Tko još nije poželio zakoračiti u svijet gdje je sve moguće, a logika svakodnevice nestaje pred čudima mašte? “Alisa u Zemlji Čudesa” upravo to nudi – putovanje kroz fantastičan krajolik gdje pravila prestaju vrijediti i sve postaje igra.
“Alisa u Zemlji Čudesa” kratko opisuje djevojčicu Alisu koja slijedi bijelog zeca i ulazi u čarobni svijet prepun neobičnih likova, apsurdnih situacija i čudesnih avantura, gdje otkriva koliko je važno sačuvati znatiželju i hrabrost.
Ova priča nije samo zabava za djecu već izvor mudrosti za svakoga tko se usudi propitati granice stvarnosti i sanjarenja.
Uvod u lektiru i autora
Ne možeš zaroniti u “Alisu u Zemlji čudesa” bez osjećaja kao da si našao prolaz do nečije zaboravljene kolekcije starinskih ključeva — svaki otvara drugu neobičnu sobu. Ima nešto posebno u toj legendi: tko god je pročitao knjigu kao dijete, vjerojatno pamti trenutak kad je poželio progutati zagonetnu gljivu ili raspravljati s nasmijanim mačkom. Ali tko stoji iza cijelog tog kaosa i šarenih čudesa?
Autor
Tajanstveni tvorac svega što se u toj bajci preokrene doslovno naopako? Naravno, Charles Lutwidge Dodgson, kojeg svi znaju kao Lewis Carroll. Ako imate dojam da vam njegovo ime zvuči neobično — nije vas prevarila mašta. Carroll je bio profesor matematike u Oxfordu, zaljubljenik u igre riječima, pametne zagonetke i logičke paradokse. Kažu, sve mu je to išlo nevjerojatno prirodno… čak bi na dosadnim svečanim ručkovima iz pocket džepa izvadio papirnatu žabu ili smislio rimu tako brzo da bi djeca zastala s vilicom u zraku.
Neki bi možda očekivali da je Carroll bio samo još jedan suhoparni britanski profesor sa šalicom hladnog čaja u ruci, ali lik je bio sve samo ne dosadan. Priču je prvi puta ispričao stvarnoj djevojčici — Alice Liddell — dok su veslali rijekom Temzom. Zamislite, usred engleske magle, Carroll izmišlja svijet u kojem se ne zna tko je, što je, ni gdje su granice mašte… a sve da razveseli jednu znatiželjnu djevojčicu koja kasnije (nekim čudom) postane muza za jedno od najpoznatijih literarnih putovanja.
Nakon prvog izdanja 1865. — ilustrovano čarobnim crtežima Johna Tenniela (koje bi mogao prepoznati čak i neko tko nikad nije pročitao knjigu, toliko su usko povezani s tekstom) — “Alisa” postaje ne samo hit u viktorijanskoj Engleskoj nego i globalna pop-kulturna senzacija. Knjiga je kroz desetljeća inspirirala filmove, animacije, stripove, modne linije i, da budemo iskreni, nekoliko prilično otkačenih teorija zavjere.
Žanr i književna vrsta
Da, “Alisa u Zemlji čudesa” je bajka… ali probaj ju nazvati običnom pričom za laku noć pred nekim stručnjakom za književnost i vidjet ćeš podignutu obrvu od kilometar. Ovdje se radi o nečem puno slojevitijem. Knjiga balansira između bajke, satire, parodije i apsurda, a Carroll vuče inspiraciju ne samo iz tradicionalnih engleskih bajki, nego iz logičkih igara i matematičkih problema koji samo naizgled nemaju smisla (barem dok netko ne počne analizirati svaku rečenicu kao detektiv).
