Malo je romana koji tako snažno otkrivaju složenost ljudskih odnosa kao što to čini Balzacov “Čiča Goriot”. Djelo postavlja važno pitanje: koliko daleko čovjek može ići iz ljubavi prema drugima? Ova priča već desetljećima intrigira čitatelje svih generacija.
Roman “Čiča Goriot” prati tragičnu sudbinu ostarjelog oca koji žrtvuje sve za sreću svojih kćeri, dok istovremeno prikazuje pariško društvo devetnaestog stoljeća i njegove nemilosrdne društvene hijerarhije.
Svaka stranica ovog romana otkriva novu nijansu ljudske slabosti i snage pa nije čudo što i danas izaziva snažne emocije.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite Pariz… zadimljene sobe, kola na kaldrmi, sve pršti od ogovaranja. Upravo tamo vodi nas Balzac—nije baš kao prošetati špicom na Cvjetnom, ali fora je istražiti što muči te ljude iz stare škole. Ako ste ikad gledali sapunicu i pitali se tko će kome podmetnuti nogu, e, “Čiča Goriot” nosi taj vibe, samo vintage (i s više suza).
Autor
Evo ga – Honoré de Balzac. Taj tip nije trošio dane na Instagrama, nego na pisanje. Rođen 1799., Francuz, ali s ambicijom većom od Eiffelovog tornja (koji tada, usput, nije postojao—hipsterski potez). Još u mladosti stalno nešto piše, bilo da je gladan ili neispavan (definitivno češće ovo drugo, jer Balzac i kava funkcioniraju kao kombinacija bureka i jogurta).
Zanimljivo je što je sanjao da će uhvatiti cijelo društvo na papiru—kao neki literarni paparazzo. Kad zamislite “Ljudsku komediju”, to vam je zbirka romana i novela, a “Čiča Goriot” je među najpoznatijim komadima tog gigantskog puzzla. Čovjek je bio opsjednut prikazivanjem ljudi kakvi zaista jesu—pohlepa, ponos, tuga, ljubav… ništa nije uljepšavao, sve je bilo servirano sirovo, kao dobar tartar. Njegovi likovi stalno ponovno iskaču i u drugim Balzacovim romanima, kao zločesti susjed iz sitcomova—tek toliko da vas iznerviraju.
Balzacova stvarnost nije bila bajka. Borio se s dugovima, zdravlje mu je često škripalo, ali svejedno, tip je čekićem pravio pukotine u društvenim slojevima i taman kad pomislite da je lik gotov, iznenadi vas još jednim romanom.
Žanr i književna vrsta
“Čiča Goriot” — nema mačeva, nema čarobnjaka, ali ima borbe. Realizam? Točno tako. Ovdje nema bajki ni zmajeva, ali ima brutalno iskrenog prikaza svakodnevne borbe za pare i poziciju u društvu. Balzac secira pariško društvo skoro kao da prelistava vaš Instagram feed, a svaki kiks ili pobjedu glavnog lika servira kao sočan trač iz susjedstva.
Roman – to je književna vrsta kojoj Goriot skeptično pripada, ako pratite sve te etikete. Ali, što ga čini posebnim? Prvo, likovi su živopisni kao ekipa iz lokalnog kafića: tu je očajni otac, bezobzirna djeca, tipovi iz sjene, ljudi sumnjivih namjera… Drugo, radnja klizi kroz razne žanrovske vode—ima drama, ima sitnih komičnih trenutaka, a ni krimi elementi nisu stranci (možda ste pomislili da je televizija sve to izmislila, ali Balzac je bio pionir).
Ne očekujte romantiku u stilu sapunica; Balzac kroz “Čiča Goriota” priča o bolima običnih ljudi kad ih društvo gazi, ali i o snovima zbog kojih ne odustaju. Izvođenje ovog romana na popis školske lektire nije slučajno. Jer kad vam jednom zaraste trepavica čitajući Balzaca, gotovo je: shvatite da se neke priče ne mijenjaju s vremenom, samo se likovi maskiraju u nove trendove.
