Kako fascinacija viteškim pričama nikad ne izlazi iz mode pokazuje i „Bijesni Orlando“, jedno od najpoznatijih djela renesansne književnosti. Ova epska poema nudi bogat svijet prepun strasti, časti i unutarnjih borbi koje i danas intrigiraju čitatelje.
„Bijesni Orlando“ prati viteza Orlanda koji, obuzet ljubavlju prema Angelici, gubi razum i kreće na put samouništenja, dok se oko njega odvijaju epske bitke i spletke između kršćana i Saracena.
Priča nudi više od pustolovina – otvara pitanja o ljudskoj slabosti, snazi osjećaja i cijeni koju ponekad plaćamo za ideale. Oni koji traže slojevitu priču s dubokim porukama na pravom su mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Priznajmo—kad netko spomene „Bijesni Orlando“, većina odmah pomisli na kaos, ljubavne zavrzlame i hrpu vitezova što jure Europom kao na steroidima. Tu je i onaj osjećaj zbunjenosti pred policom knjižnice: tko je zbilja napisao ovo, i zašto baš on?
Autor
Svi znaju za Ariosta… Ili barem misle da znaju. Ludovico Ariosto, talijanski majstor stihova, rodio se 1474. godine u talijanskoj Ferrari. Imao je smisla za humor—što je rijetkost među pjesnicima renesanse, iskreno. Odrastao je u obitelji u kojoj bi se i danas zaredali memoari (njegov otac, nekad vitez, ostatak vremena borac s papirologijom).
Ariosto nije bio neka akademska papiga. Radio je u diplomatskoj službi Esteovih knezova—znači, prebacivao je iz drame stvarnog svijeta u stihove još veće drame. Nije bio fan politike, ali ni to ga nije spriječilo da napiše osamdeset i dvije pjevanja koja, što bi rekli, drže vodu i kad presuši inspiracija. Ako postoji renesansni George R. R. Martin, Ariosto je to, samo bez pauza od 10 godina između nastavaka. Njegov „Bijesni Orlando“ prvi je put objavljen 1516.—vjerujte, toga se još sjeća književna povijest.
Zanimljivo je: Ariosto je u rukopisu popravljao vlastite pjesme, kako bi one zaista bile „njegove“. Nije mu trebao ghostwriter ni AI—valjda zato svaka strofa miriše po ljudskom glasu, a ne digitalnoj sterilnosti.
Žanr i književna vrsta
Kad netko pita „Što je ‘Bijesni Orlando’?“, najlakše je reći: epska poema. Ono… kniževni blockbuster u stihovima. Ariosto nije izmišljao žanr, ali ga je nadogradio baš kao što auto-entuzijasti uljepšavaju stare Fiatove ritam „novim“ felgama i spojlerima.
Poema od 38 736 stihova (nije tipfeler) pravi je festival ljubavi, mržnje i sveg između—uz pokoju magičnu intervenciju za začin. Tu imate viteza Orlanda koji gubi zdrav razum zbog neuzvraćene ljubavi. Svijet poeme podsjeća na onaj osjećaj kad ne znate je li na televiziji povijesna drama ili fantasy—bitke između kršćana i Saracena, čarobnice, zmajevi, lude potjere po Europi i Africi.
„Bijesni Orlando“ probija pravila klasične epike. Ariosto miješa viteške legende, narodne mitove, satire—i sve to uz dozu autoironije koja probije stihove kao limun sok prstima. Ispod oklopa epske poeme krije se zapravo roman u stihu; dinamičan, politički ciničan, s ljubavnim brodolomima i herojskim gafovima.
Nije to Homer ili Vergilije, ali… nije ni trebalo biti. Ariosto piše ležerno, ponekad čak i nestašno. Svaki redak ima onaj „renesansni štih“—kao miris stare knjižare u kojoj se skrio duh razigranog autora.
Zato je ova poema klasik—i nije slučajno što stručnjaci i danas vode duge rasprave oko toga gdje je granica između stvarnosti, mita i (ne)zdravog razuma. I tko zna, možda netko nakon tri stotine godina napiše nešto pol’ toliko zabavno.
