Rijetko koja riječ nosi toliko težine i povjerenja kao što je besa. U albanskoj kulturi besa nije samo obećanje već čast koja se ne dovodi u pitanje. Mnogi su kroz povijest pokušavali razumjeti zašto je ta riječ postala sinonim za odanost i sigurnost.
Besa je duboko ukorijenjeno obećanje, neraskidiv zavjet časti i povjerenja koji obvezuje osobu da ispuni dano obećanje bez obzira na okolnosti.
Tko želi shvatiti pravo značenje besa, mora zaviriti ispod površine svakodnevnih obećanja i otkriti što se krije iza riječi koja povezuje obitelji, zajednice i čitave narode.
Uvod u lektiru i autora
Uroniti u lektiru o besi bez da se upozna autor? Gotovo kao popiti kavu bez šećera — nešto fali. No, iza svake “bese” stoji zanimljiva priča (i onaj tko ju je ispričao).
Autor
Besa i Kadare – zvuči kao legendaran par, zar ne? Ismail Kadare, najpoznatiji albanski pisac (da, baš onaj kojeg često spominju u kontekstu Nobelove nagrade), rodio se 1936. u Gjirokastëru. Nije mu trebalo dugo da Albancima, ali i ostatku svijeta, pokaže kako pišu vrhunske priče.
Zašto ga ljudi uvijek spajaju s “besom”? Jer Kadare iz svog rukava vadi motive iz stare Albanije kao diler najfinijeg vintage vina – prenosi misterij, tragediju, pa i par trenutaka ironije iz života malih ljudi. Neki će reći da mu je pero britko kao kosovsko sunce, dok drugi žale što predavanja o njegovim romanima nikad ne uključuju kavu gratis. Kadare vam neće docirati, već kroz priču navuče čitatelja da zaviri pod vlastiti tepih neizrečenih obećanja.
A tko god želi pročitati “Besa: Krvna osveta na Balkanu” ili “General mrtve vojske”, ispod površine će pronaći glavnu nit – riječ koja vrijedi više od cijelog zlatnog lanca. Ako niste sigurni gdje ste čuli za njega – Kindle, knjižara u Zagrebu, ili “ona” sporna lektira u srednjoj? Nije važno, važno je da je Kadare netko kome vjeruju i kad piše o zavjetima koje nikako ne želite prekršiti.
Žanr i književna vrsta
Kad netko spomene žanr, većina nas se sjeti policu knjiga u knjižnici s podjelama koje nitko ne poštuje. Ali, kod “Bese” stvari su malo začinjenije. Ovo nije samo priča, već čista literarna mješavina – povijesni roman s okusom etnografije, kap modernizma i, naravno, onaj poznati klasik “nije baš sve onako kako se čini”.
Što znači povijesni roman u ovom kontekstu? Događaji, atmosfera i likovi upijaju se s realnim nasljeđem albanske tradicije, toliko da se povremeno zapitate je li autor bio skriveni rođak glavnog junaka. Jesi li fan dokumentaraca? “Besa” ima toliko detalja i kulturnih referenci da djeluje kao najbolji National Geographic specijal, ali bez dosadnih reklama.
Ipak, nazvati je čistim romanom – nije baš točno. U priči se motaju elementi bajki, obiteljske drame, a tu i tamo iskoči kao balon ironije što podsjeća na razgovor među susjedima ispred dućana. Ako vas zanima književna vrsta – prozna fikcija, ali s osobnošću, pulsiranjem lokalnog jezika, živim slikama sela i starim šiframa časti.
Recimo to ovako: “Besa” nije lektira koju pročitaš pa zaboraviš kraj iduće subote. Ona ulazi pod kožu, tjera na pitanja, a žanrovske ladice? Ionako su pretijesne za ovakav roman.
Kratki sadržaj
Kratko o “Besi”? Da, može — ali tko bi rekao da jedno kratko poglavlje može izazvati toliki šušur u mozgu. Evo što se događa kad se albanska čast i obećanja pretoče u roman.
Uvod
Sve počinje tihim obećanjem — jednom od onih za koje misliš da će nestati poput tragova na jutarnjoj rosi. Ali ovdje? Ovdje ta riječ ima težinu. Ismail Kadare smješta radnju u srce planinske Albanije, gdje, kad netko izgovori “besa”, svi zastanu. Već na prvim stranicama osjeti se napetost između likova. Službeni vozovi, skriveni pogledi, sjene prošlosti, a baš kad pomisliš da je sve jasno — pojavi se taj osjećaj. Netko duguje besu, netko drugi čeka ispunjenje obećanja, a nitko nije sasvim siguran koliko to može koštati.
