Nije lako pronaći djelo koje tako snažno oslikava duh naroda kao što su to “Balade Petrice Kerempuha”. Ovo književno remek-djelo Miroslava Krleže već desetljećima intrigira čitatelje svojom autentičnošću i bogatstvom jezika, ali i slojevitim prikazom povijesnih zbivanja.
“Balade Petrice Kerempuha” u kratkom sadržaju donose satiričan i ironičan pogled na povijest hrvatskog naroda kroz oči pučkog proroka Petrice, koristeći kajkavski jezik kako bi progovorile o patnji, nepravdi i otporu malog čovjeka.
Tko želi razumjeti kako književnost može biti i zrcalo i kritika društva, ovdje će pronaći mnogo više od sažetka.
Uvod u lektiru i autora
Možda zvuči teško zamisliti, ali “Balade Petrice Kerempuha” nisu samo slova na papiru — one dišu, šapuću kajkavštinu, rado provociraju i znaju povući koju paralelu s današnjicom. Svatko tko ih pročita, barem na trenutak, osjeti boju starih zagorskih sela, čuje škripu snijega pod čizmama i vidi tragove nekadašnjih seljačkih buna. E sad, tko se krije iza toga?
Autor
Onaj tko stoji iza Petrice — Miroslav Krleža. Ima li tko u Hrvatskoj tko nije barem čuo za njegovo ime? Krleža nije bio od onih što idu linijom manjeg otpora. Dapače, stalno je miješao političke karte, znao kontrirati društvenim pravilima, pisanjem pogađati “u živac”. Rođen u Zagrebu (1893.), odmalena je zavirio u sve kutke hrvatske povijesti. Volio je propitkivati autoritete (nije baš bio omiljen kod svake vlasti), ali je bez zadrške volio i svoje ljude — pogotovo one s margine.
Njegove priče su često bile o nemoćnima, ljudima koje je povijest gurnula u zapećak. Primjeri? Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovicza, pa ovaj naš Petrica. Krležin život nije bio bez trzavica — često se nalazio na tankoj liniji između priznanja i osporavanja, ponovno i iznova stavljan pred sud javnosti i politike. No, ni nakon silnih godina, njegova djela nisu izgubila na snazi. Oni koji su pročitali Krležu, često ga pamte po žestokom jeziku, britkom razmišljanju, ali i nevjerojatnom komadiću ljudske krhkosti koju ostavlja iza svake rečenice.
Žanr i književna vrsta
E, sad dolazimo do dijela gdje se stvari malo lome pod prstima — balada, poezija, satira… Zvuči kao pravi žanrovski “miks”. “Balade Petrice Kerempuha” već na naslovu otkrivaju svoje lice: balada, dakle, pjesme. No, Krleža nije zalutao u klasične balade kakve su pjevale naše bake. Njegov Petrica vodi kroz povijest koristeći kratku formu pjesme, ali protkane jakom dozom satire, crnog humora i one, neizbježne, gorčine.
Zašto je to važno? Književna vrsta ovdje nije tek “balada” kao forma, već zbirka balada — svaka od njih upire prstom u neku povijesnu (ili suvremenu) neuralgiju: seljačke bune, glad, ratove, svakodnevnicu malih ljudi. Možda najbolju definiciju dao je jedan profesor u staroj zagorskoj gimnaziji: “Krleža je od balade napravio čekić, ali i ogledalo.” I doista, tu nema laganih, sladunjavih stihova — svakom baladom autor izaziva, ruši, pita i iznova gradi čitateljev doživljaj.
Za kraj, tko traži štivo koje pokreće moždane vijuge, “Balade Petrice Kerempuha” ne ostaju na razini lektire za “preživjeti sat hrvatskog”. One i danas tjeraju čitatelje da se – možda prvi put – zamisle nad našom poviješću… i vlastitim prijekim sudovima.
