Malo je romana koji su ostavili tako snažan trag u svjetskoj književnosti kao “Ana Karenjina”. Tolstoj ne piše samo o ljubavi već o cijelom društvu, njegovim pravilima i posljedicama koje donosi kršenje tih normi.
Ana Karenjina je roman Lava Tolstoja koji prati tragičnu ljubavnu priču između Ane Karenjine i grofa Vronskog, smještenu u rusko društvo 19. stoljeća, gdje se njihova strast sudara s društvenim očekivanjima i obiteljskim dužnostima.
Svatko tko želi razumjeti složenost ljudskih odnosa i unutarnje borbe protagonista naći će u ovom djelu bogat izvor tema o kojima vrijedi promisliti.
Uvod u lektiru i autora
Jeste li ikad naletjeli na ime Tolstoj i pomislili: “Ah, to je onaj s debelim knjigama”? S razlogom. Svi u razredu barem jednom dobiju “Anu Karenjinu” u ruke—i onda nastane šapat: tko će stići do kraja, tko će sve razumjeti bez prevrtanja očima?
Autor
Lev Tolstoj—eto pravog književnog titana! Nije tip za brza rješenja ili površne likove. Rođen 1828. u malom ruskom mjestu Jasna Poljana, već od malih nogu bio je okružen pričama o bogatim zemljoposjednicima, nesretnim ljubavima i suzama pod sjajem balova (već vidim scenu u filmu). Već u “Ratu i miru” razvalio je tu rusku epsku priču, ali “Ana Karenjina” je… poseban sočan zalogaj.
Zamislite Tolstoja, gnjevanog bradatog tipa koji preispituje vlastiti brak, religiju i smisao života dok piše ovo remek-djelo. Nije zanemario kritiku društva ni čovjekovu slabost. Zafrkancija? Da, pisao je kao da vodi duel s vremenom i mentalitetom svoje klase. (Inače, njega su na kraju obožavali svi, od careva do siromašnih seljaka, iako nije nikome laskao.)
Žanr i književna vrsta
E sad… što je zapravo “Ana Karenjina”? Roman, ali onaj bogato začinjen psihologijom i moralnim dilemama. Ništa od brzopoteznih akcijskih krimića ili lepršavih ljubavnih romana iz kioska—ovdje dobiješ sve, od raskošne društvene drame do sitnih unutarnjih preispitivanja. Glavno jelo: stvarni ljudi, stvarni problemi.
Roman je pisan u realizmu, što znači: očekujte škakljive, ponekad brutalno iskrene dijaloge, vratolomne unutarnje monologe, složene obiteljske konflikte (da, ima i onih tišina za stolom kad se svi prave da ne vide slona u sobi). Tolstoj secira društvo s jednakom preciznošću kao kirurg—svaka mana, svaka moralna rupa na izvol’te.
Tko voli kronike, uživat će u opisu velike ruske aristokracije, dok su emotivci više za Aninu unutarnju borbu. U svakom slučaju, knjiga je mješavina društvene kronike, ljubavnog romana i majstorske psihološke drame. Pomalo kao ruski Netflix prije Netflixa—sve ima, osim što nitko ne binga 900 stranica u jednoj večeri… Ili možda ipak netko proba?
Kratki sadržaj
Evo priče zbog koje su generacije odgađale sastanke i dolaske na posao—sve zbog jedne Ane i njezine ljubavi na zabranjenom teritoriju. Čitajući roman, lako se možeš uloviti kako navijaš, proklinješ, pa se i potajno pitaš “Zašto ljudi (i Ana) ponekad biraju najgori mogući trenutak za promjenu života?”. Ništa nije jednostavno, pa ni ruski snijeg.
Uvod
Tko bi rekao da će bal u petrogradskim salonima promijeniti sudbinu tolikih ljudi? E pa, Ana Karenjina u roman ulijeće kao gost koji privlači sve poglede — no, osim što svijetli u društvu, privlači nevolje poput magneta. Ima supruga, Karenjina (da, njegova hladnoća zaslužila je više ekranskog vremena) i jednog sina, ali njezina svakodnevica sve više nalikuje beskonačnoj vožnji tramvajem u špici — izgubiš volju, smisao, strpljenje.
