Četiri drame ostavljaju snažan dojam na svakoga tko se upusti u njihovo čitanje ili analizu. Svaka drama otkriva jedinstvene ljudske sudbine i društvene okolnosti koje oblikuju likove i njihove odluke. Kroz njihove priče otvaraju se važna pitanja o moralu, identitetu i odnosima među ljudima.
Kratki sadržaji četiriju drama sažimaju ključne događaje i odnose među likovima, pružajući uvid u glavne teme i poruke svakog djela.
Oni koji žele bolje razumjeti slojevitost ovih djela ili pripremaju analizu, pronaći će ovdje jasne i sažete informacije koje olakšavaju daljnje proučavanje.
Uvod u lektiru i autora
E, sad zamisli situaciju — književnost ti nekad dođe kao koncert na kojem ne znaš ni izvođača ni žanr, ali već prema prvim taktovima osjetiš koliko je atmosferična. Takav je slučaj s četiri drame o kojima danas bruje i učenici i njihovi profesori.
Autor
Evo zanimljivosti, bio je 1892. godina kad je Miroslav Krleža prvi put pošteno usmjerio pogled prema dramskom pisanju. Možda ti ime zvuči strogo, možda ti je ostao u pamćenju kao „onaj kojeg se strepi na ispitima”. Ali, Krleža nije nikakav dosadni pisac — on ti je majstor što je zagrabio u blatne stvarnosti Zagreba (i šire) pa iz njih izvukao dramu koja grize, provocira i tjera na pitanja.
Zanimljivo, mnogi tinejdžeri i dalje šapuću njegove stihove i citate („Zastave gore, a vjetar šapuće!”) dok čekaju autobus. Nije to nikakva floskula… Krleža je zarobio vrijeme, društvo i politiku, i stisnuo ih u rečenice, onako kako dobar kuhar zna zgotoviti gulaš od ostataka u frižideru.
Život mu je bio pun prevrata, od studentskih nemira pa do državničkih salona. Družio se s najglasnijima, često im proturječio (ili samo tiho u sebi mrmljao). Ako misliš da je njegov svijet udaljen sto godina, pogledaj naslove rubrika — i dalje isti problemi. Samo bolje upakirani.
Žanr i književna vrsta
Nećemo komplicirati — ovo su drame, ali ne baš one američkog blockbuster tipa gdje eksplodira auto svake tri minute. Krležine četiri drame majstorski kombiniraju psihološku napetost i društvene trzavice. Rekao bi čovjek da je načuo što će se u 21. stoljeću vrtjeti na društvenim mrežama: tračevi, društvene maske, raskoli, borbe (i to bez interneta).
One padaju pod žanr realističke drame s dodirom ekspresionizma, a unutar toga — svaka vuče na svoju stranu. „Gospoda Glembajevi”? To ti je obiteljska drama na razini sapunice, ali s više suza i manje reklama za prašak. „Leda”? E tu je eros i thanatos, ljubav i smrt, sve na jednom stolu kao na nedjeljnom ručku… Samo što desert često izazove grč u trbuhu.
Papir im podnosi sve: unutarnje monologe, iskrene šamare i skrivene motive. Direktor škole jednako lako može pronaći argument zašto su aktualne, kao i učenik koji traži najkraći citat za test. Kad bi Krleža pisao danas, vjerojatno bi ga blokirali zbog „previše istine” — ali neka, od toga se književnost nikad nije bojala.
Pa tko voli drame, a tko voli misterije obiteljskih večera — svatko u Krleži može pronaći nešto za sebe. A to, ajmo priznati, nije mala stvar kad lektira prijeti s police kao dosadni susjed s kata niže.
Kratki sadržaj
Okej, kratki sadržaj — ali tko uopće voli suhoparne preglede bez imalo šarma? E pa, pripremite se za sažetak koji nije izvađen iz vozačkog ispita. Ovdje ne “odrađujemo” stvari. Uronimo (ili zaronimo, kako tko voli) u sami centar Krležinih drama.
Uvod
Netko bi rekao, napetost se u Krležinim dramama osjeća kao vrućina ljeti na savskom nasipu. On ne upada s nogama u radnju, već pušta da sve krene polako—početne slike, obične rečenice, tipična svakodnevica. Lica na sceni iskaču iz kalupa očekivanja. Onaj osjećaj kad misliš “Ma sve je pod kontrolom”? Kod Krleže, upravo tada stvari izmaknu logici.
Prijatelj je jednom komentirao: “Misliš da si u mirnom hodniku, a zapravo ideš prema lavini.” Tako su i ove drame — familija na okupu, neki stari dug, čudan pogled ispod obrva, pokoji monolog… Ako volite dozu neizvjesnosti, ovdje ćete ju namirisati prije nego što padne prva prava replika.