Kratki sadržaj
Možda ste u školi čuli onu frazu “Orlando je poludio zbog ljubavi”—ali budimo realni, taj opis ne ogrebe ni površinu Ariostove avanture. Ovo je ona priča za sve koji više vole pustolovine s hrpom viteštva, malo magije, uz dozu romantike i dosta nepredvidivih obrata. Evo što vas zapravo čeka kad otvorite “Bijesnog Orlanda”…
Uvod
Odmah na prvih nekoliko stranica bum—srednjovjekovni prizori, sudari vitezova i začarani vrtovi. Ariosto ne zavlači: Europa gori, Saraceni i kršćani ratuju, a Angelica, princeza s Istoka, bježi i ispada glavna meta lovaca… ne na Pokemone, nego na njezino srce. Orlando, hrabri paladin, upada u tu dramu zaljubljen do ušiju. Prava renesansna vožnja, s dozom magije, oklopa, i malo poseban osjećaj da će vam autor svakog trena podignuti obrve.
Zaplet
Orlando postaje opsjednut Angelicom—kao što netko zalijepljen za novi mobitel, ni on ne vidi što mu se događa oko nosa. S druge strane, Angelica ima vlastite planove. Ni sanja ne želi viteške zavrzlame, nego ljubav kakvu si sama izabere. Stvar ne bi bila kaotična da nema još dvadeset drugih likova: Astolfo leti na hippogrifu (zamislite Harryja Pottera s renesansnim štihom), Rinaldo srlja u konflikt svaki put kad mu tko krivo pogleda konja, a kraljevi i čarobnjaci miješaju karte iz prikrajka. Svaka scena nudi novi obrat—a svaki novi obrat još veću dozu “čekaj ŠTO?”. Ariosto tu majstorski trikira s humorom, ironijom, pa čak i s time da se izruguje vitezovima i pjesnicima.
Rasplet
Sve kulminira kad Orlando (da, on, “glavni igrač”) doživi totalni “mentalni blackout”—gubi razum u pravom smislu riječi. Njegovo divljanje prerasta u kaos; razmeće se snagom, ruši što mu se nađe na putu—a sve zbog ljubavne boli. Paralelno, dok on lomi drveće i oružje, uskrsavaju stare zamjerke među narodima, Saraceni planiraju kako osvojiti Pariz. Kad bi postojale društvene mreže tog doba, #OrlandovBijes bi bio u trendingu tjednima. U međuvremenu, Ariosto upleće priče o čarobnjacima, skrivenim dvorcima i letovima na mjesec (da, doslovno na mjesec).
Kraj
Astolfo na kraju odlazi na Mjesec (jer naravno, gdje bi čovjek tražio Orlandov izgubljeni razum?). Vrati ga natrag na Zemlju, Orlando zaliječi svoju glavu—i napokon shvaća: život nije samo jurcanje za ljubavlju. No Ariosto nije taj koji završava “i živjeli su sretno…” Prava završna crta zapravo je veliko pitanje–što nakon svega vrijedi više: viteštvo ili mir u duši? A odgovor? Pa, nekada je to nešto što sami moramo pronaći… ili kao što bi Ariosto rekao, da se i on mogao javiti iz svojih stihova–ponekad ni stotinu vitezova ne može nadmašiti snagu jednog dobrog unutarnjeg mira.
Mjesto i vrijeme radnje
Najbolje je odmah to reći – „Bijesni Orlando“ igra se s mjestom radnje kao da bira savršenu lokaciju za epsko vjenčanje. Zamislite srednjovjekovnu Europu, ali s dodatkom egzotike: od Fantazije zvane „Carigrad“ (današnji Istanbul), do čudnovate Španjolske pa sve do pariških dvora, ništa nije previše ludo ni predaleko za Ariosta. Ljudi, znate onaj osjećaj kad listate stare karte i pitate se gdje su sve mogli zalutati pustolovi iz djetinjstva? E, upravo takva lutanja dobijete ovdje. A poseban šlag na kraju – put na Mjesec! Da, dobro ste pročitali.
Vrijeme radnje? Ako ste fan povijesnih fela, znate da ovakva priča ne bi bila potpuna bez da se smjesti u vrijeme kada su vitezovi još nosili sjajne oklope i drmusali konje kroz maglu ranog jutra. Ariosto vas tako vozi u doba Karla Velikog, u one mitološke godine kad je sve bilo moguće – viteško nadmudrivanje, saracenska opsada, čarobnjaci koji izvode trikove zbog kojih bi i Houdini ostao bez riječi. Doduše, povijest i mašta toliko se isprepliću da je osjećaj kao da ste u seriji gdje redatelj miješa scene iz „Vikinzi“ i „Gospodara prstenova“.
