Nekad se čini da su ljudske želje beskrajne i često toliko neobične da ih je teško razumjeti. No upravo te budalaste želje otkrivaju mnogo o nama i o tome što nas pokreće. U pričama i svakodnevnom životu, one su izvor zabave, ali i mudrih pouka.
Budalaste želje su kratke priče koje prikazuju kako nerealne ili nepromišljene želje mogu dovesti do neočekivanih posljedica, često s dozom humora i ironije, a na kraju nude važne životne lekcije o oprezu, promišljenosti i pravim vrijednostima.
Kroz nekoliko rečenica može se naučiti više nego što bismo očekivali, a svaka želja postaje prilika za razmišljanje o vlastitim izborima.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste nekad na brzaka čitali lektiru večer prije ispita, vjerojatno ste naišli na Budalaste želje i pomislili — pa što je ovo, bajka, satira ili nešto sasvim treće? Čeka vas više domaćeg začina nego u maminom gulašu. Krenimo krivudavim putem kroz život i riječi autora, pa možda otkrijete zašto ovu priču još godinama prepričavamo na kavama (ili barem ispod klupe).
Autor
Narod kaže — tko pita, ne skita. No kad netko pita tko je stvorio Budalaste želje, odgovor nije ime s naslovnice, već… svi mi. Ta priča izvire iz naroda, skupljala se po ognjištima, prenosila s koljena na koljeno… kao loše frizure u albumima iz djetinjstva. Zbirke narodnih priča i bajki često su se potpisivale magijom anonimnog, ali baš u toj anonimnosti leži šarm.
Hoćeš primjer blizak? Marka Marulića pamtimo kao pisca, ali njegove sapunjare ni blizu nisu zaživjele među klincima. A Budalaste želje? Preživile su kajdanke, reforme školstva, pa čak i moderne nastavnice koje sve zovu “pričalica” na satovima. I da, književnici poput Ivane Brlić-Mažuranić ponekad su prepričavali ili prerađivali slične teme, ali original — prava, čista narodna — uvijek ima miris starog papira i pepeljare iz bakine sobe.
Na kraju, kako to narod radi: nitko ne može točno reći kad je nastala jedna želja, ali svi prepoznamo osjećaj kad malo “lupimo praznom glavom”, baš kao likovi iz priče.
Žanr i književna vrsta
E sad, je li Budalaste želje bajka, basna ili…? Ljubitelji etiketa mogli bi izgubiti živce. Narodna bajka najbolji je opis, jer tu nema blještavila Dostojevskoga ni tužaljki Ivane Brlić-Mažuranić. Priča pršti humorom, ironijom, a povučena je iz onih zgoda kad baka za stolom nastavi “a pazi što želiš…” i cijela obitelj koluta očima.
Treba li baš strogo — spada pod narodnu bajku. Radnja nema čarobne vilenjake iz Marvelovih filmova, ali zato ima “malog čovjeka”, svakodnevne želje i – zakon sporednog efekta. Pisci školskih udžbenika sigurno će reći: “Poučna proza, kratka forma, književna vrsta — bajka.” Još ćete prepoznati elemente karikature, satire, onog autohtonog folklora zbog kojeg bi se i likovi iz Naše male klinike osjećali domaće.
Nisu to bajke samo za mališane nego i za sve koji znaju koliko život može biti šašav kad poželiš nešto… i odmah požališ! Moguće je da su učenici još u razredu prepoznali neki trag domaće filozofije, s podsmijehom i opomenom, onako kako već samo narod zna. Naravno, nema tu glamura velikih romana… ali ima istine koju prepoznamo svaki put kada nas želja odvede krivim putem.