Zaplet
Pročitajte pažljivo sredinu romana i shvatit ćete — tu nema nimalo smirenosti. Glavne figure, često obični ljudi iz sela (da, baš onaj tip susjeda koji ti neće dati šećer dok ne platiš stari dug), stavljeni su u situacije u kojima je čast bitnija od udobnosti. Imaš taj osjećaj — nešto se mora otkriti, nešto skriva iza svakog zida. U Kadareovom svijetu, svaka riječ može biti novo suđenje, a svaka šutnja potencijalna izdaja. Odmah osjetite kako likovi vuku svoje strahove i ponos kao da nose vreće cementa na ramenima. Tu je i nerazriješeni sukob: staro protiv novog, obitelj protiv društva, muškarci protiv vlastite savjesti. Ne radi se samo o krvnoj osveti, već o svakodnevnim dilemama: ostati vjeran sebi ili slijediti očekivanja zajednice?
Rasplet
Eto ti neočekivanih zaokreta. Kadare majstorski isprepliće male geste (stari šal, ručka na vratima, pogled iz prikrajka) i donosi velike odluke. Likovi kapituliraju pred vlastitim slabostima, neki popuštaju, neki postaju tvrđi nego kamen iz svog zavičaja. Doduše, nitko ne izlazi neokrznut, a što je najgore — ni čitatelj ne ostane imun. Sve postaje pitanje vremena: dokad će trajati besa? Što ako netko pogriješi iz straha ili ljubavi? Iz utrke između savjesti i časti, rijetko tko ide kući s osmijehom. Šarm priče leži baš u tome što ne znaš tko će popustiti — tko će prvi pogledati u pod kad dođe trenutak istine.
Kraj
Ne čekajte klasični happy end — u Kadareovoj “Besi” kraj donosi više pitanja nego odgovora. Zavjet je ispunjen, ali cijena često podigne obrve čak i najhladnijim čitateljima. Neki odlaze, drugi ostaju… a komadić časti i sumnje ostaje visjeti u zraku, kao da bi baš sad netko trebao donijeti novu odluku. Usput, nemojte se čuditi ako nakon zadnje stranice sami sebi zaprijetite: “Nikad više neću olako dati riječ.” Roman završava bez velike pompe, ali s jasnom porukom: čovjek je vrijedan onoliko koliko vrijedi njegova besa.
Mjesto i vrijeme radnje
Nitko tko je ikad prošetao krivudavim kamenim stazama albanske planine ne bi ostao ravnodušan – čak ni glavni likovi u “Besi”. Zamislite to: visoke stijene iznad glave, škrti vjetrovi što nosom guraju maglu niz padine. Mirisi dima i ovčjeg sira u zraku, pogledi koji zaviruju iza prozora s tamnim oknima. Mjesto radnje nije samo kulisa – planina živi, grize i ponekad blagoslivlja svoje stanovnike.
Radnja se kotrlja negdje duboko u sjevernoj Albaniji, gdje svaki kamen ima priču, a svaki susret nosi barem sjenu zavjeta (ili kavgu zavejanu snijegom). Ako biste danas proučavali stari atlas ili proveli koji sat na YouTubeu uz dokumentarce o Balkanu, ta bi atmosfera bila bar upola jasna.
Vrijeme? E sad – naravno, nije riječ o digitalnom dobu, nema mobitela ni Instagrama. Riječ je o razdoblju kada je veče značilo sjedenje pokraj vatre, a jutro donosilo pitanje tko će preživjeti krvnu osvetu. Raspon vremena proteže se od kasnog 19. stoljeća pa do nesigurnih godina početka 20. stoljeća. Tada je “besa” bila valuta jača od zlata – bez nje nisi mogao mirno zaspati, bez nje nisi mogao računati ni na susjedovu pomoć.
Kadareov roman ne zaobilazi godišnja doba; mraz i ljeto igraju svoju igru na kamenitim visoravnima. Djeca u vunenim čarapama trče po blatu, starci gledaju snježne oluje s neobičnom mirnoćom. U mnogim trenucima nema osjećaja da vrijeme žuri – život je spor, tvrdoglav, težak. Ovdje ne pomažu ni Google ni Wolt, ali zato “besa” vrijedi više od bilo kojeg ugovora – i više od pizze na kućni prag.
