Što se događa kad dvije osobe pokušavaju pronaći zajednički jezik, ali svijet oko njih ne prestaje nametati pravila i očekivanja? Upravo to pitanje otvara roman “Bez trećeg”, koji kroz jednostavnu radnju otkriva složene odnose i društvene norme.
Roman “Bez trećeg” donosi priču o zabranjenoj ljubavi između udane žene i slobodnog muškarca, prikazujući njihove unutarnje borbe, strahove i moralne dileme u društvu koje ne oprašta odstupanja.
Svaka stranica ovog romana podsjeća čitatelja koliko su osobne odluke često određene nevidljivim granicama koje postavlja okolina.
Uvod u lektiru i autora
Nek’ netko kaže da školska lektira nije poput vožnje koturaljkama—jedna rečenica te nosi naprijed, a sljedeća te iznenadi oštrim zavojem. “Bez trećeg” i njegov autor oboje imaju svoje trikove u rukavu. Zato, zavrnimo rukave i krenimo redom.
Autor
Ante Kovačić. To ime zvuči kao poznati susjed iz dvorišta, a zapravo je riječ o poprilično osebujnom piscu iz 19. stoljeća. Ako zagrabite u njegovu biografiju, nećete naići samo na godinu rođenja i smrti (1854.-1889.), već i na poprilično burnu životnu vožnju. Rodio se u Moslavini, radio kao odvjetnik, a vrijeme slobodno trošio na pisanje satiričnih i često provokativnih romana. Neki ga zbog “Gospodina Oblaka” i “Međužimca” svrstavaju među najnemirnije perom u hrvatskoj književnosti.
A “Bez trećeg”? Nije samo još jedna knjiga s police—za Kovačića je to bila i prilika da pokaže zube društvenoj hipokriziji svog vremena. Ako ste mislili da samo današnji novinari bacaju provokacije, trebali biste vidjeti Kovačićeve komentare na brakorazvodne procese i malograđansku pamet 19. stoljeća. Čovjek je prštio od sarkazma, a često ni vlastitu karijeru nije znao držati pod kontrolom (pričalo se da ga je odvjetnički posao često više zamarao nego veselio). Mogli bismo reći: da je bio današnji pisac, vjerojatno bi cinične statuse objavljivao na Twitteru.
Žanr i književna vrsta
Ako zamislimo hrvatsku književnost kao one stare, natrpane police kod bake, “Bez trećeg” definitivno upada među romane. Ali nije to tipična šećerasta ljubavna priča—ovo je društveni roman s prizvukom tragedije. I dok neki romani pletu radnju oko heroja, ovdje obični ljudi upadaju u dramske zavrzlame zbog tuđih pogleda i pravila igre.
Žanrovski gledano, djelo “Bez trećeg” je klasični primjer realizma s povremenim gustim oblacima psihološke drame. Za ljubitelje etiketa i ladica: roman balansira između društvene kritike i psihološke analize, kao da tuđi uvid u intimu glavnih likova donosi dodatnu dozu napetosti.
Koliko god tematika djelovala ozbiljno, Kovačić često poseže za humorom, ironijom ili čak nijansiranom karikaturom likova—malograđani, susjedi, župnici… Svi u malom gradu kao na dlanu, kao da ih gledate iz prvog reda na kazališnoj premijeri. Nije baš feel-good roman za sunčan dan, ali baš zbog svog prizora stvarnosti i emocija, ostaje lektira o kojoj se u školi raspravlja s iznenađujućom žestinom—pogotovo kad profesorica baci “Što biste vi na njegovom mjestu?” po klupama.
Ako “Bez trećeg” čitate prvi put, nemojte se iznenaditi time koliko je stvarna svakodnevica običnih ljudi (ono kad susjed pogleda kroz prozor i ima što za reći) često važnija od sudbonosnih odluka likova. Roman je, usprkos godini nastanka, nevjerojatno moderan—jer tko još nije poželio pobjeći s reputacijom, barem jednom u životu?
Kratki sadržaj
Zamislite selo gdje svi sve znaju o svakome, a tajne traju koliko i prva jutarnja kava. Tamo negdje, između redova grožđa i ogovaranja, događa se priča “Bez trećeg”. Nema tu idealnog glavnog junaka – ima samo spletke, želje i poneki ponekad ne baš diskretni pogled.
