). Otvoreno je mrzio površnost – nije bio fan dosadnih francuskih salona; draži su mu bili putovanja, opere, i… karmine. U Parizu je, umoran od vlasti, vojnih koraka i drame na ulicama, napisao ovaj klasik u dva ljeta – uz mnoštvo bilješki koje su kasnije otkrile koliko je zapravo volio psihološku “disekciju”. Za života je, da stvar bude zabavnija, bio popularan otprilike kao hladan grah na vjenčanju – pravu slavu doživio je tek desetljećima nakon smrti. Cijela ova priča o Stendhalu valja jer… pa, Julianove moralne dileme i žudnje nikad ne bi bile onako uvjerljive da ih nije napisao autor prepun vlastitih unutarnjih dvojbi.
Žanr i književna vrsta
Ako bi “Crveno i crno” strpali u jednu ladicu – dobro, ni sama knjižnica nema pravu policu za sve etikete ovoga romana. Realizam je, jasno, prva stvar koja upada u oči. Na svakoj stranici šuljaju se “čuda” francuskog društva, običaji i ogovarajuća provincija; sve je to posloženo realističim okom, bez uljepšavanja. Ipak, roman je daleko više od snimke društvenih manevara: riječ je i o psihološkom romanu, jer svaka “bitka” tu vodi u srce i um likova.
Roman donosi i sapunicu na francuski način. Preljubi? Tu su. Tragične odluke? Svaka treća scena. Društvena kritika? Doslovno pršti iz svake rečenice. Ako netko traži brzu akciju, ovdje će naići na dijaloške duele; a oni koji vole životna pitanja, filozofske rasprave i glavobolje zbog ljubavi – nek’ slobodno zagrabe dublje. Napravite čaj, pripremite se na voajerski pogled u srca male francuske provincije s početka 19. stoljeća. I – tko zna, možda na kraju navijate za Juliena, a možda ga ipak poželite šutnuti. E, to je umjetnost dobrog romana.
Kratki sadržaj
Ne voliš čekati da nešto “krene s mjesta”? E pa, evo verzije bez zamornih uvoda, a s dovoljno živopisnih detalja da odmah osjetiš vibracije Stendhalovog “Crveno i crno” – onako, kao kad stisneš PLAY na najboljoj sceni TV serije.
Uvod
Julien Sorel — klinac iz provincije, pametan, ali onako, baš tvrdoglav i opsjednut knjigama — doslovno mrzi svoj grad. Otac ga ignorira, braća ga maltretiraju, a jedina svijetla točka mu je snimanje latinskih fraza iz Rousseaua. Mašta o velikim stvarima, ali sve je sivo i zbijeno. Svi u gradiću Verrières traže način da impresioniraju bogatije susjede. Julien — sanjajući o Parizu, Napoleonovom glamuru i moći — pristaje biti učitelj kod gradonačelnika de Rênala. Samo što, iznenada, upada u vrtlog ljubavnih (i političkih) igara. Nije ti ovo sapunica, ali… blizu je.
Zaplet
U Verrièresu počinje sva ta gungula s Juliena, gospodinom de Rênalom i – sad dolazi zanimljivo – gospođom de Rênal. Okej, ona je prvo sumnjičava. Ipak, čim Julien demonstrira francuski šarm i pamet, ona gubi glavu za njim. Nije to tipična “učitelj-učenica” kombinacija — ovo je potencijalni skandal, onaj koji miriše na crni kruh i društvenu sramotu. Selo bruje tračevima. Julien postaje predmetom zavisti, ali i meta spletki, pogotovo kad ljubavni šapat postane glasniji od crkvenih zvona. Izazovi ne prestaju — on mora pobjeći u sjemenište, a kasnije i u prijestolni Pariz. U žestokom kaleidoskopu moći, laži i ambicija, Sorel puca između emocija prema gospođi de Rênal, ambicije i vlastitih sumnji. I znaš što? Svaki njegov korak je kao potez u partiji šaha – samo što su ovdje ulozi srca i reputacije.
