Mnogi se sjećaju Bum Tomice kao neobičnog dječaka čije su avanture uvijek bile ispunjene humorom i nepredvidivim situacijama. Drugi nastavak ovog popularnog romana nastavlja pratiti Tomičine zgode i izazove u svakodnevnom životu, donoseći nove likove i zanimljive zaplete.
Bum Tomica 2 donosi priču o Tomici i njegovim prijateljima koji se suočavaju s novim školskim dogodovštinama, obiteljskim odnosima i tipičnim dječjim nestašlucima, a sve to na zabavan i topao način.
Čitatelji koji žele saznati kako se Tomica snalazi u novim izazovima i što ga sve očekuje u nastavku sigurno će pronaći mnogo razloga za osmijeh i razmišljanje između redaka.
Uvod u lektiru i autora
Nije lako pronaći domaćeg čitatelja kojem ime Bum Tomica ne izvuče barem lagani osmijeh na lice. Drugi nastavak avantura ovog živahnog dječaka često se pojavljuje u lektirnim popisima, i to s razlogom — tu su nestašluci, ekipa iz razreda, pokoja roditeljska zabrana i hrpa smijeha zbog svega što Tomica pokuša sakriti (ili objasniti na svoj način). Prije nego što zaronimo u samu radnju, vrijedi zaviriti tko stoji iza ove priče i kakvu književnu etiketu nosi.
Autor
Zlatko Krilić, autor čija je kosa već odavno prošarana sivim pramenovima (legenda kaže da mu je Tomica “pomogao” oko toga), stoji iza Bum Tomice. Rođen u Osijeku, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu — iako ga najmlađi čitatelji često zamišljaju s notom nestašluka u pogledu. Nije mu stran posao u kazalištu; godinama je radio kao redatelj u dječjim predstavama, što se itekako osjeti i u ritmu njegovih knjiga. Možda ste naletjeli i na njegov “Zagonetni dječak”, ali Tomica je ipak dobio najviše popularnosti… i tu vječnu etiketu klasičnog razrednog smutljivca.
Zlatko ne piše iz udobnosti prozora s pogledom na jezero, već je često crpio teme iz vlastitih nestašluka i zabavnih zgoda sa svojom djecom. Djeci ga ne treba posebno predstavljati — dovoljno je reći “Krilić” na književnom susretu, i odmah kreću pitanja hoće li biti novih Tomicinih avantura. Gotovo uvijek, podsmijeh mu upadne u rečenicu, a toplina prema dječjim pitanjima ostaje prepoznatljiv potpis kroz cijelu karijeru.
Žanr i književna vrsta
Knjiga “Bum Tomica 2” nije znanstvena fantastika, nije povijesni roman, nema ni čarobnjaka ni vilenjaka. Ovdje je žanr — dječji roman, ali onaj s izraženim humorom, detaljima školskog života i puno svakodnevnih, ponekad šaljivih zapleta. Zvuči kao nešto što ste možda i vi doživjeli: podvala s krečom na satu likovnog, zamjena zadaća sa sjedilicom iz treće klupe, ili pokušaj da mama ne otkrije “tajno” skriveno računalo u svojoj sobi (što naravno nikad ne upali).
Roman je pisan jednostavno, s puno dijaloga, kratkim “filmskim” poglavljima, kao da ste zaronili u živu razrednu atmosferu. Stilom podsjeća na sliku svakodnevnog života učenika — uvjerljivo, veselo, s brzim ritmom. Ako ste čitali “Dnevnik Pauline P.” Sanje Polak ili radove Mire Gavrana, možda ćete uočiti istu lepršavost i naglasak na tipičnim dječjim (i roditeljskim!) temama.
Inače, premda bi neki mogli pomisliti da je knjiga isključivo za osnovnoškolce, zabavu i nostalgične fleševe pronalaze i odrasli. Neki roditelji kažu da ne znaju tko se više smijao dok su je čitali navečer prije spavanja. Što reći — kad roman kroz dječje oči otkriva prave male životne istine, teško mu je odoljeti.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad poželjeli zaviriti u razred gdje je svaka dosjetka novi nered—e, dobro došli u svijet Bum Tomice 2. Zlatko Krilić ovaj put zaigrano šeće kroz školske hodnike, a svaki korak Tomice i ekipe tjera osmijeh na lice. Ova knjiga nosi onu toplu i poznatu atmosferu djetinjstva koju ne možete baš tako lako zaboraviti… ili prestati čitati.
