Knjiga “Čarobnjak iz Oza” već desetljećima zaokuplja maštu čitatelja svih generacija. Ova nezaboravna priča nudi mnogo više od obične dječje bajke—ona istražuje teme hrabrosti, prijateljstva i otkrivanja vlastite snage kroz čarobno putovanje Dorothye i njenih neobičnih prijatelja.
Čarobnjak iz Oza prati djevojčicu Dorothy koju tornado odnese u čarobnu zemlju Oz, gdje s novim prijateljima traži put kući i otkriva važnost srca, uma i hrabrosti.
Svaka stranica otkriva novi sloj mudrosti i avanture, a oni koji žele razumjeti pravu vrijednost ovog klasika pronaći će ovdje sažetak koji otkriva bit priče bez viška riječi.
Uvod u lektiru i autora
E sad, tko još nije čuo za “Čarobnjaka iz Oza”? Dobro, možda klinci rođeni ovih godina više briju na TikTok nego na stare knjige, ali jednom kad naiđu na Dorothy, pas Tota i one cipele što blješte kao da su izašle iz izloga u Ilici – teško zaboravljaju tu ekipu. Prije nego što krenemo na labirint žute cigle i sve lude zgode iz Oza, evo kratkog upoznavanja: tko stoji iza ove legende, i gdje sve to spada u svemiru knjiga?
Autor
Lyman Frank Baum – da, svaka čast ako ste znali ime napamet bez guglajenja – bio je onaj lik koji maštu nije štedio ni u djetinjstvu ni kasnije. Rođen davne 1856. u Americi, kombinirao je novinarstvo, kazalište i životne brodolome (čitaj: pokušaje biznisa koji su propali brže nego loš serijal na Netflixu). Tek kad je napisao “Čarobnjaka iz Oza” 1900., sve se promijenilo. Bum! Dorothy i društvo zalupili su vrata stvarnosti i otvorili svijet gdje je sve moguće — osim možda toga da se Smaragdni grad prebaci tramvajem do Zrinjevca.
Zanimljivo, Baum je stvarno vjerovao u snagu bajki i nije štedio kolorite ni pozitivu. Kad je prvi roman eksplodirao popularnošću, štancao je još trinaest nastavaka. Ljubitelji fantastike i ljudi koji ponekad pobjegnu u maštu? Oni ga još uvijek citiraju.
Inače, Baum nije baš pisao za klince koji vole crnu kroniku – njegove su knjige pune zezancije, likova kojima mane nisu prijetnja, nego najbolji začin. Netko sanja o supermoćima… on je garant prva asocijacija na čistu čaroliju iz djetinjstva.
Žanr i književna vrsta
Kad bi Oz bio glazbeni bend, žanrovske etikete letjele bi na sve strane. “Čarobnjak iz Oza” definitivno šušti kao bajka, samo što ova bajka nema tipične vilinske frajle ni viteza u sjajnom oklopu. Ovo je avantura – i to ona s vukovima, čudnim vješticama, strašilima koja filozofiraju o mozgu i limenim čovječuljcima s više emocija od prosječnog reality kandidata.
U književnoj teoriji ovo je dječji roman, pustolovna bajka, još i roman puta – svi žanrovi stanu u tu torbu, kao što Dorothy u košaru trpa sve bitno za misiju “povratak doma”. Žanr ima vibru snolikosti (nikad nisi sto posto siguran je li to stvarni život ili san), a istovremeno servira ozbiljnije teme – tko sam, što znači mudrost ili imati srce? Sve to upakirano je u šareni celofan sanjarenja, gdje su fantastika i radost važniji od pravila književnih zanatlija.
Ako netko baš inzistira na “službenoj” etiketi, evo ga: epska dječja fantastika iz Zlatnog doba američke dječje književnosti. Ali stvarno, nitko nije sjeo na tramvaj do Oza tražeći književnu analizu — svi su tu zbog doživljaja.
