Tko je zapravo Leteći Martin i zašto njegova priča i danas intrigira čitatelje svih generacija? Njegov sportski život nije samo kronika pobjeda i poraza već i priča o odrastanju, izazovima i snovima koji se ne gase lako.
Sportski život Letećeg Martina prati mladića koji kroz razne sportske avanture otkriva svoje talente, slabosti i vrijednosti, učeći pritom važne životne lekcije o prijateljstvu, upornosti i vlastitim granicama.
Knjiga ostavlja snažan dojam jer pokazuje koliko su sport i odrastanje isprepleteni, a svaki izazov otvara vrata novim spoznajama. Tko želi razumjeti kako sport može oblikovati karakter, pronaći će u Martinovoj priči mnogo više od obične sportske biografije.
Uvod u lektiru i autora
Ej, jeste ikad imali knjigu koja vas natjera da navijate, ali usput poučava o životu? E pa, “Sportski život Letećeg Martina” nije obična lektira za škole – već spoj onih sportskih zgoda koje oralno prepričavaš prijateljima na velikom odmoru i nekih mudrosti koje malo kasnije počnu sjesti.
Autor
Zoran Ferić – ime već poznato svakome tko je bar malo kopao po domaćoj literaturi. Zvuči poznato, zar ne? Bio je gimnazijski prof (ne kao svaki drugi prof – imao je tu neku posebnu crtu, barem oni koji su ga slušali to kažu). Rođen je 1961. u Zagrebu — i to mu se osjeti u humoru i pristupu svakodnevnim temama. Školske godine probijao mu je satirični prst kroz hrvatsku proznu scenu, a onda je, hop, počeo žonglirati romanima i pričama.
Inače, Ferić nije jedan od onih što sjede skriveni u knjižnicama – voli zafrkanciju, bavi se teškim temama s lakoćom. Kritičari ga vole zbog hrabrosti (onaj trenutak kad napiše o stvarima koje bi većina gurala pod tepih). “Sportski život Letećeg Martina” provlači tonske niti koje je već istkao u “Smrt djevojčice sa žigicama” ili “Anđeo u ofsajdu”, samo još djetinjastije, možda razigranije.
Njegov stil? Nema tu suhoparne dosade – spaja humor, ironiju i real-life školske zgode koje osvoje i one koje tvrde da nisu fanovi knjiga. Ferić osvaja i književne nagrade; ali, iskreno, klincima je važnije što zna pogoditi (ponekad bolnu, ponekad smiješnu) točku djetinjstva.
Žanr i književna vrsta
E, sad, što reći o žanru — daj zamisli: roman u kojem se lokalni školski geek pretvori u legendu školskog igrališta, ali i doživi cijeli spektar osjećaja i izazova? Zvuči kao coming-of-age priča, s pravom mjerom sportske drame i svakodnevne realnosti.
Ovdje, dakle, pleše popularna “odrastalačka proza” — nešto kao srednjoškolski Rocky, ali na domaćem terenu: previše blata, previše smijeha i pokoji modar koljeno.
Martina susrećemo kao običnog dječaka iz kvarta, ali kroz njegove nogometne, biciklističke, pa i “talk-šou” avanture, roman usnađuje žanr dječjeg (i omladinskog) romana. Prava stvar za 12+ godina, iako — realno govoreći — i roditelji će se često prepoznati u nekim scenama (klasična suza-smijeh kombinacija kad pogodi nostalgija).
Knjiga fino balansira realističnu prozu s laganom dozom groteske, što znači — nema bajkovitih rješenja, ali uvijek netko izvuče pouku. Ako ćemo strogo gledati pravila književne vrste: ovo je roman, pisan kao niz epizoda, ali povezan zajedničkim glasom glavnog lika (i pokojim sarkastičnim upadom autora).
