Što čini “Malog princa” toliko posebnim da mu se ljudi uvijek vraćaju? Ova bezvremenska priča otkriva svijet dječje mašte i mudrosti kroz jednostavne, ali duboke susrete jednog dječaka i njegovih neobičnih prijatelja.
Mali princ donosi priču o dječaku koji putuje s jednog planeta na drugi, susreće razna bića i kroz njihove priče otkriva važne životne lekcije o ljubavi, prijateljstvu i odgovornosti.
Svaka stranica ovog romana nosi poruku koja ostaje u srcu dugo nakon čitanja. Tko god traži smisao ili tračak nade, ovdje će ga sigurno pronaći.
Uvod u lektiru i autora
Svi znaju za Malog princa – no koliko nas zapravo zna tko stoji iza te žute knjižice s crtežom dječaka na naslovnici? Krećući u ovaj svijet, nije lako pobjeći od sjedala knjižnice ni uspomena iz osnovne škole. Autor i žanr? Ajmo otvoriti tu bočicu nostalgije…
Autor
Saint-Exupéry. Eto prezimena koje će zbuniti i najbolje lektire-mahera u razredu (pokušajte to reći brzo tri puta). Antoine de Saint-Exupéry nije bio običan književni lik. On je… bio pilot. Da, baš tako – tip je doslovno letio iznad francuskih planina, a kad nije slijetao negdje u pustinju, bilježio je svoja iskustva. Mali princ? Rođen je dok je Saint-Exupéry čekao pomoć usred Sahare nakon pada aviona. Zvuči kao loš dan na poslu, zar ne?
Ono što većina ne zna – platio je knjigu vlastitim iskustvom. Izdao ju je 1943. u New Yorku (jer u okupiranoj Francuskoj nije mogao), a nekoliko mjeseci kasnije nestao je u borbenoj misiji. Mali princ je njegov oproštajni poklon svijetu, a mnogi profesori ga zovu “pilot koji je naučio čovječanstvu što znači biti dijete.” Osim te knjige, napisao je još nekoliko romana (Primjer? Noćni let, Ratni pilot) no Mali princ je postao klasik.
Usput—ako vam crteži izgledaju kao da bi ih i vi mogli nacrtati na marginama bilježnice, to je zato što ih je Saint-Exupéry stvarno crtao sam. Nisu mu trebali fancy ilustratori ni digitalni efekti da ostavi trag.
Žanr i književna vrsta
Sad dolazimo do onog pitanja zbog kojeg polovina razreda uzdiše na satu književnosti: “Koji je ovo žanr?” Kratki odgovor: bajkoviti roman. No, dajmo malo boje toj definiciji.
Mali princ izgleda kao bajka, zvuči ponekad smiješno naivno, ali pod tom površinom skriva puno više (kao kad pronađeš staru igračku i tek sad vidiš sitne ogrebotine). Ovo NIJE bajka za malu djecu – iako ju djeca obožavaju. Saint-Exupéry kombinira elemente bajke, filozofije i avanture. Ako mislite da je samo zbirka priča za laku noć, razuvjerit će vas scene poput one s lisicom (“Čovjek dobro vidi samo srcem…”).
Roman je pisan jednostavno (barem na prvi pogled!) i prepun alegorija. Zove se filozofska bajka jer pita, ali nikad do kraja ne odgovara – trebaš malo razmisliti. Nećete naći zmajeva ni princeza ovdje, ali ima planeta, ruža, zmija, čudnih odraslih i jednog nasmijanog dječaka s puno pitanja.
Žanr ga čini vječno popularnim: lako ga razumiju djeca, a odrasli, ironično, tek s vremenom shvate poantu.
Ako ste ikad pokušali pročitati “teške” knjige za školu, “Mali princ” se čini kao šalica toplog kakaa usred zime – topao, poznat, ali svaki gutljaj donosi novo iznenađenje.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah – “Mali princ” nije obična knjiga za djecu. On je neka vrst putovnice u svijet pitaš li se ikada kamo su odrasli zagubili dječju znatiželju i što se dogodi kad odrasteš a srce ti ostane malo. I svatko tko je u osnovnoj školi priredio referat iz Malog princa zna koliko je teško ispričati priču… a da ne otvoriš srce.
