Što se dogodi kad svakodnevica iznenada postane pozornica za neočekivane susrete i skrivene istine? Upravo to otkriva priča “Barbara i tutti quanti…” kroz dinamične odnose likova koji balansiraju između prošlosti i sadašnjosti.
“Barbara i tutti quanti…” donosi kratak sadržaj priče o ženi koja se suočava s vlastitim odlukama i posljedicama, dok se oko nje isprepliću sudbine ljudi iz njezine blizine, rasvjetljavajući složene obiteljske i prijateljske veze.
Priča nudi više od površinskih obrisa; poziva na razmišljanje o vlastitim izborima i odnosima, a svaki lik skriva razlog zbog kojeg vrijedi zastati i pročitati svaku rečenicu.
Uvod u lektiru i autora
Znate onaj trenutak kad na brzinu pregledavate lektiru pa pomislite: “Ma tko je uopće napisao ovo i je li taj imao ikad problema s babom Baricom iz susjedstva?” E pa, autor ove priče definitivno zna kakve zavrzlame donose svakodnevni odnosi. Prije nego što krenete na tu literarnu pustolovinu, čekaju vas dvije ozbiljne stvari—ali ozbiljne samo na papiru.
Autor
Barbara i tutti quanti… napisao je Dubravko Jelačić Bužimski, ime koje nije baš poput ispisanog na zidu pizzerije, ali itekako zvoni u domaćoj literaturi. On je onaj lik koji vam pruži studij likova što miriše na stvaran život, kao kad baka za doručak ispeče priču umjesto palačinki. Bužimski je rođen u Zagrebu 1946, a osim što je radio kao dramaturg i redatelj, “Barbara” nije mu jedini tekst. Piše za mlade i odrasle, uglavnom žonglirajući ozbiljne teme s finim slojem domaće ironije. Ono što njegov rad izdvaja? Likovi koji nisu savršeni, baš kao i mi kad uhvatimo zadnji tramvaj ili zaboravimo lozinku za Wi-Fi.
Žanr i književna vrsta
Barbara i tutti quanti… spada u roman, ali onaj koji baš nećeš čitati samo radi “štambilja” iz lektire. Radi se o psihološkoj prozi s prizvukom drame—pomalo kao sapunica, ali bez pretjerane teatralnosti ili onih “zli blizanac” obrata iz meksičkih serija. Roman secira svakodnevne odnose, navike i sitna razočaranja, a sve to smješta u ambijent iz kojeg se lako može roditi neka dramatična anegdota. Književna vrsta ovdje nije dosadna stvar iz udžbenika; roman nudi više slojeva osobne priče (nije baš torta od sedam kora, ali ima dubinu) gdje uspone i padove likova osjećamo kao da sjedimo s Barbarom za kuhinjskim stolom. Nije to znanstvena fantastika, ali često izgleda kao znanstveni rad o običnim ljudima—baš onima koje ne viđamo samo na Facebook feedu.
Ako ste ikad zapeli iz lektire jer ste mislili da je život nekog Barbare izmišljotina, Bužimski bi vas mogao razuvjeriti. Ovdje su likovi presvučeni ljudi iz svakodnevnice—u džepu im se možda krije poluprazan pokaz, a na licu im je osmijeh od jučer.
Kratki sadržaj
Počnimo bez okolišanja—Barbara i svi ti „tutti quanti“ upadaju u, hm, svakodnevni kaos koji bi čak i lokalni kafić prepoznao. Sve pršti od običnih problema, poneke ironije i tih sitnih gorka-istinitih detalja koje ni najbolji dramaturg ne može smisliti… Ili može, ali pod uvjetom da se zove Dubravko Jelačić Bužimski, recimo.
Uvod
Barbara se pojavljuje kao ona poznanica koju svi „imaju u kvartu“—izvana sabrana, iznutra malo pogubljena, uvijek s osmijehom. Nitko ne primjećuje koliko joj misli lutaju, osim možda konobara koji joj promaši narudžbu već drugi tjedan zaredom. Nije sama u toj nimalo romantičnoj svakodnevici: tu su susjedi koji prenose sočne priče, prijateljice s beskrajnim analizama i obitelj koja ima više tajni od prosječne sapunice na Novoj TV.