Kratki sadržaj
Roman “Čiča Goriot” ima tu moć da vas uvuče ravno u srce starog Pariza — i kad jednom uđete, teško ga je pustiti iz ruku. Nećete ovdje naići na bajku: priča grize, boli i ostavlja traga, čak i godinama nakon što ste zatvorili zadnju stranicu.
Uvod
Zamislite jedan neugledan pansion na rubu Pariza, gdje se mirisi variva i stari namještaj bore za prevlast. Da, ovdje stvari ne mirišu po luksuzu ni kraljevskim kolačima. U toj modroj kući, gdje je svakodnevica borba za još jedan dan dostojanstva, susreću se naši junaci: ostarjeli Goriot, student Rastignac, i tajanstveni Vautrin. Goriot, nekad bogat proizvođač rezanaca, sada skuplja mrvice sa stolova — ali ono što ga najviše boli nisu ni prazni džepovi ni znojne noći, nego praznina koju su mu ostavile dvije kćeri, Anastasija i Delfina. Ako volite osjećaj da “gledate iza kulisa”, ova prva stranica je kao dizanje zastora na sceni gdje nema lažnog blještavila, sve je sirovo i stvarno.
Zaplet
Nema tu gubljenja vremena — priča se odmah zahuktava. Rastignac, mladić iz provincije sa srcem u džepu i ambicijom do neba, promatra Pariz kao ogroman lunapark obećanja. Kroz nego se prelamaju pitanja dostojanstva, ljubavi i hladnog uspona prema vrhu društvene piramide (znate onaj osjećaj kad gledate na “storyjima” tuđe luksuzne večere, a vi peglate odjeću na podu — e baš taj!). Goriotova čežnja za kćerima ne ostaje skrivena. Kad god se neka od njih pojavi, njegov pogled procvjeta, a ostali stanari pansiona počnu šuškati. Vautrin, uvijek zaigran ali opasan kao sjekira sakrivena ispod stola, nudi Rastignacu “prečicu” do uspjeha — rizik i primamljiva ponuda za nekog tko nema što izgubiti, ali puno sanja. Intrige cvjetaju: novac, ljubavi i prijateljstva postaju roba na tržnici — cijena? Prilično visoka, pogotovo za one koji se igraju sa srcem.
Rasplet
Sredina romana nosi najviše neprospavanih noći — barem ako ste emotivac (ili ste ikad sanjarili o boljim danima). Goriot se slama pod teretom kćerinih zahtjeva. Svaki njihov dolazak povuče ga dublje u dugove i očaj, ali on odustajanje ne poznaje. Paralelno, Rastignac pokušava balansirati između čiste ambicije i one sićušne iskrene crte u njemu — ima li smisla žrtvovati dušu za pariške ljestve uspjeha? U međuvremenu, raskrinkava se Vautrinova prava narav – njegov identitet, planovi i nedjela izlaze na površinu baš kad se sve čini na rubu kaosa. Tenzičnost raste, a starom pansionu prijeti raspad, kako fizički, tako i emocionalno. Povjerenje među likovima postaje najrjeđa valuta. Ako ste ikada vjerovali nekome, pa vas je ta osoba izdala, znat ćete kakav je osjećaj visiti između nade i gorčine, baš kao oni.