Kratki sadržaj
Balade Petrice Kerempuha… što reći, osim da zapravo šaptom pogađaju sve one teme od kojih suvremeni čitatelj nekad poželi pobjeći — a ipak gledaju ponovo, s osmijehom, u Krležino ogledalo. Nema mjesta dociranju; umjesto toga, likovi, suze i cinizam šeću kroz stihove kao gosti na karnevalu povijesti. Što se tu stvarno događa i zašto i danas ostaje važno — e, to je ta mala tajna, zakopana ispod svakog stiha.
Uvod
Zagreb, kraj 1930-ih. Krleža, vječito zabrinut ali lepršav na papiru, uvaljuje Petricu Kerempuha ravno među narod — i to kakav narod! Trgovci sa šarenim kapama, seljaci što mirišu po blatu, planinari s izgledom grlatih glumaca, svi oni marširaju kroz ove balade jer ovdje granice ne postoje. Ovdje život postaje scena, a povijest se prepričava šaljivim, autoritativnim riječima. Mnoštvo glasova, onih što pamte bune iz 16. stoljeća, miješaju se s onima što tek sad splašnjavaju od smijeha nakon poslednjeg poreza — i nitko se ne pretvara da sve zna, jer… tko bi se usudio?
Zaplet
Zamislite da vas satirični vodič provede kroz “best of” svih lokalnih drama: seljačke bune, provale Turaka, a i pokoja sjena gladne zime nabacuje tu i tamo svoje. Petrica Kerempuh tu zapravo živi — nije samo narodni prorok s crvenim nosom već lik kojem jezik titra na rubu suze i osmijeha. Svaka balada je scena, nekad vesela, nekad bolna kao zub bez anestezije. Napetost raste sa svakim stihom; osjećaj nepravde navire kad plemići kroje sudbinu s golubicom na tanjuru, dok narod gricka staru koru kruha i razmišlja gdje je pogriješio. Ali, to skrivečki smiju se svi — čak i kad šiba udara, Petrica uvijek ubode sarkazam baš tamo gdje najviše boli.
Nekad se čini da stvari postaju preozbiljne, pa eto ti, Petrica okrene stih naopako, pa i smrt postaje mala štaka koju svi zajedno vuku niz kaldrmu. Kroz te male epizode pritiska, satire i humora, sazrijeva osjećaj da nema malih tema — ima samo velikih ljudi i njihovih sitnih pobjeda, a porazi su tu kao stare cipele: nose se, škripuckaju… ne bacaju se samo tako.
Rasplet
Preokret? E, ovdje ga ne dobivaš na pladnju. Rasplet se ne servira s fanfarama. Umjesto toga, Petrica i dalje šeta ulicama, pamti priče, ali i dalje sve pretvara u filozofsku zezanciju — kao da šalje poruku: “Evo vam, pa vi mislite da je ovo nešto novo?” Prava drama izbija kad shvatiš koliko povijest ponavlja iste greške. Dok balada završava naizgled bez rješenja, onaj promukli smijeh ostaje visiti u zraku.
Možda najveća magija skrivena iza kajkavskih rima jest to što svaki čitatelj počinje prepoznavati tu istu borbu oko sebe. I svaka lekcija ostaje na pola puta — ne nudi oprost ni utjehu, više podsjeća na prijateljsko tapšanje po ramenu nakon lošeg dana.
Kraj
Nema točaka na kraju balade Petrice Kerempuha — knjiga odložiš, ali priča tek tada dobije smisao. Završetak nije finale, nego tiha refleksija, ona kad kao klinac gledaš kroz prozor dok kiša pada i shvatiš da su svi ti likovi ustvari tvoji susjedi, tvoji djedovi, i možda i ti sam. Krleža tu ostavi čitatelja s nekom vrstom gorke utjehe: patnje i nepravde nisu nestale, ali smijeh i otpor nisu izumrli.