Uvod
Priča kreće prilično nenametljivo, gotovo dok trepneš, pa nisi ni shvatio tko je kome susjed, a već znaš – ona je udana, on slobodan, selo budno kao uvijek. Kovačić nas smješta u okruženje puno mirisa zemlje, povika djece iz dvorišta i naklapanja ispred crkve. Likovi nisu tek ljušture; osjećaji frcaju, napetost se osjeti kroz svaku rečenicu. Imaš taj osjećaj kao kad čekaš da jednostavni ručak ipak kasni jer netko zaboravi na vrijeme – tako je i ovo, jednostavno, ali intenzivno.
Zaplet
E, sad dolazi onaj trenutak kad stvar postaje zbilja zanimljiva. Nešto kao kad se čini da je sve pod kontrolom, a onda ti mačka ispred nosa prevrne lonac. Udana žena, Klara, zakorači preko “nevidljive crte” društvenih pravila – ni ne trepneš, a već se tu mota Marko, neoženjeni mladić, i njih dvoje više ne igraju po pravilima. Ljubav? Ox! Više borba srca i razuma. Seljani, vječno budni, cijeli svoj svijet okreću oko njih dvoje. Povremeno se netko pravi da ništa ne vidi, ali osuda, komentari – letjeli su kao loptice na dječjoj utakmici poslije škole.
Rasplet
Sad pomislite na onaj osjećaj kad kiša naglo počne pljuštati baš kad ste zaboravili kišobran: napetost, nelagoda, pokušaji skrivanja. Upravo tako pucaju živci među likovima. Klara i Marko, koliko god pokušavali izbjeći posljedice, hvataju se u koštac sa sve gorim tračevima i neizbježnim pitanjima – “što dalje?”. Sve se kipi poput stare juhe na štednjaku: uzavre, poklopac lagano poskakuje, a vi znate da nakon toga slijedi preokret. Uloga supruga, trećega (koji je možda fizički odsutan, ali duhom uvijek prisutan), naglo izlazi na površinu.
Kraj
Kraj nije onaj tipični iz romantičnih komedija – nitko ne maše zbogom na željezničkoj stanici, nitko ne trči kroz kišu. Sve je to puno više ljudski, prizemljenije – odluke se donose, srce boli, a obećanja se pogaze ili, rjeđe, održe. Taj “treći” pada u drugi plan, ali zapravo nikad ne nestaje iz misli – kao stari šal na vjetru, uvijek ga negdje osjetiš, makar ga ne vidiš. Kovačić ostavlja čitatelja malo na rubu; postavlja pitanja na koja nema pravih odgovora, osim onih koje nosimo kući, pomalo zbunjeni i možda mrvicu mudriji nego prije.
Sjediš s romanom, pogledaš u prazno i pomisliš – ma stvarno, gdje prestaje srce, a počinje red?
Mjesto i vrijeme radnje
Kad bi netko snimao sapunicu po uzoru na “Bez trećeg,” sigurno ne bi trebao kulise velikog grada ni najnovije trende iz Zagreba—radnja je smještena u maleno, tipično hrvatsko selo, baš onakvo kakvo bi svaki stariji rođak prepoznao iz vlastite mladosti. Selo s blatnjavim puteljcima, gdje ne trebaš mobitel da saznaš tračeve jer prozori uvijek vrebaju što se događa kod susjeda. Mirisi svježe pokošenog sijena, kucanje na drvena vrata, škripa starih ograda, sve to stvara posebnu pozornicu za Klaru i Marka.
Vrijeme? E, sad—nema Facebook statusa ni selfija s „throwback 1870“, ali jasno je, radnja šteka u drugoj polovini 19. stoljeća. Zamišljamo duge zimske večeri pod petrolejkom, zvuk zvona s obližnje crkve, jesenje magle koje skrivaju uzdignute obrve znatiželjnih susjeda. Nema brzih automobila, ali zato konji vuku kola, a svaki dolazak u goste izazova mini-paniku u obitelji.
