Ponekad je teško pronaći iskrenu radost u svakodnevnim trenucima, ali upravo te male stvari mogu potpuno promijeniti dan. Ljudi često zaborave koliko je važno prepoznati i cijeniti ono što nas veseli, bez obzira koliko sitno ili prolazno bilo.
Izraz “baš se veselim” označava iskreno očekivanje nečega što donosi radost, bez obzira radi li se o maloj svakodnevnoj stvari ili važnim događajima. Ova fraza pokazuje spremnost na pozitivne osjećaje i otvorenost prema životnim iskustvima.
Zanimljivo je kako jednostavna rečenica može potaknuti razmišljanje o vlastitim izvorima sreće i potaknuti na traženje novih razloga za veselje.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad zacrnili olovkom rub bilježnice iščekujući sat lektire—da, ta scena. “Baš se veselim” odmah vraća osmijeh u razred, a danas ga razlažemo u sitne sastojke: tko ga je stvorio i gdje mu leži književni dom.
Autor
Zamislite autora koji, bez težine velikih riječi, piše o sitnicama koje pune dan šarenim crtama. Tomislav Radić—eto imena vrijednog pamćenja na školskim sjednicama (i uz kavu roditelja prosvjetara). Radić nije estradna zvijezda, nego radije netko kome svakodnevica pršti detaljima. Njegove rečenice ne jure za senzacijom, već za onim tihim, toplim trenucima zbog kojih se djeca (i ozbiljni odrasli, kad ih nitko ne gleda) lakše nasmiju. Neki bi rekli da Radić piše “kao da priča s prijateljem preko puta klupe”. I… ne lažu.
Što je zanimljivo, mnogi učenici kažu kako su upravo njegova jednostavna djela prva koja stvarno pročitaju do kraja, bez varanja sažetaka na internetu—da, stvarno! Njegova tematika? Prizori koji podsjećaju na auto-put između škole i kuće, one male radosti koje primjetimo tek kad ih netko drugi napiše umjesto nas.
Žanr i književna vrsta
Kategoriju? Eh, tu stvari postaju još zanimljivije. “Baš se veselim” nije roman s tisuću stranica, nego kratka priča za koju staneš i pomisliš—zašto i ja to ne bih napisao? Pripada prozi, čvrsto stojeći među lektirama koje ne nabijaju pritisak, nego ga zapravo skidaju s ramena. U osnovi, radi se o modernoj književnosti—onoj što se ubacuje u svakodnevicu, šapće vam iz tramvaja, šalje poruke kroz obiteljski stol.
Tematski, nije teška, nema likova koji traže psihološku analizu kao lektire “za odrasle”. Sve je oslonjeno na male osjećaje i jednostavne radosti, što dobro ‘sjeda’ mlađoj publici—ne samo zato što se lako čita, nego jer zvuči kao nešto što bi i sami prepričali pod odmorom. Neki učenici poslije čitanja podvuku rečenicu koja im najviše legne, baš kao što bi snimili story na Instagramu. S vremenom, “Baš se veselim” postane ne samo naslov nego i poruka koju povremeno poželimo čuti kad šumovi dana odu predaleko.
Ne traži enciklopediju uz sebe, ne zahtjeva da sve razumijete odmah… Jer, budimo realni, najljepše knjige zapravo ostanu s nama dugo nakon što stranice zatvorimo, zar ne?
Kratki sadržaj
Priča “Baš se veselim” nije napisana da te natjera da razbijaš glavu oko motiva ni da čupaš kosu zbog složenih likova. Ovo je ona tip priče zbog koje se sjetiš mirisa kruha iz pekare, osmijeha susjede s trećeg kata ili baš onog osjećaja kad te iznenadi sitnica.
Uvod
Sve krene – kako drugačije nego – običnim danom. Glavni lik, dječak, hoda ulicom i osjeća adrenalin kakav može izazvati samo novi plan, neka slatka tajna u trbuhu. Na umu ima nešto zbog čega mu je srce malo brže, i ne skriva osmijeh dok promatra prolaznike. Već mu u mislima naviru slike buduće radosti – da, znaš onaj osjećaj kad čekaš utakmicu ili prvi snijeg? E, baš to.
