Što se dogodi kad mladić s nepokolebljivim povjerenjem u ljudsku dobrotu krene na putovanje kroz svijet prepun apsurda i nepravdi? Voltaireov “Candide ili Optimizam” već stoljećima intrigira čitatelje svojim britkim humorom i oštroumnim pogledom na ljudsku prirodu.
Candide ili Optimizam prati naivnog mladića Candidea koji, nakon niza nesretnih događaja, preispituje filozofiju bezuvjetnog optimizma u svijetu ispunjenom patnjom i ironijom.
Svaka stranica ovog romana otvara pitanja o smislu, vjerovanju i snazi ljudskog duha, a sažetak Candideovih pustolovina pomaže nam bolje razumjeti zašto ova priča i dalje izaziva snažne reakcije.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad primiš knjigu i očekuješ dosadnu lektiru, a ono – bum, potpuno te izvoza kroz ironične zaplete, filozofske dvojbe i ne baš nježnu satiru? E pa, “Candide ili Optimizam” je upravo to iskustvo. Voltaire nije dijelio komplimente svom dobu. Djelovao je kao debater na Twitteru, ali s perom i papirom – i glavom punom opakih pitanja.
Autor
Voltaire (da, onaj Francuz što je redizajnirao sarkazam), rođen je 1694. u Parizu. Mnogi misle da je bio samo filozof, ali tip je žonglirao žanrove kao što današnji influenceri mijenjaju filtere – drama, povijest, kritika, poezija… I, naravno, pamfleti. Bila su to vremena kad si mogao završiti u tamnici samo zato što si rekao da kralj nema najbolje ideje na svijetu. Voltaire je, ironijom sudbine, dio života proveo u progonstvu – Engleska, Švicarska, Pruska – nije birao baš All inclusive karte, ali je barem unaprijedio vještinu promatranja društva sa svih strana. Jedna stvar ga je uvijek nervirala: ljudska ograničenost i dogme, pogotovo one koje se predstavljaju kao “istraživanje sreće”. Candide je, zapravo, njegov odgovor na filozofsko “sve je za nešto dobro” – britko, pitko i, što je najvažnije, zabavno.
Žanr i književna vrsta
Ako pitate nas, “Candide” je miks koji nećete često naći na lektirnim policama – roman, satira, filozofska bajka, pa čak i putopis sa servisnim informacijama o katastrofama svakog stoljeća. Glavna fora? Ne uzima svijet zdravo za gotovo. Upakirano u priču o nesretnom (ili sretnom?) naivcu, Voltaire proziva tadašnje mudrace, filozofe, pa čak i crkvenu elitu – tipična roast večer, ali u književnom izdanju. Knjiga dolazi kao šamar za svakog tko je jednom rekao “Bit će sve OK jer tako mora biti” – zvuči poznato, zar ne? No, “Candide” nije tu da predaje, nego da potrese – i to sa stilom. Nema tu čipkaste patetike. Nema ni romantiziranih krajolika. Samo gole činjenice, apsurdi i poruke servirane uz sarkastičnu šalicu čaja. Svejedno, Candide još uvijek nudi putovanje kroz Europu i južnu Ameriku koje se pamti. Baš poput dobrog stand-upa – razmišljaš, smiješ se, a potajno se pitaš što ako je baš on u pravu…
Pa tko kaže da klasici ne mogu biti urnebesno aktualni i brutalno iskreni?
Kratki sadržaj
Da netko pita o čemu zapravo govori “Candide ili Optimizam” – pa, to je roman koji izvodi svojevrsni salto mortale kroz naivnost, nesreće i filozofske udarce. Čitatelj u jednom trenu uživa u ekscentričnim pustolovinama, u drugom strepi zbog Candideove vječne borbe s realnošću. Usput, Voltaire se ne libi ni zezanja s tadašnjim ‘mudracima’ ni trljanja nosa svijetu koji voli gurati glavu u pijesak.
Uvod
Svi vole dobar početak – a Voltaire je odmah krenuo s ciničnom šalom. Candide živi na luksuznom posjedu baruna u Vestfaliji. Zvuči idilično, ali… ne zavaravajte se. Tu je i Pangloss, profesor filozofije iz onih škola gdje je sve super jer, eto, ‘živimo u najboljem od svih mogućih svjetova’. Zvuči kao motivacijski citat za zid, ali ne brinite – Voltaire ga vrlo brzo polije hladnom vodom realnosti. Zapravo, Candide je prva žrtva apsurdne teorije, a njegova zaljubljenost u barunovu kćer Kunigundu pokreće lavinu nevolja. Idila traje točno onoliko koliko treba da je netko grubo prekine – baš kad se najmanje nadate.
