Što se dogodi kad mudrost starijih susretne lukavstvo prirode? Priča “Baba i grab” već generacijama budi znatiželju i nudi vrijedne pouke o snalažljivosti i životnim iskušenjima.
Kratki sadržaj priče “Baba i grab” opisuje staricu koja, suočena s neobičnim izazovom, koristi svoju mudrost kako bi prevarila grab i spasila se od opasnosti. Ova narodna priča ističe važnost razuma i pribranosti u teškim trenucima.
Svaka rečenica ove priče skriva slojeve značenja koje vrijedi pažljivo otkriti, jer pravi smisao često leži ispod površine poznatih motiva.
Uvod u lektiru i autora
Prije nego što skočimo na Baba i grab (da, zvuči kao naslov bake u šumi sa štapom―ali pričekaj), malo ćemo zagrebati po pozadini. Tko stoji iza te vjeveričaste mudrolije i kakvog je to žanra…?
Autor
Netko je jednom rekao da, ako u hrvatskoj lektiri sretneš staricu ili neko čudno stablo, vrlo vjerojatno priču duguješ Slavoniji ili rodnim brdima Bosne. No, kad je riječ o “Baba i grab”, tu palicu ipak preuzima jedan poznat lice: Mato Lovrak. E da, onaj isti koji je prašinu podizao s “Vlakom u snijegu” i dao ti vječiti razlog da provjeravaš trube u selu.
Lovrak nikad nije bio tip za previše mistike. U njegovim pričama, “baba” nije samo baba―ona je lik pun duha, a grab nije samo drvo, nego i simbol snalažljivosti. Koliko god bio prizemljen, Lovrak je u svaku rečenicu znao utrpati prstohvat topline i realnosti. I, između redaka, gotovo uvijek bocne nekim mudrim zagorcem ili slavonskim dosjetkama.
Jednom ga je, tako, pitao đak: “Mato, kak’ vi uvijek znate što bi neka stara baka napravila kad karte padnu na stol?” Mato samo slegne ramenima, pa promrmlja nešto što zvuči kao: “Baka zna puno toga što mi djeca tek moramo naučiti.”
I zbilja, kad čitaš “Babu i grab”, uhvati te onaj osjećaj da ti netko šapće s kraja sela… On zna narod, poznaje njihove strahove, ali i snalažljivost žilave bake. Nema tu pretjerivanja—upravo zato priču i pamtiš.
Žanr i književna vrsta
Sada, ovo možda zvuči kao test iz petog razreda―koji je žanr, a koji književni rod―ali ostanite sa mnom! “Baba i grab” spada u onu kategoriju gdje bajke susreću narodne pripovijetke. Nije bajka kao Crvenkapica, ali definitivno nije ni turistički vodič za šumsku stazu. U stvari, najbolje ga je opisati kao narodnu predaju, onu što se šapće uz peć ili kad nestane struje.
Mnogi se hoće kladiti da ovo, bez obzira na skromnost stila, pripada epskom folkloru. Ali gle: sve se svodi na kratku proznu formu, jednostavne rečenice i likove koje svatko u selu poznaje. Pripovijetka? Apsolutno. Ali s trunkom alegorije, jer svaki lik vuče za rukav neku narodnu mudrost. Zato se često “Baba i grab” svrsta među narodne poučne priče―ne radi klišeja, nego jer doista oslikava ono što djeca slušaju kad roditelji žele prenijeti lekciju bez škole.
Ako u pričama voliš akciju, magiju, ili neki plot twist iza svakog grma―ovdje toga nema u Marvel stilu, ali imaš onu ugodnu dozu nadmudrivanja, šašavosti i domaćih slika. Zamisli… kao da slušaš baku koja je upravo nasamarila poznatog prevaranta iz susjedstva―sve upakirano u nekoliko mahovitih rečenica i uz obavezni osmijeh za kraj.
Kratki sadržaj
Kad god netko spomene “Baba i grab”, bilo bi čudno ne sjetiti se one bake iz susjedstva koja nikad ne paničari ni kad ispod starog oraha frca granje. Priča Mato Lovraka ovdje već na početku igra na kartu svakodnevne mudrosti, one što se stječe još od djetinjstva kad si prvi put čuo: “Budi pametan, ne jak.”