Netko sa strane bi možda pomislio da ga brine neka velika stvar, ali ne. On pršti od uzbuđenja zbog, vjerovali ili ne, tek malog iznenađenja što ga planira za nekoga koga voli. Sve izgleda mirno – nema drame, nema trzaja. Samo on, njegov dan i to veselje što ga tjera naprijed.
Zaplet
Onda nastupi mali kaos. Dječak sprema poklon – ne radi se o mobitelu ili skupoj igrački, nego o crtežu koji je sam nacrtao. Papir nije ravno rezan, boje su malo prešle rub, ali u njegovim očima vrijedi više od ičega iz trgovine. Tu je cijela radost – jer zna kome će ga dati.
No, nije sve uvijek tip-top. Negdje usput – kiša krene padati, crtež mu navlači kapljice, boje se tope. On stisne crtež ispod jakne, ali, ruku na srce, nitko nije potpuno spreman na te male sabotaže. Neko dijete bi odustalo, možda zaplakalo. Ovaj dečko uzdahne, pogleda papir – vidi katastrofu i smije se. Jer, zapravo, najvažniji je trenutak kad će to predati, a ne perfekcija poklona.
Rasplet
Sad kreće “ta-daaa” trenutak. Kiša staje, sunce se promoli – pravilo dobrih priča, zar ne? Ulazi u stan, gazi mokrim tenisicama po tepihu dok traži osobu koja zaslužuje crtež. Ne skriva oduševljenje, vidiš mu ga u očima. Predaje poklon uz riječi iz kojih curi veselje – baš se veselim što ti to mogu dati!
Primatelj crteža, majka, pa evo i primjer iz života, ne gleda mrlje ni razmazane boje. Pohranjuje crtež na frižider, uz one kratke, nespretne crte iz ranijih godina. Onaj osjećaj ponosa i topline – da možeš zauvijek pamtiti takve trenutke, tko bi ih pustio da odu?
Kraj
Na kraju, priča ne zatvara vrata velikim poukama nego običnom scenom: večera, dječji smijeh, razgovor koji se vrti oko ničega, frižider ukrašen šarenom katastrofom – baš zato dragom. Iako se svijet oko njih ne mijenja, u tom stanu sve je malo više “njihovo”.
Zanimljivo – nitko neće pamtiti datum, ali pamtit će atmosferu, miris jela, osjećaj laganog veselja i onaj smiješak prije spavanja. “Baš se veselim” – nije samo rečenica, to je taj mali pokretač svakodnevice koji zalijepi osmijeh na lice i najmrzovoljnijeg ukućana. Tko zna, možda se netko sutra primi bojica i nacrta svoj kaotični, mokri crtež, sve iz istog razloga – jer se baš veseli.
Mjesto i vrijeme radnje
Sad, tko god je barem jednom pročitao “Baš se veselim” ili poslušao kako klinci prepričavaju svoj dan zna da je glavni teren uvijek neko toplo, poznato mjesto. Ovdje – pravo iz Radićeve kuhinje u priču – radnja klizi kroz običan zagrebački stan, onaj gdje stanari često nose šarene papuče, a hladnjak je prepun magneta s Jadrana. Kiša neumorno lupa po prozoru, a odbljesci s ulice boje zidove u tonove sive i žute… Možda zvuči kao milijun drugih večeri u gradu, ali iz nekog razloga – baš tog dana – sve je posebno.
Vrijeme? Uzmite onu zaljubljenu večer krajem rujna kad miriše na svježe pečene kekse i svi nekako vuku pokrivač bliže uz bradu prije spavanja. Ovo nije fantastična epoha, nego sasvim obična, svakodnevna večer nakon škole, kad roditelji još nisu pustili zov televizije i svi su doma. Traje točno onoliko koliko traje osmijeh nakon nečeg uspjelog ili kad se sitna briga raspline u hrpi smijeha za stolom.