Uvod
Gdje počinje drugi dio? U školskoj klupi, naravno—ali ne bilo kakvoj. Tomica, naš (uvijek pomalo buntovni) junak, već prvih dana školske godine mašta o tome kako će izbjeći nevolje. Nema skrivanja ispod stola: on, uz vjernog prijatelja Mišu, odmah upada u šašave zgode. Nije ova knjiga samo o ćudima i forama hrvatskih đaka—Krilić promeće osjećajnost i one male svakodnevne frustracije. Suze zbog jedinice? Smijeh kada netko slučajno prolije tintu po cijelom razredu? Sve to stanjuje granicu između čitatelja i pričanog života.
Duh škole lebdi u zraku, mirisi menze mame apetit… a likova da poželiš imati njihovu hrabrost, pogotovo kad nastavnik Lovro nađe vremena baš za njihovu nestašluku.
Zaplet
Kockica je bačena već u prvim poglavljima kad netko iz razreda slučajno zalijepi žvakaću pod katedru—naravno, sumnja odmah pada na Tomicu. Ovdje nastaje cijeli cirkus: učiteljica, poznata po tome da ništa ne propušta, organizira potragu za „krivcem”. Nisu to samo smicalice—iza (naoko) bezazlenog slučaja kriju se stare simpatije, ljubomora među razredom, pa i sitne spletke. Netko piše romantične poruke tajnom simpatijom, netko gubi bilježnice, netko pak mašta kako će postati razredni predsjednik (iako uopće ne zna tko trenutačno vlada razredom).
Strka raste kada se Tomica i društvo dogovore za izlet. Naravno, ništa ne prolazi glatko—Mišina sendvič pada u prašinu, Tomicina ideja za zajedničku sliku propada jer netko slučajno ostavi poklopac na objektivu, a kronični nestašluci osvežavaju stare prijateljske zavade. Sitnice koje svima zakupe osmijeh na lice, ali znaju zagrijati obraze kada stvari završe pred učiteljicom.
Rasplet
Onda, baš kad bi pomislili da neće biti većih zavrzlama, dogodit će se ona, stvarna drama—Tomici nestaje najdraža olovka, dragocjeno naslijeđe od djeda. Cijela ekipa uključuje se u potragu, sumnje se izmjenjuju brže nego što Miša može pojesti svoj sendvič. Krilić majstorski vodi kroz djecu i odrasle, prikazujući koliko male tajne mogu biti velike među prijateljima. Zaposleni roditelji, priče sa zadnjeg roditeljskog sastanka, pa čak i mali brat koji “slučajno” šapće odgovore tijekom učenja—sve se nekako umiješa.
Napokon, olovka se pojavljuje na najneočekivanijem mjestu (nećemo spoilati!), a neočekivane isprike dovode do tople pomirbe. Na kraju se dogodi popularna „desetka” iz matematike—za neke je mali trijumf jednak zlatu na državnom prvenstvu. Tada cijela ekipa shvati koliko je važno imati nekog na svojoj strani… iako se ponekad sve čini kao jedna duga, nespretna šala!
Kraj
Taman kad pomislite da je kraj—BUM! Tomica nađe novu ideju: pisanje vlastitog dnevnika. S tom novom avanturom, ekipa zatvara poglavlje, ali samo privremeno. Prijateljstva postaju jača, nastavnik Lovro naručuje novi komplet krede, a školski sat otkucava dalje u svom ritmu.
Nitko ne izlazi iz ove priče isti kao prije, ni Tomica, ni Miša, ni učiteljica ni onaj tihi Petar iz zadnje klupe. Svako dijete, svaka šala i svaki mali nered—ostaju kao sjećanje, ali i kao poziv da se ponovno družite s Tomicom u sljedećoj zgodi… Jer netko će sigurno opet proliti tintu.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako se ikad pitao gdje zapravo Tomica zaglavljuje u svim tim zvrčkastim avanturama—imaš sreće. Sve vrti se oko jednog osnovnoškolskog razreda, prožetog onom svakodnevnom užurbanom energijom, baš kao što to svaki prosječan školarac poznaje iz prve ruke. Zamisli užareni zidovi, škripava vrata, miris krede i one neizbježne klupe ogrebane od generacija prije… Da, upravo tu Tomica spletkari, sanjari, i planira “najluđe smicalice na svijetu”.