Kratki sadržaj
Jeste li ikad poželjeli da vas tornado odvije od svakodnevice? E pa, Dorothy se baš to dogodilo. Njena avantura u čarobnoj zemlji Oz je sve osim dosadna—pun pogodak za sve koji vole iznenađenja i šašave preokrete. Evo što vas čeka kad zakoračite na put od žute cigle…
Uvod
Na samom početku Čarobnjaka iz Oza, Dorothy — obična djevojčica iz Kansasa, s onom tipičnom čežnjom za nečim više nego što joj život nudi — igra se sa svojim psićem Totom. I onda, iz vedra neba (doslovno), Kansas pogodi tornado… U sljedećoj minuti, sve čega se sjeća jest buka, vjetar i osjećaj da više ništa nije isto.
Dorothy otvara oči u zemlji boja, gdje svaka kuća i svaki grm djeluje neshvatljivo veselo. Ljubazni Ljiliputanci joj zahvaljuju jer je, sletjevši kućom, pogubila Zlu vješticu s Istoka (ni sama nije odmah svjesna što je postigla). I taman kad pomisli da se sve magično brzo završava, upoznaje Dobru vješticu — koja joj obeća pomoć ako pronađe famoznog Čarobnjaka iz Oza.
Zaplet
Zvuči jednostavno? Ni blizu. Dorothy dobiva cipele od rubina (notorna modna izjava, ako pitate Munchkinse!) i kreće na put do Smaragdnog grada. Na žutom putu nailazi na tri prilično osebujna lika—Strašilo koje čezne za mozgom, Limenog Drvosječu kojem nedostaje srce, i Lava koji bi najradije bio hrabar. Svi oni, svaki sa svojim snovima i strahovima, priključuju se Dorothy. Imaju vlastite želje za velikim, misterioznim Čarobnjakom… a usput, prilično zabavljaju čitatelja.
Svakom koraku prijeti Zla vještica sa Zapada. Ima leteće majmune (ne baš kućni ljubimci po ukusu ikoga), zle čini i sklonost plavim trenirkama — ili nešto tome nalik. No, Dorothy i ekipa, iako bi neki od nas tu već digli ruke, strpljivo savladavaju prepreke. Neminovno se razvija osjećaj zajedništva, što dodaje još malo boje ionako živopisnom Oz-u.
Rasplet
Po dolasku u Smaragdni grad, vrhunac napetosti — Čarobnjak im ne posve vjeruje. On postavlja uvjet: riješite se Zle vještice sa Zapada, pa ćemo pričati o željama. Eh, što se mora, nije teško. Ali—nije ni super jednostavno. Između epskih jurnjava, rabljenih metli, bizarnih napitaka i sumnjivih čarolija, društvo na kraju pojačava hrabrost, iznenađuje samo sebe i (spoiler alert!) rješava i vješticu i njezine mangupe.
No, nije sve kao što izgleda – čuvena scena gdje se otkriva tko je zapravo Čarobnjak. Mali trenutak: nitko tko sebe zove “velikim i strašnim” na kraju nije baš tako strašan. Lik iza paravana? Samo običan čovjek iz Omahe, izgubljen u Ozu kao i svi ostali. Tvrdilo bi se: možda najveća magija dolazi iznutra, a ne iz dimne zavjese i efekata.
Kraj
Kad se čini da povratak kući ipak ostaje samo san, Glinda — još jedna dobrohotna vještica, ulijeće kao neočekivana pomoć (jer, naravno). Dorothy saznaje da je moć povratka kući cijelo vrijeme nosila na nogama — doslovno! Samo tri klika cipelama (i zamisao da želi kući) i mnogo brže nego avionskom linijom, vraća se u Kansas. Bez vještica, čarobnjaka i letećih majmuna.
Ono što Dorothy tada shvati? Nikad se ne zna kad će avantura završiti, ali dom je dom — i ponekad, ono jednostavno je najvrijednije. Munchkinsi, čarobnjaci i sumnjivo dizajnirane papuče ostaju iza, ali iskustvo ostaje zauvijek. A kad idući put vjetar puhne, tko zna… Možda se opet nađete na vlastitom žutom putu.