Uvod
Baba, prava stara škola starica s maramom na glavi i rukama istrošenim od života, vraća se s tržnice (ili možda iz vrta, tko da sada zna?). Nosi košaru, noge joj bridaju, a kroz glavu joj prolaze razmišljanja o toploj juhi i toplom ognjištu. Sve izgleda sasvim mirno dok iznenada—pazi sad—put joj presiječe grab. Ne onaj stari grab iz bajki, nego onaj neugodni tip graba što uvijek traži neku korist za sebe. E sad, što bi napravio netko tko je kroz život prošao više kaldrmi nego većina nas? Baba ne paničari. Samo kratko zastane, procijeni situaciju i nastavlja kao da joj je to petnaesta prepreka tog dana. Čitaš i pitaš se: “Što sad?” – tu priča dobiva svoj pravi štih.
Zaplet
U središtu svega je taj trenutak kad grab odluči iskoristiti prednost. “Daj mi što imaš u košari,” zareži, misli da drži stvari pod kontrolom. Baba ga pogleda, iznutra vjerojatno koluta očima (neće ona na glas, naravno). Sjeti se svih onih priča što ih je kao mala slušala dok bi baka prebirala po grahu i smišlja plan. E sad, tu nema bajkovitih čarolija ili čudesnih pomagala—samo čisti mozak, poneka laž, i miran glas. Ona mu obeća nešto bolje, lagano ga navuče na razgovor i preokrene cijelu priču. Tko je ovdje pravi lukavac, pitaš se? Grab se malo pogubi, a baba, gledajući širom otvorenih očiju, odlično vodi igru — polako se pretvarajući u glavnog kapetana na tom imaginarnom brodu punom mudrosti.
Rasplet
Tu dolazimo do one točke kad svi čekaju čudo, ali Lovrak ne baca vatromet ni dimne bombe. Baba koristi način razmišljanja umorne, ali opasno snalažljive osobe. Prijeti grabu s nepostojećim pomoćnicima (da, stvarno!), odglumi strah, pa čak i na trenutak “posrne,” ali sve je to dio plana. Zamisli, kao kad igraš poker, a u ruci ti samo dvije četvorke — ali lice ti ni ne trepne. Grab polako shvaća da tu nešto ne štima. Pokušava zadržati prijeteći ton, ali babina sigurnost već je na drugom nivou. Prevara se dogodi, ali tako nenametljivo da bi mogao propustiti treptaj. Kad sve ispari, grab ostaje s praznim rukama, zbunjen, dok baba nastavlja svojim putem, noseći ne samo košaru već i onaj osjećaj “Jesam ga prešla!”
Kraj
Sad kad je uzbuđenje splasnulo, treba zaključiti ovu epizodu. Baba ne slavi i ne viče pobjednički— pravi likovi iz ruralnih priča to rade drugačije. Ona samo popravi rupčić, podigne košaru, baci pogled prema šumi i nastavi kao da se ništa posebno nije dogodilo. Možda kasnije uz peć reći će susjedi Đurđi: “Znaš, danas sam malo isprobala jedan novi trik.” A grab? Vjerojatno će idući put dvaput razmisliti prije nego upadne u šutljivi okršaj s nekim tko na prvi pogled izgleda samo kao obična starica. Eto, svakodnevnica, humor i mudrost—Lovrak je pogodio u sridu.
Mjesto i vrijeme radnje
Pogodi gdje se radnja ovog zapleta odvija? Ma jasno, negdje na selu—ali ne bilo kojem, nego onom gdje miris svježeg sijena šamara nosnice, a koraci po blatnjavoj stazi odjekuju starom balkanskom monotonijom. Mogla bi biti svaka manja slavonska ili podravska varošica. Oni koji su ikad skrenuli s glavne ceste prema tim neasfaltiranim puteljcima, znaju taj prizor: grab, onako malo patuljasto drvo, nije se pojavio slučajno, nego baš tu, tik uz babu koja se netom vraća iz trgovine ili možda s placa. Zamisli stare štikle, ceker i onaj izraz lica—pomalo sumnjičav, ali spreman za sve fore iz narodnog repertoara.