Možda ste se zapitali: Zašto baš takvo vrijeme i takva mjesta? Jer jedino tako Ariosto može dovesti svoje likove do ruba – eto Orlando, u potrazi za smislom života, završi na mjestima o kojima biste inače mogli samo sanjati tijekom dosadnog sastanka na poslu. Sve je začinjeno humorom, magijom i ponekim dvobojem koji bi zasigurno bio hit na TikToku da su tada postojali smartphonei.
A kad se sjetim koliko sam puta zaboravio gdje sam ostavio ključeve, osjećam se kao Orlando koji traži svoj razum negdje usred mitskih šuma… Samo što njemu ni čarobnjak ne bi pomogao!
Da rezimiramo (ne daj Bože opet nabrajati, ali evo, radi vas, dragi čitatelji): mjesto i vrijeme „Bijesnog Orlanda“ miješaju povijesne okvire i bajkovitu slobodu. U igri su stvarne europske prijestolnice i izmišljene zemlje, prošlost je zapakirana s toliko mašte da biste svako poglavlje poželjeli prošetati s kompasom – ali nemojte, izgubili biste se brže nego Orlando svoju pamet.
Tema i ideja djela
E sad, ne znam jeste li ikad uhvatili sebe kako gledate neki stari ep, ali “Bijesni Orlando” od Ariosta stvarno baca rukavicu svim dramama današnjeg doba. Zamislite: čovjek, vitez, u jednoj ruci mač, u drugoj—totalna emotivna kriza jer mu skliznula Angelica… Eh, lako je danas ‘razbiti srce’ na Fejsu, ali Orlando je puk’o epski. Tu ljubav razvaljuje razum, a razum onda baca predstavu pred cijelim dvorom.
U srcu ove poeme ističe se tema unutarnje borbe. Orlando, prvak kršćanstva, ne bori se samo s vanjskim neprijateljem; svaki stih miriše na njegovu privatnu sapunicu, gdje pobjede i porazi često nemaju veze s ratom nego s vlastitom glavom. Ljubavna ludost, slabost, ponos, pa povremeno i onaj osjećaj da “ništa nema smisla”—eto, tu je Ariosto našao prostor za smijeh, ironiju, ali i iskrene udarce ispod pojasa.
Za razliku od većine teških klasika, ovdje nema zamorne moralizacije. Ariosto kroz cijeli tekst vrti pitanje: što stvarno znači biti heroj? Možeš li istodobno biti ratnik i zaljubljenik, a da ne završiš na naslovnici kao negativac? Njegova ideja nije toliko skrivena—vođenje rata s drugima, ali pogotovo sa samim sobom, stoji u epicentru svakog pravog epskog trenutka u priči.
Baš kad se čini da je sve samo igra viteštva, Ariosto ubaci i pokoju magiju, satiru ili duhovitost da razbije tenziju. Tko je bio na fešti pod maskama, zna kako te momentalno može izbaciti iz takta neka nesvakidašnja situacija ili snalažljiva replika. Isto vrijedi ovdje—u jednom trenu netko nosi magični prsten, u drugom Orlando hoće dići planinu od tuge ili skinuti Mjesec s neba.
A što čitatelj izvuče iz svega toga? Uz dobru dozu zabave, „Bijesni Orlando” nudi i puno materijala za razmišljanje o osjećajima, granicama razuma i smislu junaštva u svakodnevnim (i ne baš tako svakodnevnim) dramama života. Životne teme koje nisu izgubile ni mali djelić svog sjaja ni dan-danas.
Analiza likova
Nema teorijskog teksta na svijetu koji te može pripremiti – likovi Bijesnog Orlanda nisu samo povijesne lutke koje se klimaju na koncu viteške poeme. Neki će ti ostati u sjećanju kao staro poplavljeno biciklo koje mjesecima nitko ne vadi iz rijeke… drugi, jednostavno nestanu kao sitni prometni znakovi iz crtića.
Glavni likovi
Orlando je, da se ne lažemo, prava zvijezda ove balade. Tko nije bar jednom imao osjećaj da gubi tlo pod nogama zbog nekog bez imalo truda, vjerojatno nije još dorastao čokoladnom dezertu. Orlando — hrabar vitez, ali čim Angelica dođe u kadar, mozak mu počinje djelovati kao mobitel pri 2% baterije. Njegova transformacija iz uzora u “rastopljenu čokoladu” kad završi bez Angelicine pažnje… Eh, tko bi mu zamjerio?