Atmosfera, prava školska studija za sve koji su ikad osjetili kako je „tuđe mišljenje jače od vlastite želje“. Nema bježanja ni urbanog anonimusa; tu si, tu dišeš, tu voliš—ili patiš, pred očima svih! Svako finale radnog dana završava komentarom na zadnju seosku zgodu, kafenisanje uz peć ili rakiju, jer—kako drugačije doznati tko je bio s kim i zašto.
Selo iz „Bez trećeg“ nije egzotičan lik iz nekog fensi vodiča. To je živa kulisa, skupa s ljudima što dijele sudbinu i zrak, miris vlažne zemlje kad padne kiša, boja starog drva pod noktima, i pogled kroz zamagljeno staklo kad netko izgovori zabranjeno ime. Stara vremena, iste stare brige—samo što Instagram još nije izmišljen, pa je svaka greška zapisana u sjećanjima, a ne u Storyjima.
Tema i ideja djela
Ako mislite da ćete iz ovog romana izvući običnu priču o zabranjenoj ljubavi — varate se. Ovdje Ante Kovačić vozi stvar puno dalje, pravo kroz blatnjave puteljke seoske svakodnevice i mulj državnih (i bračnih) pravila. Da, ljubavna drama između Klare i Marka zbilja pokreće radnju, ali zar nije zanimljivije primijetiti koliko zapravo dominira ono neizgovoreno što lebdi nad njihovim životima? Autor stavlja pod reflektor tu nevidljivu policiju u glavama — pravila, tračevi, sramove, sva ona “što će selo reći” pitanja koja čovjeka nagnu na izbore koje ni sam ne razumije.
Sjećate se one scene kad se Klara nećka? Ne zato što ne zna što osjeća, nego jer joj uši još odzvanjaju od prošlotjednog ogovaranja kod dućana. Ovdje društvo doslovno ima više glavnih uloga nego svi protagonisti — a najbolji je lik onaj “treći”, Klarin muž, koji stalno prijeti prisutnošću. Usput, tko je zaista “treći”? On ili cijelo selo? (Nitko se nikad ne složi oko toga i tu je baš čar.)
Glavna ideja? Samodisciplinirani, pa i miroljubivi, ljudi znaju napraviti najveću štetu kad ih pritisne društvena stega i osjećaj krivnje. Kovačić nikad ne podilazi romantici, radije nas baca u kolektivni osjećaj gušenja, gdje je sreća uvijek iza ugla… ali netko već gleda kroz prozor, pa bolje stisni ručnu. Roman je zapravo ogledalo malog društva gdje pojedine odluke odjekuju godinama — i gdje ti nitko neće otvoreno reći tko je pogriješio, ali svi će znati, svi će slegnuti ramenima, a nitko neće priznati suze navečer kad padne mrak.
Sad, kad pročitate nešto o temama ovog romana, pokušajte se sjetiti zadnjeg puta kad ste sami donijeli odluku koja nikome nije bila po volji. Jeste li dugo pričali o tome ili ste samo prešutno to živjeli, skrivajući se od pogleda? Kovačić je tu do srži ljudski — želi nas natjerati da sami pred ogledalom postavimo isto neugodno pitanje.
Analiza likova
Kad pričaš o Kovačićevom “Bez trećeg”, teško je ne izgubiti se među tim likovima koji u svakom retku mirišu na pravi hrvatski “mali svijet”. Znaš one trenutke kad bi svih u selu najradije poslao na kolektivnu terapiju? E, o njima će ovdje biti riječi.
Glavni likovi
Prva među jednakima – Klara. Žena s pričom, ali i s teretom većim od polupečenog božićnog kruha. Udana, svima na očima, a nikad slobodna. Jesu li njezini osjećaji grijeh ili posljedica života u selu gdje ni kokoš ne može snijeti jaje bez komentara s prozora? Baš se u toj dilemi cijela radnja mrsi.
Marko nosi titulu “slobodnog muškarca”, iako, iskreno, sloboda mu je poput one ljetne kiše – kratka i nepredvidiva. On nosi srce na dlanu, ali i strah od osude u džepu (možda čak u unutarnjem). Zaslužuje li veću hrabrost ili samo manje zluradih susjeda? To je tema za kavu.