Vrijeme radnje baca nas na rano proljeće ili kasnu jesen. Hladnoća štipa za obraze, ali nema snijega. Zrak je gust, mirisan po kiši i zemlji, a dani su tmurni, premda nema potpuno mraka—onaj polumrak kad bakina marama ima više slojeva nego najnoviji modni hit iz Milana. U priči nema pametnih telefona niti buke auta u pozadini; sve odiše usporenim ritmom nekog prošlog stoljeća, prije nego što su seljaci zamijenili kuku za trimer.
Sjećam se priče svoje prabake: pričala mi je sličnu zgodu, davno prije nego što sam naučio čitati, tvrdeći da je i ona „jednom davno” zbunila svatovsku zmiju koju su drugi zvali grab. Zanimljivo, svaka kuća uz stari sokak imala je svoju verziju te priče, a grab—uvijek na istom mjestu, iza zavoja gdje bujična voda zaobiđe staru jabuku.
Kad bolje pogledaš, u „Babi i grabu” vrijeme teče kao kiselo vrhnje na toploj juhi—polako, ali sigurno. Dan je kratki, a prijetnja brzo dođe, pa još brže nestane. Taman da te naučiš: u životu, kao i na selu, uvijek moraš imati pri ruci stari trik… ili barem susjeda koji može potvrditi priču kad nestane signala.
Tema i ideja djela
Sada, kad smo već prošetali blatnjavom stazom kroz Babinu svakodnevicu, možda se pitate — “O čemu je zapravo ‘Baba i grab’?” Pa, glavna tema nikad nije bio samo doskok nekog šumskog zlikovca naivnoj baki. Lovrak zapravo piše o onome što označava snagu rutine i male, svakodnevne pobjede — onoj vrsti mentalne okretnosti koju domaće bake imaju u malom prstu.
Zamislite: baba nosi torbu s tržnice, i ono što dobije nije ni popust na grah ni svježi sir, nego priliku da “odigra” utakmicu mudrosti protiv graba (koji je, realno, tek još jedan izazov usput — kao kad tramvaj zaglavi baš onda kad žuriš). Djelo, zapravo, ruši očekivanja o bajkama i produhovljenim pričama: glavna nit nije borba protiv zla, nego, eto, ustrajnost. Onaj osjećaj kad starost ne znači slabost, nego bogatstvo pamćenja, a dosjetljivost vrijedi više nego bilo kakva sila.
Lovrak tu mudro upliće motive iz svakodnevice (tržnica, blatnjav put, oštar zrak), gotovo kao kad prestaješ slušati prognozu jer već znaš što će biti. S druge strane, grab predstavlja surovost prirode koja testira, ali nikad zapravo ne prijeti poput lošeg šefa ili neplaćene režije — više je kao dosadni susjed koji voli provocirati razgovor.
Za čitatelja, najveća vrijednost te teme leži u malim pobjedama: kad prevariš graba, pobijediš svakodnevni kaos. Ideja cijele priče — po Lovraku — jest podsjetnik da pribranost i humor (čak i sitne smicalice koje baka koristi) često spašavaju dan.
Ako utažimo ovu priču s nekom osobnom notom, netko iz podravskog sela bi možda rekao da je grab poput lošeg vremena u rujnu. Uvijek dođe nenajavljeno, ali prođe, a ono što ostane je uspomena i još jedna dobra anegdota za zimu.
Analiza likova
Netko je možda već pitao: “Tko su uopće ‘baba’ i ‘grab’?”. Evo, zavrnut ćemo rukave i prokopati kroz njihove osobnosti onako, domaćinski, bez pametovanja.
Glavni likovi
Kad bi netko sinoć na seoskoj klupi ispričao ovu priču, sigurno bi prvo spomenuo – babu. Nije to ona baka iz reklame za jogurt. Ova baba je tvrdoglava, škrta na riječima i ima toliko prakse u preživljavanju da bi gadno iznenadila svakog modernog prevaranta. Ako tražite primjer bistre narodne mudrosti – ovo je ta žena. Zamislite je u vunenim čarapama, s torbom punom kukuruza, koja svoje strahove skriva iza podignute obrve. Ako naiđe na prevaru na seoskoj cesti, zna to dobro “zamotat” – ponekad i bolje od štrukli.