Zaplet
Eh, zapleti. To nisu sitnice za koje treba dvaput provjeravati je li netko upalio svjetlo u sobi. Kod Krleže likovi ne troše vrijeme na small talk. Sjećam se prvog čitanja — scena za scenom, netko sasipa istinu kao da nema sutra. Korumpirani političar, student bez iluzija, majka koja ne zna kako dalje, vojnik koji sanja pobjedu koja ne postoji… Svi su oni u istom loncu i igraju partiju gdje svatko misli da može pobijediti.
Primijetite, često jedna sasvim obična rečenica, “pa što sada?”, može pokrenuti emocionalni domino efekt. U trenu sve pukne. Odjednom vrište međusobne tajne, prevare, nade i očajanja.
Jednom me drama “Gospoda Glembajevi” toliko ubola da sam mislio da obiteljsku večeru više nikad neću gledati istim očima. A tek “U agoniji”… Nema pravila — uvijek netko na rubu, previše izgovorenih riječi, premalo oprosta.
Rasplet
Tu sve sjeda. Nekad se čini kao da će svatko izvući dobitnu kartu, ali kod Krleže rasplet dolazi kao polako topeći sneg — ne baš kad očekuješ, ne baš kako želiš. Ključne odluke uvijek visi u zraku, nitko nije sasvim siguran tko je tu stvarno “pobjednik”. Zapamtite, ovdje ne raste cvijeće na mjestima gdje je bilo previše suza i laži.
Likovi u raspletu češće šute nego što govore. Kad istina ispliva, kao kad netko neuredno otvori poklopac škrinje sa starim pismima — sve postane jasno, ali je zrak težak. Nevolje sazriju, lica ostaju ozbiljna. Prisjetite se trenutka kad netko koga cijenite prizna najveću laž; tako to grize i Krležin svijet.
Za ljubitelje drame: rasplet kod njega prolazi između patnje i sitnog optimizma. Ako ste sporonožni, možda nećete ni primijetiti — već ste u novoj sceni, slušate novo neizgovoreno pitanje.
Kraj
Kraj? Kod Krleže ne očekujte filmsku zabavu na sretne note. Njegovi završeci više su kao nedjeljna večer kad shvatiš da ti je ponestalo dalmatinskog pršuta — a gosti stižu. Sve ostaje u zraku, ali istodobno ne fali poruke. Likovi su iscrpljeni, a gledatelj ostaje s pitanjem: “Tko je zapravo pobijedio?”
Neki krajovi, kao onaj “U agoniji”, više liče na život nego na kazališnu fikciju. Sjećam se, jednom je jedna profesorica rekla da je nakon Krleže osjećala da treba ponovno upisati životnu školu, jer stvari na sceni nisu bile daleko od njezinog iskustva s ljudima.
I baš tu leži moć Krležinih krajeva — nitko ne ostaje posve ravnodušan, makar pokušavao. Dlanovi ostaju vlažni, u grlu onaj čvor. I još dugo se u glavi vrte pitanja koja niske temperature i loše vrijeme ne mogu “prespavati”.
Mjesto i vrijeme radnje
Dobar dio čovjekova dana prolazi čekajući—autobus, poruku, ili da napokon završi školski sat. E sad, kad bismo se transportirali u svjetove Krležinih drama, ne biste baš sjedili na stanici, već biste bili usred rasklimane gostionice, na hučnoj obiteljskoj večeri ili zagrebačkoj kavani gdje škripi parket pod stopalima. Sve četiri drame događaju se u svakodnevnim, ali eksplozivno napetim prostorima. Evo, zamislite raspravu pokraj visokih peći na drva usred zime—ništa nije toplije od srdžbe ukućana kad izbije stara obiteljska drama.
Vrijeme radnje… e, tu Krleža igra na nekoliko frontova. Nema šanse da brkate epohu—sve vrvi od znakovlja ranog 20. stoljeća. Prva drama odvodi čitatelja u mračan, predratni Zagreb. Brižno su opisani podrumi gdje miriši na vlagu, hodnici gdje stepenice krckaju pod težinom tajni. Druga je skoro pa lockdown verzija vlastita stana (prije pandemije, molim), napeta i klaustrofobična, tonući u sumrak raspada jedne obitelji.
Treća drama preskače u gradske parkove i kavane s mirisom kave i dima. Čini se da proljeće ni ne stiže, atmosfera je zagušljiva, sve podsjeća na one dane kad kiša ne prestaje padati. Likovi često gledaju kroz prozor, brojajući kapljice, čekajući da se vanjski olujni oblaci raziđu—ali unutar četiri zida, oluja tek počinje.