Za one koji vole etikete: roman za djecu i mlade o sportu, prijateljstvu i, zapravo, svemu onome o čemu odrasli vole mudrovati — kad misle da ih djeca ne slušaju.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah – ova knjiga ne šminka sportski život, nego ga fura kroz blatne ulice, školske travnjake i ponekad baš neugodne poraze. Tko očekuje tipičnu bajku o neumoljivom sportašu – iznenadit će se već nakon prvih par stranica. Ferićove rečenice štipaju za nos, Martin kiksne, opsuje, sanjari (iako je stalno gladan ili ozlijeđen) — i upravo zato ga je lako zamisliti kao ujaka ili prijatelja iz djetinjstva.
Uvod
Martin, zvani Leteći (nećete baš lako pogoditi zašto, osim ako ste nekada gledali lokalni kvartovski nogomet), klinac je iz zagrebačkog kvarta, sasvim prosječan – osim što misli da nije. Zoran Ferić starta knjigu kao netko tko svjedoči vlastitim (i našim) pubertetskim nezgodama — od dosadnih školskih zadataka, preko nespretnih zaljubljivanja, do borbe s roditeljskim pravilima koja su jednako nepopustljiva kao i odbrana na ljetnom haklu. Dašak humora nije samo začin; Martinov svijet prepun je gegova, dosjetki i situacija koje podsjećaju na “one dane kad ništa ne ide po planu” — tipa kad nastane šutnja u razredu upravo dok pokušavate diskretno objasniti razrednom frajeru razliku između ofsajda i dvosmislene poruke.
Zaplet
Sredina knjige je kao prva zimska liga školskog nogometa — malo kaosa, puno entuzijazma, nekoliko povreda (op.a: ego najčešće strada). Martin upada u galamu sportskih natjecanja, upornosti i misterija: zašto svi žele biti najbolji, i kako to da najbolji često ni sami ne znaju što rade? Ključni igrač u ovoj fazi – ljubomora, prijateljstva koja su stvarnija kad se rade redari za vrijeme velikog odmora ili kad dijeliš burek jer oboma fali novac za sladoled. Gomila malih, ali stvarnih pobjeda i katastrofa: prva osvojena medalja, ali i prvi žestoki poraz zbog loše procjene ili glupave greške. Sjetite se onog osjećaja kad svi navijaju, a vi pogodite aut – to je taj zaplet.
Rasplet
Pred kraj — kao finiš dobre trke — Martin skida ružičaste naočale. Događaji više nisu crno-bijeli. Ferić ubacuje twistove: netko iz ekipe odustaje, najbolji frend više ne odgovara na poruke, trener (taj mitološki lik) izgovori napokon rečenicu koja ostaje zauvijek — umjesto medalja dijeli se realnost. Martin učeći kroz vlastite mane i kroz ljude oko sebe, polako shvaća što zapravo znači biti ‘pravi sportaš’. Odrastanje ovdje nema čarobni prolaz — nego je to svakodnevan ‘mekani pad’ i ponovno ustajanje kada najmanje očekujete. Sport je samo poligon za stvarne životne utakmice — izvlači duboke strahove na sunce, ali daje i najbolji osjećaj snage baš kad pomislite da ste gotovi.
Kraj
I onda — BUM — Martin više nije onaj klinac koji je sanjao kako leti dok puca loptu na igralištu. Nije ni savršen, ni popularan — i zapravo, postaje mu svejedno. Zadnje stranice su kao povratak nakon treninga: umorni ste, ali znate zašto ste tu. Ekipa se možda promijenila, neki snovi rasplinuli, ali najvažnije stvari ostaju — upornost, humor i ono nešto što samo pravi kvartovski prijatelji mogu podijeliti. Ferić ne pakuje priču u happy end — ali kad zatvorite knjigu, ostane osjećaj da je Martin, na jedan sasvim svoj način, ipak uspio.