A baš kad pomisliš da su svi dijalozi izlizani kao pod u staroj trgovini, iskoči scena gdje se smijeh pretvori u tišinu i obrnuto. Barbara ni ne sanja koliko mala gesta – običan susret na stubištu, poruka od zaboravljene prijateljice, zvuk tramvaja u nevrijeme – može sve preokrenuti.
Zaplet
Već na prvim stranicama—ili bi bolje pristajalo reći, prvom radnom jutru?—počnu na površinu izbijati stare tenzije. Barbara se, nesvjesno, vrti u krugu vlastitih odluka. Tko bi rekao, ali čak i najjednostavniji izbor za ručak postane test karaktera kad je u igri bivša ljubav, neugodan susjed i kćerka koja ima svoja pravila igre.
Čini se kao da je cijela ta čudna ekipa, svi ti „tutti quanti“, čuvari njenih tajni. Prijateljica iz mladosti javlja se s prijedlogom: jedan izlazak, neka kava, mali povratak u dane kad je sve bilo jednostavnije. Ali ništa tu nije „mali povratak“; svaki razgovor je mini maraton oko starih rana, prikrivenih zamjerki i poneke propuštene prilike.
Barbara, međutim, nije netko tko lako odustaje—barem to misli. Svaki novi pokušaj da razriješi vlastite i tuđe tajne vodi je dublje u lavirint odnosa i sjećanja, ponosno isprepletenih kroz godine.
Rasplet
Sad dolazi dio kad se stvari TOPE pred očima. Netko provali istinu koju su svi izbjegavali spomenuti—ili je to možda bio samo slučajni komentar uz drugi espresso. Atmosfera na trenutak nalikuje na scenu iz stare jugoslavenske drame: netko potrči na kišu, netko ostane za stolom zureći u praznu šalicu, a netko se prvi put osmjehne iskreno. Rafinirana ironija Jelačića Bužimskog tu postaje opipljiva kao ljepljiva etiketa na boci mineralne.
Obiteljski ručak završi nesporazumom. Prijateljica nestane s pozornice, bar na neko vrijeme. Barbare sjaji onaj pogled „sad ili nikad” baš u trenutku kad telefon zazvoni. Panika, olakšanje, inat—sve odjednom, kao kad ti SIM kartica ispadne pa gledaš trebaš li je vratiti ili pustiti.
Nije tu bitan spektakl, nego sitne promjene—jedna rečenica više, jedna manje, sasvim dovoljne da dan krene drugim putem.
Kraj
Ne očekuj vatromet. Barbara ne bježi u Pariz, ne kupuje crveni sportski auto i ne osvaja svijet u trideset sekundi na TikToku. Zapravo – završava na istom mjestu na kojem je i počela, ali s taman onoliko novog u sebi da ju nitko više ne može uvjeriti da „ništa nije moguće“. Pogleda se u zrcalu, udahne — i možda, prvi put nakon puno dana, izgovori što stvarno misli.
Obitelj još uvijek ima svoje neizgovorene teme i prijatelji još zovu, ali Barbara odjednom stane čvrsto na svoje noge. Ulica je ista, vrijeme je isto, ali otišao je onaj osjećaj da se sve događa „samo drugima“. I to je, zapravo… puno više od očekivanog kraja — zar ne?
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite običan zagrebački kvart negdje krajem devedesetih, taman onih godina kad su cigle sive zgrade, starinske portafon tipkovnice i miris tek prepečenog kruha iz kvartovske pekare svakodnevica – e, tu se odvija priča Barbare i njezine šarolike (tutti quanti) ekipe. Ako ste ikad prolazili Maksimirom dok magla polako klizi kroz drveće, shvatit ćete atmosferu. Likovi se susreću na stubištima, podrumima, a ponekad i u parkovima gdje se igraju djeca, dok starije susjede motre sve kroz zavjesu poput skrivene kamere.
Vrijeme radnje? Da pogodimo, kasne devedesete. Diskmani nadomak ruke, miris “DFA” parfema i ljeto koje se puži po asfaltu. Ne čekajte luksuzne hotele ili raskošne vile – ovdje je pozornica svakodnevni život: običan stan na četvrtom katu, stari telefon na žici, nervozno kuckanje olovke po stolu dok Barbara razmišlja o prošlim izborima.