Petrica odvodi publiku još jednom kroz blato, kroz povijesnu prašinu, da bi na kraju sve svelo na tek jedno pitanje: što smo naučili i hoćemo li ikada prestati ponavljati iste loše šale? Zvuči poznato? Ako ništa drugo, uz ovakvu knjigu — i neku ranu na srcu i osmijeh na licu — čovjek ne može reći da mu je dosadno.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko god je ikad prošetao Gornjim gradom ili sjedio na stepenicama kraj Markova trga, zna onaj osjećaj kad vrijeme malo otkliže unatrag—pa, takvu atmosferu donose i Balade Petrice Kerempuha. Zagreb je ovdje zvijezda, ali ne onaj šminkerski iz turističkih brošura. Umjesto limenih suvenira, čitatelj upija miris blata, žubor izvora, i čuje zvona s katedrale tijekom svitanja prije kakve bune.
Mjesto radnje najčešće je upravo Zagreb, njegovi prilazi, tržnice i mesarski sokaci, ali i šira Hrvatska—tu i tamo iskrsne Turopolje, Međimurje, ili neki zakutak gdje su, reklo bi se, krv i korijen najdublji. U jednoj baladi likovi tumaraju ispod Sljemena, drugdje stižu pred kajkavske dvorce ili na poljanu gdje, tko zna, možda netko još uvijek priča priče o Petricevim doskočicama. Ponori stare Stare gradske vage, sjenke kamenih ulica… Sve je živo.
Vrijeme je posebna priča. Ovdje nema kalendara s poznatom godinom, kao da su prošlost i sadašnjost isprepletene na istom stolu, uz gemišt ili komad kruha. Radnja skače: s Barskih buna i seljačkih ratova u 16. stoljeću sve do vremena kad je Krleža bio klinac i doba njegovih djedova. Povijest nije zaleđena—ona teče, gunđa, pleše i gmiže kroz stoljeća.
Onaj tko čita, povučen je baš u to vrijeme nemira—seljačke bune, progoni, crkvene zaplotnjače; pa onda udari glad, rat, bolest, a na horizontu uvijek netko s puškom ili perom, spreman zapisivati nepravdu. Čak i kad balada progovori o svakodnevici, to je svakodnevica između redova mračnih stoljeća i novih jutara, gdje se još uvijek nešto kuha ili sanja, i uvijek netko pronalazi razlog da se, usprkos svemu, nasmije.
Zagreb je tako mjesto, a prošlost je vrijeme—oboje su tu, kao svaki put kad čovjek zagrabi po dnu stare kajkavske pjesmarice.
Tema i ideja djela
Evo ti jedna ozbiljna scena: netko u tramvaju izvuče “Balade Petrice Kerempuha” iz ruksaka, otvori prvu stranicu, i odmah ga pogodi… nije ovo obična knjiga. Radije je to kolekcija pametnih udaraca ispod pojasa društvu, povijesti, i svima koji misle da Hrvatsku znaju napamet. Možda zvuči kao previše, ali Krleža je kroz Petricevu mudrost stvarno uspio zagrabiti gdje najviše peče.
Glavna nit djela? Ovdje narod, oni “mali”, stalno padaju pa ustaju. Malo tko tako dobro kao Krleža opisuje koliko je život prosječnog Hrvata kroz stoljeća bio – blago rečeno – kompliciran. Kroz Petriceve pjesme osjećaš glad, bunt, strah od vlasti, ali i tvrdoglav smijeh kojim se prkosi sudbini. Zvuči ti poznato? Ako si ikad pokušao objasniti starijima zašto računi ne dolaze na vrijeme dok je pola države na godišnjem – Kužiš foru.
Krleža voli šaptati kroz povijest – pa zamisli radnju kao hod ulicama Zagreba kad je bio mračni, blatnjavi i nikad siguran. Nije nudio instant-sretna rješenja, nego je otvoreno rekao: povijest zna biti ružna, smijeh nije luksuz nego oružje, i svatko tko korača “krivo” zasad ostaje zabilježen u satiričnim stihovima. Baš kao Petrica – ironično veselo, a zapravo ozbiljno do srži.