Mjesto i vrijeme radnje
I sad je trenutak da bacimo pogled iza zavjese—gdje se zapravo zbiva cijela ova saga s Dorothy, limenim prijateljima i sav taj cirkus s čarobnjacima? Prizor je toliko kontrastan da izgleda kao da se netko poigrao Instagram filterima. Prva postaja: Kansas. Zamislite beskrajne ravnice, kuće koje škripe na vjetru, prašina ti ulazi u nos i peče oči—tipični srednjozapadni američki krajolik prije više od jednog stoljeća. Dorothy živi na farmi s ujnom Em i ujakom Henryjem, gdje ni trava nema volje za životom. Tamo vrijeme stoji. Doslovce.
Ali onda—BUM—tornado! Ne neki lagani vjetrić, nego onaj koji ti razbaca kokoši po dvorištu i digne cijelu farmu u zrak. Jednog trena jedeš kukuruzni kruh, sljedećeg te nosa u najširom mogućem smislu. Cijela kuća, Dorothy i vjerni Toto, smjeste se u zrak, a prizor se mijenja kao kada mijenjaš kanal na TV-u.
Dobrodošli u zemlju Oz. Zamislite scenu iz crtića gdje boje odjednom “eksplodiraju”—ceste od žute cigle, Smaragdni grad blješti k’o šatirana reklama, šume u kojima drveće pleše, a ljudi… pa, čudni su kao konji koji pričaju viceve. Oz je svijet gdje se sve čini moguće. Vrijeme je tamo zamrljano magijom, ne računaš sate nego avanture i probleme koje Zla vještica smišlja.
A što se tiče “kada”—nitko ti neće reći točan dan ili godinu. Baum je to namjerno ostavio mutnim, kao da ti sugerira: gle, ovo bi moglo biti bilo kada ili nigdje, bajka na koju sam ulaziš svaki put opet. Sve je stvar osjećaja dok prelaziš iz sive, ravnodušne, prašnjave stvarnosti Kansasa u nevjerojatni Oz gdje se sve čini živo i “previše”. Tko se nije barem jednom poželio preseliti iz dosadne svakodnevice u neki vlastiti Oz, i to dok gleda kroz prozor na maglovito ponedjeljno jutro?
Kroz cijelu knjigu, mjesto i vrijeme doslovno igraju—i uvijek u službi priče. U Kansasu se osjećaš kao da si u filmu bez boje. Kad stigneš u Oz, imaš dojam da si zaglavio u najživopisnijoj verziji Bajki iz davnina. Jedini sat koji otkucava je onaj u srcu likova; vrijeme prati ritam njihove potrage, nada, straha i kućanske nostalgije. I kad god misliš da je sve jasno, Baum te podsjeti—u Ozu su granice uvijek tu da ih preskočiš.
Tema i ideja djela
E sad, kad čuješ “Čarobnjak iz Oza”, odmah ti na pamet može pasti šarena cesta od žutih cigli… ili one crvene cipelice iz filma (da, svi ih pamtimo iako ih nikad nismo nosili). Ali ispod sve te silne magije, vrtloga, i poneke vještice, krije se prilično ozbiljna priča.
Glavna tema? Potraga za onim što je već duboko u nama. Dorothy traga za domom, ali zapravo – tko to nije, barem jednom, poželio “negdje preko duge”? U Ozu, svaki lik grize za svojim manjkavostima—Strašilo želi mozak (kao da svi nismo barem jednom zabrljali pa poželjeli više pameti), Limeni Drvosječa sanja o srcu, a Lav napokon želi stisnuti petlju za hrabrost. Svaki od njih već ima ono što traži, ali ga ne prepoznaje dok ne vidi kroz oči drugih. Koliko puta si i sam odigrao tu scenu?