Iako službeno pripada žanru književnosti za djecu, priča već desetljećima fascinira odrasle. Priznajmo — koliko knjiga poznaješ gdje se glavna junakinja nađe za stolom s potpuno ludim klobučarom i Zecom, raspravlja s Kraljicom Srca o egzekuciji i pokušava rješavati zagonetke koje nema šanse logički “pohvatati”? Upravo tu leži čar: bajka ne pametuje, već te stalno iznenađuje. Ni jedan lik nije ono što djeluje — sve je namjerno naopačke, a kraj često ostavi čitatelja zbunjenog i, pomalo, željnog još jedne stranice.
Carrollova “Alisa” često se smješta i u vrstu fantastičnog romana, dok se neki književni kritičari vole razbacivati terminima kao što su nonsens-književnost ili alegorija straha od odrastanja. No, kad ju čitaš s 10 godina, to je čista pustolovina. Kad ju otvoriš ponovno kao odrasla osoba, pitaš se jesi li ikad prestao gorjeti od znatiželje — i zašto su Kraljice uvijek tako dramatične.
I ne, čak ni nakon mnogo čitanja, nijedna “prava” definicija ne može do kraja ukrotiti ovu knjigu. Carroll nas je sve preduhitrio: ostavio je odgovor skriven baš iza sljedeće rečenice, taman dovoljno daleko da poželiš proviriti još malo dublje kroz zečju rupu.
Kratki sadržaj
Ponekad misliš da poznaješ neku priču samo zato što si gledao crtić ili čuo skraćenu verziju? Eh, Alisa je ipak druga kategorija. Ovdje ide ona prava verzija u nekoliko minuta čitanja – bez suvišnih bajki, ali s finom dozom neobičnosti.
Uvod
Sa suncem u zenitu, mala Alisa sjedi na livadi i pala joj na pamet (kao i svima nama kad zahladi u učionici) – što ako postoji neki svijet iza ovih dosadnih knjiga? Bez puno filozofije, jedna bijela zečja figura trči pokraj nje, s džepnim satom usred podneva. Iskreno, tko se ne bi zabrinuo radi zeca u prsluku? Alisa, umjesto da ga pusti, odluči ga slijediti – i pritom doslovno upadne u rupu dublju od bilo koje školske zadaće. To što ju je čekalo s druge strane? Ne pita se tu previše – pada, leti, razmišlja o staklenim ormarićima, a kraj tog tunela nije baš ono što bi ikome palo na pamet dok gleda oblake.
Zaplet
Od prvog susreta s neobičnim vratima do totalnog razgibavanja – jedno vrijeme mala, pa velika, pa opet mala… Da, nitko joj nije objasnio kako tamo nikad nemaš pravu veličinu za vrata! S druge strane tih vrata, čeka ju prava parada likova. Mačka koja nestaje nasred rečenice (Cheshire, ako ste gledali znat ćete), gusjenica koja puši i postavlja pitanja bolja od bilo kojeg profesora filozofije, te Ludi Šeširdžija koji vodi najzbrkaniji čaj na svijetu. Alisa ni ne stigne sve prožvakati, a već je uvučena u igru kroketa s flamengom (ne pitajte – ozbiljno) — s Kraljicom Srca koja više voli vikati “Odsijecite joj glavu!” nego brojati torte.
Sjećate se onih školski “tko je kriv?” trenutaka? Evo ga, Alisu šalju na parodiju suđenja. Nema tu ozbiljnosti – pravila su izmišljena, svjedoci govore gluposti, a suci… da ne pričamo.
Rasplet
Svi događaji počnu se vrtjeti kao vrtlog – likovi se miješaju, logika se još više razvodni. Alisa se u jednom trenutku umori od poslova bez smisla. Netko ju okrivljuje, netko prijeti, a Kraljica i dalje, neumorno, dijeli presude tolikom brzinom da bi mogla zamijeniti svakog školskog razrednika. Čitava sudnica se pretvara u kaos, svi galame, prijete i bježe – kao kad na malom odmoru netko provali u učionicu s punom torbom sendviča.