A što je s vremenom? Ne, ne pričamo o godini “stara Grčka”, već o svježim osamdesetima. Tadašnja Hrvatska pod SFRJ šuškala je plavim školskim keceljama, fiksnim telefonima i neizbježnim žetonima za biranje mame kad zaboraviš marendu. Sve te male svakodnevne brige—nema mobitela, nema interneta, ali zato ima toliko više prostora za nevolje uživo!
Likovi čeprkaju po školi, ali ponekad ih Zlatko Krilić uzme pod ruku i povede malo kući—ulazak u Tomicin mali stan s umornim roditeljima ili odlazak na školsko igralište, ono pravo, s prašnjavim nogometnim golovima i ljuljačkama koje škripe kao da mole za WD-40.
Harmoničan spoj prostornog i vremenskog okvira stvara atmosferu koju osjetiš dok listaš stranice. Baš ta autentična svakodnevica osamdesetih daje cijeloj zgodi još više šarma—prisjetimo se, tko nije barem jednom poželio vratiti se u dane kad su žvake ispod klupe bile veći misterij od svake domaće zadaće?
Eh, i sitnica—nema prolaznih kiša ili velikih povijesnih previranja u pozadini. Radnja ostaje čvrsto vezana za rutinu školskog rasporeda i rituale svakog osnovca. Čini se obično, ali upravo u toj svakodnevici Tomica pronalazi male nevolje i velika uzbuđenja—baš kako to samo djeca znaju.
Tema i ideja djela
Ako ste ikada imali osjećaj da ste samo promatrač u vlastitom razredu, čekajte dok ne upoznate Tomicu i njegovu ekipu. Ovdje se glavna tema baš ne skriva — prijateljstvo i dječja domišljatost vladaju u svakom kutku tih osnovnoškolskih klupa. Bum Tomica 2 ide pravo u srž pravih malih borbi: tko će biti najbolji prijatelj, koga će netko ogovarati nakon škole, i — naravno — kako preživjeti nezgodne obiteljske trenutke (jer tko nije izgubio barem jednu važnu olovku, neka baci prvu bilježnicu).
Treba li tražiti dublju poruku? U ovom romanu ideja čuči posvuda. Krilić šalje jasnu poruku: naizgled male nevolje nose važne životne lekcije. Upornost (čitaj: tvrdoglavost kad pokušavaš otkriti gdje je nestala ta nesretna olovka), pravo na pogrešku (jer tko nije zalijepio žvakaću za katedru?) i vrijednost iskrenosti uvijek isplivaju na površinu, bez obzira na kaos oko školskih klupa.
Možda najljepši trenutak skriva se u sitnicama svakodnevice — miris kredom prošaranih prstiju, trešnja nogu pod drvenom klupom ili brz pogled prema prijatelju kad nastavnik pita nešto škakljivo. Ideja romana nije skrivena dijamantna priča, nego prizma svakodnevnih običnih, a opet važnih trenutaka iz djetinjstva.
I dok Tomica zapisuje svoje dogodovštine u dnevnik, čitatelji šapću: “Hej, i ja sam to doživio!” Prijateljstva, dječje svađe i male pobjede — sve su to male škole života, serviranih bez puno filozofije, ali s puno srca. Ako tražite duboki smisao, samo otvorite roman i miris osnovne škole osamdesetih već je tu…
Analiza likova
E, sad dolazi ono zbog čega se mnogi smiju—i, budimo realni, kolutaju očima—kroz cijelu knjigu: tko tu zapravo vuče konce, tko smišlja, a tko, onako iskreno, samo pokupi mrvice popularnosti? Svaki lik u “Bum Tomica 2” nosi svoj savršeno običan, ali urnebesno prepoznatljiv začin.
Glavni likovi
Tomica nije samo naslovna zvijezda. On je tip djeteta koji bi – kad bi se rodio stoljeće kasnije – vjerojatno imao viralni TikTok zbog savjeta o preživljavanju školskih dosadnjikavih dana. Apsolutno netipičan — nekako uvijek bude u centru, i kad bi on i žvakaća trebali biti zvijezde iste scene, žvakaća lako završi pod katedrom, ali Tomica uvijek završi u središtu radnje. Njegova sposobnost da iz jedne nevine šale proklija čitava lavina nesporazuma u razredu, stvar je zbog koje se neće svidjeti svakom nastavniku.