Kraj
A sad spremite maramice. Nema sretnih završetaka za one koji sanjaju otvorenih očiju. Goriot umire sam i emotivno “ogoljen” — ne zbog oskudice ili bolesti, već što mu kćeri ne dođu na sprovod. Pariške ulice, hladne i blještave, nemaju vremena za suze jednog starca. Rastignac tada stoji pred grobom, prvi put bez iluzija. On više nije naivan mladić; Pariz mu je pokazao zube. U tom trenutku, kroz gusti smog gradskih svjetala, Rastignac šapne izazov Parizu — “Sad smo ti i ja jedan na jedan.” I dok kćeri plešu u tuđem društvu, Goriotovo ime ostaje zaboravljeno, no njegov san o bezuvjetnoj ljubavi preživljuje u svakome tko se ikada nadao više. Neki bi rekli: kad Pariz slomi, to radi tako da više nikad ne žudiš za bajkama — ali barem naučiš što je stvarna cijena ljubavi.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad bi netko upitao gdje se Čiča Goriot zakotrljao u dramama, evo scene — Pariz, sivo nebo, gradske ulice pune šušura i nervoze. Zamislite uske hodnike neuglednog pansiona Madamme Vauquer na Rue Neuve-Sainte-Geneviève. To nije ona šik strana Pariza za Instagram—više podsjeća na dio grada gdje žlice zveckaju češće nego novac. Taj pansion je zapravo srce cijelog romana; kroz njega, poput pokretnih stepenica, prolaze likovi, tračevi, i pokoja suza.
Vrijeme? Rano 19. stoljeće, točnije oko 1819. godine, taman kad Francuska ni sama ne zna gdje bi sa sobom nakon silnih ratova i političkih okreta. U zraku se osjeti nesigurnost, ali i žeđ za bogatstvom. Ljudi love bolji život, ali, iskreno, često nasjednu na lošu kartu.
Balzac ne bira “šlag na tortu” lokacije; namjerno gura čitatelja u prostrije i spavaonice gdje starac Goriot broji zadnje franke i gdje su zidovi tanki kao papir. Tu možete gotovo osjetiti vlagu i čuti škripanje kreveta Rastignaca, ali i kakofoniju Pariza iza neprozirnih prozora. Svatko tko želi shvatiti dinamiku romana mora zapamtiti ovu adresu i vrijeme. Kroz jedno pocrnjelo dvorište i uske hodnike pansiona slijevaju se velike ambicije i male svakodnevne izdaje — na pravom ste mjestu, u pravo vrijeme.
Ako ste ikad šetali te starinske dijelove Pariza, ozračje vas zaskoči kao povjetarac na mostu Mirabeau. Sve pršti životom — i mudrošću staraca i mladenačkom tvrdoglavošću. Balzac ne dopušta bijeg iz tog labirinta; tjera likove (a često i samog čitatelja) da osjećaju prašnjavost, tugu i povremenu zračak nade koji sine s prozora nasuprot kuhinje. Dakle, naiđete li idući put na staru karticu s adresom Rue Neuve-Sainte-Geneviève… zaželite Goriotu dobar dan.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad pomislili da je Balzac bio ljubitelj sapunica, niste jedini. Ali realno… ‘‘Čiča Goriot’’ ide dalje od melodrame i suza na komadiću kruha. Više je to kao onaj tren kada shvatite da netko od vaših susjeda radi roštilj, a vi ste pozvani samo ako im nešto treba—pa još i platite svoje kobasice. E, Goriot je baš takav lik: umirovljeni proizvođač tjestenine, mekan poput brioša, a srce mu vrišti za pažnjom i ljubavlju njegovih kćeri.
Zapravo, pravi udarac romana krije se u toj, kako bi se reklo na Instagramu, ‘neuzvraćenoj ljubavi’. Goriot sve daje—ali kad sat otkuca ponoć, nema bajke. Kćeri Eugénie i Anastasie… One? Njima tata postaje nevidljiv čim novčanik presuši. Ako ste ikad osjećali onu knedlu u grlu kad bi vas obitelj zaboravila u gužvi, onda znate kako njemu puls radi zadnjih stotinjak stranica.
Ali nemojte misliti da je Balzac tu stao. On cijeli roman stavlja Pariz pod mikroskop—grad u kojem visoki šeširi i tanke rukavice ne kriju prazne džepove i još praznija srca. Dok Rastignac, mladi student, mašta o tome da postane ‘netko i nešto’ u velikom gradu, ljudi mu daju lažna obećanja — uzimaju puno više nego što će mu ikad dati. Između želje za bogatstvom i stvarne tuge, ni sami ne znate je li društvo tu da vas pogura ili pokosi čim pogriješite ritam.