Uvod
Sve zapravo počinje s pilotom nasred pustinje. Da, nasred Sahare – ne na aerodromu! Zrakoplov mu se pokvari, vode ima “za šest dana”, a društvo mu tek prži sunce i pijesak. No, kad se usljed noći pojavi plavokosi dječak i zamoli ga da mu nacrta ovcu, pilotov život krene posve neočekivanim smjerom. Mali princ nije uplašen, nije nametljiv… Samo – radoznao. Postavlja pitanja za koja odrasli često nemaju ni strpljenja ni odgovora.
Izmjenjuju priče: pilot pripovijeda o svojim (sumnjivim) crtačkim sposobnostima, a mali gost – o svojoj planetici, usamljenoj ruži i vulkanima što ih ponekad “očisti”.
Zaplet
E, tu kreće festival neobičnih susreta – ovce tu nisu samo ovce, nego prave filozofske misterije! Mali princ opisuje svoj dom – asteroid B-612, tako sitan da na njemu može gledati zalazak sunca desetak puta dnevno… Ako okrene stolicu, naravno. Otkriva i kakva je muka biti odgovoran za jednu ružu. Ta ruža, točnije njezine hirovite prohtjeve i trnovitu narav, dugo nosi u srcu.
Ali – što je planet bez putovanja? Princ skače od asteroida do asteroida. Upoznaje kralja koji zapovijeda svemu, ali zapravo nikome. Tu je i umišljeni čovjek kojem treba pljeskati, poslovni čovjek što broji zvijezde “kao imanje” (usput, bio bi hit u svakom bankarskom uredu), pa i šećerni pijanac kojem je neugodno što pije – ali ipak pije! Svaka planeta – novo lice odraslosti, nova lekcija iz apsurda.
Rasplet
Kako se Mali princ spušta bliže Zemlji, atmosfera postaje… pa, gotovo domaća. Evo lisice! Lisica nije samo životinja iz slavonskih polja – ovdje ona postavlja životno važno pitanje: “Što znači pripitomiti?”. Jer, što više poznaje princa, to bolje razumije što znači vezanost, toplina pogleda i odgovornost za drugoga. “Čovjek samo srcem dobro vidi”, mudruje lisica, “ono bitno očima je nevidljivo.” I gle – nije mučno ni kad se upitaš plače li netko zbog tvog odlaska.
U pustinji, gdje i dalje ne radi signal (ni mobitela ni zrakoplova), pilot i princ zajednički traže izvor. Voda mirno teče, ali riječi još snažnije. Na Zemlji, Mali princ konačno shvaća – ruža ga čeka, ničega nema bez nje.
Kraj
Možda, baš kao što su generacije prije tebe, i ti si jednom ostao zamišljen na posljednjoj stranici. “Je li princ nestao? Je li pilot uspio?” Kraj “Malog princa” je kao da netko namjerno ostavi vrata neodškrinuta – jednako tužan i optimističan. Princ odlučuje napustiti Zemlju. Susret s pilotom mijenja i njega i čitatelja; povratak na asteroid prati neobična scena s otrovnom zmijom. Polako, bolno, ali s nadom.
Pilot ostaje sam, crta zvjezdano nebo iznad pustinje, osluškuje svaki smijeh i pita se hoće li idući put ugledati malog prijatelja na svom putovanju. Od tada svaka pustinja skriva mogućnost da nas iznenadi smijeh djeteta i poruku – “Najvažnije se srcem vidi.”
Tko zna? Možda, padneš li ti nekada usred pustinje, znaš nacrtati savršenu ovcu. Nitko ti to iz Malog princa ne može oduzeti.
Mjesto i vrijeme radnje
Evo što često izazove zbunjenost nakon prvog čitanja “Malog princa” — gdje se cijela ova priča zapravo događa? Netko će reći pustinja, netko orbitira u mislima među planetima, netko će spomenuti dječju sobu na nedjeljno popodne dok van pada kiša. Tehnički, radnja stvarno starta usred Sahare. Pilot kiksne s avionom, nema ni signala ni hladnog soka, samo pijesak koliko oko vidi i… mali, znatiželjni gost iz svemira.
Nije baš standardno mjesto susreta, ali Saint-Exupéryjev način opisivanja pustinje stvara osjećaj — kako da to najbolje opišem — prostranosti i tišine koja guta zvuk sata. Tko je ikad proveo sparno popodne u Dalmaciji, zna što znači kad miris vrućeg pijeska izvuče stare uspomene ili pitanja kojih se ni ne sjećaš da ih imaš. Taj detalj, ta praznina, služi kao savršena pozornica. Usred tišine, odjednom razgovori postanu glasniji. Zapravo, kad pažljivo pročitaš, vidiš da je ta pustinja sve samo ne prazna — prepuna je malih čuda, i što je veća tišina, to je glasnija svaka misao.