Četvrta drama tjera čitatelja na selo. Drvene kuće, blatnjave ulice i stare kolibe gdje netko uvijek viče s prozora. Vrijeme kao da stoji, proljeće kasni, a ljudi su međusobno udaljeni kao dva sela između kojih nema ni ceste ni mosta. Netko bi rekao da su svi ti trenuci izričito hrvatski, puni lokalnog kolorizma, svakodnevne štednje i sitnih rituala kao što je kuhanje turske kave u limenom lončiću.
Ako ste nekad gledali staru televizijsku dramu Rade Šerbedžije (ili ste barem upili pokoji tračak prastarog mirisa drvene klupe u školama), prizori Krležinih drama vratit će vas među poznate boje, zvukove i tišine iz kojih nitko nije siguran hoće li pobjeći ili ostati. Jer mjesto i vrijeme kod Krleže nisu samo kulise—oni su sami likovi, tvrdoglavi i nepopustljivi, baš kao i ljudi koje opisuje.
Tema i ideja djela
Ajmo odmah u glavu—ako te zanima zašto ljudi još uvijek viču o Krleži u tramvaju (ili tiho gunđaju kod kuće dok prevrću stranice), nema tu jedne jedine teme. Krležine četiri drame isprepliću toliko slojeva i malih ljudskih istina da bi mogao nabrajati do jutra—pa evo kraće verzije koju možeš prepričati i na rođendanu…
Središnja tema? Baš ono što nas gura naprijed i vuče nazad—borba za identitet i mjesto pod suncem. U “Gospodi Glembajevima,” novac klizi iz ruku poput pijeska na Jarunu; obitelj tone u vlastite laži dok svi šute o prošlim grijesima. Ako si ikad gledao obiteljsku raspravu na fešti, znaš o čemu je riječ—sve izlazi na površinu kad padnu maske, a ni skupi stolnjaci ne pomažu.
“U agoniji,” ljubav i ponos igraju tenis, a loptica boli leti iz jednog u drugo dvorište. Krleža nije bio baš romantična duša, ali zna pogoditi gdje boli. Ideja: život nema uputstva ni happy end, sve friške odluke nose staru cijenu.
U “Ledi Magbet iz Mtsenskog okruga,” društvene stege stežu vrat toliko snažno da ti bude malo neugodno dok čitaš. I dok se nitko ne nada, junakinja pokaže što znači kad ti pukne film pod pritiskom tabua i licemjerja. “U logoru”—tu već počinje ratna magla, ljudi su brojke, granice nisu samo geografske. Tko je čovjek kad skine uniformu? Toliko pitanja, a Krleža samo slaže scene s beskrupuloznom iskrenošću.
E sad, tko misli da su ideje zakopane u nekoj prašnjavoj knjizi, neka pokuša ignorirati osobnu odgovornost. Krleža secira svaki lik kao kirurg bez anestezije—ni ljubav ni mržnja nisu čisti. Dok čitaš, nisi samo promatrač—nađeš se uvučen u splitski hodnik gdje se sudbina prelama kroz svaku rečenicu… Možda se zbog toga i vraćamo tim dramama, jer nitko ne ponudi gotove odgovore, ali svi osjete barem na trenutak onaj šapat: “možda se ovo tiče i mene.”
Maštoviti prostori, emocionalna petlja i pokoja psovka u pauzi—tema i ideja Krležinih drama ostaju neugodno stvarne, i nakon sto godina, a u njima se još uvijek ogleda cijela domaća svakodnevica.
Analiza likova
Kad bi Krležini likovi bili fotografije na starom crno-bijelom filmu, morali biste ih gledati pod povećalom — toliko su zamršeni. Likovi u ove četiri drame skaču ravno u vatru svakodnevnih problema, a tko god očekuje klasične „junake” i „negativce,” mogao bi se razočarati. Ovdje je sve više… nijansa sive.
Glavni likovi
Gledate li na Glembajeve, teško je ignorirati baruna Ignjata Glembaja. Čovjek je od čelika izvana, ali iznutra — vatromet nemira. Svaka njegova gesta miriše na prešućene obiteljske tajne. Približite mu se, osjetit ćete miris starog parfema, skupog vina i prašinu s povijesnih knjiga iz ormara njihove zagrebačke vile. On nije tip koji će ikad priznati pogrešku, no svaki pogled izdajnički drhti.