Rasplet
Iako se možda nadao bajkovitom uzletu, Julien svakim pogrešnim izborom sam sebi sapliće noge. Jesi li ikad poželio vratiti vrijeme? E, Julien upravo to požali kad kupidov strelica izbaci iz ravnoteže zbog Mathilde de la Mole – prave razmažene Pariske gospođice s hrpom “sirovog” ponosa. Njihov odnos je vlastiti cirkus: strast, ponos, izazivanje autoriteta i – naravno – ogroman skandal na vidiku. Prava drama eruptira kad se nađe između dvije žene, lažnih prijatelja i visokog društva. U tom lavirintu, Sorel postaje pion, ruši se njegov svijet, a laž postaje stvari na kojoj život može da zavisi. Dok Mathilde pokušava biti nova Madame Bovary, njezin je ekscentrični ponos jači od zdravog razuma – što dovodi do katastrofe.
Kraj
I onda — bum! — potez očajnika: Julien, ponukan ljubomorom i krivnjom, puca u gospođu de Rênal. Nitko nije vidio da će tip iz seoske sjenice završiti pred sudom, ali eto, Stendhal voli zakuhtati stvari. Sudac (naravno) ne trza na romantične motive, a Mathilde pokušava kupiti njegovu slobodu… bezuspješno. Gospođa de Rênal mu oprašta (život zna biti čudniji od fikcije), ali Sorel ne bježi – bira sudbinu s podignutom glavom. Za kraj (baci maramicu ako si emotivac), Mathilde krade Julienovu glavu s groblja i pokapa je po vlastitom hiru. Ako tražiš “lagani” roman za more – ovo nije taj. Ali ako voliš kad jedan roman smiksa strast, moć i malo crnog humora – “Crveno i crno” to servira u svakoj rečenici.
Mjesto i vrijeme radnje
Pariz ima svoje čari danas, ali vraćamo li se u doba Juliena Sorela, taj grad bio je nešto sasvim drugo—vibrirao je neprestanim intrigama visoke aristokracije, a prašnjave kapije i zavijeni saloni skrivali su više tajni nego što prosječan kamen može podnijeti. Roman počinje u Verrièresu, malom gradiću smještenom negdje u Burgundiji—onaj tipični provincijski mir, gdje svaki prolazak fiakera budi znatiželju na prozorima. Tamo, među starinskim kamenim kućama, prvi put upoznajemo Juliena, zarobljenog između buke pilane i zavisti mjesnog društva.
Poslije, kako napreduje priča (ili kako se kaže, posao vodi ljude dalje od kućnog praga), radnja se premješta prema Parizu. U usporedbi s Verrièresom, Pariz 1820-ih djeluje kao neka paralelna stvarnost—sve bliješti od zlata, zavisti i neizgovorenih pravila. Zamislite duge hodnike hotela de la Mole: tapiserije, šuštavi svileni haljini, pa i onaj tihi šapat iza svakog teškog baršunastog zastora. Sve vibrira od nesigurnosti i osjećaja da tu nisi tek tako došao, već da moraš osvojiti svaki uzdah dvorane.
Što se tiče vremena radnje, sve se odvija u nemirnim godinama Restauracije, nakon pada Napoleona, kad Francuska još nosi svježe ožiljke revolucije. Kroz prozor lokalne kavane, likovi gledaju kako se na ulici izmjenjuju vojnici u odorama i građani koji nose stare političke strahove. Svaki dijalog nosi u sebi miris svježeg tiskarskog papira—novine, letci, pamfleti. Političke intrige nisu samo pozadina, već svakodnevni začin, baš kao papar na večeri u burgundskom domu.
Zanimljivo, vrijeme u “Crvenom i crnom” nekada se vuče poput magle u rujanskom jutru: dani se oduljuju u iščekivanju pisama ili ozbiljnih razgovora iza zatvorenih vrata. Noću, svjetiljke gore do kasno, a tišina Pariza i provincije jednako može skrivati planove za bijeg i neizgovorene snove. Sve što se događa—od ljubavnih susreta do političkih spletki—uvijek ima baš taj specifičan štih: doba promjena, kad se ništa ne podrazumijeva i sve je moguće (barem dok gospoda ne stignu na večeru).
Tako bi, u nekoliko crtica, netko tko voli francuske mirise vina i stare gradske trgove, mogao zamisliti mjesto i vrijeme Stendhalova romana. Ako ste nekad, nitko ne mora znati, tajno guglali slike burgundijskih sela jer ste željeli pobjeći iz gradske gužve, onda ste već na dobrom putu da osjetite atmosferu “Crvenog i crnog”.