Ideja ovog djela zapravo nosi poruku o vrijednosti osobnog rasta i prijateljstva. Sve te prepreke, čudovišta, i nevrijeme koje Dorothy i društvo prolaze—ništa od toga zapravo nije nepoznato nikome tko je ikada morao skupiti hrabrosti za ispit, preseliti se ili reći nekome istinu u lice. U Ozu, kao i u svakodnevnom životu, često ti samo treba podrška prijatelja da bi otkrio vlastite kvalitete.
Vrijedi primijetiti, Baum nije bio lik koji je vjerovao u tradicionalne bajke s izravnom poukom—njemu je važnije bilo da se djeca (i odrasli, zašto ne?) dobro zabave i ponešto nauče usput. To se i vidi u svakom dijalogu i svakom obratu. Prava magija Oza? Skrivene snage koje rastu u običnim ljudima kad se nađu u neobičnim situacijama. Tajne poruke su posvuda, ali nisu naporne ni isforsirane—prepoznaješ ih kao vlastiti osjećaj nostalgije ili sumnje kad gledaš kroz prozor, pitajući se ima li ipak mjesta gdje je trava zelenija.
I dok Dorothy klizi prema povratku kući, jedno postaje jasno—dom mnogima znači više od adrese: on je mir, sigurnost i prihvaćanje. Tko kaže da čarobnjaci ne postoje? Ponekad se skrivaju ravno ispod tvog nosa… ili, ako imaš sreće, u prijatelju na kojeg se možeš osloniti kad tornado zapuše.
Analiza likova
Zamislite trenutak kad prvi put čitate “Čarobnjaka iz Oza”—sve pršti od boja, čudnih lica i neobičnih želja. Svaki lik u Ozu nosi svoj teret, ali i onaj dašak šarma zbog kojeg pamtite baš svaki njihov korak… Evo tko su ti veseljaci i kako funkcioniraju kad se okupe zajedno.
Glavni likovi
Dorothy, obična djevojčica s ravnice Kansasa, budi se usred fantazije—ali nikad ne zaboravlja svoj dom. Upravo ona, sa svojim pletenicama i psom ToTom u naručju, drži društvo na okupu. Nije superheroina, ali kroz svo to čudo i strku pokazuje zavidnu hrabrost. Sjetite se one scene kad pokuša spasiti Lava—osmijeh i kap znoja na čelu, ali ni koraka unatrag.
Strašilo, pomalo klimav tip od slame (koga uvijek zamišljam kako mu šešir sklizne preko očiju), uvjeren je da nema mozak. Što je najzabavnije? On upravo svojim idejama spašava društvo iz bezizlaznih situacija više puta, kao kad predloži trik kako prijeći rijeku. Ironija je posvuda…
Limeni Drvosječa stalno škripi i u vječnoj je drami s vlastitim srcem (ili njegovim odsustvom). Sjećate li se kako plače zbog spljoštene bubamare? Iako navodno “hladan”, najemotivniji je među njima—valjda bi zbog tuđe suze ostavio vlastitu sjekiru.
Lav… ah, naš Kralj kukavica! Klasična priča “ja sam prestrašen, ali u stisci sam lav od akcije”. U tren oka se skriva iza drveta, već u sljedećem trči spašavati ekipu. Kod njega vrijedi pravilo: tko najviše sumnja u sebe, najjače pomaže drugima kad dođe frka.
Naravno, Čarobnjak iz Oza pojavljuje se kao misteriozni faktor X, ali ispostavi se da je običan lik s velikim talentom za iluziju i samopromociju. (Svako selo ima svog ‘čarobnjaka’, zar ne?)
Sporedni likovi
Ako vam kažem da su Ljiliputanci prava mala vojska susjedske podrške – možda pomislite na kakvo gradsko vijeće koje više smeta nego pomaže… ali u Ozu baš suprotno. Oni započinju priču toplim pozdravom kad Dorothy sleti, pa odmah sve izgleda manje zastrašujuće.