Druga drama, „U agoniji,” daje nam Lredu Križovnu — učiteljicu u raljama društvenih očekivanja i osobne tuge. Ne priča mnogo, ali svaki njen pogled govori tisuću riječi. U njezinu naručju ljubav gubi oblik, a ponos je veći od Zagrebačkog katedrale. Ljubavne rane kod nje nisu samo stare ožiljke — to su otvorene rane koje bole svaki dan.
S druge strane, tko se upusti u „Ledi Magbet iz Mtsenskog okruga,” dobit će glavnu junakinju koja nije rođena za poslušnost. Ona udara ravno, često nespretno, ali nikad mlako. Njezina prkosnost izaziva kuglu u grlu. A „U logoru?” Tu je skupina vojnika. Možda nemaju imena koja ćete pamtiti dulje od subotnje večernje serije, ali svaki njihov potez odražava strah i nadu. Hladnoća, umor i glad—oni žive na rubu nevidljivog.
Zanimljivo je: Krleža rijetko dijeli junake na „dobre” ili „loše”. Svaki od njih, barem na tren, podsjeti na nas ili naše susjede.
Sporedni likovi
Nemojte se prevariti — u Krležinom svijetu i oni sa „sporednim” ulogama često ostave dubok trag. U „Gospodi Glembajevima,” svekrva baruna, stara Kontesa Castelli, oštrija je od oštrog noža. Miješa se u svaki obiteljski razgovor, zagorčava kavu i iz pozadine povlači konce. Ako ste ikad upoznali nekoga tko jednom rečenicom može pokvariti cijeli Božić, znate tko je Kontesa.
U „U agoniji” sporedni likovi su k’o suputnici na noćnom tramvaju—tihi, ali potrebni. Advokat Urban predstavlja onaj glas razuma koji rijetko drži vodu kad nastupi emocija. Svaki put kad se pokušava uključiti, događaji ga jednostavno — preplave.
Za „Ledi Magbet iz Mtsenskog okruga” vrijedi zapamtiti: Njezin muž, Filippov, nikad ne preuzima kontrolu, ali njegova mlakost stvara tišinu u kojoj glavna junakinja ključa. A njezina svekrva sablažnjava svakim prolaskom po kući, uvijek prisutna, nikad prijateljica.
Svi ti ljudi možda nemaju naslove na vratima ili statue u parku, ali vuku radnju baš kao nevidljive žice u lutkarskom kazalištu. Bez njih nema trzavica, nema tišina koje više bole od riječi.
Odnosi između likova
Ajmo iskreno — nitko ovdje ne drži ruke za obiteljskim stolom iz ljubavi. Veze između likova uglavnom su poput teških uspona na Sljeme po magli: povremeno nitko ne zna tko je zapravo prijatelj, a tko neprijatelj.
Kod Glembajevih obiteljske tajne vise nad glavama k’o stari luster iz 19. stoljeća. Sin nasrće na oca zbog starih dugova, a svekrva šapuće otrovne komentare u najgorem mogućem trenutku. Povjerenje je rijetkost, a ironija osnovno oružje.
Kod Lede Križovne i Urbanove u „U agoniji” odnosi su ustvari jedna beskrajna mučna tišina. Ponekad se pitaš je li im draže biti zajedno iz navike ili iz potrebe da nekoga boli pod rukom. Ljubav je ovdje ostarjela i izgubila boju.
A „Ledi Magbet iz Mtsenskog okruga”? Pokušajte zamisliti život s osobom koja vas ne vidi, dok svekrva oštri jezik na svakoj stepenici. Dok ljubav zamire, rastu frustracije. I onda — eksplozija. Ljubavni trokut, naravno, miris više na tragediju nego romantiku.
U „U logoru” među vojnicima nema mjesta za duboke razgovore—njihove odnose pokreće glad, strah i tihi dogovori oko komadića kruha. Prijateljstva su tu prolazna, a izdaja je uvijek opcija.
Za kraj—jedina veza koju Krleža stalno vraća jest ona između pojedinca i društva. I kad netko pokuša pobjeći iz vlastite kože, društvo mu zakuca na vrata. Ili još gore, na prozor.
Stil i jezik djela
E, sad… stil kod Krleže stvarno ne zna igrati na sigurno. Prvo, njegov jezik nije ona školska gramatika iz udžbenika – više je to fina mješavina živih dijaloga, sitnih psovki (tko se nije prepoznao u kojoj rečenici, nije čitao kako treba) i povremeno skoro poetičnih rečenica. Je li tko ikada pokušao čitati “Gospodu Glembajeve” naglas? Zvuk tih rečenica zna biti kao mini koncert brbljanja, zavisti i cijelog, hm, glembajevskog cirkusa. Nekad djeluje kao da će netko viknuti: “Ajmo svi na travnjak”, a netko drugi kaže: “Ma kakav travnjak, ovdje se pati s honorarima!” — i to je Krleža na djelu.