I taman kad pomisliš, “ovo bi mogla biti najbolja ili najgora zabava sezone,” na scenu stupa mladi, naočiti Vronski (zamisli celebrity influencera tog doba). Iskre su tu, a Ana prvi put nakon dugo vremena osjeti vjetar promjene… Znaš ono kad ti u jednom trenutku sve postane jasno, ali nemaš hrabrosti reći glasno? Da, Ana.
Zaplet
Sjećate se onih sitcom trenutaka kad lik napravi ono što svi znamo da ne bi smio? Ana upravo to — i nitko ne mijenja program. Ulazi u vezu s Vronskim, pa makar svi pogledi, šaputanja i ogovarajuće tete i suhi Karenjin vire iza svakog ugla. Odavde stvari idu nizbrdo… i uzbrdo… i opet nizbrdo.
U paralelnom svemiru Levina (ajmo reći, ruski poljoprivredni hipster-lik), literatura se seli sa salona na polje, gdje on pokušava izmišljati toplu vodu i smisao života. Zato roman nije samo “ljubavni kaos” — to je i vrhunska priča o ljudskim slabostima, granicama i napuklim brakovima koji ne pucaju uvijek tamo gdje očekuješ.
Ana stječe neslavan status društvenog izopćenika, ali sve to — od jalovih pokušaja povratka među “pristojan” svijet, do Vronskovih vojnih karijera i Lavinih trilema o vjeri i radu — puni stranice romana energijom kakvu ni Netflix ne servira svake sezone.
Rasplet
Kad misliš da si sve vidio… “Ana Karenjina” baci ti novu kartu. Ana i Vronski, umjesto da odu u smjeru sretne bajke, tonu u sumnju, ljubomoru i one poznate hladno-ruske tišine koje traju dulje od zagrebačke zime. A Karenjin — uvrijeđeni muž, čovjek s planom (i hladnim čajem) — proživljava svoje unutarnje sapunice, razapinje se između javnog mišljenja i vlastite bespomoćnosti.
Levin, pak, paralelno rješava zagonetke života, filozofira, vjenčava se s Kitty, nabavlja samoljepljive etikete za dušu i, naravno, nađe novo značenje među kravama i plugovima.
U međuvremenu, Ana sve više osjeća težinu odluka. Taj osjećaj srama, ljubomore, neprihvaćenosti — kao da stojiš na kiši van kafića bez kišobrana gledajući druge kako uživaju. Zatvara se u sebe, gubi povjerenje u Vronskog i svijet, i to postane najtužnija simfonija romana — ali toliko životna da te, kao čitatelja, natjera da zastaneš i preispitaš svoje misli.
Kraj
I, što se dogodi kada ljubav pogriješi izlaz na kružnom toku? Ana, shrvana i besciljna, vidi samo jedan izlaz. Njezin uspon i pad završava tragično, na željezničkim tračnicama, dok do posljednje stranice u glavi odzvanja ono klasično pitanje: “A što da je…?”
Vronski glumi hrabrog vojnika, ali ni njegova srčanost nije dovoljna da izbjegne životne potrese. Karenjin oprašta (jer Rusi i melodrame idu kao votka i krastavci), dok Levin, jedinac koji uspije preživjeti kaos, shvaća da je život pun hladnih zima i neočekivanih proljeća, ali čak i onda vrijedi tražiti smisao.
Roman tako ostavlja onaj čudan okus — kombinacija tuge, suosjećanja, ali i tople nade da su i najhladnije noći prolazne. Ana Karenjina nije samo priča o zabranjenoj ljubavi, nego podsjetnik da svi mi, prije ili kasnije, sjednemo “na tračnice” svojih odluka.