Da, netko bi rekao da je taj kvart mogao biti bilo gdje u Zagrebu. Butiga na uglu, poštanski sandučić iz kojeg vire računi, onaj susjed koji uvijek kasni u menzu. Sve je tu, i svaki je detalj tu s razlogom – da zagrabi u nostalgiju, ali i da pokaže koliko jedno vrijeme, ma koliko sivo izgledalo, može biti puno skrivene drame.
Vrijeme miruje čim Barbara sjedne za kuhinjski stol, zajedno sa svim svojim strahovima i propalim vezama. A onda – eto ti ga opet, netko zvoni na vratima! Tko zna, možda je to baš trenutak koji mijenja sve, makar radnja i dalje ostaje vezana za te stare zidove i istu kvartovsku dinamiku.
Iako nema jurnjave preko granica ili egzotičnih lokacija, baš taj prostor i godina daje priči poseban okus. Svatko tko je makar jednom stajao u redu za kruh rano ujutro – prepoznat će ulice i osjećaj. Sve drugo ostaje između Barbare, njezinih “tutti quanti”, i onih zidova što sve pamte – i nikad ne zaboravljaju.
Tema i ideja djela
A sad – ozbiljno, tko nije barem jednom bio “Barbara” u svom malom kvartu? Nije neka misteriozna junakinja iz trilera, već netko tko jutrom iznese smeće u pidžami, pa naleti na susjede s lošim vijestima ili čudnim pogledima. Upravo ta običnost čini ovu priču toliko – hmm, životnom.
U središtu je – ljudi. Da, baš obični ljudi s balkona, iz zagušljivih stubišta, iz pekare na uglu gdje kruh uvijek malo previše miriši (ili zagori, ako imate sreće petkom popodne). Ta ekipa nije samo kulisa, već prava vojska emocija, rana i onih sitnih radosti koje nitko ne vidi osim njih samih — i nas, koji virimo kroz stranice.
Glavna nit koja priču drži na okupu? Odabiri koje nosimo kao težak ruksak na leđima, uz poneku zaboravljenu cedevitu u bočnom džepu. Svaki lik, od Barbari do onih koji se pojave samo na sekundu (znate, onaj susjed koji uvijek kasni s režijama), nosi komadiće svakodnevice — one neugodne, ali i tople, prijateljske i bolne istine. Kad Barbara pokuca na vrata prošlosti i sadašnjosti, nema sigurnih odgovora. Ima starih zamjerki i dosta šutnje. Što napraviti kad ti život servira još jedan neugodan susret – progutati ponos ili napokon reći što te muči?
Bužićev Zagreb kasnih devedesetih nije samo scena, već živ organizam – svakodnevica u ritmu rabljenih tramvaja i izlizane pločice haustora. Koga podsjeća na djetinjstvo? Tko se sjeća šalabahtera u džepu i tračeva ispred dućana?
Autor se poigrava s granicom između tame i svjetla, ironijom koja zaboli više od šale na račun loše frizure. Njegova ideja nije čarolija niti instant rješenje; poručuje tiho: hej, svi mi nosimo nešto teško, ali katkad je priznanje toga prvi i najvažniji korak. Nagađaš – ima li Barbara snage za okrenuti novu stranicu ili će ostati gdje je uvijek bila? Ne daje odgovore na pladnju, ali podsjeća da svaki korak, pa i najmanja odluka (kao biranje pekare, primjerice), može pokrenuti lavinu.
Zato, na kraju dana – nije li najveća tema zapravo – biti (ili barem ostati) svoj među svima njima… čak i kad izgubiš ključ od poštanskog sandučića?
Analiza likova
Tko bi rekao da se iza običnih zagrebačkih ulaza kriju ovakve drame, ha? I dok se čini da svi poznaju Barbaru, zapravo tek kroz poveznice među likovima puca pravi pogled na slojeve ove priče. Evo što se skriva među fasadama i susjedskim pozdravima.
Glavni likovi
Barbara je, ruku na srce, osoba koju biste lako prepoznali iz svog ulaza—ništa spektakularno izvana, ali iznutra… burno, kompleksno i neuhvatljivo. Nju autor Jelačić Bužimski gradi kao ženu koja doživljava sitne potrese svakodnevnice: suočena s vlastitim promašajima, tiho podvlači crtu ispod starih ljubavi i nedovršenih prijateljstava. Tu je i onaj trenutak kad cijeli jedan kvart “stane u nju”: pogubljenost u malim zadacima, ali i lucidnost kad treba priznati pogrešku. Kao da živi u jednoj stalno polupraznoj šalici kave — uvijek bez šećera, nikad zaista puna.