Usred te kakofonije, Alisa se odjednom osjeća veća od svih – doslovno, ne samo metaforički – i napokon baca vlastitu repliku čudnim likovima. Svojom hrabrošću izazove njihovu rulju i… tu svijet već počinje gubiti formu, a likovi se pretvaraju u obične karte. U tom trenu shvati: hej, možda je sve ovo bio samo… san?
Kraj
Vrhunac se dogodi baš kad čitatelj misli, “Sad bi moglo postati jasno!” Naravno, nije tako. Alisa se budi naslonjena na sestrino krilo, uz sunčeve zrake na licu. Priča se vraća na običan dan na livadi – kao da ništa nije bilo.
Ali ostane joj osjećaj – kao ona čudna misao kad završiš dobru knjigu pa ti treba trenutak da se vratiš u stvarnost. Sestra joj tiho priča, Alisa razmišlja o svima koje je upoznala i što bi oni radili u stvarnom svijetu (sumnjam da bi Šeširdžija prošao pored pekare bez da uzme svijeću za tortu). S knjigom pod rukom, odšeta doma, možda s osjećajem da drugi svjetovi uvijek čekaju, samo ako se odvažiš spustiti u rupu.
Mjesto i vrijeme radnje
I sad zamisli ovo—neki klinci sjede u učionici, toliko im je dosadno da vjerojatno broje paučinu na stropu. Onda, hop, jedna radoznala djevojčica sklizne u sasvim drugo mjesto… Ali nije to običan “svijet bajke” kakav se sjećaš iz balade o Crvenkapici. Zemlja Čudesa, kao što joj ime kaže, šokira i najtvrdokornije realiste. Ovdje pravila brzo izlete kroz prozor, a gravitacija se ponaša kao razmaženo dijete u subotu ujutro.
Mjesto radnje? Najjednostavnije rečeno: podzemni svijet, totalno izvan vremena i prostora, gdje te za doručak poslužuju kolači “Pojedi me” i gdje se šalice čaja nikada ne prazne. Ako se jeziš od strogoće, ovdje ćeš doći na svoje—ništa nema smisla, ali baš ništa, i svaka nova soba donosi iznenađenje. Parodija dječjeg vrta, miješana s atmosferom starih engleskih vrtova i dvorana u kojima se domaća tradicija ruga sama sebi.
Kad se dogodila cijela zbrka? E, to je još teže objasniti, pogotovo onima koji vole precizne kronologije—znate onaj tip u društvu koji uvijek provjerava sat. U priči, vrijeme pleše kako mu se prohtije: sekunde se rastežu, ručkovi s Čajankom traju vječno, a sati su skloniji galopiranju nego odmjeravanju. Nemoj tražiti godinu ni povijesni događaj; Carroll zamagljuje sve granice realnog vremena, igra se snovima, dnevnim maštarijama i onim gorko-slatkim stanjem kad se tek probudiš pa još ne znaš sanjaš li ili si budan.
Ako ste slučajno pokušali izračunati dato vrijeme radnje preko poznatih povijesnih događaja, složit ćete se, ovo je slučaj bez rješenja. Znamo toliko: Alisa svijet doživljava u jednom kišnom engleskom popodnevu, a onda… čim zec odskakuta—vrijeme se slaže u čvorove, logika klizi niz zečju rupu, a iz toga ni povjesničar ni sat ne mogu izvući ništa konkretno. Jedini podsjetnik na realni svijet su povremeni prizori pravičnog engleskog vrta s uredno pokošenom travom—sve drugo je nepredvidiva fešta čudesa.