Mjesto i vrijeme radnje
Zagreb. Osamdesete. Već iz prve scene, sve miriše na asfalt, miris zvjezdice žvakaćih i zvuk odlazećih tramvaja. Martin i ekipa—jedna šarena postava klinaca koji žive za ljetne dane iza škole—većinu svojih sportskih bravura smješta na igralište ispred zgrade, ono u kojem mreža za gol služi kao improvizirani biciklistički poligon, a betonske ploče iscrtava kreda. Slažeš li slike iz djetinjstva u glavi? Tu je ta atmosfera: mirislji lipa, trake dresova, daske starog bicikla. Koliko god ti se činilo da možeš pobjeći od škole ili pritiska odraslih, kvart i njegova pravila prate te svugdje.
Vrijeme radnje nije samo „prošlost“ kao da gledaš stari film na vikend reprizi — tu su detalji koji svaki odrasli trenutačno prepozna: zima kad lopta na ledu klizi do druge šake, detalj s prijelaza kad prolazi plavi tramvaj, proljeće radi kojeg se svi sakupljaju na nogometnom kutu do kasno navečer, nekad do izlaska fenjer-rasvjete. Čak se spominje i „akcija Zeleni val“, pa kad netko prvi puta padne na rolanju ili se trka doma jer ga mama zove iz prizemlja, znaš da je sve to smješteno u Zagreb prije pametnih telefona, gdje teku čavrljanja pod prozorom i mahanje kroz zastor.
Tko se sjeća one stare crvene pumpe za gume na kiosku kod Ribnjaka? Baš tamo Martin pokušava prvi ‘wheelie’, zapinjući za popločanu ploču — i naravno cijela ulica to vidi. Sve je u detaljima: kvartovski psi što čuvaju svoj teritorij kraj localnog dućana, miris friško ispečenih kifli iz stare pekare ujutro, prvomajsko roštiljanje na zelenim površinama. Pola sportskih avantura ide uz buku zvona tramvaja, dok druga polovica završava iza škole, u sumrak, kad roditelji izbijaju na prozore s onim ozbiljnim pogledom „vrijeme je doma“.
Radnja ne preskače stvarnost. Vrijeme je pomalo maglovito, ali precizno—pedeset minuta nogometa, deset sekundi djetinse tuge nakon poraza, sati upornosti pod skidanjem lanca s bicikla. Ako si bio barem jednom na kvartovskom turniru, sve ti je jasno: nema “savršene” sjednice, ima samo trenutaka kad ti asfalt i ekipa u isto vrijeme daju krila ili skrate snove.
Znači, Martinova sportska priča nema high-tech terena, digitalnih gadgeta ili roditeljskih navijačkih horova. Ima jedan grad, kvart, dozu betonske prašine, krajolik stvarnog odrastanja. Vrijeme i mjesto nisu kulise—they’re the main character ovdje. I kad zatvoriš knjigu, osta ti u nosu onaj miris starog školskog igrališta.
Tema i ideja djela
Zamisli… Zagreb ljeti, asfalt gori pod bosim tabanima, a svi klincuri kao da imaju neiscrpno gorivo za nogomet, bicikle i izmišljene igre. Upravo tu počinje priča o Letećem Martinu. Tema? Prilično jednostavno—sport, ali ne onaj s TV ekrana, nego onaj koji miriše po znoju, prašini i starim kopačkama, gdje su pobjede i porazi jednako vrijedni jer se računaju samo među prijateljima iz kvarta.
Ferić, kao pravi mag brzih fora, ne skriva ni nesavršenosti—Martin je ponekad nespretan kao žaba na ledu, ali baš zato ga čitatelji vole. Nema slavnih transfera, nema glamura, nema Nike dresova (tako su skupi da su nama iz trećeg B nedostižni kao karte za finale Lige prvaka). Ideja djela provlači se između redaka: sport oblikuje karakter, ali i otkriva što znači pogriješiti pred svima, ili nekad baš iz inata zabiti autogol — jer, hej, tko se nikad nije osramotio na školskom igralištu?