Prirodna izolacija planinskih sela zapravo čini sve toplo i hladno odjednom – ljudi su zatvoreni, ali čuvaju priče bolje nego sef. Zima zna potrajati čitavu vječnost, a ponekad i jedna vijest prođe nekoliko sela kroz cijelu godinu, ali kad zavjet padne, nema očekivanja reprize.
Tko želi osjetiti gdje i kad se događa “Besa”, ne mora daleko; dovoljno je, primjerice, posegnuti za lokalnim sirupom od bazge ili osjetiti škrtu toplinu vatre, pa pustiti da tiha planina šapne ostatak.
Tema i ideja djela
E da, naslov “Besa” možda zvuči neutralno, ali tko jednom zaroni u roman, često izlazi s novim pitanjima o vlastitim granicama. Kadare nije štedio likove—ili čitatelja—ni za sekundu. Kroz tu priču, besa nije samo riječ, već nešto gotovo opipljivo. Znate one trenutke kad susjedu obećate pitu od višanja, a onda vas uhvate na prepad bez recepata? U Kadarea, svako obećanje ima težinu cigle.
Središnja tema? Povjerenje, dosljednost i cijena svakog “da, možeš računati na mene”. Glavni junaci često nemaju luksuz popravnog ispita. U selima sjeverne Albanije, dati besu može značiti izložiti čitavu obitelj krvnoj osveti—ili spasiti susjedovo dijete. Griješe tko misli da je riječ o običnim dramama. Nema melodrame, samo suha, brutalno iskrena svakodnevica.
Kadare se ne libi pitati—tko zapravo drži ključeve povjerenja? On ili ona koji obeća, ili cijela zajednica koja to prati budnim očima? Likovi osjećaju teret tog zavjeta kao što osjetiš kilu kruha u staroj vrećici. Možeš ga nositi, ali ne bez bojazni da popuca.
Ako pitate je li ovo roman o časti ili roman o strahu—nema lakog odgovora. Autor ne daje recepte iz kuharice (sram ga bilo). Svaki lik ima na leđima kombinaciju ponosa, straha i, povremeno, prijestupa kojeg bi najradije gurnuo pod sag. I što kad ljudi pogriješe? Nema garancije oprosta, baš kao ni povrata robe bez računa.
Okej, tehnički, glavni motiv je besa, ali prava nit vodilja su svakodnevni izbori običnih ljudi. Svatko povremeno sanja život u kojem nema teških zavjeta. No, tamo gdje je besa valuta, dogovori žive duže od ljudi. Ići ćete dalje s pitanjem: koliko zapravo vrijedi riječ, kad se jednom izgovori?
Fun fact—Kadare nikada ne romantizira tu stegu, unatoč tome što lijepe riječi upakira fino, kao što je baka znala zamotati sir u platno. Nekad smrdi, nekad mami na zalogaj. Baš kao i svaki zavjet u ovom romanu.
Analiza likova
Zabacite kravate i pustite bradu (barem u mašti), jer kad govorimo o likovima u “Besi”, stvari postaju ozbiljne… ali i zanimljive. Gledati u te likove ponekad je kao gledati seriju s epskim napetostima i susjedima koji uvijek nešto šapuću ispod glasa.
Glavni likovi
Ehm, što zapravo znači biti “glavni” u Besi? Svatko tko je nekad bio dio male zajednice zna, glavni si samo dok te svi gledaju. Kadaré postavlja figure s preciznošću šahiste iz Skadra—i nemojte misliti da su svi lišeni mana.
Na čelu stoji Mark, čovjek čija riječ ima težinu kao stara metalna vrata na planinskoj kući. Nije on klasični heroj—često zapinje u vlastitim mislima, ali kad izgovori “besa”, svi prestaju disati. I možda se pitate, što ga razlikuje od ostalih? Upravo to, veže ga zavjet na način koji ne opterećuje ruku, nego savjest.
Uz Marka je njegova žena, Drita. Nećete ju naći na prvim stranicama kao lavicu, ali iza zatvorenih vrata ona vuče poteze bitne poput potpisivanja mirovinskog. Drita živi s breme prošlih zavjeta; kad ona nešto kaže, ni Mark ne preokreće riječ olako. Zanimljivo, Drita često nosi ključne odluke na plećima, i čitatelj osjeća njezinu tišinu kao kamen u cipeli—možda ne smeta odmah, ali s vremenom postaje neizbježan dio puta.