Što je, onda, ključno? Djelo nosi glas naroda – ne onog iz udžbenika, već stvarnog, iscrpljenog životom i politikom, ali i dalje nekako prkosnog. Ona ironija nije tu samo radi fore. Svaka balada proziva višestoljetne nepravde i pita tko se još usuđuje šutjeti. Tko danas ne vidi vlastitu obitelj ili susjede u tim stihovima, vjerojatno nikad nije sjedio na šanku kraj Petrice.
I nije samo ironija alat: tu je ona dvosmislenost jezika, podrugljiva rima, i stalna borba između pamćenja i zaborava. Neke fraze ili slike iz stihova toliko te pogode da danima razmišljaš – tko je sve nas naučio navijati za gubitnike?
Ako tražiš neku moralnu pouku, ne očekuj da će te Krleža pogladiti po kosi. Više će ti nabaciti isti onaj osmijeh kao Petrica dok gleda povorku nezadovoljnih kroz stoljeća. I tko zna – možda ćeš baš tad shvatiti da se povijest mijenja, ali ideja otpora, inata i smijeha ostaje uvijek ista.
Analiza likova
Znaš onaj osjećaj kad netko šakom i kapom dijeli mudrost, pa ti se čini kao da slušaš starog prijatelja kako ti prepričava gradske tračeve? E, upravo takvog lika susrećeš u “Baladama Petrice Kerempuha”. Ne brini, ovdje nema dosadnih nabrajanja niti tipičnih uvoda. Zaviri pod površinu—likovi su ti zapravo kao društvo u nekoj zadimljenoj zagrebačkoj gostioni. Krenimo redom.
Glavni likovi
Ajmo odmah jasno—Petrica Kerempuh nosi ovu predstavu na svojim leđima i to s tolikom dozom šarma i bezobrazluka da bi i stand-up komičari pozelenjeli od zavisti. Njegov “kaj” leži mu na jeziku kao da ga koristi za začiniti svaku rečenicu. Pravi narodni filozof s torbom punom dosjetki. Zamisli ga kao tipa koji gleda povijesne tragedije i sarkastično ih secira pred cijelim društvom, bez imalo straha.
Osim njega, Krleža ubacuje i sam narod—često bez imena. To su “oni mali”, ljudi s tržnice, seljaci iz okolnih zagorskih brežuljaka, udovičine koje sve znaju, ali rijetko kažu. Nisu to likovi koji iskaču iz formalnog popisa. Više su to lica iz svakodnevnog života, svaki sa svojom gorčinom i pokojom šaljivom opaskom.
Netko sad možda očekuje pozitivan primjer iz “znalaca”, ali stvarnost je drukčija—ova galerija likova stalno nosi na sebi trag povijesti, ali i onih sitnih, svakodnevnih pobjeda koje daju smisao smijehu usred jada. Ako Petrica nosi šešir mudraca, narod sjedi za istim stolom i dijeli vino ravnopravno s njim.
Sporedni likovi
I sad dolaze oni za koje bi pomislio da su jednostavno kulisa. Krivo—Krleža ni slučajno ne dozvoljava da netko ostane bez karaktera. Tu su gospodari s perom za remenom, vojnici koje grize savjest, popovi koji tješe (ili samo oponašaju tješenje) i uvijek, ali baš uvijek, neka rigidna figura moći u pozadini.
Evo ti primjer: u par balada izviri lik žandara ili činovnika čija je funkcija više maska nego pravo lice. Njih Krleža nacrta debelim linijama—ponekad lako nasmije, ponekad podsjeti da je i strah smiješan kad ga pogledaš iz prave perspektive.