Zaplet
Ako mislite da nakon uvoda stvari postaju predvidljive, prevarili ste se. Candide niže peh za pehom – izbacuju ga s imanja, regrutiraju ga za vojnika, pa završi u bezbroj bitaka i katastrofa. Svijet ga šamara kao lik iz crtića. Prvo scena na ratištu, zatim bježanje, pa brodolom, susret s ne baš sretnim starim znancima… Svako novo mjesto zapravo je nova kutija iznenađenja — Portugal, Španjolska, Paragvaj, El Dorado… Kao lutrija, samo bez dobitka.
Usput, Voltaire ne propušta nijednu priliku za ironiju; nevinost glavnih likova često samo pojačava njihove probleme. Društvo, religija, vojska, pa čak i “savršene države” — svi redom završavaju na tapeti satire.
Rasplet
Nakon što se Candide ‘nakupio’ svakakvih trauma – otkrića nepostojećih utopija, izgubljenih ljubavi i “nemogućih” povrataka – sve karte polako padaju na stol. Povratak u Europu ne znači povratak sreći. Umjesto idile, ekipa nailazi na svakodnevne frustracije, mrtve snove i sjećanje na nekad sjajne ideale. Kunigunda više nije ni sjena one djevojke iz dvorca, Pangloss je iscrpljen dokazivanjem da je ‘sve super’, a Martin – crni pesimist – čini se najtrezveniji od svih.
Nitko nije pronašao sreću na nekom dalekom kraju svijeta… već upadaju u još dublju egzistencijalnu zbrku, gdje svi filozofski odgovori zvuče prazno. Najveća ironija? Nema spektakularnih otkrića – samo bolno prozaične lekcije.
Kraj
E sad, Voltaire nije tip koji voli hollywoodski završetak. Na kraju, Candide i preostala ‘ekipa’ doslovno kopaju vrt. Ne metaforički, nego stvarno. “Valja obrađivati svoj vrt”, kaže Candide umoran, ali uporno. Nema da se traže velika obećanja ili filozofski smisao života; ispadne da je najviše što čovjek ima – vlastiti rad, mala svakodnevna djela i pristojna količina cinizma.
Svi snovi i grandiozne ideje svedeni su na skromni povrtni red u dvorištu – i to je, u Voltaireovom stilu, možda najhrabrija optimistična poruka od svih. Tko zna… možda i među kupusima ima mjesta za malo sreće?
Mjesto i vrijeme radnje
Westfalija, kažu, nije bila ništa posebno na karti Europe, ali Voltaire ju je stavio u središte – i to kakvog: baronov dvorac u Vestfaliji pršti od (prividne) idile, uz šešire s perjem i tanjure prepune pečene peradi. Upravo ovdje Candide upija prva životna “pravila” – i biva, doslovno, izbačen nogom kroz vrata kad se zaljubi u barunovu kćer Ceciliju. Tko bi rekao da bi put oko svijeta mogao započeti martinjskom kobasicom u Njemačkoj?
No, nemojmo žuriti previše dalje — Candide se vozi kroz gotovo sav evropski kaos 18. stoljeća, baš kao što danas ljudi putuju niskobudžetnim letovima iz Zagreba za Berlin, ali oni dožive samo malo kašnjenje, dok su njega čekale topovske paljbe, pljačke i vječna kiša. Radnja seli u mugovan Portugal i Lisabon taman kad ih potrese najpoznatiji potres u povijesti. Netko danas reklamu snima na trgu Comercio, Candide bježi pred inkvizitorima i upija prašinu, ali i ironiju društva.
Kad pomislite – nema dalje! – evo Candidea i ekipe na brodu prema Južnoj Americi. El Dorado? Voltaire kao da je s mapom riznica iz Pirata s Kariba. Rio Amazona, Cartagena, i jedan sitan detalj – svuda sreću pokvarenost, rat i druge vlastite nesreće, kao da im je booking.com uvijek podbacio. Mjesto radnje leti po sva četiri kontinenta, ali uvijek se vraća natrag na jedno: na iluzije, stvarnost i vječnu ljudsku potragu za srećom ili barem dobrom juhom od leće.