Mjesto i vrijeme radnje
Radnja „Ane Karenjine“… nije baš turistički vodič kroz Rusiju, ali lako zamišljaš snijeg pod nogama, zveckanje konjskih kola i visoke stropove bečkih stanova, pardon—moskovskih salona. Većina svega onoga što se Ana usudila doživjeti i pretrpjeti odvija se između dva tadašnja kulturna giganta, Moskve i Sankt Peterburga. Gradovi nisu samo prazna pozadina; imaju ogrtač karaktera, s vlastitim pravilima igre. Recimo, jedna scena u Petrogradu može biti ledena kao pogleda zbog kojeg požališ svaku iskrenu riječ, dok je u moskovskim salonima uvijek podjednaka gužva, ali s više nelagode, šapata i svile.
Vani — imanje Levina. Kontrasti… koliko je drugačije od blještavih ulica grada! Tamo ljudi vuku plug, a mrvi svježa, smeđa zemlja (ako pitate Levina, to je raj i pakao u isto vrijeme). Miris sena, zvuk potkova, šljapkanje po blatu — Tolstoj doslovno tjera te da zastaneš i osjetiš kap znoja na čelu nekog siromašnog kmeta. Ako tražiš lajtmotif, promjena godišnjih doba doslovno usmjerava odnos likova. Jedan dan snijeg prekriva sve, drugi rastopi ono malo nade što je ostalo.
Vrijeme radnje? Klasika: druga polovica 19. stoljeća, negdje između 1870-ih. Epoha — carska vlast, glamur i depresivne trač partije visokog društva. Žene nose krinoline i nose teret društvenih očekivanja, dok muškarci—pa, većinu vremena zbunjeni i nervozni. Svaki bal, svaka vožnja vlakom ili dosadan ručak kod rodbine, prožeti su naponima i dilemama. Prošlost, sadašnjost i budućnost Rusije, sve u istome tenku gdje se često kuha — ljubomora, stid, strast, ali i dosada (da, čak i najstrastveniji pogledi mogu zvučati kao tiha kuknjava u prigradskom vlaku u studenom).
Nije ovo kratak sadržaj romana, ali mjesto i vrijeme radnje čine okosnicu svake Anine odluke, svakog Vronskovog povlačenja poteza i svih Levinovih filozofskih uzdaha. Tko bi rekao da ruski snijeg ima toliko hirova?
Tema i ideja djela
Ana Karenjina… e, ta žena baš ne zna što znači običan život. Kad bi se netko pitao, “Je li ovo samo priča o zabranjenoj ljubavi?”, odgovor bi bio: ni blizu! Prava je istina da Tolstoj odmah baca čitatelja usred emocionalnog ringa gdje ljubav i društvo igraju šah, a nitko ne zna tko je pravi pobjednik (osim što sumnjate da nisu ni Ana ni Vronski).
Glavna ideja? Društvene norme 19. stoljeća škrguću zubima dok Ana pokušava slijediti vlastite osjećaje. Prava drama nastaje kad njezine strasti ne pašu u kalup tadašnjih pravila—i onda nastupi cijeli spektakl srama, osude i samoće. Zvuči poznato? Nije da danas netko živi život na Instagramu bez posljedica, ali Ana je pala s mnogo veće visine.
Ali… roman je pun kontrasta. Dok Ana živi svoje ljubavne trzavice pod reflektorom, Levin (on je onaj filozofski tip koji stalno razmišlja o smislu života dok pokušava biti normalan) tjera svoju brigu oko zemlje, braka i vječnih pitanja: Što nas zapravo ispunjava? Kako naći smisao kad društvo uporno pritišće i pravi se da zna odgovore? Tolstoj paralelno, gotovo zločesto, uspoređuje njih dvoje i time čitatelja tjera da se zapita gdje je tu sreća, a gdje poraz.
Stil? Ravno u kost. Tolstoj ne blebeće okolo—on secira likove kao kirurg, daje detalje svaki put kad zapuše vjetar promjene ili kad Ana razmišlja jeste li joj prijatelj ili neprijatelj. Osjeti se pritisak društvenih pravila, nemilosrdan pogled susjeda, pa čak i onaj neugodni pogled iz vlaka (da, i ta scena je ušla u povijest baš kao što hamburger simbolizira SAD).