Tema i ideja djela
Zamislite ovo—Francuska devetnaestog stoljeća, društvo na rubu promjene, a usred svega jedan običan mladić s ne baš običnim snovima. Julien Sorel, s crvenom vojničkom ambicijom i crnom svećeničkom haljom uvijek u pozadini. Romanu “Crveno i crno” možete zahvaliti to što su brojni srednjoškolci iskusili borbu između želja i realnosti—nije li to baš neki stari film koji ste jednom gledali? Ili čak vlastiti dnevnik?
Na površini, radnja se vrti oko društvenih slojeva, pa se likovi “tuku” za status k’o što Zagrepčani naručuju kavu na špici. Ispod svega skriva se puno bitnija priča… konflikt između strasti za promjenom i onoga što društvo tolerira. Kad Sorel kroči u salone moćnika, a svaki pogled mu sugerira pravila igre… ni Instagram filter ne bi to mogao zamagliti.
Nemojte previdjeti i Stendhalovu malu podvalu—baš kad pomislite da je sve crno-bijelo, netko od likova povuče potez za koji bi i kasnovečernje turske sapunice pljeskale. Autor nam pod nos gura pitanje: kolika je cijena autentičnosti kad te svi natjeravaju u kalup?
Priče poput ove ponekad postanu ogledalo—možda ste i vi nekad pokušali nadmudriti pravila, ili ste osjećali da bi “crveno” moglo biti put ka većoj slobodi? Stendhal istražuje i vječnu ljudsku žudnju za nečim izvan dosega, bilo da to znači ljubavnu aferu pod svijećama ili penjanje po društvenoj ljestvici brže nego što bi i lift uspio.
Jedna stvar je jasna—tema romana nije samo priča jednog mladića s provincijskom adresom. Dapače, to je često priča svih koji osjećaju raskorak između svijeta kakav jest i kakav bi mogao biti. Ako ste ikad uzdahnuli nad vlastitim neostvarenim planovima—tu ste, rame uz rame s Julienom, pred istim pitanjem koje tiho gori kroz svaku stranicu ove francuske literarne bombe.
Analiza likova
Nema teorije da ostaneš ravnodušan kad “Crveno i crno” baci svoje karte na stol — likovi iskaču sa svake stranice, svatko vuče u svom smjeru, a opet su čvrsto zapleteni u isti konop sudbine. Pa, tko su ti ljudi zbog kojih ni francuski doručak nije toliko ležeran koliko se čini?
Glavni likovi
Julien Sorel. E pa, njega čitaš i pomalo ti ga bude žao, makar je ponekad sam sebi najgori neprijatelj. Nije baš frajer od čelika — više nalik na onog pametnog klinca sa sela koji misli da knjige mogu zamijeniti život sam po sebi. Odrastao u sjeni oca drvosječe (opet, onog tipa koji bi svakom susjedu razbio prozor ako ga krivo pogleda), Julien zapravo sanja o sjaju Pariza i titulama, ali ga ti snovi često odvuku na tanki led. U jednom trenutku sanja o Napoleonovom kaputu, a sljedećeg mu drhte ruke pred ljubavnim pismom. Možda zvuči kao srednjoškolska zaljubljenost, ali zapravo je puno dublje — tu je neprestana borba između onoga što bi trebao osjećati i onoga što društvo očekuje da igra. Kad krene zakuhavanje (a kod Stendhala uvijek krene), Julien te natjera da se upitaš gdje prestaje ambicija, a počinje ludost.
Mathilde de la Mole—uspjela bih je zamisliti u Gucci haljini na Elite Paris fashion weeku, a da ni trepne. Toliko je hladno proračunata, a opet fascinantno ranjiva kad srce počne tupkati u ritmu drame. Njezina inteligencija i visoko podignuta obrva znaju razoružati čak i najuvježbanije igrače, a emocije skriva bolje od pokeraša na finalnom turniru. Sviđa li se Mathilde više ideja zaljubljenosti nego sam Julien? Tu bismo mogli voditi debatu do zore.