Zašto roman već dva stoljeća ne silazi s lektirnih polica? Zato što… pa, tko nije bio između čekića i nakovnja – tuđih očekivanja i vlastite potrebe za ljubavlju? Srž ‘‘Čiče Goriota’’ je bolna iskrenost: svaka veza ima cijenu, a ponekad ni najtoplija juha ne grije kad te nitko ne dočeka kod kuće.
I da, ima tu i kritike društva koja grize jače od gladnog psa. Balzac, nikad bez dlake na jeziku, pokazuje kako bogatstvo može biti maska, a siromaštvo nije uvijek poraz—već može biti stvar izbora, dostojanstva, ili, u Goriotovom slučaju, prokletstva što voliš više nego što svijet odobrava.
Gledano kroz današnje oči… Znate ono kad prijateljica priča kako daje sve za vezu, a dečko stalno nestaje kad dođe vrijeme računa? Eto, Balzac je prije skoro dvije stotine godina napisao verziju istog tog filma—samo što umjesto filmskog happy enda imamo samo zvuk kiše po pariškim krovovima i pokojeg tužnog srca u pansionu Madamme Vauquer.
Zato kad sljedeći put čujete riječ “žrtva” u razgovoru, kratka lekcija od Goriota: Daš sve… a ponekad od drugoga ne dobiješ ni toplu juhu.
Analiza likova
Jesi li ikad pomislio da bi život u pariškom pansionu mogao nalikovati na reality show iz 19. stoljeća? U “Čiča Goriotu” sve vrvi od osebujnih karaktera, svatko ima svoje tajne motive, a odnosi… pa, rekli bismo da su kompleksni kao francuska birokracija. Ajmo zaviriti u te neobične živote, bez drame — ili ipak s malo, jer bez nje roman ne bi bio Balzac.
Glavni likovi
Pa, tko ovdje uopće drži sve konce? Prvi kandidat je naravno… Goriot, poznatiji kao čiča Goriot! Zamislite gospodina koji bi za svoje kćeri doslovno skinuo kaput i prodao ga na buvljaku. Nekome zvuči pretjerano, no Goriot diše za svoje princeze, Delphine i Anastasie. Kad god netko spomene “otac godine” — svi pogledi idu prema njemu, ali ne očekujte da će to itko iz Pariza proglasiti naglas.
Na drugoj strani ringa je Eugène de Rastignac. Student prava, friško iz provincije, gladan luksuza, onako ‘gospodski’— ali srce mu ponekad zaigra zbog Goriota. Tip je bio pionir u networkingu kad još nije ni postojao LinkedIn. Mijenja garderobu češće nego što većina nas mijenja lozinke, a najviše žudi za ulaznicom u visoko društvo.
A onda se pojavi Vautrin! Ima onaj šarm tipa što bi prišao na šanku i znao sve tračeve prije nego što ih pročitaš u novinama. Nitko nije siguran tko mu je dao prvi nadimak “otac društvenih misterija”, ali kad Vautrin šapne, svi utihnu. Iza leđa mu piše “opasnost”, ali on se i dalje široko smiješi.
Tri glavne figure, i svatko gura svoj film kroz mračne pariške hodnike. Goriot sanja o osmijehu svojih kćeri, Eugène sanja stan kraj Seine, a Vautrin… recimo samo da nekad i najbolje odgojeni ljudi skrenu na tamnu stranu kad je život u pitanju.
Sporedni likovi
Ne možemo pričati o Goriotu bez šarene ekipe koja plovi oko njega. Gospođa Vauquer je, recimo, prototip bake iz susjedstva, ali s preračunatim pogledom na bankovni račun gostiju. Njezin pansion miriše po ručku i ambiciji, a svako poslijepodne začini se mrvicom ogovaranja.
Delphine i Anastasie, Goriotove kćeri, prava su školska priča o tome kako ljubav može zaslijepiti — pogotovo kad je miješana s par francuskih franaka. Prvo su tu nevine kao cvijet, a onda shvatiš da su spremne preskočiti očev rođendan… ako treba zbog glamurozne zabave.