Angelica, s druge strane, nije tvoj prosječan romantični trofej. Lijepa, pametna, brzopeta — svaki vitez bi je poželio osvojiti, ali ona igra svoju igru. Kad je Orlando juri, ona gleda prema drugim horizontima. Ima nešto privlačno u liku koji bira slobodu prije šećernog happy-enda.
Astolfo? E pa, ako on nije definicija onog jednog prijatelja koji uvijek nađe izlaz, onda nitko nije. Umjesto da kuha dramu — hop na Mjesec po Orlandov izgubljeni razum. “Okej, ljudi, odoh ja samo po mozak svog frenda, vratit ću se do večere.” Više superherojski nego što Marvel može sanjati.
Karlo Veliki ulazi kao stara dobra školska ploča: po njemu svi pišu, ali nitko ga ne zamjećuje dok dođe do ratne panike. Mudra lisica koja pokušava održati raspadnutu ekipu na okupu, balance isn’t his thing — ali barem pokušava.
Sporedni likovi
Ne možeš ignorirati Medora. Njegova odanost Angelici ne zna za granice ili zdrav razum. Kad svi traže Angelicu, on je nekako uvijek pred vratima njene avanture, taman kad treba zakomplicirati radnju. Koliko god je naivan, teško mu ne dati simpatiju — vitez s glavom u oblacima, ali srcem gdje mu treba.
Rinaldo, Orlandov rođak, predstavlja onu kvaku — uvijek tu za još jedan dvoboj, ali i još jedan razlog da Orlando popizdi. Njihov odnos: ljubav mržnje razreda koji dijeli udžbenik iz matematike.
S druge strane, imamo čarobnjake poput Atlante. On ne voli jednostavne scenarije, pa svaki njegov ulazak znači novo zamotavanje u sazviježđa magije, labirinte opsjena i pokoju moralnu zavrzlamu. Istovremeno mudrac i nestašni djed.
Nabrojeno, ne zaboravimo ni nebrojene Saracene, koji pružaju dovoljno boje (i dvoboja) da bi priča bila napeta kao ljetna sapunica. S njima radnja nikad ne pleše jednolično — svaki ima neku foru, neku manu, ili barem inspiraciju za iduću epsku svađu kod stola.
Odnosi između likova
Ajmo sada — odnosi u Bijesnom Orlandu? Ma prava sapunica. Orlando i Angelica? Čisti kaos. On juri, ona bježi, Medor upada, a Rinaldo ulijeće kao dodatni zaljubljeni konkurent. I svaki od njih, naravno, misli da je glavni glumac. Jedan poznanik bi rekao — prava festivalska gužva kod šanka.
Orlando i Rinaldo? Tu ima više iskri nego kod neonskih reklama u centru. Da nema međusobnog poštovanja, barem bi stalno visili na sudu zbog tučnjava.
Astolfo, pak, ulijeće kao krizni menadžer. Kad svi ostali puknu, on ostane smiren, doslovno leti na Mjesec — probajte vi to predložiti na team buildingu.
Karlo Veliki djeluje kao učitelj razreda prije kraja školske godine — svi luduju, a on pokušava paziti da nitko ne padne kroz prozor. Njegova je borba, ako ćemo iskreno, najvidljivija kad treba sve spojiti nazad nakon novih svađa.
U biti, svi odnosi u ovoj priči golicaju živce i pale maštu. Ljubomora, osjećaji, spletke, rivalstva… ništa jednostavno, često ni logično, ali uvijek – živopisno kao zagrebački tramvaj u špici.
Stil i jezik djela
Ako te netko uhvati kako čita „Bijesnog Orlanda“, vjerojatno ćeš najprije pomisliti — pa tko ovdje piše o viteškim bitkama, onda pukne šala, u idućem stihu Orlando jug glavu i, prije nego shvatiš, Ariosto već pleše dalje kao da te šiša na suho. Ima tu rime, ima ozbiljnosti, ali nema ukočenosti: sve u šesnaesterecu, što daje dojam neke stare talijanske pjesme za veseli tabor, dok negdje u pozadini miriše lazanje (ili krcka kruh po staroj Modeni).