Gospođa de Rênal — slika savršene provincijske gospođe, s onom mješavinom djevojačke pitomosti i stidljivosti koju svaki redatelj sapunica obožava. Ona osjeća, trpi i voli dok sve puca po šavovima. S njom dobiješ ono vječno pitanje: koliko strasti možeš držati pod ključem prije nego sve eksplodira? I, naravno, gdje je granica između žrtve i igrača u jednom sentimentalnom ping-pongu?
Sporedni likovi
Ako glavne likove zoveš frontmenima, onda je ansambl sporednjaka prava mala škvadra koja cijelo vrijeme dirigira stvari iz sjene. Primjer? Stari markiz de la Mole. Čovjek služi kao ljudski semafor za sve što je po bontonu i sve što se ne smije spomenuti na obiteljskom ručku. Svojoj kćeri Mathilde otvara vrata visokih salona, ali baš svaki korak prati pogledom od kojeg te prolazi trnac.
Ni otac Sorel nije tek neka fusnota — tipičan otac s Balkana, što god napravio, nije dovoljno dobro. Njegov grubi mentalitet često kontrira Julienovoj krhkoj ambiciji, pa bi te dvojbe mogao ukomponirati kao pjesmu na Lijepu Našu, a zvučala bi podjednako isprekidano.
Gospodin de Rênal, meni iskreno djeluje kao tip koji bi u modernom kontekstu palio Twitter samo da se požali na susjede. Njegov odnos prema Julienu uvijek ima trunku sumnje — i uvijek pazi da ne ispadne budala ni pred ženom ni pred svojim gradom.
Tu je, naravno, i grofica de Fervaques. Ona donosi u roman dozu onog starinskog šika i laskanja, ponekad i sapuničaste ljubomore, taman da Mathilde na miru može odbaciti svoje iluzije o privilegijama.
Odnosi između likova
Ovdje se ne radi samo o ljubavi i mržnji — u “Crveno i crno” sve počinje kao nevina partija šaha, a završi kao emocionalni maraton bez ciljne ravnine. Julien—Mathilde? Kombinacija dva tvrdoglava uma koja se naizmjence bodre i podmeću nogu, nekad zbog inata, nekad zbog čistog straha od dosade. Ništa nije “crno-bijelo”, evo truizma za kraj, jer ona u njemu vidi izazov, ali joj mozak ne dopušta da se samo preda osjećajima.
Julien i gospođa de Rênal često su poput dva glumca što dijele scenu, ali svaki ima svoj skriveni scenarij. Julien traži potvrdu i smisao u onome što mu ona može dati, dok se gospođa de Rênal bori s krivnjom i potajnim užitkom zabranjenog. Na momente djeluju kao da su stvoreni za “tihu patnju”, a onda eksplodiraju jednim nedopuštenim poljupcem.
Među sporednjacima, markiz de la Mole i Mathilde održavaju ozbiljan, gotovo poslovan odnos — povjerenje u paketu s neprestanim nadzorom. Ima tu puno tiho izgovorenih stvari, defaultne hladnoće, ali i suptilnog divljenja kojem ni otac ni kći ne žele javno priznati. Gospodin de Rênal i njegova supruga, s druge strane, pokazat će ti sve nijanse formalnog braka, gdje se ljubav i interes preklapaju kao dvije kocke leda u čaši loše rakije.
U osnovi, “Crveno i crno” plete mrežu odnosa koji nisu samo kulise — ti ljudi griješe, lažu, vole i preziru sa svim bojama i nijansama kakve ni sezonska kolekcija Zare ne može ponuditi. Možda nekad djeluje pretjerano ili teatralno, ali baš to ljudsku dramu čini toliko živom da poželiš uzeti kokice za veliko finale.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu iz “Crveno i crno”: zvuk mokrih koraka kroz blatnjave ulice, miris stare francuske knjižnice, Julien Sorel pred ogledalom s tužnim očima. Takav prizor nije slučajan – Stendhal je majstor u opisivanju sitnica, a jezik mu zvuči kao razvučena harmonika… malo žalostan, malo uzvišen. I to nije tek literarna poza.