Stari dosadnjaković Poiret stalno se šulja po pansionu, često zbunjen kao kad pokušavaš pronaći start na francuskom daljinskom. I kraj njega je uvijek ona svima omiljena (ili mrska) gđa Michonneau, žena čija tajanstvena prošlost izaziva šaputanja i sumnje. Eh, i ne zaboravimo mladu Victorine, slatku kao makron ali stalno pod staklenim zvonom roditeljskih očekivanja.
Naravno, svatko od njih ima neku malu pero-dušu: pokušajte zamisliti taj pansion kao društvenu mrežu uživo — informacije cure, lajkovi se dijele krišom, a svatko pazi kome šalje prijateljski pozdrav.
Odnosi između likova
Sada dolazi onaj dio gdje bi svaka psihologinja protrljala ruke. Najbliskija veza u romanu? Bez sumnje (slobodno potražite bolji primjer), Goriot i njegove kćeri. Srce mu je uvijek otvoreno, čak i kad novčanik ostaje prazan, a čini se da su one sposobne istopiti oca pogledom — ili ga posve ignorirati kada im odgovara.
Eugène de Rastignac i Goriot prošli su put od “kompliciranih cimera” do gotovo očinsko-sinovskog odnosa. Rastignac je Goriotov neformalni nasljednik, barem kad je riječ o savjetima (i povremeno pokojoj kuni posudbi). U jednom trenutku izgleda kao da Rastignac traži drugo srce u dalekoj obitelji, a onda ga, tjeran ambicijom, lagano ostavi po strani.
Delphine i Anastasie su, po svemu sudeći, “sestre po sebičnosti”. Kad ih netko gleda izdaleka, izgledaju kao naslovnica bogatog magazina. Iza zatvorenih vrata svijeta, svaka vuče na svoju stranu i koristi oca kao tihu kasicu-prasicu.
Vautrin, sa svojim mračnim planovima, uvuče Rastignaca — pa barem na kratko — u iskušenje koje bi Netflix pretvorio u trilogiju. Eh, da, nemojmo zaboraviti sve te male koalicije oko stola gospođe Vauquer. Tamo gdje se servira večera, kuha se i koji trač više. Atmosfera kao u kavani na glavnom trgu — tko nije danas kritiziran, taj je propustio glavni događaj.
Zapravo, svaki odnos u “Čiča Goriotu” vodi do novog pitanja: gdje je granica između ljubavi i interesa? Ako postoji netko tko još nije pogriješio iz ljubavi ili novca, neka baci prvi roman… ili barem donese još jednu kavu za stol.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pokušali čitati Balzaca u prijevodu, znate onaj osjećaj kad već nakon par rečenica shvatite: „Aha, ovo nije samo običan roman.“ Stil u “Čiča Goriotu” ima onu specifičnu težinu zbog koje vam se čini kao da se nalazite usred zadimljenog salona na nekoj davnoj pariškoj adresi. Balzac voli detalje—ponekad toliko da poželite uzeti kratku pauzu samo da dođete do zraka. Ništa ne prepušta slučaju: boje zidova, škripanje parketa, osmijesi koji govore pola priče.
Ako bismo danas usporedili njegov jezik s nečim iz pop-kulture, to bi bilo kao bingeanje cijele sezone Netflixove serije u jednom dahu—svaka epizoda (ili, u ovom slučaju, svaka stranica) puni je podtekstom, suptilnim aluzijama, i rečenicama koje znaju trajati i do pola stranice. Nema tu brzopletosti; stil je temeljit, ponekad pomalo staromodno (usudi li se itko to priznati?), s finim nijansama francuskog sentimenta, čak i kad mu čitamo hrvatski prijevod.