No ne zaboravi na one turobne stare babe s tržnice, ili kvartovske mudrace što na ispranoj stolici razglabaju o vladarima. Ta šarolika masa nije šutljiva pozadina, nego prava galerija glasova—i tu se, kroz te detalje, stvarno osjeti puls društva.
Prava je čar u tome što nijedan od tih sporednih likova nije lik “za zaborav”. Svaki ti ostane u uhu barem koliko traje sljedeća pjesma iz balada.
Odnosi između likova
E sad, ako misliš da su ovdje odnosi šablonski, malo proguglaj tekst balada. Krleža piše o svijetu u kojem je svatko svakome susjed, svojevrstan suputnik po jadu (ili dobrom vicu). Petrica je tu poput glasnog vodiča—usmjerava pogled, upućuje na nepravdu, ali nikad ne igra solo igru. Mnoštvo, narod, ponekad ga prepozna i gurne naprijed, a ponekad samo promrmlja i nastavi dalje.
Zanimljivo, vlast i sudbina često funkcioniraju kao nevidljivi zidovi među njima. Stanovnici Zagreba i okolice ponekad su protivnici, ponekad saveznici u istoj bici, često povezani ironijom ili zajedničkim porazom. Svaki odnos, pa i onaj između “junačine” i običnog puka — prožet je autentičnim humorom i zajedničkim žalom.
Primijetit ćeš kad čitaš, ni Petrica ni njegovi prijatelji-mučitelji nisu statični. Njihova veza sa stvarnošću stalno titra. Krležini likovi „koketiraju” s poviješću, zafrkavaju se međusobno, ali jednom kad netko padne – svi padnu. Nema superjunaka, ali ima zajedništva—ponekad tiho, ponekad gorljivo.
Na kraju balade—i doslovno i metaforički—odnosi među likovima isplivaju jači od svakog povijesnog udarca. Ako ikad posumnjaš kako izgleda iskrena suradnja u nevolji, posegni za pjesmom iz Kerempuha. Ravno u srce, bez filtera.
Stil i jezik djela
Prvo, evo male iskrene digresije — tko nije barem jednom pomislio da je kajkavski tu samo za viceve ili stare, prašnjave pjesmarice? Ali kod Krleže, nema tu prašine. Njegov kajkavski zvuči kao nešto između savršeno verziranog stand up nastupa i ozbiljnog društvenog manifesta. Nekad doista treba pročitati dva puta da shvatiš svu dubinu—ili barem da poklopiš sve slojeve.
Krležin stil tu igra dvostruku igru. S jedne strane, stihovi zvuče kao ulični razgovor na štrosu, puni “crnih” pošalica i onih sočnih izraza kakve baka ne bi priznala ni pod razno. S druge strane, riječima barata tako spretno da te svaka treća strofa prizemlji — jednom ti je smiješno, drugi put te zatekne i uplaši preciznost kojom secira ljudske slabosti. I da, psovanju tu nije mjesto, ali Krleža nije bježao ni od grubih, nesavršenih rečenica. Pri čitanju imaš dojam kao da si s ekipom u birtiji iz 16. stoljeća, a neku pjesmu probaš naglas, čisto da uhvatiš ritam i težinu.
Jezik “Balada” nije ni približno uredan kao pravopisna vježba iz osnovne škole. Kajkavski ovdje nije izišao samo iz ljubavi prema tradiciji, već nosi posebnu ironičnu notu—jer tko se bolje može narugati narodu od naroda samog, ali kroz filter Petriceva jezika? “Gospon Horvat”, “fajferica”, “ne boj se, mila majčica” — to su metafore koje te svaki put bocnu, čak i kad si siguran da ih znaš napamet.
Nema tu monotone rime, suhoparnog reda. Ritam pjesme skače, mijenja se kao raspoloženje na babljem ljetu. Krležin jezik te drži na prstima, tjera da osluškuješ, ponavljaš, usput tražiš značenje starih riječi — iako si mislio da sve znaš. I nije to samo čist kajkavski: Krleža miješa dijalekte, ubacuje staroslavizme, čak i njemačke ili latinske riječi, da podsjeti koliko je povijest ovog prostora bila zapletena.