I onda je tu Klarain suprug – klasični “treći”, toliko prisutan da ga je teško opisati, a opet, sve se oko njega vrti. Imaš li i ti osjećaj da su neki likovi tu samo da usmjere tuđe živote pogrešnim putem? Njegova ljubomora, pasivnost i osjetljiv ego u svakom trenutku prijete promijeniti pravila igre. Često ga se pamti više po šutnji nego po djelima.
Gledaš li ove likove na naslovnici – jasno ti je da roman ne bi bio isti bez tog trokutastog odnosa. Nema tu tipične “jači/slabiji” dinamike, sve više liči na nadmudrivanje u kojem pobjednika nema.
Sporedni likovi
Ako bi hrvatska sela birala predstavnike, Kovačićeva postava bila bi u svakom finalu. Svaka susjeda, strina i kum – svi daju svoj obol, katkada više zlobom nego dobrom riječju. Smiju se, šuškaju i napuhuju skandale dok se ujutro pere rublje. Znaš one bake što za svaku priču imaju “ali”? Upravo one (i baš takve) guraju naraciju naprijed, stvarajući atmosferu u kojoj se trač širi brže od proljetnog požara na Velebitu.
I nemoj zaboraviti popa. Uvijek na usluzi – mišljenja kao Google pretraživač. Njegovi savjeti znaju uliti mir, ali češće dodatno zabrljaju situaciju. Kovačić ga nije stvorio za ukras; njegov glas često razotkriva licemjerje sela, stavlja ljude pred moralno ogledalo (ili barem pred zid srama kraj crkve).
Djeca u romanu kao da žive po defaultu – igraju se i promatraju odrasle. Najčešće su to tihi svjedoci, ponekad i nesvjesni “katalizatori” drama koje samo odrasli proizvode. Sve to podsjeća na današnje slavonske svatove – svi sudjeluju, netko vodi glavnu riječ, ostali prate s osmijehom ili šutnjom.
Odnosi između likova
Nema ti ovdje jednostavnih odnosa. Poznanstva, prijateljstva, ljubavi – sve je zapetljano, kao stara vuna u ormaru. Klara i Marko? Da, između njih pršti nešto što se ne može objasniti kratkim statusom na Fejsu. Oni balansiraju između strasti i razuma, pod budnim okom sela koje ima više mišljenja nego stanovnika.
U odnosima između sporednih i glavnih likova, baš je zanimljivo vidjeti koliko grupna dinamika utječe na pojedinca. Baka na klupi ponekad ima više moći od načelnika. Rodi se jedno povjerenje, ali se lako preokrene u izdaju – svi znaju da ono što se dogodi “iza leđa” može još danima glasno odjekivati na glavnoj ulici.
Posebno je napeta ravnoteža između braka i izvanbračne želje. Nitko nije imun na propitivanje svojih izbora. Tu gdje društvo sudi, sloboda isparava. Nekad se čini da samo djeca dišu čist zrak – odrasli se guše u očekivanjima i kauzalnim “što će selo reći”.
Ako nikad nisi imao osjećaj da netko drugi upravlja tvojom pričom… sretniče, “Bez trećeg” baš te može podsjetiti kako izgleda kad si svoj, ali stalno nekome nešto duguješ. Kovačić vješto prepliće priče, ostavljajući glavne junake na vjetrometini tuđih pogleda, dok ih svaki sekund u toj napetoj atmosferi gura na još jedan pogrešan – ili hrabar – korak.
Stil i jezik djela
Prvo pravilo života na selu? Ništa ne prolazi neopaženo — i točno takav je i Kovačićev jezik. Što god likovi izgovore, kao da je izgovoreno naglas pred cijelim mjestom. Rečenice su prave — odsječne, nekad britke kao oštar nož, ili posve svakodnevne. Kovačić voli dobru šalu; ironija viri iza svakog ugla. Nema tu lažne uzvišenosti, samo živi, sočni dijalog, onakav kakav bi začuo na seoskoj klupi pred dućanom.