Martinovi trenuci slave najčešće nalikuju dobrom vicu o pehovima—ali, iz svake ogrebotine i izgubljene lopte izlazi malo više ponosa, pa čak i pokoje zrno mudrosti za sljedeći meč. Ferić vodi svoje likove kroz znojna popodneva i neugodne sukobe, gurajući priču i humor i tugu u isti kadar. Više nego sportska biografija, ovo je priča o ekipi, neugodnim porazima i onom osjećaju kad ti već u subotu navečer svi planovi za nedjeljno igralište padnu u vodu jer kiša nemilosrdno lije — i svi živo znaju: najbolje ideje dolaze baš tada.
Na kraju, Ferićev Martin tjera čitatelje da se sjete svog vlastitog kvartovskog terena, da zapitaju: “A gdje sam ja to naučio što znači biti fair ili predati sve za ekipu, makar se padalo i plakalo na beton?” Upravo u toj povezanosti leži najveća vrijednost ovog djela — nije savršenstvo cilj, nego pokušaj, pa i kad završiš izgreban i ljubičastih koljena, znaš da si igr’o.
Analiza likova
Nekad likovi u knjigama bljesnu na prvu, dok vas drugi uhvate tek iz drugog, trećeg pokušaja—ono kad sjedneš na kauč pa skužiš: „Ej, ovaj lik je baš kao moj susjed iz djetinjstva!” „Sportski život Letećeg Martina” skriva cijeli mali univerzum kvartovskih lica, ni previše herojskih, ni tragičnih — taman koliko treba da se u njima prepoznamo.
Glavni likovi
Martin je tu, nema ga smisla zaobići. Onaj klinac s puno entuzijazma i još više pitanja — ponekad želi biti najbolji na igralištu, dok drugi dan proba samo preživjeti sat tjelesnog bez panike u želucu. Martin uopće ne mora glumiti savršenstvo (otkud mu ta potreba da sram pretvori u šalu?); nije neki sportski wunderkind, nema epizodnog nastupa u reprezentaciji, ne dobiva nagrade iz ruku gradonačelnika.
Umjesto toga, skuplja modrice, teniskim lopticama „otvara” prozore gospođi s drugog kata, povremeno staje na žvaku usred utakmice (i tko to uopće spretno odlijepi?), a najglasniji je kad svi već odlaze doma. Njegova borba često nije za gol ili medalju nego za priznanje ekipe ili osmijeh trenera Marka (koji, ruku na srce, uvijek ima spremnu ironičnu opasku za svaki Martinov pokušaj šuta, ali nikad ga stvarno ne izruguje).
Martin ima ogromnu količinu energije kad koncentrira pažnju na nešto što voli, ali i povremenu sumnju u svoje sposobnosti—osobito kad gubi na penale pred cijelim razredom. Nije mu strano preispitivanje gdje mu je granica hrabrosti, ili što znači biti ‘cool’ među svojom ekipom. Upravo te realne nijanse čine Martina najbližim što ćete naći kvartovskom „junaku” — i baš ga zato rijetko tko zaboravlja.
Sporedni likovi
Svi pričaju o Martinu, ali nitko ne zaboravlja Vedrana, najboljeg frenda iz parka, koji će bez razmišljanja podijeliti sendvič, ali i riječ koju drugi baš nisu spremni saslušati. Vedran ima onaj tip ličnosti koji je istodobno tihi vođa i glas zdravog razuma — kad svi idu na balun, on povuče razred na bicikle ili, ako se zakuva, prvi podigne ruku rekavši „ajmo, nećemo se tući oko gluposti”.
Ako je Martin srce, Vedran je sigurno kičma te male družine. Njemu se ostali povjeravaju kad zabrljaju, često skače u pomoć i kad nitko nije gledao, i gotovo nikad ne ističe svoje zasluge. No, kad treba riješiti pravi problem na terenu — poput „tko je kriv za promašeni penal” — Vedran zna diplomaciju, pa rješava ekscentrične svađe bolje nego bilo koji roditelj s iskustvom.
Da, tu je i Petra, koja je češće vođa prepirki nego tihi promatrač. Ispod hladne fasade skriva solidan sportski talent i puno natjecateljskog duha. Zna podići glas, zna i praviti se da je nezainteresirana, ali kad netko padne, prva prilazi s pitanjem „jesi dobro?” Njena su pravila stroga, ali nikad okrutna.