Sad, što se vremena tiče — ni tu nema dosadne kronologije. Radnja nije zalijepljena za točno određenu godinu. Avijatičarski detalji, ilustracije odjeće, dašak tadašnje tehnologije i naracije smještaju sve nekako sredinom 20. stoljeća. Knjiga je objavljena 1943. Prepoznaje se taj osjećaj iz doba Drugog svjetskog rata: neizvjesnost, čežnja, samoća. Međutim, kad Mali princ naglo preskoči iz Sahare na asteroid B-612, pa skokne do još nekoliko planeta (da, baš skokne, kao dijete u čarobnoj igri skrivača), vrijeme postaje rastezljivo kao žvaka — jedan dan traje minutu, jedna večer cijelu vječnost.
Zanimljivo, što više čitaš, to više osjećaš da radnja zapravo nije vezana ni za jednu stvarnu kartu ili kalendar. Pustinja je jednako bliska osobi zaglavljenoj u gužvi subotnjeg šopinga kao i nekome tko sjedi sam, kasno navečer, s prvom šalicom čaja i čita po tko zna koji put. Možeš biti dijete ili odrasla osoba na tramvajskoj stanici. Mjesto i vrijeme? Gdje imaš dovoljno mira za razmišljanje i kvrgav osjećaj da te svaki redak pita nešto osobno.
Ukratko — radnja “Malog princa” je istovremeno stvarna i sanjiva, odmah sada i tko zna kad. Kao i sve što vrijedi zapamtiti, njezino vrijeme i mjesto su ondje gdje si ti kad čitaš.
Tema i ideja djela
Znaš onaj osjećaj kad sretneš nekoga i pitaš se—što se zapravo krije iza tog pogleda? E pa, Saint-Exupéry u “Malom princu” stalno otvara baš takva pitanja. Glavna je fora cijeloga djela potraga za smislenim odgovorima, ali tako da ih traži kroz sitnice.
Djelo pogađa tamo gdje boli, pogotovo kad odrasli zaborave kako je gledati srcem, a ne samo glavom. Svatko tko je probao objasniti odraslima zašto su im stvari poput prijateljstva važne, zna o čemu pričam (tko to nikada nije doživio, možda zaslužuje diplomu iz realnosti). Oni likovi na različitim planetima? Pravi festival ljudskih slabosti—uzmi primjer onog kralja koji vlada prazninom ili poslovnog čovjeka kojem su zvijezde samo rubrike u tablici. U njima se, isto tako, prepoznaju mnogi iz svakodnevice.
I onda lisica stupa na scenu, a priča prebaci u petu brzinu. “Postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio”—znači, nijedno prijateljstvo nije jeftin pothvat. Imaš osjećaj da ti autor namiguje i šapuće: “Ne zanemari male stvari, one često postanu najbitnije.”
Mogli bismo nabrajati univerzalne poruke ovog romana (ima ih taman koliko i poglavlja), ali ovdje se radi o jednoj—ljepota života skriva se u onome što nije vidljivo na prvu. Dok s jedne strane nudi filozofske crte, s druge donosi pregršt svakodnevnih nelogičnosti uz koje se svi katkad spotaknemo. Ne govori “budi dijete”, nego: zadrži onaj pogled koji ne preskače detalje.
I još nešto—ovo nije priručnik iz mudrosti, iako mu tom etiketu rado zalijepe. Saint-Exupéry, kroz jednostavne rečenice i likove, zapravo poziva sve da ponovno zastanu. Da osjete, ne samo pročitaju. Da pogrešna pitanja ponekad znaju biti najvažnija.
Pa sljedeći put kad, recimo, pogledaš zvijezde ili osjetiš miris ruže, sjeti se kako “Mali princ” baš od tih trenutaka radi cijeli svemir. Smijem li to reći? Nema ispravnog načina za čitanje ove knjige—svatko pronađe svoju temu, svoju čudnu ideju, negdje između redova.
Analiza likova
Vjerujete li da knjiga može biti poput večere s prijateljima, gdje vas svaki gost iznenadi nekom svakodnevnom sitnicom? E pa, “Mali princ” igra tu igru. Likovi nisu samo likovi. Oni su ogledala, vrata, ponekad prave zagonetke. Prije nego što netko nađe rozu ružu u svom vrtu, upoznajmo one koji “Malom princu” daju boju i miris.