Za Radića, mjesto i vrijeme nisu kulise – oni su aktivni sudionici (doslovce). Baš ta kiša “igra ping-pong” s prozorskim limom dok se dječje ruke malo tresu od nervoze, a svjetla automobila na cesti daju crtežu dodatni sjaj (ne, nije poput galerije, ali pokušajte reći djetetu da nije otišao svemir kad je njegov crtež poplavio).
Iskustvo? Zamislite stol pun juhe, šuškanje papira pod mokrim rukama i ono neizbježno “Ups!” kad kiša sve pokvari… ali nitko ne viče, baš naprotiv. Taj trenutak kad jednoglasno krene smijeh – e, to je cijeli svijet za sebe.
Inače, tko misli da obične večere nemaju čar, očito nije sjedio za stolom s likovima iz Radićevih priča. Tek tada shvatiš: i mamina stara zdjela i miris palačinki s pekmezom mogu biti najbolja scena – ako se znaš veseliti svakom detalju.
Tema i ideja djela
Netko tko očekuje veliku životnu dramu vjerojatno bi se brzo povukao iz Radićeve priče uz tiho razočaranje – jer, evo, što se zapravo dogodi? Dječak planira iznenađenje, crta poklon, kiša ga uništava, večera mirisom ispunjava stan i svi se – bez lažirane napetosti – iskreno vesele. Čini se kao nešto s margine svakodnevice, a nije li baš tu srž cijele priče? Umjesto da juri za golemim životnim promjenama, autor udara prstom po tim malim, nepretencioznim trenucima i – pogodio je ravno u žicu.
Glavna misao? Prava radost skriva se u običnim sitnicama. Netko će reći da je to izlizano, ali kad klinac s ponosom drži svoj (pola izblijedjeli) crtež i smije se, među odraslima pada obrambena maska. Nema potrebe za pametovanjem ili dubokim filozofiranjem – život postaje bolji svaki put kad ne čekaš savršenstvo, nego prepoznaš vrednost u upornoj kiši ili poluuspjelom poklonu od kartona.
Radić poručuje: nema scenarija gdje je veselje rezervirano samo za “velike” događaje. Čitatelj gleda prizor večere, osjeti miris keksa, čuje šuškanje papira i shvati da toplina dolazi od ljudi, a ne od suhog scenarija. Ovako jednostavna premisa djeluje kao prazno platno: svatko pronađe barem jedan tren u kojem prepoznaje sebe.
Ako je nekome potrebna akademska etiketa, izravno može reći – tema donosi značaj malih zadovoljstava i ljepote svakodnevice, ideja slavi spontanost, srdačnost i slobodu da se radujemo (čak i kad pada kiša po planovima). Ali stvarno, tko god je ikada pokušao spasiti nespretni poklon od oluje, to već zna – život piše bolje priče nego najambicioznija lektira.
Analiza likova
Pričajmo o likovima iz “Baš se veselim” — nije to ekipa iz Marvela, da se razumijemo, ali svaki od njih ima nešto što odmah osvaja (ili iritira, tko zna…). Kad otvorite priču, dočekat će vas pravi mali ansambl iz kvarta, kao da sjedite za njihovim stolom i čujete baš svaki šapat i smijeh. Pa, koga tu zapravo susrećemo? Idemo redom (ili možda ne…).
Glavni likovi
Zanima vas tko vuče konce? To je onaj dječak — ne, nije antiheroj, ali nije ni dosadni školarac iz prvog reda. On je klasični mali Zagrebčanin: vječno u pokretu, znatiželjan, ponekad nespretnog crteža, ali uvijek srca do zuba. Njegovo ime, ako vam treba, Radić ga mudro skriva — skroz relatable potez. Ima tih par scena kad vam dođe da mu prospete kišu po crtežu, a opet… ne možete ne navijati za njega dok se bori protiv tih sitnih, svakodnevnih “katastrofa” (čitaj: uništeni crtež, previše šećera u keksima, nedostatak ukrasnog papira).