Stil romana ne trudi se biti savršen; umjesto toga, Stendhal piše kao da vam piše pismo nakon lošeg dana. Nema tu lažnih ukrasa — fraze su jednostavne, dijalozi zvuče kao prava prepucavanja iz zagrebačkih kafića, a humor se provuče tamo gdje ga najmanje očekujete (recimo, kad Julien u panici grize usnicu, a vi sami poželite dobaciti mu “opusti se, neće te pojesti!”).
Ako se pitate gdje su skriveni svi ti „veliki književni motivi“ o kojima pričaju profesori, to je često baš u naizgled običnim riječima. Štos s “Crveno i crno” je što Stendhal stalno koketira s ironijom — samo, kao da podiže obrvu iza leđa likova. Sve je to igra s jezicima: tu provincijski francuski, ondje salonske fraze, pa čak i poneka latinska dosjetka, kad se likovi žele praviti važni. Da je roman pisan danas, vjerojatno bi na Messengeru slao smajliće, ali tada su, ruku na srce, morali improvizirati s “barbarskim citatima”.
Zanimljivo je koliko su rečenice neujednačene — jedan čas kratak psotupak, drugi čas monolog koji curi kao Dobra voda iz slavine u najkišovitijem svibnju. Razumijevanje teksta olakšava činjenica da Stendhal voli jasno pogođene slike. Virus realnosti širi se svuda: niste sigurni grize li Julien usnicu zbog mržnje prema samom sebi ili iz bijega od dosade, ali osjećate da mu svaki trzaj lica ima smisla.
Tu je još i taj poznati francuski sarkazam. Ako ne vjerujete, prisjetite se rečenica u kojima Stendhal likove “hvali” zbog njihove iskrenosti — obično samo zato jer im se isplatio još jedan lažni osmijeh. Nije li to upravo ono što i danas viđamo na Instagramu?
Kroz oči današnjih čitatelja, jezik “Crveno i crno” leži negdje između stare razglednice iz Pariza i najboljih fora (i promašaja) s popodnevnih kava. Ponekad zvuči kao da vam prijatelj čita iz dnevnika, a ponekad kao da vam profesor filozofije u kasne sate otkriva tajne srca.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Pa dobro, tko nije barem jednom stisnuo zube dok je čitao o Julienu Sorelu? Taj njegov vječni lov između crvenog (vojska, ambicija) i crnog (crkva, poslušnost)… Baš vas natjera da preispitate vlastite odluke, zar ne? Roman “Crveno i crno” nije tipična školska lektira koju pročitaš na silu i odmah zaboraviš—ta ravnodušnost jednostavno ne prolazi.
Mnogi bi rekli da vas Stendhal tjera na promišljanje, ali istina, više vas on – onako sa strane – promatra kako sebe uhvatite u raljama vlastitih razmišljanja. Atmosfera Pariza 1820-ih? Čista sapunica s povijesnom podlogom, puno više napeta od prosječnog Netflix trilera, pogotovo kad shvatiš koliko su planovi i intrige bili krvavi sport visokog društva.
Likovi? Teško da ćete naći romantičnijeg luzera od Juliena ili istinski toplu anti-junakinju poput Mathilde u bilo kojoj pop-kulturi; još kad znate da su svi poticaji praktički potezi šaha s emocijama… Zapravo, kad čitatelj zapne uz neko poglavlje, često je to zbog jezika: rečenice su kao ulični prodavači — jednostavne na prvi pogled, ali puni skrivenih poruka i sarkazma. Ne mogu ne spomenuti: svakih par stranica naiđeš na ironiju toliko oštru da poželiš Stendhalu poslati kartu za stand-up večer.
Ako se pitate vrijedi li gubiti dane na “Crveno i crno”, spomenite se samo jednoga – ti fragmenti unutarnje borbe, dileme na svakom koraku i osjećaj da stalno visiš negdje između snova i realnosti, zapravo su prava mala škola emocionalne izdržljivosti. A ako vam, kao meni, nije strano promišljati o izborima koji nekad nisu ni crni ni crveni, Stendhal se tu pokaže kao najbolji trener života – onog kojeg nema u priručnicima.
I da, malo tko se još danas ovako brutalno otvoreno svađa sa svojim junacima kao Stendhal. Iskreno? Svaku rečenicu osjećate kao da je netko zalijepio ogledalo ispred vas – i ne da vam ni sekunde mira.