Bi li netko mogao zamisliti sličan roman, a da izostavi mračne teme poput krivnje, dužnosti, iskupljenja? Po svemu sudeći—ne. Ana Karenjina podiže ogledalo svakom čitatelju, pa makar on živio sto godina kasnije (ili baš danas na Balkanu). Da, radi se o ljubavi, ali više se radi o pitanju: tko plati najveću cijenu za iskrenost prema vlastitom srcu?
Sve to—u jednom romanu. Jesi li i ti ikad osjetio da tvoj život malo previše prati scenarij Tolstoja kad odlučiš “slijediti svoje snove”? Možda je vrijeme za čaj—or kavu—i mali Tolstojev reality check.
Analiza likova
Okej, tko nije bar jednom poželio zaviriti u misli Ane Karenjine (ili barem proviriti kroz ključanicu njezinih unutarnjih drama)? Prvo što pada u oči kad čitate Tolstoja: njegovi likovi nisu kartonski izlošci. Često se čovjek zapita je li Ana Karenjina stvarno fiktivna ili zapravo poznajete sličnu osobu iz stvarnog života…
Glavni likovi
Ajmo najprije razbiti led s glavnim “igračima”. Ana Karenjina—njezina priča gotovo pa treperi između ljubavnog zanosa i totalnog sudara sa stvarnošću. Ana uvijek stoji na rubu—njezina strast prema Vronskom često je jača od svih društvenih pravila, ali cijena koju plaća? Osamljenost, nepovjerenje i, u zadnjim poglavljima, osjećaj da iz te mreže više nema izlaza. Čovjek osjeti njezinu tjeskobu pod kožom.
Vronski—ruku na srce, tko nije barem jednom pomislio da je više opsjednut vlastitim ugledom nego Anom? Ispod površine šarmantnog oficira krije se dosta ranjivosti. Da, grof Vronski voli Anu, ali vječito koketira između buntovnika i onoga koji ipak ne želi izgubiti sve što društvo nudi. Ta vječna dilema — žrtvovati sebe ili udovoljiti sistemu?
Levin je drugi par rukava. Svi smo barem jednom uhvatili sebe u vrtlogu existencijalnih pitanja — Levin se u tome praktički “davi”. Traži smisao (najčešće između znoja na polju i debata s intelektualcima), a njegova borba s depresijom i sumnjama daje romanu dobrano filozofsku notu. Mogli bismo reći — kad se Ana lomi pod osudom društva, Levin puca pod težinom vlastitih misli.
Za razliku od hladne i pomalo distancirane Karenjine (Ana je doslovno poput nekog kontrapunkta suprugu), Karenjin djeluje kao čovjek britkog razumijevanja propisa, ali neshvatljivo izgubljen kad je riječ o emocijama. U jednom trenutku pokušava spasiti brak, u drugom je već fasciniran oprostom iz religioznih pobuda… Uvijek racionalan, uvijek malo previše formalno odjeven — i emotivno i doslovno.
Sporedni likovi
Ne može se pričati o “Ana Karenjini” a da ne iskoče sporedni likovi kao svjetionici u magli. Dolly, domaća kraljica tolerancije i suosjećanja, često nosi cijelo kućanstvo na leđima, preživljava Stivine prevare i — tko zna kako — uspijeva ne puknuti. Eh, Stiva Oblonski, vječni šarmer i meštar kompromisa, pravi je as u izbjegavanju stvarnih problema, često se izvlači, ali njegovi gafovi i ljubavne avanture uvijek strše iz pozadine.
Kitty? Znate onaj osjećaj kad ne znate jeste li dijete ili odrasla osoba? Upravo to se događa s Kitty, pogotovo na početku. Njezino odrastanje u romanu prati svatko tko je ikada prošao ljubavnu blokadu ili se kolebao između “pravog” i “krivog” izbora.