Uz njega, Franjo – vječiti dvojkaš, ali genije za sitne prevrate i poluglasne komentare iz zadnje klupe. On je onaj koji “slaže jato”, kako bi starci rekli – bez njega nema ni jednog pravog nestašluka, a i kad ima – brončana medalja nestašluka uvijek ide njemu.
Ivana? E, to je ona uvijek prva s odgovorom, ali i prva koja će primijetiti da Tomica možda mulja — ili da netko u razredu ima (pre)ozbiljne dileme oko prijateljstva. Simpatična do maksimuma, realno je često glas razuma, ali nije joj strano ni napucati Tomici šalu kada ga treba prizemljiti.
A bokte, nemojmo zaboraviti nastavnicu — autoritet koji bi svaki razred poželio. Ima radar za smicalice, a opet nekako većinu toga rješava s podignutom obrvom. Djeluje strogo, ali kad pukne osmijeh – znaš da je i ona doma nekad žvakala žvakaće pod stolom.
Sporedni likovi
Ako si ikad sjedio u zadnjoj klupi i nadao se da te nitko neće prozvati, kužiš Marka. On je tip koji se provlači ispod radara. Ne talasa, ali zna sve — totalni pozadinski igrač, uvijek upućen u sitne tajne, spreman odustati od plana ako netko donosi kremšnite.
Za razliku od njega, Mihaela je ona koja uvijek piše zadaće uredno, crta srca na marginama i ima nevjerojatan nos za nepravdu (i nestale olovke). Ne bi je smetalo ni da je Knjigovođa iz Harry Pottera — sve dok sve šljaka po redu.
Tomicin mlađi brat povremeno utrči u kadar, uvijek sa potpuno drugom, vlastitom logikom. S njim, nikad nema predaha — kad roditelji već pomisle “dobro, sad će mir”, brat ubaci bombastično pitanje na koje čak ni Google nema spreman odgovor.
A, kad smo kod roditelja – tata i mama, naravno, nisu samo klasični pozadinski likovi. Oni su, svaki iz svoje perspektive, treneri strpljenja. Skužili su odavno: s Tomicom nema dosade, ali ima beskonačnih “zašto?” i slučajeva tipa “žvaka pod stolom”.
Odnosi između likova
Ako pitate Tomicu tko mu je najbolji prijatelj, vjerojatno bi krenuo nabrajati—ali istina je da su odnosi u razredu složeniji nego što se čini na prvi pogled. Dan kad je nestala omiljena olovka, pretvorio se u dramu koja bi posramila i najjaču telenovelu — optužbe, šaputanja, detaljna analiza svakog pokreta (i svakog džepa).
Među Franjom i Tomice nema tipičnog rivalstva—više podsjećaju na braću koji se svakih deset minuta vrate jedno drugome s nekom novom spačkom. Ivana je često posrednica, ali i korektorica, pogotovo kad netko zastrani s istinom (ili propusti domaći). Marko je, naravno, vječiti neutralac — lik s olovkom za pozajmiti, ali ne petlja se kad temperatura u razredu raste.
Kad nastavnik najavi kontrolni, svi odnosi stavljaju se na kušnju – sad se vidi tko koga voli, tko potajno gleda u tuđi rad, a tko zaista zna zbrajati u glavi i kad se ruke tresu. A doma, Tomica zna da će, što god da se dogodi, na kraju ipak završiti u kuhinji, pričajući sve dogodovštine mami, dok ona samo poluotvorenim očima klima i mudro šuti.
Međusobna povjerenja i sitne izdaje, tajanstveni pakti (tipa “nećemo odati tko je prvi zalijepio žvaku”), ali i iskreno prijateljstvo drmaju ovu ekipu baš kao što to i danas drma svaku ekipu osnovnjaka. Poanta? Nitko nije savršen — ali svi znaju tko drži ljestve kad treba smisliti novu spačku.