Kratki sadržaj
Budalaste želje zvuče kao nešto što bi lako moglo završiti memeom u Facebook grupi za roditelje, zar ne? Samo, ovdje nema mobitela, nego sela, škrte riječi, i junaka koji bi danas vjerojatno viralno završili na TikTok-u zbog svojih “genijalnih” ideja. U nastavku, evo što se stvarno događa u toj bajci koja ljude tjera da preispitaju svaku svoju hirovitu želju…
Uvod
Netko od vas možda je od djetinjstva mislio – volio bih imati čarobnu lampu kao Aladin. E pa, u priči Budalaste želje, ovdje nema čarobnjaka ni blještavih tepiha, nego samo običan seljak i njegova vječno nesretna žena. Oni ne traže zlato – nego malo sreće u svakodnevici. I tako, sjedeći uz vatru, s loncem na žaru i obrocima sa začinom “nemaština”, shvate da su možda ipak malo nezadovoljni. Iskreno, tko nije to barem jednom priznao? Njihove male frustracije pokreću ovu neobičnu priču… I znate što? Konačno im se nudi prilika: netko (u narodu kažu, često to bude kakav dobri duh, ali ovdje više zvuči kao susjed pod gasom) pojavi se s obećanjem – “Imate pravo na tri želje.” Sumnja u zraku, ali tko bi odolio?
Zaplet
Plan bi bio: pametno iskoristiti svaku želju. Realnost: kad dobiju priliku, pokažu što znači impulsivnost na seljački pogon! On poželi kobasicu – ni manje, ni više – jer, što drugo kad si gladan? (Iako, ruku na srce, tko ne bi hot-dog naručio usred gladi?) Ona, videći što je napravio, eksplodira. Poželi da mu ta kobasica naraste ravno na nos – instantno, usred kuće, muž s kobasicom umjesto nosa. Zamislite taj pogled! Nema tu mudraca, samo paničnih pokušaja da poprave stvar. Treća želja? Da se sve vrati na staro. I tako, iscrpljeni, ostanu bez kobasice, bez novca, ali prepuni, ajmo reći – životnog iskustva (i možda traume prema mesnim proizvodima).
Rasplet
Najbolji dio priče su reakcije susjeda kad shvate koliko su seljak i žena mogli dobiti… A što su na kraju dobili? Upravo NIŠTA. Čudotvorac se povuče, kobasice nestanu, nos je opet tamo gdje i treba biti (na pravom mjestu, bez dodataka). Mnogi će u selu taj dan dugo prepričavati. Klasik je postavljen – smij se tuđoj nesreći, ali… koga briga, kad si sit? Lokalne bake godinama poslije izmišljaju nove verzije – jednom je netko poželio vino, drugi put plišanu kravatu. No, suština je uvijek ista: želje dođu glave, pogotovo kad mozak ode na godišnji.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite tipično slavonsko selo: blato pod nogama, nizak drveni most, a negdje u pozadini pas laje kao da najavljuje nevolje. Baš tu se odvija urnebesna priča o budalastim željama – tamo gdje svi znaju sve, ali baš nikad ne zadrže jezik za zubima. Ljudi se skupljaju pred kapijama, ogovaraju i smiju se tuđim glupostima, a onda svatko poželi da ga ni u kojem slučaju ne zadesi ista sudbina.
Vrijeme radnje? Aha, tu stvari postaju još zabavnije. Radnja ne kulja u dalekom srednjem vijeku s vitezovima i dvorcima, nego u onim danima kad se kobasica još sušila iznad štednjaka, kruh mirisao iz krušne peći i ništa pametno nisu izmislili osim… trača. Dakle, negdje između posljednje ispaše i večernje molitve, kad seljak već broji izlizane groševe, a žena mu još jednom prebire sve želje što se nikada neće ostvariti — osim, naravno, ako im netko slučajno ne podari magično ispunjenje.
Jednom je netko pitao (ne, nije bio iz Zagreba): “A gdje se to zapravo odvilo? Koje to selo, koja godina?” E pa, prava čar ovih priča je što nemaju poštanski broj, niti određenu godinu. Može biti svako selo gdje živci brže planu nego što se rakija srkne, a želje završe kao meme u današnjoj WhatsApp grupi.