I tko zna, možda ste i vi, barem jednom, odlutali pogledom kroz prozor, samo čekajući svojeg bijelog Zeca…
Tema i ideja djela
Tema “Alise u Zemlji Čudesa” na prvu djeluje kao – što drugo – ludi san djevojčice koja upadne za bijelim zecom. No, nek’ vas ne zavara: iza bizarnih zabava s Kraljicom Srca i njenih neprekidnih “Odsjeći joj glavu!” skriva se britka provokacija. Carroll podmeće nogu svakodnevnoj logici – baš onoj zbog koje odrasli često kolutaju očima kad djeca pitaju “zašto je nebo plavo?”. On udara pravo u srž dječje znatiželje, smije se ozbiljnosti odraslih, pa čak i školskim pravilima (tko nije sanjao bijeg iz učionice bar jednom?).
Djelo istražuje fragilnu liniju između stvarnosti i mašte. Alisa na svakom koraku mijenja veličinu, suočava se sa zagonetkama bez rješenja, razgovara s mačkama koje nestaju i pije napitke nepoznatog sastava (ne pokušavajte ovo kod kuće). Ideja Carrolla? Uvjeriti vas da svijet nema samo jedno lice, i da nije nastrano kad ponekad (ili češće) ništa nema smisla.
Caka je i u tome što se nitko tamo zapravo ne ponaša “po pravilima”. Život u Zemlji Čudesa izgleda kao igra gdje se karte mijenjaju iza svakog ugla. U društvu dvostrukih značenja i logičkih obrata, Alisa povremeno izgubi tlo pod nogama – a tko nije, bar u pubertetu?
Bit priče? Nema konačnih odgovora – slobodno protresite stvarnost, tražite smisao gdje se baš i ne nudi, i ne bojte se zalutati u apsurd. Zemlja Čudesa zapravo slaví pitanja, ne forsira zaključke. Carroll vješto podmeće satire, pa i malo engleskog humora koji nije požutio s godinama.
Analiza likova
Okej, tko je zapravo tko u toj šarenoj zbrci nazvanoj Zemlja Čudesa? Gotovo je kao da neki likovi iskaču iz šešira—ili iz šalice čaja—baš kad ih najmanje očekuješ.
Glavni likovi
Alisa je srce i duša cijele priče. Možda nisi primijetio, ali ona uopće nije neka bespomoćna princeza—više je kao neugodno znatiželjna klinka koja bez puno razmišljanja juri za bijelim zecom kao da juri za zadnjim tramvajem prije ponoći. Tipično Alisa, stalno pita “zašto” pa joj glava već pulsira od pitanja—uporno promatra, sve zapisuje u glavi i nije joj mrsko reći ako joj nešto izgleda… pa, glupo.
Bijeli zec ipak pokreće cijelu stvar. Nosio bi mobitel, ali nema džepove za TikTok. Umjesto toga, drži sat i paničari kao profesor pred ispit. Nije zločest, samo vječito pod stresom. Tko ne bi bio kad ga Kraljica Srca može elegantno dekapitirati za vremensko kašnjenje?
Ne možemo zaobići Kraljicu Srca—ona ne bi pala na selekciji za predsjednicu kućnog savjeta. Njezina rješenja su uvijek drastična: “Odsjeci mu glavu!” je praktički njezin Insta bio. Ali stvarno, iza te maske vrištanja i prijetnji, krije se karikatura autoriteta koja svima prkosi, a i sama je uvijek na rubu živčanog sloma.
Tu je još i Lud Šeširdžija, totalno netipičan lik iz bajke—kao da je pao ravno s fakulteta za kreativni kaos. Ako volite geekove i društvene igre, ovo je vaš tip: filozofira, šali se i pije beskonačne količine čaja. Plus ne pita puno—samo uživa u tome što nikome nije baš jasno o čemu priča.
Sporedni likovi
E sad, ako misliš da su glavni likovi “karakterni spektakl”, pazi ovo—sporedni likovi su ekipa kakvu ne možeš tek tako zaboraviti!
Cheshire mačka—eto jednog bića koje nikad ne zaboravlja osmijeh kod zubara. Onaj njezin lebdeći osmijeh? Postao je sinonim za “Znamo mi, ali ne govorimo sve”. Stalno ima neku mudrost, ali i zna nestati baš kad ti najviše treba (zvuči kao moj računovođa).