Stil i jezik djela
Kad već Tomica kreće u akciju, možete biti sigurni da jezik neće biti dosadan niti krut kao školski udžbenik iz gramatike. Znate onaj osjećaj kad pročitate prvu rečenicu pa imate dojam kao da ste upali usred školskog odmora? Krilić baš voli ubacivati svakodnevne izraze i kratke, brze dijaloge – taman da vas izmami na smiješak ili kratak trzaj obrva. Ozbiljno, jedva ćete naići na komplicirane riječi. Sve teče kao da slušate djecu iz susjedstva kako komentiraju što im je učiteljica zadala za zadaću.
Dojam bliskosti najjače dolazi kroz rečenice koje izbjegavaju teške konstrukcije, bez bespotrebnih ukrasa. Priznajmo – tko želi čitati nešto što zvuči kao državna pravila za parkiranje? Krilić piše kao pravi znalac razrednih tračeva: često rasporedi replike kao na sceni – netko uvijek viče, netko šapće, a netko uživa u vlastitoj nestašluku.
Na svakom koraku provlači se humor, ali onaj domaći, prepoznatljiv, da vas podsjeti na stare školske mijene kad je i bijeg s nastave bio mala drama. Zanimljivo, Knjiga ni sarkazmom ne štedi glavnog junaka – Tomica nerijetko komentira vlastite nestašluke kao da će zadobiti jedinicu iz bontona. I to uvijek prođe uz osmijeh.
Prijatelji, mame i tate, pa čak i profesorica, pričaju tako prirodno da bi vas moglo iznenaditi kako „obični“ govor može tvornicu smijeha pretvoriti u festival prepoznatljivih situacija. Sve vam zvuči poznato, gotovo i previše stvarno, kao da ste barem jednom bili dio sličnog razreda.
Vidi se tu i pokoji lokalni izraz iz osamdesetih, ali ništa toliko egzotično da bi prosječni čitatelj zapeo na značenju. Ukratko, taj živopisni koktel žargona, kratkih rečenica i zaraznih opaski tjera čitatelja da poželi vratiti vrijeme barem za jednu Tomičinu pustolovinu—ako ništa drugo, zbog jezika koji je sličan pravom razgovoru, bez filtera i nepotrebnih fraza.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Sad, kad je riječ o “Bum Tomici 2”, teško je ne osjetiti taj šarm prošlih vremena—ono kad su djeca još visila po stubištima škole i tražila žvakaću ispod klupe. Knjiga nekako vrati u prvi red osnovne, tamo gdje hluplavi krede brusi po ploči. Krilić s lakoćom uhvati i male blamaže, i one trijumfe, pa čitatelji baš požele podsjetiti se vlastitih školskih podviga (ili gegova).
Likovi? Totalno živi. Kao da su jučer stajali ispred tebe u redu za kiflu u školskoj kuhinji. Tomica i ekipa nisu savršeni, baš naprotiv — što ih čini poznatima svakome tko je bar jednom zaspao na nastavi ili izgubio bilježnicu u haosu torbe. Zanimljivo, osim što se roditelji često smiju vlastitim nestašlucima na glas, djeca zapravo počinju komentirati: “I kod nas je bio baš takav lik, znaš?!”
Kad radnja zakuha, primjer s olovkom nasmije i klince i odrasle, jer tko nije tražio izgubljeni predmet po razredu? Zvuk šuškanja papira, sitne laži, brzo izmišljeni izgovori — sve podsjeća na ono “staromodno” djetinjstvo. I iako radnja možda nekome zvuči kao deja vu, detalji i atmosferski opisi uvuku i ostave osjećaj kao da mirišeš staru školsku garderobu.
Stil pisanja nije sofisticiran, već više kao dobar skeč iz “Smogovaca” ili sitna nespretnost iz crtanih. Upravo zahvaljujući toj jednostavnosti, knjiga služi kao odličan most između generacija — roditelji se prisjećaju, djeca se smiju i učitelji se potajno vesele što ne proživljavaju baš sve Tomicine zgode na svakom satu.
Preporuka? Ako u kući još bruji zvučnik od dječjeg smijeha ili ste vi prvi nostalgijom gurnuli Bum Tomicu na policu, ova knjiga lako će postati razlog da se opet okupe svi za stolom. Krilićeva je priča poput male vremenske kapsule — malo izazova, pregršt humora i dovoljno topline da se prozori osmjeha sami otvore i na najtmurniji dan.