Naravno, kroz sve to, mali ne glumi heroja s titulom, nego mu veselje izlazi kroz svaku akciju. Zamisli samo to lice kad gleda svoj crtež — kao da drži Mona Lisu!
I nije on samo nositelj fabule. Cijela priča je prožeta njegovom energijom, baš onom zbog koje mami osmijeh dok čitamo. Sve male odluke, pogreške i improvizacije, to je njegov patent. Čak i kad pogriješi, ali dozvoli si veselje, podsjeća nas kako djeca bez puno filozofije često pronađu veći smisao od odraslih.
Sporedni likovi
E, sad idemo dalje — ni jedan dječak ne radi dramu sam. Uvijek netko pomaže, gura, pa i prigovara iz prikrajka. Tu je mama. Njena dužnost? Pripremiti domaću atmosferu i donijeti miris svježih keksa. Osjetite li nostalgiju po onim bakinim pločicama koje sve zalijepi? Vjerujte, nije slučajno. Ona reagira brzo kad kiša napadne, a popravlja raspoloženje s nevjerojatnom lakoćom, kao da mijenja program na starom televizoru.
Tata, po običaju, drži stol ozbiljnim, ali ponekad ga uhvati napadaj smijeha, onaj zarazni što preokrene svaku napetost u šalu. Nije on strog kao nekad u starim serijama; više podsjeća na tipičnog zagrebačkog taticu koji se potajno raduje sitnicama, makar to bila kriva boja flomastera.
Ne smijemo zaboraviti mlađu sestru. Ta mala zvjerka svakom drugom rečenicom baca podbadanja, a zatim završi s poljupcem i kolačićem. Pravi hit za balansiranje slatkoće.
Odnosi između likova
E sad, nećemo tu filozofirati. Kad sjednu za večeru, vidi se tko koga voli najviše — naravno, svi bi rekli za sebe! Kroz šale, male prepirke i isprike, kućne tajne isplivavaju ko keksi iz pećnice.
Dječak i mama surađuju nevjerojatno skladno, osim kad pecivo zagori ili kada nastane drama s kišom. Otac, polovično uključen, prati ritam s osmijehom iz prikrajka — uvijek spreman na verbalni “sukob” kad treba spasiti stvar. Sestra je neizbježna provocirka, ali kad treba — donese salvete ili zagrli brata iza leđa, savršeno pokazujući onaj “vole se, ali neće to priznati”.
Nema tu ni velikih misterija, ni tajnih saveza, ali svaki odnos u priči miriše domaće — kao da ih poznajete otprije. Zamislite miris pečenih keksa koji nas veže uz djetinjstvo, večera uz smijeh i slučajnu svađu oko zadnjeg komada. Upravo tu, u svakom tom pogledu, Radićeva priča gradi toplinu koju osjećate još dugo nakon zadnje rečenice.
Dakle, kad idući put čujete “Baš se veselim”, možda se sjetite baš ove male, ali moćne ekipe za stolom.
Stil i jezik djela
E, sad dolazimo do dijela koji mnogi učenici potajno vole jer tu, najčešće, pada ona famozna tema iz pismenog: “Opisi stil i jezik djela”. Priznajmo odmah — Radić se ne pretvara da je Shakespeare iz Kaptola. Njegove rečenice ne vuku ni na Balzaca, a kamoli na tišinu A.G.-a. Umjesto toga, tu je ona svakodnevna, opuštena zagrebačka priča kakvu možeš začuti u tramvaju ili na Dolcu, s pokojim “kaj” i “gle” baš na pravom mjestu (i bez puno mudrovanja).