I nikako zaboraviti gusjenicu, onu plavu što puši lulu na gljivi, kao glavni hipster iz 19. stoljeća. Njezin trik je filozofiranje tako sporo da poželiš naručiti još jednu kavu za čekanje. Ali da, od nje Alisa nauči da je promjena stalna i da nema mjesta panici kad stvari počnu rasti… ili se skupiti.
Ima još genijalnih tipova: dvojac Blizanci (Tweedledee i Tweedledum) stalno se nadmeću bez nekog vidljivog razloga, kao braća u vožnji autobusa. Dama od Srdaca (nije Kraljica!) voli čajanke, ali još više rivalstvo i međusobno podbadanje.
Patka, miš, orao i ostatak životinjske ekipe djeluju kao kolektivna nevinađa, pa, poprilično britanskog karaktera—igraju igre, filozofiraju, prepiru se oko pravila u natjecanju gdje nitko nikad ne pobijedi.
Odnosi između likova
Tamo dolje među zečevima i čajankama, odnosi su manje-više lawless. Alisa s većinom likova započne razgovor koji vrlo brzo ode u krivom smjeru… Ili se pretvori u kviz za nervirane. Ona je u biti jedina logična, pa ubrzo shvati da to ne vrijedi baš puno—ovdje nitko ne igra po pravilima.
Imaš odnose “mentor-šaljivdžija”—gusjenica testira Alisinu strpljivost i logiku kao strogi profa s puno vremena. Kraljica Srca i ostatak dvora? Tu su odnosi stalno na rubu eksplozije—svi se boje glavne, ali potajno je i ismijavaju. Čak i onaj jadni Kralj Srca zapravo nema puno kontrolu, što se vidi svaki put kad njezina srdžba zavlada.
Lud Šeširdžija i Zec Božićnjak nisu Alisini neprijatelji, ali od njih nikad ne dobiva jasne odgovore. Nije to drama kao u turskoj sapunici, ali imaš osjećaj da bi sve moglo eksplodirati za sekundu, posebno dok Kraljica mahne palicom.
Jedna po jedna, interakcije prolaze kroz faze zabune, sukoba i nevjerojatne nespretnosti, što sve zajedno čini čar Zemlje Čudesa. Iskreno, odnosi su tamo kaos—i Alisa kada izađe, zvuči malo zbunjeno. Tko ne bi, nakon takvog dana?
Kad netko drugi pita “Tko je tko među njima?”, uvijek ispadne kao da odgovaraš na zagonetku s previše varijabli. Ali to je ljepota: svatko u toj zemlji igra svoju ulogu na potpuno nepredvidljiv način. Ponekad su neprijatelji, ponekad saveznici—nikad ne znaš što te čeka iza sljedeće zavoja… ili šalice čaja.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pokušali protumačiti Carrollove rečenice na hrvatskom, znate da stil “Alise u Zemlji Čudesa” definitivno nije kao popodne uz burek i jogurt. Carroll ne voli pravocrtne misli – tekst skače, preskače, pa čak i malo zafrkava čitatelja, gotovo kao da piščeva ruka svako malo promijeni smjer bez da itko najavi zašto.
Zamislite likove čije replike ponekad zvuče kao da su ispali iz stare britanske emisije o crnim humoru. Carroll barata igrom riječi, dvosmislenostima i izrazima koji u jednom trenu djeluju kao ozbiljna filozofija, a već idućeg sekunde kao šala na tuđi račun. Pogotovo kad Cheshire mačka nestaje toliko postepeno da ostane samo osmijeh… Tko to može ponoviti uživo?