Vrijeme? Klasično prosvjetiteljstvo, 18. stoljeće, ali neće vas nitko pitati datum rođenja. Sve vrvi ratovima, katastrofama, vjerskim sukobima i filozofskim “updateovima” između redaka, kao da je Voltaire pratio breaking news portale svoga doba. Candide ulijeće iz jednog povijesnog užasa u drugi, a svaka nova scena razbija staru idealiziranu sliku Europe, Amerike ili Turske.
Nemojte to zamijeniti za kratak izlet – radnja stalno mijenja adresu, pa kad god pomislite da znate gdje je Candide, Voltaire vas iznenadi još jednim kopnenim “preseljenjem” ili morskom olujom. Kao što znaju svi koji su pokušali pratiti rutu hrvatskih političara kroz godine: sve izgleda poznato, a opet se svaki put netko izgubi u prijevodu.
Tema i ideja djela
E, sad—ako netko i dalje vjeruje u onu frazu “sve se događa s razlogom”, možda mu “Candide” nije poznat iz prve ruke. Voltaire odmah baca rukavicu filozofskoj školi optimizma; kroz Candideove nesreće, uporno testira tu tvrdoglavu ideju da je svijet “najbolji od svih mogućih”. Jer stvarno, tko još nakon potresa, rata ili brodoloma kaže: “Ma tako je moralo biti… Bolje nije ni moglo!”?
Glavna nit djela (eh, dovoljno debela da zapetlja svakog čitatelja) — borba između naivnog vjerovanja u vječno dobro i gorkog sudara s realnošću. Candide i društvo ne dobiju spa-center tretman kroz život; zapravo, svaki poglavlje nova je katastrofa, kao da sami bogovi igraju loto s njegovom sudbinom. I dok stariji učitelj Pangloss navija za optimizam, događaji psuju svaki njegov savjet.
No, Voltaire nema običaj držati lekcije uz knjigu bilježaka—njegova ironija je oštra, a likovi stvarni poput starih znanaca iz tramvaja. Kad Candide, zbunjen i izgužvan od svih pustolovina, na kraju spozna da sreća znači prekopavati vlastiti vrt, tu padne zastor i nad jednim stoljećem filozofskog idealizma. “Obrađivati svoj vrt.” Lako za reći.
Tko traži optimizam, pronaći će ga u jednostavnim stvarima—u šali, pokidanom jastuku, možda baš u čaši vina nakon napornog dana. A tko traži ruganje na račun filozofskih mudrolija, dobit će klupu u prvom redu. “Candide” ne vodi nikud osim ravno u ogledalo, gdje čitatelj prepoznaje i vlastita očekivanja.
Upravo ta mješavina humora, brutalne iskrenosti i filozofskog podbadanja čini djelo neodoljivim. Voltaire ne servira gotova rješenja, ne nudi utjehu na kapaljku… on provocira. Jer ako smo svi manje-više Candide — upitnici, smijeh i pokoji udarac života nas čekaju iza ugla.
Analiza likova
Nema šanse da prođeš kroz “Candidea” bez da ti barem jedan od likova ostane u pamćenju. Tko su ti nezaboravni likovi? Pa, da vidimo tko je sve u toj Voltaireovoj ekipi i što ih stvarno gura naprijed.
Glavni likovi
Candide je sve samo ne dosadan junak. Zamislite mladića koji stalno izgleda kao da prvi put čuje vijest – baš takav je naš Candide. Odrasta u vestfalskoj palači, pod staklenim zvonom barunove zaštite, a onda ga život šamara iz poglavlja u poglavlje. Ljubav prema Kunigundi drži ga na životu, ali toliko je naivan da bi i današnji influenceri poželjeli njegovu filter verziju. Skroz predan ideji da je “sve najbolje na ovom najboljem od svih svjetova” – barem dok ga stvarnost ne pogazi kao tramvaj stanicu subotom navečer.
Tu je i Pangloss, Candideov učitelj… filozof s osmijehom od uha do uha čak i kad ga pogodi meteor. On ne odustaje od svoje teorije, iako ga svaki drugi kamen na putu podsjeti da možda nije baš sve tako sjajno. Ako tražite učitelja koji bi opravdao pad meteora kao znak ljubavi svemira – pronašli ste ga.