Dobre vještice (iz Sjevera i Juga – čak su stroge, ali uvijek paze) uvijek bi dali osmijeh Dorothyu, šalju je dalje i mudro je usmjeravaju. Ponekad me podsjete na one bake iz tramvaja koje znaju što je najbolje—ili bar misle da znaju.
Zla vještica sa Zapada ne treba opis—crni šešir, kiselost na licu i strah koji širi svakom pojavom. Uvijek iz prikrajka, baca klipove pod noge timu iz Oza. Svakom klasiku treba “hešteg” negativca, a ova ga nosi s posebnom (zloćudnom) grozničavošću.
Ne možemo zaboraviti čudnovata bića – spavaće makove, leteće majmune i čarobne životinje razasute po putu od žute cigle. Oni nisu samo kulisa, već djeluju kao testovi: svaka prepreka tjera na novu odluku, novu vrlinu—ili poneki mali pad.
Odnosi između likova
Kada Dorothy prvi put sretne Strašilo, Limenog Drvosječu i Lava, ni ne sluti da će ti, naizgled izgubljeni tipovi, postati njezina zamjenska obitelj. Isprva, više djeluju kao zabavan karavan nego kao društvo junaka. Brzo, međutim, svaki donosi svoj djelić mozaika—ne bi bilo Smaragdnog grada bez sve trojice. Prisjetimo se, kad Dorothy zapne, Strašilo pita “što ćemo sad?”—a Drvosječa predlaže rješenje dok Lav sva tri pomete sa scene kad dođe panika.
Među njima lebdi stalna šala i blago zadirkivanje. Dorothy često mora smirivati mušku družinu kad naprave “skandalozno” nešto (tipa, Lav predloži da napuste sve i odluta natrag). Svi padaju, svi griješe; upravo zato likovi postaju stvarni, prizemljeni, što svakom čitatelju daje osjećaj “e, ovo je ekipa za mene”.
Čarobnjak unosi distancu—on, visoko na prijestolju, djeluje kao neprikosnoveni autoritet. A onda padne s te visine (da, doslovno i figurativno) i postane samo još jedna duša u potrazi za svojim Ozem. Tu padaju sve maske, svatko ostaje s onim što je uvijek imao… ili što si je ionako cijelo vrijeme sam mogao dati.
Možda na kraju Dorothy zaista nađe put kući, ali najveće čudo ostaje prijateljstvo među onima koji su zajedno prošli sve kratere i makove ovoga bajkovitog puta. Prijateljstvo što klizi s njima natrag u svakodnevicu—bez čarobnih cipela, ali bogatije za svaku ogrebotinu, smijeh i pokoju (limenu) suzu.
Stil i jezik djela
Prva stvar koja upada u oči dok listate “Čarobnjaka iz Oza”? Taj jezik gotovo miriše na starinske bajke, ali nimalo prašnjavo—zvuči živahno, šareno i, iskreno, ponekad jako razigrano. Baum, kao da je imao nevidljiv kist, crta riječima: odlučno izbjegava ‘bajkovitu težinu’ europskih priča. Umjesto dramatičnih opisa groznih vještica i teške tame, sve pršti bojama, igrama riječi, i toplim, jednostavnim dijalozima. Čak i kad Dorothy zaglibi u nevolje, stil ne skreće prema turobnom—rekli bismo, priča ponekad iskoči s papirom koliko je živa.
Zanimljivo, jezik ne zvuči ni staromodno ni usiljeno. Čak se i najmlađi čitatelj vrlo lako može priključiti Dorothy, kao da čita strip, a ne “roman iz 1900-ih”—tako pojednostavljena, ali svježa rečenica. Na hrvatskom, prevedeno, Ozu su oduzeta starinska tepanja ili zastarjele riječi; prevoditelji biraju izrazito pitak ton i dijaloge bez viška šećera, što je pravo olakšanje, vjerujte. Primijetili ste možda, nema pravih opisa krvi i straha ni tipičnih prijetnji iz bajki koje su tjerale klince ispod pokrivača. Oz radi suprotno—čak ni vještice nisu u stanju natjerati nikog da poželi ugasiti lampu.