Nije ni važno kad – bitno je da se radnja tako lako preslikava na bilo koje mjesto gdje ljudi još uvijek vjeruju da je dobitak na lutriji iza ugla… Ma, tko zna, možda je baš sad netko poželio kobasicu. Jesi li i ti?
Tema i ideja djela
Zamislite scenu: običan slavonski sokak, seljak zamišljen nad večerom, žena mrzovoljno bira grašak iz tanjura, a negdje u zraku lebdi ono vječno “Što bi ti poželio da možeš bilo što?”… Ne, nije ovo bajka o Aladinu ni Porscheji ispred dvorišta. Ovdje glavnu riječ vode one smiješno svakodnevne želje koje svako dijete iz susjedstva zna napamet, i koje u pravilu — krenu po zlu.
U “Budalastim željama” tema se provlači između nespretne ljudske naravi i one frke koja nastane kad netko naglas izgovori što bi zapravo htio. Znate taj osjećaj – dok sanjarite o bogatstvu pa još u pidžami razmišljate koliko bi brzo život mogao krenuti nizbrdo da baš tada dobijete tri želje? Eto, baš to je srž ovih priča. Odrasli gledaju na motiv želja kroz prozor svakodnevnog nezadovoljstva — kao kad netko poželi povoljan traktor, a umjesto toga stignu pokvarena jaja iz trgovine.
Ideja leži u jednostavnosti: svaki lik, koliko god bio simpatično nespretan ili tvrdoglav kao jarac, na kraju shvati da najskuplja stvar koju može izgubiti — nije ni kobasica, ni nos, ni smijeh publike. To je ona mirna svakodnevica koju su uzeli zdravo za gotovo. Kad je autor narodne priče stvarao ovu pustolovinu (točnije, kad su se bake nadmudrivale oko vatre, a znatiželjna djeca ispod stola slušala o debelom nosu), nije ni sanjao da će generacijama kasnije ta priča tjerati suze na oči odraslima koji su, barem jednom, poželjeli baš ono što ne bi smjeli.
Priča sjajno podmeće zrcalo – da, baš tebi! — i pita: što bi ti napravio da all inclusive sreća zakuca na vrata? Bi li uzletio do zvijezda ili završio s novelom o kobasici? I, hej, tko od nas nije u životu obrisao prašinu s neke budalaste želje?
Nema moraliziranja na silu. Podsmijeh i toplina izmjenjuju se do kraja, kao redovi kukuruza i blata nakon kiše. Onaj tko čita danas, lako se zalijepi za istu zamku kao i naši likovi — malo je tko imun na veselu glupost kad srce zaigra, a stvarnost zakoluta očima.
Zato “Budalaste želje” traje, živi, prepričava se. I svako novo dijete, jednako kao i dosadni odrasli, pronađe barem jednu želju s popisa u kojoj prepozna sebe. Jesam li i ja nasjeo na budalaštinu? Kad bolje razmislim — možda već danas, dok sanjam o pizzi, a hladnjak zjapi prazan…
Analiza likova
Tko bi uopće zaboravio tog seljaka što je svaku svoju želju potrošio kao da si otvara bananino mlijeko – ne razmišljajući predaleko, a opet dovoljno glasno da cijelo selo čuje? Svatko tko je jednom, barem u prolazu, čuo kratku priču o Budalastim željama zna… ljudi su često kaleidoskop slabosti i snova.
Glavni likovi
Ajmo redom, kao kad brat i sestra broje pare od džeparca. Taj seljak — junak svakodnevice, nosi više nade nego špageta u tanjuru. Nije bogat, nema magični štapić ni apartman u Novalji, ali ima jednu vrlinu: nevjerojatnu sposobnost impulzivnog donošenja odluka. Ponekad djeluje kao da su mu želje lakše od ljetnog oblaka — sjetite se kobasice! — no, svaki put kad promaši, vjerujte, osjete to i kokoši na dvorištu.