Naravno, nije Ariosto samo šaljivdžija – njegov jezik se igra na rubu: uzdigne se kad zatreba epska ozbiljnost, poludi kad padaju maske, pa moment kasnije, u jednom stihu, elegantno sruši ozbiljan ton. Kad Orlando juriša, rime ritmično tuku, a kad Angelica pobjegne, kao da sama pjesma “zastane na sekundu kao pas kad ugleda goluba”. Znam, zvuči bizarno, ali baš ta kombinacija čini poemu pravim rollercoasterom.
Što je još zanimljivo? Ariosto je jedan od prvih majstora „stihovne digresije“ — kad ima dobru foru ili želi zakomplicirati život čitatelju, elegantno ubaci anegdotu. Likova koliko i recepata za paštu: svatko ima svoj dijalekt, svoju priču, nešto autoironično ili (ono najbolje) skroz senzualno, kao da ih „deru“ osjećaji i ponos izravno ispod oklopa. Jezik je sočan, ne štedi na ironiji. Ni jedna pjesnička figura nije tu iz dosade — metafore su toliko žive da možeš gotovo nanjušiti znoj bojišta ili osjetiti Angelicine suze.
Sve ovo zvuči kao pun pogodak na književnom tulumu, ali — iskreno — čitanje u originalu zna biti zeznuto. Tko ima volje prevoditi svaki stih, dobit će bonus bod: duh renesansnih fora, igre riječi iz starog talijanskog i društveni komentari bolje pogađaju nego punchline kod stand-up komičara na večeri u splitskom kvartovskom bircu.
I da, ako si očekivao nekakvu zamornu, monolitnu pjesničku dikciju — ne, ovdje nema tugaljive „poezije za maturu“. Ovo je sloj po sloj: humor, patetika, epski obračuni, zaljuljane rime i britki komentari, sve umotano u večeru talijanske duhovitosti. Čak i kad te zamori, znaš da svaka rečenica ima barem šećer na kraju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ne možeš baš svaki dan naići na knjigu u kojoj vitez poludi zato što ga cura ignorira—i to u stilu turskih sapunica, samo s više mačeva i magije. „Bijesni Orlando“ stvarno uspijeva iznenaditi, pogotovo kad shvatiš da je napisan prije pola tisućljeća, a i dalje zvuči svježe. Ariosto zapravo majstorski žonglira humorom i tragedijom. Kad Orlando izgubi kompas zbog nesretne ljubavi, čovjek se, priznajmo, tu i tamo nasmije, ali i zamisli koliko su mu motivi poznati iz svakodnevnog života (tko nije bar jednom radio gluposti iz zaljubljenosti?).
Likovi, pa čak i oni koji se pojavljuju nakratko, uvijek imaju neki neobičan zaokret. Astolfo leti na Mjesec, Karlo Veliki vodi svoj „all-star“ tim vitezova, a Angelica stalno tjera svoj film, potpuno neovisna. Te scene često vuku asocijacije na stripove ili Marvelove blockbustere, ali u rimovanoj verziji i s epskim dvobojima. Čak je i humor tu suptilan—tipa, Orlando se bori protiv neprijatelja, ali istovremeno vodi bitku sa samim sobom, što ponekad izgleda kao totalni kaos.
Kad netko prvi put čuje za „Bijesnog Orlanda“, obično očekuje klasičnu lektiru—arhaičnu, punu prašine. Stvarnost je najčešće suprotna. Ispod svih tih dvoboja i magičnih šuma, krije se prava mala zbirka osjećaja s kojima se ljudi lako povezuju i u 21. stoljeću. Radnja stalno mijenja ritam; čas si u bitci, čas u romantičnoj sceni, pa onda u totalnom ludilu, uz šašave digresije koje podsjećaju na dobar stand-up.
Zanimljivo, i sam stil pisca često povuče paralelu s „prolaskom kroz labirint“- stalno si u nadi da ćeš uhvatiti bit, pa naglo skreneš u drugom smjeru. Neki će možda biti frustrirani, drugi će uživati u toj nepredvidivosti. Oni koji vole sve pod kontrolom ili strogo linearno, mogli bi doživjeti lagani šok.
S druge strane, kad netko pročita „Bijesnog Orlanda“ naglas u društvu (to se stvarno isplati, probajte na sljedećem druženju), gotovo uvijek vidi kako priča izvlači smijeh, nevjericu—i neočekivane rasprave o ljubavi i razumu. E, tu je Ariosto pogodio živac: zabava, ironija, ali i prilika da se svatko pogleda u ogledalo i pronađe svog vlastitog Orlanda.