Glavni likovi
Mali princ, nije tipičan heroj iz bajke. Usred Sahara pijeska, mali dječak zlatne kose dolazi niotkuda, s pitanjima koja ni odrasli ne vole postavljati. Njegova sposobnost da se divi stvarima poput zalazaka sunca ili obične ruže podsjeća nas na ono što možda prebrzo zaboravimo.
Pilot—da, baš taj kojeg bi bilo tko pobrkao sa Saint-Exupéryjem. Nije on samo pripovjedač, već čovjek s kofere punim nostalgije i slikama iz djetinjstva koje nije nikad posve ostavio. Često priča o tome kako odrasli previše brinu o brojevima (koliko košta sat? Koliko godina ima Taj netko?), a premalo o onome što stvarno vrijedi.
Ruža? Djeluje kapriciozno, osjetljiva je kao motor aviona na -20°C, ali Malom princu vrijedi više od svih zvijezda na nebu. Njezin odnos s njim nekad podsjeća na tango—malo topline, malo inata, ali ni jedno ne zna reći “oprosti” na vrijeme.
Lisica zaslužuje svoj red u dnevniku svakog čitatelja. Mnogi je zadrže u ladici s omiljenim citatima, ponajviše zbog “Čovjek samo srcem dobro vidi”. S njom, priča dobiva onaj miris jeseni kad prvi put shvatimo što je zapravo prijateljstvo.
Ne zaboravimo ni Zmiju… ona nije bauk, već misterij iz djetinjstva koji se ne objašnjava uz čajanku. U Malom princu donosi trenutak kad priča udara u ozbiljno—smrt, oproštaji, nešto što čak ni ruže ne mogu zamirisati.
Sporedni likovi
Kad kažemo da je svaka planeta u “Malom princu” kao hrvatski tramvaj u špici—a svaki putnik ima svoju priču—ne pretjerujemo. Kralj je prvi na putu: voli vaditi naređenja iz šešira, ali nitko ga zapravo ne sluša. Čini se kao šef odjela kojemu fali jedan stvarni podanik pa šefuje sam sebi.
Taština obožava aplauze. Zamislite Instagram influencera prije Instagrama. Gospodar svjetla, palitelj svjetiljki, svakim danom gasi i pali svjetla, tek zato da posluša naredbu. Saturnov poslovnjak broji zvijezde i ne zna što bi s njima, kao netko tko skuplja poštanske marke da ne bi suočio sa samoćom.
Pijanac je možda najtužniji lik—pije da zaboravi sram, stara priča za koju svatko zna neki primjer iz života susjeda. Geograf mapira čuda, ali nikad nije spakirao kofer. Filozof bez putovnice.
Svi oni, premda naizgled komični, u ogledalu daju ponešto svakome tko je ikad stao pred pitanje: Zašto radim to što radim?
Odnosi između likova
E sad, ako ste ikad imali “tišinu” sa starim prijateljem za stolom, točno znate energiju Malog princa i ruže—nerazgovijetna nježnost, puno nesporazuma, ali bez toga se ne raste. Mali princ odlazi; ruža ostaje. No, kad pogleda u zvijezde, vidi njezin osmijeh. Ljubav u klasičnoj “ne znamo kako to funkcionira, ali funkcionira” verziji.
Lisica i Mali princ – ako tražite recept za prijateljstvo, pronaći ćete ga tu. Strpljenje, rituali, izgradnja povjerenja. Lisica ga uči čekanju, ne odgovara na prva pitanja, već pokazuje da dobre stvari dolaze onima koji nisu nestrpljivi.
Pilotov odnos s Malim princem izrasta iz nesporazuma u povjerenje. Pogled kroz ključanicu djetinjstva ponovno otvara vrata koja su bila zatvorena godinama. Kad nestane Mali princ, pilot ostaje, ali svijet više nije isti.
Sporedni likovi? Svaki je kratka priča o granicama i samoći. Mali princ ih promatra bez osuđivanja, ali s pitanjem “Tko ti je ovo smislio?”—zvuči poznato nakon duge birokratske birokracije, zar ne?
Ukratko, odnosi u knjizi nisu savršeni ni jasno definirani. Loki, neuredni, puni boja, baš kao kad pokušavate objasniti nekom zašto ste čuvali roza kamen od ljetovanja 2004.—nema logike, ali ima srca.
Stil i jezik djela
Znate onaj osjećaj kad pročitate rečenicu pa vas ona zapravo pogodi ravno u želudac? Ne zvuči baš kao nešto iz školske lektire, ali Mali princ upravo takve trenutke stavlja na svaki drugi list papira. Antoine de Saint-Exupéry piše kao da sjedi s čitateljem za kuhinjskim stolom, bez prenemaganja, ali s puno poštovanja prema svakoj rečenici.