Prijevod na hrvatski često je pravi izazov. Satira, kalamburi i engleski idioma iskaču iz svake rečenice. Kraljica Srca viče “Odsijecite mu glavu!” s onim tipičnim, pomalo dramatičnim tonom iz dramskih skupina, dok Ludom Šeširdžiji rečenice zvuče kao da ih je osmislio netko tko se upravo probudio iz dvosatnog sna na tramvajskoj stanici.
Neki čitatelji odmah primijete – tekst nema klasičnu strukturu. Dijalozi i naracija stalno mijenjaju tempo. Ponekad rečenica traje koliko traje kava za van, pa naglo završi s “Ali što ako…” I to baš onda kad očekujete nastavak.
Zanimljivo, Carrollovi izrazi i simbolika i danas izazivaju glavobolje prevoditeljima i lingvistima. Udomljavanje engleske igre riječi u hrvatski nije ni nalik preseljenju sofe iz dnevne sobe u kombi – češće je kao selidba čitave kuhinje liftom iz 80-ih.
Pa, što ostaje nakon što pročitate nekoliko poglavlja? Osjećaj zbunjenosti i smijeha, možda malo trunke nelagode, ali i divljenja prema vještini da se jezik (i logika) može rastegnuti kao žvaka ispod školske klupe. Carroll je stvorio priču koja zvuči drukčije svaki put kad ju otvorite – i možda baš zato “Alisa” ostaje čudo i u 21. stoljeću.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako netko kaže da ga Alisa nije ni malo zbunila—ili mu barem izvukla osmijeh kroz pokoju besmislenu rečenicu—vjerojatno nije čitao istu knjigu. Zamisli knjigu koja ti doslovno izvrne percepciju naopačke—kao vožnja na vrtuljku jednom kad pomisliš da si ulovio ritam, bajka te opet baci iz ravnoteže… Svi su ti likovi, od Lude Šeširdžije do strašne Kraljice Srca, kao da su pobjegli iz noćne more, ali u isto vrijeme ne možeš im odoljeti. Malo tko uspije naći pravi smisao (ili barem to priznati). Šuška se čak da su neki odrasli čitatelji češće vraćali poglavlja jer su zaboravili tko je kome na kraju odrezao glavu. Hej, tko im može zamjeriti?
Nema tu velike mudrosti oko toga zašto ljudi vole ovu knjigu—ona izaziva reakcije, i to ne one mlake, nego baš one iskrene, tople i burne. Djeca se vesele jer je sve dozvoljeno, odrasli možda shvate da nikad nisu zapravo odrasli. U pojedinim trenutcima, žena koja čita Alisu djeci navečer vjerojatno poželi sama preskočiti par stranica — jer tko ima živaca pratiti sve te lude dijaloge i pravila koja traju ravno dvije stranice? No, te iste stranice zapravo stvore zajedničke unutarnje fore s djecom, scene nad kojima se i šest mjeseci kasnije valjaju od smijeha.
Još nešto—jezik… On zbunjuje, titra, mijenja se svakom rečenicom. Kad netko prevodi Alisu, to je čisto spašavanje utopljenika bez pojasa. I baš zbog toga, svatko u Hrvatskoj ima svoju verziju te priče, svoju Alisu. Ne postoji jedan doživljaj. Većina ljudi pamti prvi susret s bijelim zecom kao trenutak kad su, prvi put, možda i poželjeli “zato što tako mora biti” zamijeniti s “a zašto ne bi bilo ovako?”. I nikad više tu logiku nisu mogli potpuno izbaciti iz svoje svakodnevice (ni kad odrasteš, ni kad popiješ četvrtu kavu u danu jer netko ti bunca o satovima koji ne pokazuju vrijeme).
Iskreno, rijetko koje djelo pokrene toliko pitanja — ponekad glupih, često iskrenih, uvijek osobnih. Čitatelj izađe iz Zemlje Čudesa s osjećajem da ni njegovi problemi sad nisu nerješivi. Ako Alisa preživi dan s Kraljicom Srca, može netko i ponedjeljak na poslu, zar ne?