Jezik je stvarno šaren. Sva ona “moderna” tematska previranja često se miješaju s arhaičnim izrazima iz stare škole. U jednoj sceni Leda govori poput profesorice književnosti iz 60-ih, a koju minutu kasnije prebacuje na besprizornu ogorčenost kakvu može iznervirati i današnje vozače u zagrebačkim gužvama. Čuo sam priču kako je jedan gimnazijalac pokušao glumiti Krležin monolog iz “U agoniji” pred razredom – publika je prestala disati, ali ne zato što je bila fascinirana, nego su svi pokušali shvatiti kamo taj monolog vodi i kome je sve namijenjen.
Krležin vokabular voli skrivene zamke. I baš kad pomisliš da si pohvatao sve nitne, on podvali pokoju tereziju, naslovnicu ili dužu psovku na kajkavštini. Kad netko iz “U logoru” povisi ton, ne znaš ide li prema uzvišenju ili prema grotesci. Te rečenice nipošto nisu slučajne. Ironija? Ima je više nego u domaćim Twitter raspravama u prosincu. S druge strane, dijalozi… Oni ponekad zvuče kao verbalni ping-pong, što je u “Ledi Magbet iz Mtsenskog okruga” najbolji primjer: čisti verbalni obračun; riječi lete i padaju, a iza svega često stoje zamjerke duboke barem onoliko koliko traje prosječna kava pred HNK-om.
Atmosfera… tu je jezik presudan (nije klišej!). Jedan trenutak uspiješ osjetiti onaj stari zagrebački miris (“fašnik štih” i škripava vrata na tavanu), a koju rečenicu kasnije – hop – uvuče te u tamne misli neke obiteljske večere gdje se svatko trudi biti iznad svega, ali zapravo svi tonu. Neke stvari jednostavno ne možeš iščupati iz Krležinog rukopisa – kao što hrvatska himna i listanje županijskih novina idu skupa s kišnim ponedjeljkom.
Krleža se voli poigravati ponavljanjem i zvučnim efektima, skoro kao da radi soundtrack za vlastitu predstavu… Ako primijetite da vas je jezik poljuljao, to nije slučajno – to je dobar znak da ste uvučeni među redove. A vjerujte, tko jednom uđe, teško ga se riješi.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije baš često da domaća drama ostavi onaj nevidljivi uteg u želucu – ali tko čita Krležu u istoj prostoriji s, recimo, kavom i nastavničkim dnevnikom, odmah zna: ovdje nema brzinskog “pročitao sam, idemo dalje”. Krležine četiri drame ponašaju se poput nepozvanih gostiju koji još danima ne odlaze iz misli. Gledatelji vjerojatno osjećaju isti pritisak kao i likovi – kao da zidovi postaju sve niži.
Netko će reći da ga Krleža mrcvari dugim rečenicama i nervoznim dijalozima. Da, nema brzih happy endova, ali baš time tjera čitatelja da navuče kaput tuđih emocija. Ponekad poželiš viknuti na baruna Glembaja: “Znaš li koliko nas tvoja bahatost živcira?” U “U agoniji” osjeća se tjeskoba i kad samo preletiš dvije stranice prije spavanja. Taj osjećaj – mješavina ljutnje, tuge i želje za sudjelovanjem – ne nestaje s posljednjom rečenicom.
Priznajmo, nije lako sjesti pred Krležine dijaloge, pogotovo kad misli odlutaju prema realitiju ili TikToku. Ali postoji neka hipnotička privlačnost – baš ta neugodna zrcala što ih autor stavlja pred nas, natjeraju čitatelja na privatni sud o vlastitim slabostima. Teškim jezikom i slojevitom naracijom Krleža natjera svakoga da izađe iz vlastite komfor zone.
Zanimljivo je kako većina čitatelja prvo osjeti zasićenje, pa im tek kasnije dođe onaj “aha!” trenutak – nešto poput malih pobjeda kad napokon shvate zašto je svaki lik tako zapetljano nesretan. Drama “Gospoda Glembajevi” doslovce nudi mini psihološki komad torte (bez šlaga) iz svakog obiteljskog konflikta.
Ako postoji klasik domaće književnosti kojem nitko ne prilazi ravnodušno, onda su to ove četiri drame. Krležine rečenice razbijaju rutinu svakodnevice. Ne pružaju utjehu, ali tko izdrži, dobije bolji pogled na stvarne ljude – one oko sebe i (možda najneugodnije) one u vlastitom zrcalu.