Nema kompliciranih metafora. Baum piše direktno, ali s puno mašte. Svijet izgrađen jednostavnim, slikovitim rečenicama: “Cesta od žute cigle blistala je kao zlato na suncu.” Opisi su dovoljno jasni da i sedmogodišnjak stvori sliku u glavi, ali dovoljno zabavni da i odraslima izmame smiješak (ili sjetu na djetinjstvo).
Jedan trenutak za pamćenje: kada Dorothy susretne Strašila, razgovor nije ni bombastičan ni formalan—sve je otkačeno, spontano, baš kao razgovor dvoje djece na igralištu. Nema mudrovanja, nema filozofije, a opet… između redova svatko može pročitati malo mudrosti o prijateljstvu ili hrabrosti.
O, i još nešto: stil “Čarobnjaka iz Oza” nije monoton. Prijelazi s pustolovina na svakodnevicu, šale među likovima, pa čak i one malo sumornije scene, uvijek donose živost. Pročitaš poglavlje—imaš osjećaj kao da si upravo iskočio iz vlaka u neki novi grad, svaki put iznova.
Za kraj (ali ne kraj-kraj, ima još sekcija!): Čarobnjak iz Oza, kad se čita na hrvatskom, ostavlja okus djetinjstva, čak i kad su u pitanju odrasli. Taj jezik… pa, pravo čudo.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da netko prvi put pročita „Čarobnjaka iz Oza” i ne poželi bar na kratko biti, pa makar i smotano i boso dijete u Kansasu. Neki i dalje tvrde da su ih upravo Dorothy, Strašilo i Limeni Drvosječa natjerali da krenu tražiti vlastitu „žutu cestu od opeka”—a možda nije ni čudno, jer Frank Baum nabacuje s tom knjigom kojoj se lako vratiti bez srama, kao udobnim papučama nakon napornog dana. Netko će reći: „Oz je dječja bajka, nije za odrasle”, no svakome tko je i jednom pročitao posljednje stranice osjećaj nostalgije zapne negdje između rečenica—taj dom, ta potraga, stalno izmiču kao autobus u špici kad ti baš nije dan.
Neki čitatelji uporno raspravljaju što je impresivnije: Dorothyina tvrdoglavost ili tiha upornost lika koji nema srca, no pokazuje više suosjećanja od većine superjunaka s Marvel postera (imate jednog doma? Bacite pogled na police, vjerojatno gledaju mrko Limenog Drvosječu). Ovdje se ne nude instant-pouke. Likovi griješe, spotiču se, ponekad se posvađaju kao kišni prijatelji na izletu. Kad jedan kaže „nema nade”, drugi zavrti očima i sve krene dalje, gurajući naprijed i kad je kiša, i kad je sunce.
Nije sve šareno: ima u Ozu i trunke strave koju će klinci prepoznati iz noćnog mraka, onih trenutaka kad bi najradije pobjegao ispod pokrivača. Ali, baš takvi trenuci znaju podučiti više od deset lekcija iz bontona—upravo ih Baum ubacuje i za stariju ekipu koja misli da su već sve pročitali i proživjeli.
U knjižnici grada Osijeka, jedna čitateljica u zrelim godinama vratila je knjigu sa zgužvanim rukavima sakoa, tvrdeći da ju je Oz podsjetio na „vrijeme kad je sve bilo moguće, jer nisam znala što nije moguće”. To uglavnom ostane najjači dojam: Čarobnjak iz Oza djeluje kao povratna karta u djetinjstvo, čak i kad misliš da za to nemaš vremena ni živaca. Prava čarolija nije u cipelama s crvenim sjajem, nego u rečenicama zbog kojih se zapitaš—što ako si već pronašao sve što tražiš, samo nisi gledao dovoljno pažljivo?