Njegova žena? Tu pljušti ironija i životna mudrost u jednom pakiranju! Ona svoje frustracije ne skriva, pogotovo kad vidi što je poželio prvi put — nije ni čudo, tko bi ostao ravnodušan kad partner traži kobasicu umjesto zlata ili pameti? Ipak, kad bi birala između sreće i dokolice, njena bi želja vjerojatno uvijek bila: “Bar jednom biti u pravu pred čitavim selom.” Naravno, sudbina joj isporuči — kobasicu… i to na pogrešnom mjestu.
E, njih dvoje nisu samo karikature – prepoznat ćete u njima vlastitog ujaka na svadbi, susjedu što razmišlja na glas, pa čak i sebe, kad nakratko poželite nešto potpuno nevažno. Oni nisu heroji — oni su ogledalo današnjeg prosječnog para, uvijek težeći sreći, ali nekako pogode vlastiti nos.
Sporedni likovi
A sad, zamislite cijeli seljački ansambl! Najglasniji među sporednim likovima? Susjedi. Oni iz svake kapljice trača iscijede sedam kapi smijeha, raspredajući priču kao da prenose veliku nogometnu utakmicu. Ne brinite, ovdje nema spektakularnih vila ni čarobnjaka — ovdje se samo, onako iskreno, uživa u tuđoj nevolji. Osim njih, uvijek netko iz sjene zaviruje iza zavjese (je li to teta Ljubica ili možda popov pomoćnik?) i već sutra prepričava novu verziju iste priče uz štrucu kruha u trgovini.
Prijatelji iz djetinjstva, djeca što šeprtljavo izviknu “nos-kobasica” na igralištu, pa čak i seoski pas Švrćo — svi oni čine atmosferu živim i autohtonim. Umjesto filmskih efekata, tu ste dobili panoramu običnih ljudi i njihovih reakcija, gdje nitko nije baš do kraja nevin… ni nezainteresiran.
Odnosi između likova
Čekajte, sad dolazi šećer na kraju: odnosi! U ovoj bajci odnosi nisu komplicirani kao šifrirana poruka na WhatsAppu, ali… brzo se zakuhaju kad se bacaju želje bez filtera. Seljak i njegova žena igraju stalnu ping-pong igru frustracija i nade. Nije to nikakva ljubavna drama s crvenim ružama, već više ringišpil suživota: što jedan poželi, drugo osjeti dvostruko, a treći (cijelo selo) naslađuje se kao pred polufinale Eurovizije.
Među susjedima odnosi škljocnu kao stara kamera – svi na trenutak postaju žiri, dijeleći komentare preko plota. Nitko ovdje nema privilegij mudrog promatrača; svi, od djece do staraca, nekako uđu u priču. Čak i kad glavni likovi ostanu bez ičega, onaj osjećaj zajedništva, sućuti (ili podsmijeha — ovisi tko prepričava), ostaje u zraku kao miris domaće rakije kad krene slavlje.
Pa… sljedeći put kad vam dođe da poželite nešto besmisleno, sjetite se ovih odnosa. Jer, kad jedan krivo poželi, svi drugi imaju novi materijal za priču još nekoliko godina.
Stil i jezik djela
Ajme, tko bi rekao da stil ove priče može biti tako… svakodnevan, a opet pikantno zabavan? Dok drugi bajkopisci mlate praznu slamu sa starinskim izražajima kao “bješe” i “gle”, ovdje je jezik istegnut do samih rubova seljačke dosjetljivosti. Razgovorni ton dominira—nema tu nikakvog “uzvišenog” jezika, nema mudrolija, nema pretencioznosti, nego baš onako… kako bi stara teta iz Nove Gradiške ispričala susjedi dok mijesi kruh.