Ono što često iznenadi čitatelja, pogotovo ako ga roditelji tjeraju da pročita “lektiru”, jest ta kombinacija humora i ozbiljnosti. Likovi ponekad izgovaraju rečenice koje mirišu na ruganje — prema vlasti, crkvi, pa čak i prema samom životu. Pa kad netko kaže: “Nema kod nas trećega, a ni viška nije prvi”, nije teško pogoditi da se svi (barem mršavo) smiju ispod brka.
Jezik je namjerno jednostavan, a opet svaki red skriva pokoju zamku — ovdje se u rečenicama ponekad prošulja stara izreka ili lokalna psovka, baš kao kad baka zaboravi da su djeca u sobi. Kovačić šarmira čitatelja živim, gotovo teatralnim prikazom seoskog života, gdje svaka riječ ima težinu. Zamislite kako se neki dijalozi ni ne izgovaraju, nego samo pogledom prelijeću iznad stola — jer puno toga ostaje nedorečeno.
Na razini stila roman je malo razbarušen, kao frizura nakon bure — nije previše začešljan, ne nastoji biti savršen ni pjesnički, ali je uvijek uvjerljiv. Dijalektalni izrazi pršte iz svake scene, a opisi nisu dugi poput matematike u državnoj maturi — autor bira kratke, efektne slike. Kad opisuje mračnu sobu ili zvuk kiše po limenom krovu, osjećaš to gotovo na koži.
E sad, kome se svidi, a kome ne… stvar ukusa. Neki bi možda poželjeli nešto elegantnije, više tradicionalne ljepote — ali ovdje se ide ravno u srž. Stil i jezik “Bez trećeg” su, baš kao i seljani iz romana: ponekad grubi, nefiltrirani, ali iskreni do kosti. Ako voliš kad te knjiga ogrebe i ostavi bez riječi — tu si doma.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije svaki roman iz školskih lektira takav da čovjek nakon zadnje stranice osjeća laganu knedlu u grlu, ali “Bez trećeg”… e, on ima taj efekt. Zamislite sebe kako, nakon sat vremena među Kovačićevim likovima, izronite iz knjige pa si kažete – čekaj, jesam li cijelo vrijeme navijao za Klaru, ili mi je ipak više žao Marka? Nije sramota priznati zbunjenost. Ono što ovaj roman radi bolje od većine, jest da skine rukavice i pokaže kako se domaći mentalitet utkao baš u svaku rečenicu.
Iako ga je pisao prije gotovo stoljeća i pol, Kovačić podsjeća da su naši ljudi oduvijek znali što znači „šuti, trpi i pravi se da si slijep“ – baš su te neizgovorene stvari, tišina između redaka, ono što kao čitatelj pamtiš i kad ostaviš knjigu na policu. Najveći šok? Kako zapravo brzo povjeruješ svim onim seljanima čije živote nikad nisi ni sreo. Možda je to zato što u svakoj maloj sredini, od malih nogu, svi znaju čije krumpirište vrijedi, tko šapće iza leđa, a tko spašava tuđe tajne – ne uvijek iz sažaljenja, ponekad iz čiste navike.
Dojam je, bez okolišanja, da roman zaroni u glavu običnog čovjeka – ne uljepšava strah, ne preskače sram, ne bježi od sasvim obične tuge. Čini se da većina čitatelja, nakon što prođe kroz Klarinu svakodnevicu, poprilično dugo preispituje vlastite odluke. Pitanja ostaju još dugo nakon što padne noć – kako vrijedi ljubav ako je protiv nepisanih pravila? I što uopće znači čestitost kada je mjeri netko drugi? Sve one sitne, često neugodne istine Kovačić iznosi doslovno kao na pijacu: vidi, uzmi, neka te peče.
Svatko tko naiđe na ovaj roman, pogotovo ako voli kad su likovi – usprkos vlastitim slabostima – tvrdoglavi i svoji, ne može izbjeći ni malu dozu nostalgije za onom vrstom literarnog šamara koji samo domaći autori daju. Ovdje ni humor nije radi smijeha, nego prokletog osjećaja da su svi nosevi ionako zabijeni u tuđe lonce, a kraj… pa, nitko nije dobio bajku, ali su dobili – život kakav nam je poznat.