Osim Barbare, tu se javlja i Lucija. Ona je kontrapunkt: racionalna, čas iskreno podržava, čas sarkastično komentira. Spoj pragmatičnosti i nježnosti koja nosi “dobrohotni rez” kad treba reći istinu, pa makar boljela. Njezina karijera ide, reći ćemo, u nekom “uređenom” smjeru, ali privatno, nije imuna na nepospremljeni emotivni ormar. Lucija je često glas razuma kad Barbara zapinje u svojoj glavi, pa ni ne čudi što te dvije ponekad vode dijalog koji više nalikuje ping-pongu nego stvarnom razgovoru.
Ne smije se zaboraviti ni Ivan—figura koja se pojavi taman onda kad misliš da je sve pod kontrolom. Njegova prisutnost je tiha, ali kad kaže nešto, često otkrije dublju pozadinu situacije. Ivan je onaj susjed kojeg viđaš u redu u pekari, ali u priči je uvijek uz Barbaru kao podsjetnik na propuste i propuštene prilike.
Sporedni likovi
Sad, tko su “tutti quanti”? Pregršt lica iz kvarta. Tu su primjerice stari susjedi, poput tetke Ljube koja stalno zna tuđe poslovanje bolje od vlastitog. Ona je onaj tip osobe što svima nudi savjet—even kad ga nitko ne traži. Pa onda srednjoškolska prijateljica Ana, koja se ne pojavljuje stalno, ali kad se javi, sve podsjeća na prošlost kao da su jučer (ili prije pola života) dijelili tajne na stubištu.
Tu su i likovi tipa “vječni student” Marko koji, iako periferan, daje dozu realnosti—da nije svakome rješenje u novom poslu ili vezi. Neki likovi prolaze kvartom kao prolaznici, ali jednom rečenicom mogu otvoriti prošlost ili podsjetiti Barbaru na neizgovorena poglavlja.
Zapravo, čitava galerija sporednih likova služi kao nevidljivi katalizator Barbare i njezinih odluka. Svaka njihova gesta—bilo da je riječ o ponudi kave, kratkoj poruci “jesi dobro?” ili zapetljanom predbacivanju na stepenicama—postavlja scenu za trenutke banalne, a ipak presudne. Kad se svi ti likovi okupe, kvart postaje živ organizam, ne samo skup adresa.
Odnosi između likova
Ma nema tu lažnog sjaja; odnosi u “Barbara i tutti quanti…” su zapetljani kao stare žarulje u kutiji s alatima. Barbara i Lucija često guraju jedna drugu prema boljem, ali ne libe se nataknuti prst u bolnu točku. Svaka svađa završi s dozom zahvalnosti—kao da bez sukoba nema iskrenosti.
Barbara s Ivanom pak igra “igru šutnje”, gdje često šutnja govori najviše. Kad se Ivan napokon otvori, riječ je o rečenicama koje ostavljaju dublju ogrebotinu nego satima prežvakane teme sa susjedima. No, upravo kroz ovu tišinu vidi se što je moglo biti… i što još uvijek tinja. Taj njihov odnos podsjeća na stare filmove gdje svatko misli da je scena gotova, ali netko ostane sjediti u polumraku.
Okolina – kvart, susjedi, stari prijatelji – sve to daje osjećaj da je svaki odnos poput privlačenja i odbijanja magneta. Netko uvijek nešto dugoročno zaboravi, netko prešućuje ili naglasi baš ono što treba izbjeći. Barbara, između svih tih likova, traži svoju točku ravnoteže. Mala drama na stubištu, nečija izgovorena istina na kavi u Staroj vuri, ili običan osmijeh na ulazu… sve to stane u njihove odnose. Nema herojskih scena, ali ima napetosti baš na onim mjestima gdje misliš da se ništa ne događa. Kažu da se život piše sitnim slovima — ova priča to potvrđuje.
Stil i jezik djela
Jeste li ikad osjetili kako vam razgovor s nekim iz kvarta zvuči kao da gledate predstavu, onako u prolazu dok žvačete pecivo iz pekare? Baš tako diše jezik u romanu Barbara i tutti quanti…. Fino nepatvoren, pravi zagrebački šarm, bez previše kićenja—ili, kako bi teta Ljuba rekla, “raskoš bez šećera”. Autor, Dubravko Jelačić Bužimski, ne razbacuje se metaforama pa dijaloge šibne tako prirodno da se osjećate kao da ste upali u tu scenu, između šaljivih opaski i starih ogovaranja sa stubišta.