Ne može se zaobići ni Gjin, Markov brat. On je tip zbog kojeg nastaje šutnja za stolom. Prepun unutarnjih dilema i uvijek na rubu eksplozije. Kadare ga oblikuje kao ogledalo za Markove sumnje—što god Mark prešuti, Gjin će jednom progovoriti.
Sporedni likovi
Možda niste došli radi njih, ali ostanete zbog atmosfere koju stvaraju. Ako ste ikad bili na okupljanju gdje vam najviše ostane u sjećanju onaj tihi susjed s trećeg kata, znate na što mislim.
Tu je stari Isuf. Njegova prisutnost pomalo podsjeća na stoljetni orah u dvorištu—nije glavna atrakcija, ali bez njega je prizor prazan. Isuf voli šaptati priče klincima o danima kad su se zavjeti čvrsto vezali uz ime, a kad odšeta, ostane ti da razmišljaš još satima.
Nešto mlađa, ali jednako izražajna je Lume, Markova sestrična. Osim što unosi dozu mladenačke nepromišljenosti, često provocira pitanja na koja nitko nema odgovor. Ponekad tiha kao sjena, drugi put direktna kao ljetni pljusak.
Kava se pije kod tetke Arife, majstorice za obiteljske tračeve. Kad Arifa krene nizati događaje iz sela, ni najtvrdokorniji zavjet ne ostaje neokrznut istinom ili dobrim tračem.
Oni svi zajedno rade nešto važnije od samog izgovaranja zavjeta—grade napetost, ocrtavaju svakodnevicu, usložnjavaju granicu između časti i privatnog nemira. Bez njih bi roman bio suh kao korica starog kruha.
Odnosi između likova
Ako ste ikad sjedili za dugim stolom dok su oči kružile iznad šalica kave, onda znate—ništa nije samo crno ili bijelo. Veze među likovima u “Besi” podsjećaju na stare vune koje se lako zapetljaju (ali svatko zna gdje je započeo čvor).
Mark i Gjin nisu samo braća. Njihov odnos varira od tihe podrške do napetosti koja bi se mogla rezati nožem. Kod njih svaka neizgovorena riječ vrijedi više od deset izgovorenih. Sjetite se onih trenutaka kad netko pod stolom dodirne stopalo nekome—ništa ne kažeš, ali sve je jasno.
Mark i Drita… ah, tu ima više pogleda nego rečenica. Kad su zajedno, čitatelj osjeća njezinu nesigurnost kao da sjedi s njima za stolom. Ipak, ovdje povjerenje nije luksuz, već valuta preživljavanja.
Gjin i Lume dijele nešto slično, ali začinjeno mladenačkom tvrdoglavošću. Dok Gjin pokušava spriječiti njezine naivne poteze, Lume mu vraća s ironičnim osmijehom. Ovdje nema mjesta za lažnu skromnost—sve karte su na stolu.
Isuf povezuje sve oko sebe kroz mudrost i tračeve. Nije samo stari mudrac—on je most s prošlosti na sadašnjost. Kad netko prozbori riječ “besa”, on povlači crtu između onih koji shvaćaju teret i onih kojima je riječ tek obećanje.
Zajedno, ti odnosi stvaraju napet prostor u kojem svatko vješto sakriva slabosti, ali i traži komadić sigurnosti. Odnosi u “Besi” nisu uredne slagalice, nego šarena zbirka, gdje ponekad jedan komadić ne pristaje, ali upravo zbog toga želiš vidjeti cijelu sliku.
Stil i jezik djela
Nema šanse da nakon prvih desetak stranica “Besa” ne pomislite — gdje su nestale kratke rečenice iz lektira? Kadare, očito, nije fan školske monotonije. Njegov stil ne mari za pravila starog učitelja, nego se osjeća kao da uzima dah tek kad ga ponestane. Niste li nikad čitali rečenicu dugu koliko tramvajska linija na plus 35, možda je vrijeme za kratko upoznavanje s ovim majstorom.