Primjećuje se nešto specifično: rečenice se nižu kratko, kao kad dijete sasvim otvoreno prepričava svoj dan bakama za stolom. Radić koristi obične riječi, ništa ne komplicira, nema nejasnih metafora ili vijugavih usporedbi koje ti prolaze preko glave kao vlak u tunelu. Čitatelj ne mora “prokopavati” kroz tekst, sve je pred nosom i baš zato izaziva osmijeh — kao kad nakon lošeg dana ugrabiš zadnji komad čokolade iz kredenca. Oh, i humora ima — onog toplog, obiteljskog smijeha kojeg ne tražiš, ali se pojavi sam od sebe.
A tek dijalog! Kad likovi pričaju, jednostavno ih čuješ. Gotovo vidiš svjetlo iz kuhinje i čuješ kapanje kiše po limu, možda si i osjetiš miris keksa koji se šulja hodnikom. Fraze su svakodnevne, nema “velikih riječi” — i to je zapravo najbolji trik Radićeva stila: pružiti toplinu i autentičnost bez zamora.
Jednostavnost nije slučajna. Ona je zapravo izazov — jer probaj ti reći nešto što je važno, s osmijehom i bez suvišnog ukrašavanja, a da ti svi vjeruju. To je Radićeva posebnost: prenijeti osjećaje jasnim, djetinje veselim stilom, a da male pobjede i porazi svakodnevice postanu vrijedni pažnje.
Za kraj — osjeća se ritam svakodnevice, čitamo kao da preslušavamo staru kasetu iz djetinjstva. Jezik ti bude blizak, svojevrstan zagrebački “comfort food” za mozak. Oni koji traže duboke filozofske rasprave, neka produže dalje. Ovdje se oživljavaju jednostavnost i toplina. Ima li boljeg komplimenta nekoj priči?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovu scenu: vani sipi zagrebačka kiša, stan miriše na tek ispečene kekse, a u kutu sobe klinac crta nešto što ima veće srce nego tehniku. Radićeva priča “Baš se veselim” daje taj poznati zagrebački štih—i to ne onaj koji ćete pronaći na turističkim razglednicama, nego onaj iz zagušljive kuhinje kad mama povisi ton jer se netko opet igrao blatom po kuhinji. Ovdje nema maski—emocije idu na prvu, bez puno filozofije.
Kako netko doživi tekst ovakvog tipa? Iskreno—bez filtera i pretenzija. Likovi nisu iz savršenog svijeta. Klinac u centru priče ne baca se na pod zbog lošeg dana u školi, ali će se iskreno iznervirati ako mu kiša uništi crtež. To je ona mala životna tragedija koju mnogi pamte bolje od velike. No što je najbolje? Usprkos svemu, ta sitnica ga nije bacila u očaj. Iskoristio ju je da novi poklon postane još draži i, eto, večera završava smijehom. To nije samo bajka—takve situacije klešu pravi karakter.
Radićev stil ne traži stručnjaka za književnost—ulični žargon, svakodnevni izrazi i doza onog zagrebačkog humora upleteni su bez pardona. Prvi put kad netko pročita rečenicu iz ove priče, najvjerojatnije će čuti kako im podsjeća na neku svoju zgodu—onaj poznati “ajme, to mi je isto bilo” efekt.
Neki bi rekli da baš nema ničeg spektakularnog—no tko je zadnji put plakao od sreće zbog savršenog poklona iz trgovine, a da se nakon par godina sjeća iste emocije? Te topline, baš one koju Radić uspije prenijeti kratkim, običnim rečenicama, fali puno većim djelima.
Ako ovakvo djelo nekome ostavi sjećanje na obiteljski ručak kad se pola sendviča prosulo na pod, pa završilo s borbom smijeha dok svi skupljaju salamu i kruh, onda je zadatak ispunjen. “Baš se veselim” u tom smislu nije samo djelo—više podsjetnik da je ustvari veseliti se pravoj sitnici nešto kao supermoć koja se gubi kad odrasteš… osim ako čitaš pravo štivo, u pravo vrijeme.
Možda neće svatko nakon prve stranice trčati po još Radićevih naslova, ali kad naiđe kišan dan i pri ruci nema ništa osim uspomena na jednostavne radosti, sigurno će se prisjetiti upravo ovakvih priča.