Zanimljivo, kvart ispunjavaju i različiti „odrasli” — trener, poneka brbljava susjeda, pa čak i stroga mama s očima od kojih se ne može pobjeći kad kasniš na večeru — svatko od njih oblikuje scenu za Martinovu svakodnevicu. U tom šarenom društvu, baš svatko ima svoju epizodnu ulogu kad treba donijeti pravu odluku ili pokazati srce.
Odnosi između likova
Već iz prve rečenice između Martina i Vedrana puca energija koju nemaju ni neki stariji parovi kad pokušavaju dogovoriti subotnji ručak. Ne treba puno — dovoljno je jedno „ajde” ili „možeš ti to!” i ekipa je spremna na sve. Nije svaki trenutak bajka—jede se prašina svaki put kad padne gol, povise se tonovi, netko se ljuti što je drugi „varao”, ali do kraja dana sve zaboravljaju.
Martin i Petra? Njih dvoje stalno odmjeravaju snage, ali koliko su često rivali, toliko su i saveznici—ona ga testira, on nju pokušava nadjačati (ili možda impresionirati, kad malo bolje promislite). Iz tih sitnih nadmetanja izlazi najviše naučenih lekcija: kako oprostiti, što znači čuvati obećanje, ili zašto je nekad bolji osjećaj podijeliti pobjedu nego solo slavlje.
Treći faktor u toj priči su stariji — roditelji i trener. Oni istodobno bodre i kontroliraju, više ograničenje nego inspiracija, ali kad Matej, najmlađi iz ekipe, padne i rasplače se, odrasli se uključuju, smire situaciju. Oni kroje granice, ali ne oduzimaju slobodu, osim kad previše zaneseno „ore” po parketu i „zarade” plač kod susjeda s prvog kata (tko je uopće kriv za zadnju razbijenu loptu?).
Tko god je jednom bio dio kvartovske ekipe, zna kako izgleda ta luda dinamika — od svađe do zagrljaja u desetak minuta, od suza do smijeha kad netko upadne u lokvu, pa se svi smiju, uključujući i onoga tko je najmokriji. Svaki odnos u „Sportskom životu Letećeg Martina” djeluje iskreno, i to je razlog zašto se čitatelji često vraćaju baš tim likovima i tim interakcijama, unatoč svim nesavršenostima.
Stil i jezik djela
Nema šale, Zoran Ferić piše kao da ti je najbolji prijatelj iz djetinjstva upravo poslao svoj dnevnik iz osamdesetih—onaj s poderanim koricama i flekom od soka. Tko je uhvatio “Sportski život Letećeg Martina” zna o čemu se radi: nema tu lažne patetike, nema beskrajnih opisa “ljepote odrastanja”. Ferić šamara realnost pred lice, ponekad s toliko humora da poželiš podcrtati svaku drugu rečenicu kemijskom (i možda poneku prepisati prijatelju na stol).
Ovaj stil ne prašta dosadu—rečenice skaču kao djeca po igralištu na Ciglenoj, a jezik se ne stidi biti zaigran, čak ni kad se vraća na one baš neugodne poraze u nogometu (znate već, kad lopta misteriozno završi ispod noge pred svima iz kvarta). Ferić izbjegava učmali školski vokabular. Ubacuje fraze koje ćete čuti iz tramvaja ili s klupice ispred dućana. Pitaš se hoće li Martin pogoditi penal, ali i je li nastavnica stvarno pročitala sve lektire ili je preskočila zadnja dva poglavlja, kao i ti.
U knjizi nema “velikih riječi” ni pretjerano uzvišenih misli; proza je mjerena u decibelima smijeha, ironije i šaptanja s ruba igrališta. Ima tu psovki (umjereno, za realnost kvartovske svakodnevice), ali nikad nepotrebno. Izrazi poput “bio sam mrtav umoran” ili “svi su vikali k’o da je finale SP-a”, toliko su lokalni da gotovo čuješ odjek betona pod tenisicama ili osjetiš miris sira iz bureka rano ujutro.