Drugi, ali ništa manje važan, je grab. E sad, ne, to nije grab iz zoološkog vrta, niti neki lokalni zgoditak. Taj stari lisac (doslovno i figurativno) – tipičan lukavi motiv iz narodnih priča. Uvijek gladan, uvijek spreman izvući korist, grab utjelovljuje sve one neugodne iznenadne prepreke zbog kojih ljudi najčešće zadrhte, ako nisu kao naša baba.
Koliko god priča bila kratka, oba lika su vješto oblikovana. Baba svojim ponašanjem daje nadu da se svakodnevni problemi mogu nadmudriti, dok grab pokazuje da prijetnje nisu uvijek vukovi, već i nešto – reklo bi se – domaće i poznato.
Sporedni likovi
Ako ste očekivali povorku likova, morat ćete se zadovoljiti s nekoliko sjenki u pozadini. U Mato Lovrakovoj priči, sporedni likovi skoro da ne dišu, ali… pažljivom oku neće promaknuti naslijeđe sela, sjene prolaznika i onih koji su oduvijek nosili glasine o babinoj hrabrosti ili domišljatosti.
Često se kroz komentare susjeda ili tragove pričanja iz prošlih vremena osjeti tiha podrška – to je onaj sočni šapat iz susjedstva, “vidi ti nje, opet je doskočila grabu”. Djeca, možda skrivena iza plota, prate svaku riječ. Nije čudno što su ovakve priče išle kroz desetljeća s prepričavanja na prepričavanje – svatko doda kap humora, tko je bio “bolja baba”, ili je li grab išta naučio iz svog poraza.
Ako želite “sporednije” likove, tu su i prirodni motivi – maglovita staza, oranica i suncokreti kraj puta. U Lovrakovim rukopisima, oni nisu samo kulisa. Nekad nas podsjećaju na sporost vremena, na izmaglicu iznad njive, ili žubor vode niz odvodni jendek. Svi ti detalji zajedno tjeraju čitatelja da stopi knjigu i svijest s prizorom, makar na trenutak.
Odnosi između likova
E, tu dolazimo do one pikantne začinske mješavine ovog štiva… Baba i grab igraju poznatu igru – tko koga nadmudri. Nema tu neprijateljstva iz bajke, nema magičnih suparništava. Njihov odnos je više kao stari, poluispravni sat – radi, pa stane, pa opet tik-tače kad treba.
U svakom njihovu susretu osjeća se tiho poštovanje. Grab – naviknut da mu svi podviju rep kad se pojavi – ovdje nailazi na tvrd orah. Baba, uvježbana godinama snalaženja, ne pada na fore, nego mudro vodi razgovor i stalno odgađa odluku. Taj njihov dijalog nije o tome tko će koga “pojesti”, već o tome tko će koga ostaviti praznih ruku i punog iskustva.
Susjedi i djeca ipak navijaju s pozicije gledatelja. Neki će kasnije prepričavati susret kao opomenu klincima: “Nemoj sumnjati u baku – ona još ima as u rukavu.” No, zanimljivo je da čak ni grab nije prikazan kao apsolutni negativac. Prevarant, da – ali i netko tko diže atmosferu sela.
Za kraj odnos baba–grab podsjeća na onu dinamiku starog dvoboja uza sokak, gdje se mjeri pamet, a ne snaga. Izgubi onaj tko zaboravi slušati, a ne tko zaboravi vikat.
Stil i jezik djela
Kad spomeneš “Baba i grab”, odmah u glavi zazvoni onaj dobroćudni, domaći ton kao kad ti netko na tržnici ispriča vic između dva reda špinata. Mato Lovrak ovdje piše kao da sjediš pokraj njega na drvenoj klupi ispred kuće, a on ti šapće stare trikove, onako poluglasno, kao da priča male tajne koje samo najuporniji klinci zapamte. Hrvatski jezik u “Babi i grabu” zvuči kao jezik svakodnevice—ništa “na silu”, ni previše ukrasa. Sve poruke idu direktno, baš kao sunce kroz prozor starog autobusa.