Kada čuješ rečenicu “Ajd’ da barem kobasica padne s neba, više bi valjala od ovih tvojih filozofija!”, znaš da se nalazimo usred slavonskog humora—onih usporedaba koje pogađaju ravno u sridu. Ne koriste se složene metafore; radije su tu narodne poslovice, izravne izjave i onaj poznati topli cinizam. Ovi seljaci znaju zaciniti svakodnevicu, baš kao što znaju napuniti krvavicu!
E sad, možda će itko – tko voli književni fetiš na epske opise – ovdje biti malo zakinut. U “Budalastim željama” ne lete zmajevi, nego kobasice. Malo tko koristi arhaične izraze, jer njihova poanta nije pletenje jezičnih čvorova, već, kako reći… pošteno nasmijati i natjerati da se zamisliš.
Dijalekt? Samo povremeno. Primjerice, kad susjedi komentiraju: “E, ne’š ti pameti, vidi njega, sav u kobasici k’o šaran u blatu!” Dovoljno začina da osjetiš lokalni duh, ali ne toliko da se izgubiš u prijevodu.
Zanimljivo je primijetiti da autor (ili autori, tko zna – možda su i cijeli sokak sjedili zajedno i izmišljali nastavke) zapravo koristi radnju kao spačku na račun želja. Jezik je glavno sredstvo – kroz kratke, brze dijaloge, prostodušne rečenice i slavonski humor. Tako djelo ostaje pitko, a poruka – da je lakše poželjeti nego mudro promisliti – nikada ne zvuči predavanje, već povremeno podsjeća na onu scenu kad netko upadne u blato… a svi oko njega pokušaju izvući još smijeha iz toga.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko uopće ne bi poželio barem na jedan dan mijenjati mjesto sa seljakom iz “Budalastih želja”? Netko sanja o lutriji, netko o odmoru na Hvaru u srpnju, ali njima je kobasica bila vrhunac luksuza! Upravo tu leži šarm ovih priča — one s lakoćom skidaju prašinu s naših najskrivenijih i, naravno, najkomičnijih nadanja.
Nije teško zamisliti kako netko u kafiću podigne obrvu i prasne u smijeh na poznatu scenu s kobasicom. I sada, generacijama kasnije, ljudi se daju uhvatiti u sličnim zamkama – odušiš pa poželiš viteški nasječenu pršutu pa na kraju dobiješ… paštetu. Takva nezaštićena iskrenost želja nekako s lakoćom podsjeća sve generacije na ono “gledaj što želiš – možda se i ostvari”.
Meni su osobito zabavne male, prepirke između muža i žene — poput naše stare telenovele, ali kraće, sočnije, bez reklama za omekšivač. Sama priča ima ritam starog vica, ali bez pretjerane moralizacije. Svaki put kad seljak poželi nešto suludo, lako se može prepoznati ekipa iz susjedstva: “samo da budem sretniji nego Ivo s kata”.
Nekima je možda najzanimljivije što priča nije ni malo bajkovita u klasičnom smislu. Nema ovdje bjelokosih vila ni vatrenih zmajeva. Radnja se odvija tamo gdje sve počinje i završava – u običnom dvorištu, uz lonac graha ili na ljetnom sjeniku, susjedi vam sve snime i komentare šalju u realnom vremenu, brže nego Facebook.
Sjećam se, jednom je prijateljica rekla: “Ova priča je kao kad tata barkom krene po orade, a upeca staru ciplu – svi u selu znaju čim se vratio, ali mama se smije zadnja.” Upravo ta kombinacija sitnih poraza i međusobnog zadirkivanja čini “Budalaste želje” živima i bliskima svima koji su ikada sanjali bez konkretnih razloga.
Naravno, kroz sve te male želje provlači se i sasvim ozbiljna nota – pažljivo s biranjem snova i još pažljivije s izgovaranjem istih na glas. Tko zna, možda svakome u životu sleti ta magična prilika za tri želje… A možda je najpametnije imati nekog mudrog kraj sebe, barem jednako mudrog kao seljakova žena.