I sad, tko je ikad rekao da poezija ne može biti brutalno iskrena? Krležin jezik ne štedi: nađeš vino, krv, smijeh i suze u jednoj strofi, kao da ti netko istrese povijesnu dramu za stolom. I sve to prožeto gorkim humorom zbog kojeg se balada samoj sebi podsmjehuje. Iskreno, koliko često nađeš djelo koje te natjera da se nasmiješ vlastitoj muci prije nego što ti stihovi sjednu na želudac?
Fenomen je i to što se uz Krležine balade i današnji klinci trgnu, jer jezik je — iako starinski — toliko slikovit da ne trebaš titlove. Riječ, psovka, ironija, kritika — sve je zapakirano baš kao u pravoj petricevskoj šali. Pojmove koje ne znaš, doživiš kroz ton. I nema boljeg teksta za povlačenje paralela: jazziš se s prijateljima kako je stara pjesma od “Davnih dana” zapravo točno opisala situaciju s prošlogodišnjih izbora (nimalo suptilno).
Zato, tko voli “balade” u standardnom smislu, mogao bi se iznenaditi. Ovdje se riječi ne šminkaju, tu su sirove, ali svaki stih nosi težinu, kao udarac drvenom žlicom po loncu — zvoni, odzvanja, i teško ga je zaboraviti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite situaciju: kasna večer, Zagreb grmi kroz prozore, netko lista “Balade Petrice Kerempuha” s pola čaše vina i pola osmijeha. Takav dojam – polusmiješan, polugorkast – ostavlja Krležin komad na čitatelje. Jedna stvar zapne odmah – nije ovo poetska vožnja kroz povijest za “klik-klak” opuštanje, više je kao gorka kava bez šećera. Svatko tko je pokušao verbalno pohvatati sve te kajkavske izraze i satire, zna da čovjek najprije malo zašuti pa se naglo nasmije vlastitom neznanju.
Ljepota leži baš u tom dvostrukom osjećaju: istovremeno je zabavno i trpko. Krleža kao majstor jezika izmami osmijeh taman kad treba, pa zatim zaboli stihom o nepravdi i iznevjerenim, običnim ljudima. Djelo sjaji ironijom, ali i empatijom prema “malom” čovjeku – toliko da bi svatko tko je prošao Jelačić plac u pet popodne ovdje pronašao dio svoje gužve i frustracije.
Neki će reći – “previše povijesti, pretežak jezik.” No, baš taj teret daje baladama onu specifičnu atmosferu – starinski miris kiše, nabrušeni humor i uličnu mudrost. Ponekad djeluje kao razgovor s pradjedom koji na svaku šalu uzvrati istinom u lice. Lik Petrice, s podsmijehom, ne dopušta sentimentalnost; čovjek stekne osjećaj da ga kroz svaku baladu proganja pitanje: “Znaš li ti, prijatelju, kome se smiješ?”
Ako je neka knjiga uspjela pokazati da povijest zapravo nije zapisana krvlju slabih na pergamentu moćnih nego osmijehom i suzama onih koje su svi zaboravili – to je ova. Čitatelji često glasno procijede: “Tako je!” kad naiđu na stih koji kao da govori njihovu današnju brigu, a onda se požale što se o tome tako rijetko priča naglas.
U razgovoru s prijateljima, rasprave o baladama obično završe “sjećaš se onog dijela s popovima?” ili raspravom je li Krleža veći ‘cinik’ ili skriveni optimist – i tu je možda najveća vrijednost: “Balade Petrice Kerempuha” tjeraju svakog na drukčiju, osobnu reakciju. Neki će se vratiti po još, drugi će odložiti knjigu frustrirani. Ali ravnodušnih? Njih ova zbirka i onako ne pamti.