Rečenice? Kratke, ponekad namjerno “odrezane”, kao da netko svaki čas želi nešto nadodati. Lovrak često koristi ponavljanja, pa dođeš u napast izgovoriti naglas, baš kao što bake ponekad u priči viču: “Nije grab bez razloga, nije grab bez smisla!”. To stvara osjećaj žive priče, kao da priča sama klizi među okupljenim seljanima, svaki put mrvicu drukčija.
Izrazi i stil karakteriziraju jezik Slavonije i Podravine; izraz “prevara nije grijeh kad se spašava glava” tu odzvanja bolje nego definicija u školskom rječniku. Osjeti se povezanost s ljudima koji znaju što znači “zaobići grab” (tko nije preskočio lokvu u blatnom dvorištu?). Lovrak ne izbjegava narodne izreke pa “zdrav razum vrijedi više od punog džepa” ispadne kao nenametljiva poruka između redaka, a dijalektalne riječi – “grab”, “baka”, “sokak” – donose topli, izvorni miris.
I dijalozi imaju ritam susjedskih prepirki, u kojima svatko gura svoju istinu, al’ na kraju svi završavaju na istoj strani – uz vatru, uz smijeh, uz ćakulu. Grabežljivci i starice tu ne pričaju književno, nego onako kako bi to netko ispričao na klupi u selu. Sve zvuči poznato, pa čak i kad baba završi raspravu s grabom, nije to filozofski traktat već onaj “nema ljutnje, svatko ide svojim putem”.
Ako zamisliš da bi “Baba i grab” mogao biti snimljen kao kratki skeč iz HRT-ove “Je li moguće?”, teško bi našao bolju građu – sve diše domaćom logikom, folklorom i baš pravom mjerom zafrkancije. Ukratko, čitaš i imaš osjećaj da slušaš neke prave riječi iz stvarnog sela, među ljudima koji nisu nikad zaboravili kako priča treba završiti – jednostavno, mudro, s osmijehom ispod brkova.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko nije barem jednom u životu osjetio kako ga “grab” – onaj svakodnevni izazov – vreba iza ugla? (Smijete se—ali stvarno, često djeluje kao da svaka baba nosi svoju priču o tome.) Kod Lovrakove “Babe i graba”, ljudi najprije očekuju sjajnu bajku sa čudima, a dobiju tihu lekciju o snalažljivosti. Jednostavnošću i toplinom, priča uvlači čitatelja kao ona šalica čaja kad padne prvi jesenski pljusak. Nema tu velikih obrata ili vatrometa, tu je mudrost u malim stvarima—znate kad baka doma spasi stvar s dvije riječi i jednim pogledom? Upravo to.
Njegove rečenice, bez suvišnih ukrasa i duljih opisa, zvuče kao da ih netko kakav je vaša susjeda prepričava uz ognjište. Osjetite onu sirovost slavonskog blata pod petom, miriše vam svježe sijeno iz priče. Tako jednostavno, a zapravo toliko šarmantno. I taman kad pomislite “a gdje je ona bajkovita čarolija?”, shvatite—sva magija je u bakinoj (često previđenoj) sposobnosti da hladne glave riješi problem, bilo da je suprotnik šuma, vrijeme ili dovitljivi grab s druge strane grma.
Gotovo svatko tko je čitao ovu priču, makar i na brzinu, spominje onu dozu humora i toplu ironiju. Sjećanja na slične priče roditelja ili bake često izbiju na površinu—tamo gdje se, umjesto mača, koriste mudri odgovori i dobre fore. S druge strane, neki se zateknu, pitajući se je li to stvarno žanr bajke kad nema ni čudovišta ni čarobnih štapića. Ali zapravo, kad pogledaš tu baku iz Lovrakove priče, brzo vidiš – heroji ne nose uvijek ogrtače, ponekad dolaze s vrećicom na pijacu i osmijehom “ja tebe znam bolje nego ti mene”.
Za one koji vole dim cigle, tišinu praznih sokaka i ogovore na rubu sela, “Baba i grab” budi osjećaj kao da si ponovno klinac kojem su bake pričale kako su se snalazile bez puno drame. Prava istina? Tek kad pročitaš ili poslušaš, shvatiš da heroji nisu visoki, rumeni i glasni—nego uporni i pametni, uvijek spremni iznenaditi i izvući se uz poneki dosjetku. Što da vam kažem… ni superjunaci nisu bez domaćih trikova, zar ne?