Riječi su mu kratke, često dječje, malo kao kad klinci iz susjedstva prepričavaju doživljaje s igrališta. No onda, usred te jednostavnosti, pojavi se rečenica koja sve protrese: “Samo se srcem dobro vidi.” Tko bi očekivao filozofiju u jednoj rečenici, i to napisanoj jednostavnim stilom? Tako funkcionira jezik ovog djela — istovremeno topao i britak, kao hladan sok u ljetno popodne.
Ironija i humor? Ima toga, ali nikad na račun drugih… Više se tu radi o suptilnim, ponekad nevjerojatno britkim komentarima odraslog svijeta. Onome tko čita iz perspektive odraslog, takve rečenice ulete nenajavljeno i natjeraju ga da se zamisli. Baš kao kad vam baka nenadano spomene nešto iz vaše prošlosti, pa se osjećate malo posramljeno, a malo ponosno.
Rečenice nisu duge, a dijalozi često liče na igru pitanjem-odgovorom, baš kao što bi mali princ doista i pitao. I pogledajte, nigdje velikih riječi, nema nepotrebnih ukrasa. Umjesto toga, autor ‘crta’ prizore i osjećaje jednostavnim, ponekad poetskim slikama — pilot u pustinji, ruža na planetu, lisica koja šapuće. Sve je lako zamisliti, kao listanje omiljenog albuma sa sličicama iz djetinjstva.
A razmišljate li o prijevodima, većina hrvatskih izdanja pokušava zadržati tu posebnu prirodnost jezika. Nekad to zvuči sasvim lokalno i toplo, nekad malo apstraktno, ali uvijek blisko — kao da slušaš prijatelja ili priču na radio valovima. Nema napora da se svidi svakome, ali nekako, kroz jednostavne riječi, priča pogodi pravu notu.
U konačnici — ajmo biti iskreni, Mali princ komunicira bez komplikacija, baš kao netko tko ti šalje kratku poruku kasno navečer: kratko, jasno i baš tamo gdje treba.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da netko pročita “Malog princa” i ostane ravnodušan—ni dijete ni odrasla osoba. Djelo udara ravno u srž… onih zona koje nas obično uspijevamo sakriti čak i sami od sebe. Neki će reći, kao što je rekao poznanik na pauzi za kavu, da je roman zapravo priručnik za odrasle koji su zaboravili maštati. Drugi se vrate toj knjizi iz godine u godinu—ne zato što nisu shvatili radnju, nego zato što svako novo čitanje ostavi novu ogrebotinu, ili možda zakrpu, na srcu.
Jedan učitelj, primjerice, voli citirati rečenicu “Najvažnije je očima nevidljivo” dok učenicima objašnjava razliku između pameti i mudrosti. S druge strane, neka mama iz susjedstva samo odmahne rukom i procijedi da se najviše pronašla u ruži—nesigurna, zahtjevna, ali duboko povezana s vlastitim svijetom.
Atmosfera romana podsjeća na one stare francuske crtiće s blagom melankolijom u svakom kadru. Boje su pastelne, zvukovi tihi, a događaji djeluju nestvarno poznato. Nitko ne izlazi iz priče isti; čak ni oni najtvrdoglaviji skeptici priznaju da im je barem jednom u životu padao “pijani lampionić” pred očima nakon još jednog susreta s Malim princem.
Ako se nekome dogodi da preskoči pojedinu planetu ili lik, kasnije se nerijetko uhvati kako u kafiću prijatelju objašnjava razliku između Kralja i Taštine, gotovo kao da prenosi tračeve iz vlastitog razreda. Djelo se lako pretače u svakodnevicu—riječi Malog princa često dobiju pravo značenje tek kad zapnu u messengerskoj poruci ili tijekom noćne vožnje tramvajem.
Postoji onaj mali test: tko jednom shvati zašto lisica kaže “pripitomi me”, već je pola života proveo sa smiješkom na licu. Ova knjiga ne ostavlja grandioznu buku za sobom, ali ostavlja trajnu tišinu u mislima, onu koja se ne može ignorirati.
Svaki čitatelj “Malog princa” zapravo piše svoju bilješku o knjizi, bio toga svjestan ili ne—i upravo je u toj osobnoj interpretaciji, u tom malom svemiru između rečenica i osjećaja, njegova najveća snaga.