Ne treba zaboraviti Lydiju Ivanovnu—ona je onaj lik koji stalno ima neki savjet, ali malo tko ga stvarno traži. Fascinirana duhovnošću i “spašavanjem” drugih, zapravo samo hrani vlastite iluzije, osobito kad se uplete u Karenjinovu priču. U svakom PROLETNOM razgovoru ona se nameće, ali vidi se da živi u tuđim krizama.
Odnosi između likova
Sad dolazimo do dijela koji podsjeća na šahovsku partiju bez pravila. Odnosi u “Ana Karenjini” su toliko isprepleteni da bi ih mogao razmrsiti samo netko tko voli zagonetke… ili tračeve na ruskim dvorovima!
Ana i Vronski nisu samo ljubavnici; njihova veza često nalikuje dvoboju. Kada je grip ljubavi na vrhuncu, sve pršti od strasti, ali nesigurnost i ljubomora napadaju kao studeni vjetar. Vronski je Anino utočište i prokletstvo i u jednom, a ona njemu—ogledalo u kojem gubi iluzije i lice kakvo želi pokazati društvu.
Levin i Kitty — sada pričamo o vezi gdje “sretan kraj” nije sretan sam po sebi. Oni prolaze sito i rešeto prije nego što pronađu mir—između odbijanja, razočaranja i napokon, istinske prizemljene bliskosti. Njihovi trenuci jednostavne sreće na selu daju cijelom romanu onu dozu svježine, kao jutro nakon burne noći.
Karenjinova uloga u Aninom životu… Eh, ajmo reći da je njihov brak više kao diplomatska misija nego ljubavna priča. Ovdje nema “sve će biti u redu”, više je “neka sve izgleda kao da je u redu”, pogotovo prema svijetu.
Stiva, kao — pomalo tragičar, pomalo komičar — ponaša se kao “spojka” među likovima. Svojom lakomislenošću često izravnava napetosti, iako je rijetko tko shvaća ozbiljno. S druge strane, njegova neozbiljnost pravi je katalizator kada odnosi zapnu.
Tko s kim, protiv koga, i kako — nikad sasvim jasno, ali uvijek dovoljno napeto da na sljedećoj stranici poželite čuti još jedan šum svilene haljine na balu ili škripu seoske kapije.
Stil i jezik djela
Ajmo iskreno — kad primiš “Anu Karenjinu” u ruku, ne čeka te instantna jednostavnost. Ne, Tolstoj ti ne mazi mozak kratkim rečenicama ili jednostavnim metaforama. On više voli zavesti detaljem. Bacit će ti pet redaka unutarnjeg monologa pa te odmah ostavi s pitanjem: Čiji su zapravo problemi važniji – Anini ili Levinovi?
U jeziku ovog romana imaš osjećaj da svaka rečenica nosi težinu, kao da Tolstoj cilja pravo u srce karaktera… a onda ti još pospe malo ironije, da te podsjeti da je rusko društvo bilo prepuno pravila. Dijaloge piše tako da osjetiš što likovi nikad ne izgovore. Najbolji primjer? Ona scena na balu kad Ana i Vronski šute više nego što govore, a kemija i drama vise u zraku kao paučina.
Šefovski trik Tolstoja je u detaljima. Mrziš li predugačke opise? Žao mi je, ali on ti daje baš to: miris snijega na selu, zvuke željezničke stanice, osjećaj dosade u salonskoj večeri. Ima nešto gotovo filmsko u tome, iako je sve ispričano samo riječima. I znaš što? Kad jednom uhvatiš njegov ritam, ne da te pusti.
Nije ni čudo što prijevod nekad izazove glavobolju — njegov ruski puni suptilnih nijansi. Svaka mala promjena u tonu likova, onih sitnih “da” i “ne”, mijenja cijelu scenu. Ako si ikad birao između izdanja iz 1981. i novije iz 2010., znaš da neki prijevodi pucaju od poezije, ali drugi serviraju sirovu realnost.