A Kunigunda? E, ona je priča za sebe. Candide joj je zaštitnik, ali život od nje stalno pravi “damu u nevolji”. Iako se na prvu čini kao stereotip, Kunigunda zna povući potez kad treba, pogotovo kad se radi o preživljavanju (ili kad bi mogla biti bogatija bar za jedan zamak).
Svakog od njih veže ta neobična kombinacija naivnosti i upornosti. Voltaire ih baca u ring s nesrećom, i oni, svaki na svoj način, plivaju kroz svijet koji bi svakoga već drugi dan doveo do živčanog sloma.
Sporedni likovi
E sad, tko se sjeća Starice? Ne možeš ju zaboraviti – najluđe životne priče ima baš ona. Izgubi pola tijela, preživi brodolome, ratove, sve moguće nesreće. I koga još možeš zamisliti da sa sarkastičnim uzdahom kaže: “Gledaj pozitivno – barem si živ”?
Barun, Kunigundin brat, ima klasični sindrom “dvorac važniji od ljudi”. Bira čast umjesto srca, što Candideu donosi više glavobolja nego što ima poglavlja.
Cacambo je Candideov partner u nevolji. On je pravi survivor, spretniji od MacGyvera, uvijek nekako pronađe izlaz kad je Candide spreman predati se sudbini.
Tu je i brodski kapetan, niz usputnih varalica, kao i vjerske figure i vladari svih boja i dužina brada. Nitko nije siguran od Voltaireovog žaoka. Svaki sporedni lik, bio papa ili siromašni slugan, pokazuje neko lice – bilo pohlepu, naivnost, ili brutalnu pragmatičnost.
Jedan daje Candideu protuotrov, drugi ga prodaje u roblje, treći ulijeva lažnu nadu. Svi zajedno kao da tvore kolektivnu galeriju Voltaireove kritike: neka svi dobiju svojih pet minuta – i šamar istine.
Odnosi između likova
Odnosi među likovima u “Candideu” više liče na prometni čvor – gdje se svatko barem jednom zakuca ili barem trubi nekome. Candide i Pangloss, na primjer, uvijek se vraćaju jedan drugome, kao prijatelji koje veže nešto čudno lijepo (ili možda samo inercija i optimizam na kapaljku). Pangloss je Candideov filter – sve što vidiš pokušavaš zamisliti pozitivno, sve dok ne shvatiš da nemaš više ni filtera ni vode.
Candide i Kunigunda podsjećaju na ljubavne parove koje je život malo previše puta pustio kroz centrifugu. On sve radi zbog nje, ali ni ona nije uvijek sigurna što zapravo želi (osim možda bolji život od aktualnog).
Druga razina – Candide i Cacambo. Ovdje vidimo pravu, grubu realnost prijateljstva. Cacambo je onaj koji spašava dan kad Candide zabrazdi, ali i sebi čuva leđa. Kad se doda Starica, sve postaje trio tragedija i humora – svatko vuče na svoju stranu, a zajedno su jači i duhovitiji od većine sitcomova.
Voltaire majstorski svakom odnosu daje dozu ironije. Nema čistih heroja, svi griješe, ponekad iz pohlepe, ponekad iz ljubavi, često iz zablude. U cijeloj toj zbrci, ono što ostane jest pitanje: tko uopće ima vremena za sreću dok juriš od jedne katastrofe do druge? I baš tu Voltaire podmeće zrcalo – ne smijemo zaboraviti da su naši odnosi ponekad najkompliciranija avantura. Onda se zamisliš – da sam na Candideovom mjestu, bih li ikad pročitao posljednju stranicu ili bih ostao neodlučan pred vratima svog vrta?
Stil i jezik djela
Kad netko uzme “Candide” u ruke, nije teško skužiti — ovdje se humor baca kao konfeti. Voltaire očito nije imao strpljenja za duga, naporna poglavlja i finu dvorsku poeziju. Njegove rečenice su kratke, baš kao i Candideova strpljivost kad mu Pangloss opet krene s frazama o “najboljem mogućem svijetu”. Sve nešto ide brzo, šaljivo, gotovo da bi netko pomislio da je tekst pisan brzopotezno, u nekoj pariškoj krčmi uz zvuke razdragane violine. Jezik je proziran—riječi skaču u lice, pogotovo kad netko dobije batine ili plane vulkan.