Rečenice u ovom romanu lete između šturih opisa i sočnih digresija. Jedan trenutak ste u planinskoj kolibi, čujete pucketanje drva. Drugi — lutate mislima s glavnim likom, pokušavate prokljuviti vrijedi li staro obećanje više od kruha na stolu. Kadare ne boji se stare narodne mudrosti ni modernih motiva, pa često jedno rebro priče spaja s drugim bez puno smislenog reda. Volite li uklete metafore? Ovdje ih ima više nego selfija u centru Zagreba subotom. Sve to djeluje raskopano, a zapravo svaka riječ ima točno određenu težinu, kao kad baka otvara zimnicu i zna koji je poklopac napukao.
Kadareov jezik pleše na razmeđi starinskog i suvremenog. Zna baciti dijalekt ili narodnu poslovicu bez upozorenja, pa se lako dogodi da iz tvrdog opisa prirode skliznete u sasvim intiman razgovor. Nema tu previsokih latinskih izraza — nego konkretna, slikovita fraza s mirisom starog travara ili magle na prozorima.
Često ćete naići i na osjetan ritam u dijalozima, baš kao da slušate selo na večernjem sijelu. Pažnja na detalj — istrošen kaput, ogrebana vrata, zveckanje ključeva u džepu — promeće se u osebujan potpis romana. Ovaj stil stvara osjećaj da su riječi tek kratak predah od šutnje koja vlada između likova, baš kao u stvarnom životu kad se čeka teška vijest.
I nije sve ozbiljno — pronađe se i ironije, i oštrog pogleda na ljudsku slabost. Kadare voli škakljati čitatelja između redova, sitnim šalama koje prođu neprimijećeno ako čitate na brzaka. A što se tiče jezika — ponekad je grub, ponekad nježan, no nikad ne djeluje slučajno. Kao da svaki dijalog provjerava hoće li “besa”, onaj zavjet časti, preživjeti još jedan dan kad svi oko vas traže razlog za sumnju.
Jedna mama iz Podgorice nakon čitanja rekla je: “Nisam znala hoću li više pamtiti lika, krajolik ili jednu rečenicu iz poglavlja.” Takva je ta “Besa” i njezin jezik — ulazi pod kožu, pa vas iznenadi kad mislite da ste imuni na moć izgovorene riječi.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko ne voli onu knjigu koja vas protrese iz temelja pa ostavi budnima do kasno, razmišljajući o riječima koje je netko izgovorio prije stotinu godina? S “Besom” baš to — nema brzih odgovora, nema laganih izlaza. Kadare se uzme u ruke s idejom da čitatelj ne ostane po strani. Njih natjera da sjede na rubu stolca, napeti gotovo kao likovi u priči.
Čudno je, ali što dalje ideš kroz stranice, više shvatiš koliko obična obećanja — ona “obećajem da ću” ili “računaj na mene” — u ovom svijetu nisu nimalo obična. Čitatelj lako osjeti taj teret, gotovo kao kamen u torbi: svaka riječ se važe, svaki čin ima težinu. I nije stalo samo na radnji; način na koji Kadare slaže rečenice, kako hvata tu hladnu maglu oko planinskog sela, zapravo te uvlači u prostor gdje prazan hod ili propust znači obiteljsku sramotu za cijelo selo.
Moram priznati, na nekim mjestima osjeti se ona tišina između poglavlja — kao kad netko u kavani šutke pogleda u praznu šalicu. Upravo u toj tišini romanu je najjači — bez pompe, bez velikih riječi, samo tenzija i strahovi koje svi prešućuju čitav život.
Zanimljivo, nitko od likova nije crno-bijel. Mark ima trenutke slabosti, Drita ne odustaje, ali svatko povremeno klone. I kroz njih, čitatelj si prizna da čak i najveći zavjeti koji izgledaju neuništivo nose pukotine. Nije li to najbliže stvarnosti što književnost može ponuditi? Bez uljepšavanja, bez lažnih herojstava — samo ljudi s previše breme na ramenima.
Netko bi možda tražio više “akcije” ili obrate, ali upravo zbog te sporosti roman ima težinu. Tko je čitao Kadarea, zna da ga nije briga za pravila trilera. Više ga zanima kako obična riječ, izgovorena na lokalnom trgu, postaje važnija od života.
Evo, ne pišem ovo s planine iz Sjeverne Albanije (realno, sjedio sam na starom stolu okružen knjigama i kavom), ali osjećaj nakon “Bese” sasvim je stvaran. Zbilja natjera čovjeka da promisli o vlastitim obećanjima i koliko zapravo vrijede kad nitko ne gleda…