Zanimljivo, Balzac se igra sa žargonom u dijalozima. Tako francuski buržoaski snobizam i ironija često izbijaju na površinu. Ako ste se ikad našli na obiteljskom ručku gdje svi govore u šiframa, aludirajući na stare obiteljske tajne—e, takve nijanse očekujte ovdje. Pa i sam naslov romana škripi (na onaj starinski način) od poštovanja prema glavnom liku—i njegovih govora uvijek natopljenih tugom, čežnjom, isprikama, čak i kad to nitko ne traži.
Osjećate se, priznajte, kao da ste iz prve ruke dobili sve one neugodnosti i slatko-gorke trenutke što čine srž Goriotove svakodnevice. Balzac piše kao profesionalni insajder društva. Njegov jezik nosi distancu i ironiju, ali svejedno vas zadesi emocijom. Riječi nisu birane slučajno; ritam romana nije jednoličan i lako vas može izbaciti iz ravnoteže—malo umoriti, još više zabaviti.
Zamislite ovaj roman kao staru fotografiju iza stakla—možda nečiji pradjed s očalima, na zidu bakine kuće, s pogledom koji govori više nego cijeli roman u novim naslovima. Iako je jezik često bogat, pun digresija kakve danas rijetko prolaze uredničku crtu, toj klasičnoj naraciji teško je odoljeti. Stil i jezik “Čiča Goriota” stvaraju poseban ugođaj; spuštaju nas ravno u srcu Pariza prije dvjesto godina — da, bez obzira čitate li roman u biblioteci ili ste ga otvorili na mobitelu, osjećaj je isti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite Pariz početkom 19. stoljeća. Nema interneta, mobitela, TikToka… ima samo siromašni pansion s mirisom juhe i puno ogovaranja iza debelih zavjesa. Baš tamo, Čiča Goriot ostavlja dojam koji teško izlazi iz glave — poput filma koji još satima nakon odjavne špice odzvanja.
Možda će netko reći da je Balzac pretjerao sa sivilom, ali rijetko koji roman tako vjerno prikazuje koliko su ljudske iluzije krhke. Kada Goriot na kraju umire sam, uz hladan pogled svojih slavnih kćeri, teško je ne osjetiti knedlu u grlu. Odjednom, sve velike parole o obitelji i žrtvi zvuče isprazno kao kišobran koji prokišnjava. Likovi, od Rastignaca do intrigantnog Vautrina, podsjećaju da se svatko snalazi kako zna—i pritom ne bira uvijek najljepše riječi ili djela.
Atmosfera romana, ona melodija starog Pariza s mirisom pečenih kestena i kiše koja ispire gradske ulice, stvara osjećaj nelagode i radoznalosti. Svaka stranica vuče dalje, kao da čitatelj traži smisao tamo gdje ga je davno netko pospremio ispod kreveta. Ako netko voli komplikacije, ovaj roman su za njega roštilj u prvom redu kazališta—priča se razotkriva sporo, ali baš to stvara čar.
Zanimljivo, lice društva koje Balzac opisuje i danas djeluje poznato. Svi ti “mali ljudi” koji žele veliki status, isprazni saloni i društvena pravila – nema tu previše razlike u odnosu na današnje utrke za “followerima” i novim tenisicama. Nije teško zamisliti balzacovsko lice na Instagram storyju, s lažnim osmijehom i hashtagom #obiteljskažrtva.
U školskoj lektiri, ovakva priča može izazvati više straha nego kontrolni iz matematike, ali onome tko zaviri ispod površine otkrije se hrpa neugodnih pitanja. Bi li itko dao sve za sreću drugih? Zašto se vezujemo za pogrešne ljude? Je li novac važniji od iskrene topline? Balzac možda nema spreman odgovor, ali tjera na guljenje slojeva i osobnih iskustava.
Nakon “Čiča Goriota,” knjige sretnih završetaka zvuče kao bajke za malu djecu. Ali, baš takva brutalna iskrenost nosi poantu koje se vrijedi sjetiti na svakom obiteljskom ručku – sreća nekad dolazi s računom, a ova knjiga pokazuje kome na kraju sjedne taj dug.