Dobar primjer majstorije jezika? Pogledaj odnose među likovima: Tolstoj, umjesto da objašnjava motive, pusti te da ih uhvatiš kao tračak mirisa dok ulaziš u prostoriju. Levinove filozofske dileme, Anina mučna introspekcija, one sitne nesigurnosti koje nitko ne priznaje naglas… Sve je tu, ispod površine, i nije ti uvijek odmah jasno. Iskreno, tu i leži čar romana.
Za kraj, da ne ostaneš samo na riječima — “Ana Karenjina” nije ona knjiga za brzinsko čitanje u tramvaju. Njezina ljepota je u onim suptilnim prijelazima između ljubavi, tuge i zamora stvarnosti. Tolstoj piše kao da slika fresku koja te povuče s realnog svijeta ravno u srž psihe svake njegove junakinje i junaka. Možda nije lagano, ali ako si uporan, jezik i stil romana daju ti onaj “wow” trenutak kojeg pamtiš puno duže od zadnje stranice.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znate onaj osjećaj kad vam roman ostane pod kožom? Tako “Ana Karenjina” radi posao—i to bez milosti. Iako mnogi ulaze s mišlju “još jedna ljubavna drama”, iznenadi vas koliko se lako izgubiti u Tolstojevoj Rusiji, čak i ako ste krenuli čitat samo zbog profe iz književnosti. Onako usput—ako vam je ovo bilo na popisu lektira, niste sami.
Atmosfera te knjige miriše na hladan metalni željeznički kolodvor, s mirisom snijega i pomalo zaboravljenim parfemom s ruba visokog društva, pa vam je jasno zašto je Ana Karenjina svojom sudbinom toliko osvojila generacije, bez obzira na jezične barijere. Nevjerojatno koliko vas Tolstoj natjera da razmišljate što biste vi napravili da ste na njezinu mjestu, iako nitko od nas ne sjedi na balovima uz šampanjac ili juri vlakovima između Moskve i Sankt Peterburga.
Zanimljivo je kako se o Tolstoju često priča s nekakvim strahopoštovanjem, ali kad krenete čitati, shvatite da je roman itekako životan, pa čak i brutalan—nema tu skrivanja iza ukrasa i laskavih izraza. Čitatelji komentiraju kako roman podsjeća na beskrajnu vožnju roller coasterom, puna uspona, padova, promjena mišljenja. Jedan dan suosjećate s Anom, drugi dan se već pitate je li mogla drukčije. I, iskreno, teško se oteti osjećaju tuge zbog ishoda, pa ipak, mnogo je onih koji priznaju da su uz Aninu priču spremno potražili maramice.
No, nije ta knjiga samo za ljubitelje “teških” romana, nego privlači i one koji traže nešto više—životnu filozofiju, kritiku društva, pravu dramu svakodnevice. Zato i nije čudo što se Tolstoj citira na svakom drugom Instagram profilu s književnim citatima, i što vam možda netko poznatne subotom navečer komentira: “Legendarna knjiga, ali nikad je nisam pročitala do kraja!” Onima koji su ustrajali do zadnje stranice, ostaje osjećaj da su pogledali u samu bit čovjeka—s onom klasičnom Tolstojevom kombinacijom realizma, tuge i nekad vrlo neočekivane iskrenosti.
Ako pitate domaće čitatelje, neki će pohvaliti način na koji Tolstoj secira likove, drugi će reći kako je roman predug, ali baš nitko, čak ni nakon tristo stranica, neće zaboraviti Aninu sudbinu. Iako nije svatko fan dugih ruskih romana, “Ana Karenjina” ulazi u kategoriju knjiga o kojima se raspravlja uz kavu, pa čak i u anegdotama unutar obitelji (“Ti si kao Ana Karenjina!” kaže baka kad ne poslušaš).
U moru prijevoda ona ima onaj šarm nečega što se isplati čitati kad želiš stvarno zaroniti pod površinu—i testirati koliko je snaga likova jednaka snazi naše vlastite stvarnosti. Jer tko zna, možda bismo se i mi u nekoj drugoj epohi vozili tim istim vlakom, s istim dilemama… samo s malo drugačijim hashtagom.