I, iskreno, koliko god Voltaire davao maha ironičnim doskočicama, u svakoj rečenici skriva ozbiljne ubode prema filozofiji, religiji pa čak i svakodnevnim ljudskim navikama. Satira? Svuda. Cinizam? Širi se poput gripe. Zamislite one scene kad Candide u pola rečenice nabasa na katastrofu — kao da kontroliraš daljinski i stalno mijenjaš kanale, od tragedije do groteske, pa natrag. To ne znači da likovi zvuče ukočeno ili “iz lektire”. Pangloss brblja poput današnjeg trola u komentarima, Kunigunda uzdiše kao glumica u sapunici, a Starica ima više mudrosti nego cijeli Google Translate kad treba prevesti s latinskog na španjolski.
Dijalozi su, recimo to otvoreno, dijamanti satire. Lako je zamisliti Candidea kako u nevjerici pita: “Pa gdje je tu pravda?” — i za čas dobije filozofski odgovor koji nema veze s mozgom. Ovdje se ne prodaje bajka, nego potpuni kaos života, sve zapakirano u jezik koji udara ravno među rebra. Kad god Pangloss pojasni neku nesreću, ton se sarkastično sagne prema očaju, a čitatelj može birati hoće li se nasmijati ili plakati.
Što se tiče stila, neka “pravila” književnosti 18. stoljeća Voltaire baca kroz prozor. Ni ukrasnih pridjeva, ni pletenih opisa dvoraca od sto redova. Umjesto toga, prizori prolaze kao film — jedan brzi kadar slijedi drugi, ponekad uz pokoju “crnu” foru koja zvuči kao da dolazi iz današnjih memeova. Ako roman čitate naglas, čini se kao da netko od susjeda svako malo dobaci ironičnu, opako pametnu primjedbu.
Za kraj, iako Voltaire stalno provocira tobože optimističkim zaključcima (“Sve je dobro!”), njegov jezik nikad nije dosadan ni predvidljiv. On titra negdje između komedije i filozofske šamarčine, a čitatelj je pozvan sudjelovati u tom verbalnom ringišpilu — hoćete li povjerovati u bajku ili pročitati između redaka, izbor je na vama.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite scenu: tiha večer, knjiga u ruci, a kroz prozor gleda kišna zagrebačka ulica — baš idealan trenutak za susret s Voltaireovim “Candideom”. Već nakon par stranica, lako se uhvati smijeh (ili barem ironičan osmijeh) nad tim kako Candide iz poglavlja u poglavlje upada iz nevolje u nevolju. Kao kad promatrate prijatelja koji iz jedne smiješne situacije upada u još goru… ali s puno više filozofskog začina. Nekome će možda djelovati kao previše nesreća na malom broju stranica, no zapravo, tu se skriva čar: teško je biti ravnodušan kad netko piše ovako britko i beskompromisno o životnim glupostima i lažima.
Nema tu onih lektira koje se razvlače, ova knjiga stvarno vozi brzo — negdje kao tramvaj što proleti kroz Ilicu pa ni ne stigneš pitati: “Gdje sam krenuo?” I svaki lik (posebno Pangloss i Starica) nađe način nasmijati, začuditi ili natjerati na moment razmišljanja: čekaj, pa ovo zapravo nije samo zabava, već i lijek protiv onih dosadnih životnih fraza tipa “sve je za nešto dobro”. Voltaire se cijelo vrijeme smije svima koji misle da imaju pravo na odgovor za sva pitanja, pa čak i kad se radi o vlastitim likovima.
Posebno šarmira osjećaj skromnog ali mudrog cinizma na kraju romana. Taj famozni “obrađivati svoj vrt” — pa tko god je probao gajiti i najmanju papriku na balkonu, razumije što znači ulagati trud u nešto malo, svakodnevno. Nije to samo prazna rečenica, nego svojevrsni podsjetnik: možda stvarno ne vrijedi ganjati velike svjetske istine kad je sreća često u običnoj šalici kave (ili jesu li oni pili kakao?).
Tekst je i dan-danas osvježavajuć, pa čak donekle i terapijski. Kada sve oko vas djeluje apsurdno, “Candide” daje dozvolu da se iznutra odškrine prozorčić sumnje. Ne obećava ružičasti svijet, ali zato nudi mudro distancirani smijeh nad svime što svijet uporno pokušava prodati kao “najbolje moguće”. I da, čini se: koliko god prošlo stoljeća, Candide je kao prijatelj iz razreda — svaki put iznova pronađe način da izvuče reakciju ili pitanje, taman kad pomislite da vas više ništa ne može iznenaditi.