Stil je žestoko vizualan. Kad Martin pada, osjetiš prašinu između zuba. Kad njegov prijatelj nabija biciklom po makadamu, čuješ zveket lanaca i smijeh s balkona. Odabrane riječi stvaraju sliku svakog popodneva u Zagrebu tih godina, bez lakiranja stvarnosti; ako nešto boli—zna se da boli.
Jedan od najjačih aduta Ferićeva jezika je što dopušta mladima (i bivšim klincima) da se u svakom odlomku pronađu—bilo da ste nekad skrivali žvaku ispod klupe ili da još pamtite osjećaj kiše na licu nakon ljetne utakmice. Ukratko, ovo je jezik koji ne filozofira—više podsjeća na dvosatni razgovor na stepenicama ispod poštanskih sandučića, gdje se važnije osjetiti nego razumjeti. Ferić ne boji zidove, već crta grafite po njima; rezultat je roman koji grize, miriše i ostavlja trag tinte na prstima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad god netko spomene Sportski život Letećeg Martina, uvijek se pojavi ona čudna kombinacija nostalgije i smiješka koji završi na rubu usana—kao kad osjetite miris stare dvorane ili čujete echo školskog zvona. Nije ova knjiga neka sjajna bajka gdje svi na kraju dignu trofej i svi se međusobno tapšaju po ramenu—ne, ovdje vladaju znoj, oguljena koljena i ekipa koja ponekad zna biti okrutna kao prosinac bez snijega.
Martin je na prvoj stranici toliko običan da ga gotovo i ne primijetite. Ali onda krene… Jedan poraz, pa drugi, pa ono čudesno odustajanje usred utakmice. Možda zvuči poznato? Taj osjećaj kad znaš da nisi najbolji na igralištu, ali bokte, trudiš se svejedno. Ferić tu pogodio svaku nespretnu kretnju, svaki neugodni trenutak puberteta. Tko god je trčao nizbrdo za loptom koja je završila na parkiralištu, zna o čemu je riječ.
Priča kroz likove zapravo uporno podsjeća—koliko god si mali u kvartu ili klupi, tvoji dani mogu biti veliki kao Dinamov stadion (ili barem Kačićeva ulica za one iz Novog Zagreba). Čitatelji često priznaju, kao kroz polu–šaljive komentare, da su i sami bili “leteći” kad nisu imali ni pravi bicikl, ni pravo društvo, ni dovoljno samopouzdanja. Upravo zato Martin osvaja—nije superheroj, puno je stvarniji od toga.
Jedan trenutak iz romana posebno zapinje u sjećanju: kad se Martin natječe protiv Petre i nema apsolutno nikakve šanse, ali se na kraju ipak osmjehne. Ta scena možda nema filmski završetak, ali ima okus djetinjstva. Nema tu puno patetike; Ferić vodi likove po rubu zvučnog zida između odustajanja i ponosa—baš kao što svi klincima poželimo da nauče.
A što je s humorom? Nisam još naišao na recenziju koja nije bar jednom spomenula da se netko glasno nasmijao vozeći se tramvajem i čitajući Martina. Kombinacija ozbiljnosti i one školske sprdačine usred “velikih” životnih pitanja pogađa točno tamo gdje treba—među dvobojima za zadnji teren, između dva zvona ili za kuhinjskim stolom dok traje obiteljska rasprava.
Uvijek me nakon Ferićeve knjige uhvati potreba zvati stare frendove iz kvarta. Nisu svi postali sportaši, rijetko tko je čak i ostao zaljubljen u sport, ali svima je ostalo ponešto od onih dana kad je “leti ili padaj” bio jedini plan. To je pravo zlato ove knjige: sjećanje da se važni životni golovi ponekad zabijaju na igralištima gdje nema ni publike ni sudaca.