Jezik—da se ne lažemo—nije tu tek radi uljepšavanja. Njegova snaga krije se u jednostavnosti. Rečenice su kratke, odmjerene, a opet svježe. Likovi pričaju kao ljudi, s onim sitnim skliskim nesigurnostima (“ma daj, stvarno si tak mislila?”), sarkastičnim provalama i povremenim lokalnim forama koje ste već čuli, ali svaki put vas nasmiju ili ubodu. U svakodnevnim razgovorima tu i tamo zazvuče ironija ili nostalgični prizvuci devedesetih—sjetite se onih starih telefona s brojčanikom ili čekanja pred poštom. I nema šminke: Barbari, Luciji i ekipi iz kvarta tekst stavlja pravu masku stvarnog života, sa svim nespretnim šutnjama i promuklim smijehom.
Zanimljivo je koliko roman izbjegava velike “dramske” riječi. Dubravkov stil više podsjeća na stari dobar kvartovski razgovor: topao je, ali ne popušta kada treba reći istinu. I kad dođe napetost—bilo to u šali, zamjerci ili onoj poznatoj večernjoj nervozi prije spavanja—riječi nikad ne bježe u patetiku. Zvuči li vam poznato kad susjedica prevrće očima, a vi čekate eksploziju? Upravo takvi trenuci nose ovu prozu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad — tko nije bar jednom zakolutao očima čitajući opis kvartovske drame? Ako netko tvrdi da ga Barbara nije barem malo podsjetila na staru poznanicu iz haustora ili, recimo, na tihu susjedu koju svi znaju ‘iz viđenja’, vjerojatno čita neku drugu knjigu. Ova priča klizi baš onako kako klize stvarne zagrebačke priče: s mirisom svježeg kruha na stubištu, ali i s dozom neizrečenih zamjerki koje vise u zraku poput olovne omare pred ljetnu kišu.
Prvo što upada u oči? Autor izvlači iz likova baš ono što skrivamo čak i na obiteljskim ručkovima — nije ovdje riječ o superherojima, nego o ljudima koji grebu po vlastitoj svakodnevici. Barbari, recimo, nije problem priznati da stvari ponekad izmaknu kontroli, a ni Luciji sarkazam nije stran, kao ni svakoj osobi što je ikad zapela na kavici u starom bijelom servisu. Dijaloge možeš zamisliti; zvuče kao stvarni razgovori na stubištu, s pokojom ironijom iz rukava i onim tonom „ajde, svi mi to znamo“.
Netko bi rekao — nije to roman koji će promijeniti svijet, ali može nagnati čitatelja da pogleda iz drugog ugla ono što već poznaje. Osobito kada se pojavi starinska telefonska zvonjava ili trenutak tihog nerazumijevanja na stepenicama. Najjači je dojam autentičnost: kao da pratite scenu iz vlastitog života. Čak i treptaj nostalgije za izgubljenim vremenima ulovi ruku i ne pušta, kao kad preslušavate stare kazete s pričom iz Ilićeve ili, da budemo sasvim lokalni, s mirisom polugodišnjih lipa na vrelom zagrebačkom asfaltu.
Nije sve ružičasto. Nekima će se činiti da Barbara previše razmišlja i prevrće stare konflikte, ali upravo to daje težinu svakodnevnim borbama — i kad godine i brige nabujaju kao ormar pred selidbu. U toj mikrosferi kvartovskih dijaloga i prijateljskih svađa, roman zapravo šapuće: „gledaj, nisi sam u svojoj zbrci, svi mi nekad ostanemo na istom mjestu, ali s novim pogledom.“
Za kraj, jedan mali ‘side note’ (da, znamo da nije baš kvartovski). Ne čitate ovaj roman zbog velikih obrata, nego da pronađete sebe, možda i susjeda, između redaka. Sve što treba je malo strpljenja i dobra štrudla… ili barem kavica na balkonu — i već se osjeti ona stara, neprežaljena kvartovska atmosfera.
Tko zna, možda Barbara i ekipa postanu vaš osobni „friendly reminder“ da u malim stvarima često leži najjača priča.