Jeste li se ikad zapitali kako jednostavna abeceda može pretvoriti u čarobnu priču punu životinja i zanimljivih zgoda? Djeca i odrasli često posežu za Životinjskom abecedom kako bi kroz igru učili slova i svijet oko sebe.
Životinjska abeceda je zbirka kratkih priča u kojoj svako slovo predstavlja jednu životinju i njene osobine, pomažući djeci na zabavan način upoznati abecedu i razvijati maštu.
Ova knjiga nudi više od običnog učenja slova—ona potiče znatiželju i otvara vrata bogatom svijetu životinjskih likova i pouka koje ostaju dugo u sjećanju.
Uvod u lektiru i autora
Neki naslovi jednostavno ostanu u glavi. „Životinjska abeceda“ je jedan od onih koji izazovu osmijeh, čak i ako ste davno napustili školske klupe. Na papiru zvuči kao obična zbirka, ali svako slovo otkriva novo lice, novu priču—i možda sjećanje na djetinjstvo kad je čitanje pod dekom bilo najuzbudljiviji dio dana.
Autor
Ovu neobičnu abecedu osmislila je Ljubica Kolarić-Dumić. Za one koji niječu da znaju imena spisateljica dječjih knjiga—ne osuđujemo vas!—vrijedi reći nekoliko stvari: Prvo, Ljubica dolazi iz Slavonije (tko ne voli malo lokalnog šarma?). Drugo, u njezinim pričama nešto „klikne“, poput onih trenutaka kada na tržnici naiđete na savršen paradajz baš na kraju štanda. Piše pristupačno, ali s dozom topline i vica. Njezine knjige najčešće odabiru učitelji, ali pravu vrijednost otkrijete kad začujete dijete kako se glasno nasmije dok čita o mudroj sovi ili tvrdoglavoj žabi.
Kolarić-Dumić iza sebe ne krije hrpu nagrada ni status superzvijezde, ali na domaćoj književnoj sceni nosi titulu ozbiljne „životinjske“ spisateljice. Njezine priče zvuče poznato, ali baš to iskustvo svakodnevnog pretvara u male čitateljske pobjede.
Žanr i književna vrsta
Zaboravite na epske bitke i zmajeve—ovdje je riječ o prozi za djecu. Životinjska abeceda pripada zbirci kratkih priča (a tko ne voli nešto što može pročitati između dva zalogaja sendviča?). Unutar svake priče, životinje postaju glavni likovi s problemima nalik onima u stvarnom životu—od tvrdoglavosti do sramežljivosti.
Ova lektira spaja elemente basne i priče: svaka životinja, recimo hrčak ili galeb, dobiva karakteristiku koju ćete odmah prepoznati iz vlastitog razreda ili obitelji. Knjiga koristi igrani, razigrani stil i često podvaljuje pokoju pouku—onako kako samo naše bake znaju: bez soljenja pameti, ali tako da ostaneš zamisliti se.
Kratko, ali pamtljivo: „Životinjska abeceda” izazove i osmijeh i pokoju sitnu lekciju. A usput, s lakoćom se prepoznaje razlika između priče i basne, melodija jezika i ritam igre riječima. Ako ste skloni propitkivanju, koja životinja vas najbolje opisuje? Ne brinite, ova knjiga ima slovo i za vas.
Kratki sadržaj
Znaš onaj osjećaj kad listaš dječje knjige i slučajno se nasmiješ jer te naslovi vrate u doba kada su slova abecede imala karakter? E, baš takva je “Životinjska abeceda”. Ovdje slova ne udaraju po stolu, već plešu uz guske, ježeve i – što bi tek na “Ž” rekli žirafe? Idemo raspakirati što se tu zapravo događa, od prve do zadnje stranice — da ne spoilamo, ali malo ćemo ipak!
Uvod
Pogledajte, nema uvoda ovdje kao u Dickensu gdje se zbraja tko je koga naslijedio. Ljubica Kolarić-Dumić od samog je starta, kroz razigrani ton, stavila fokus na djecu koja sjede za stolom, rasipaju mrvice (naravno), ali upijaju slova i priče kao spužvice. Sjećam se, prvi put kad sam knjigu otvorila, zvuk “A” bio je poput uzvika na igralištu, a “B” me podsjetilo na balon koji mi je pobjegao kod bake na selu. Kroz svaku priču provlači se lagana nota humora, bez teških riječi — kao kad mali zeko zaboravi gdje je ostavio mrkvu, a pas ga promatra ispod oka. Prvi dojam: knjiga želi prijateljski uvjeriti čitatelja da nema glupih pitanja među slovima i životinjama.
Zaplet
Sad kad su se slova malo razigrala i likove upoznala, svaki se od njih suoči s izazovom. I to nisu neki veliki problemi – nitko ovdje ne spašava svijet, ali ježić pokušava objasniti medo zašto se ne mora sramiti svojih bodlji, a lisica muku muči s time kako pronaći pravu riječ kad poželi ispričati vic. Cijela abeceda postaje mala izložba osobnosti — pa se “Š” šokira kad ga netko zamijeni sa “S”, a “K” mora objasniti kako krokodil nije ni blizu kao krava (iako joj ime slično zvuči). Autorica tu provlači tanke niti svakodnevnih nesigurnosti, baš onako kako ih djeca proživljavaju kad ne mogu pronaći papuče ili kad je netko iz razreda zabunom prozvan krivcem. Znate onaj osjećaj kad vam je neugodno jer ste drugačiji? E, ovdje je normalno biti neobičan! I baš zato se svi likovi stapaju u priču gdje je svatko prihvaćen, ali uvijek uz neku poštapalicu ili smiješan detalj koji djeca prepričavaju roditeljima za večerom.
Rasplet
Kao što to često biva, problemi nisu vječni. Pred kraj knjige, situacije se otapaju kao sladoled koji bi najradije liznuo i zeko i medo. Jež pronalazi novu frizuru (i to bez odlaska u salon, što je podvig sam za sebe), lisica napokon dobije priliku za ispričati vic — a publika joj iz pristojnosti plješće iako je punchline – pa, više za odrasle. Slova se počnu smijati vlastitim zamjenama, a djeca kroz te stranice shvate da svi griješe, no bolje je nasmijati se tome nego plakati. Učiteljica u razredu vadi knjigu na glasno čitanje, roditelji se nadovezuju na zabavne pošalice i odjednom dodaju svoje priče iz djetinjstva. Svako poglavlje ostavi okus topline, jer nitko nema osjećaj da je “izgubio”, čak i kad mu “Ž” pobjegne ili kad “Đ” pokuca na vrata zadnje minute.
Kraj
Ovdje nema dramatičnog zatvaranja poklopaca — knjiga završava kao prava večera kod bake, s osmijehom i pitanjem “A što ti najviše voliš kod svog slova?”. Autorica pametno ostavlja prostora za novo listanje, jer se svaka životinja može vratiti, možda na drugačiji način, sljedeći puta kada dijete ili roditelj otvori knjigu. Tajna čarolije: kraj nije kraj nego novi početak — i ne pitajte me koliko su puta moji klinci tražili da opet pročitamo poglavlje s nilskim konjem. Nema moraliziranja, nema “priče s poukom” kao etikete – samo nježno gurkanje da budemo svoji, koliko god nam rep bio neobičan ili krzno raščupano. I upravo zato ostaje na polici dulje nego većina lektira koju djeca “moraju” čitati.
Mjesto i vrijeme radnje
Okej, tko nije doživio onu pravu malu školsku gužvu kad se negdje između gumenih bombona i šarenih flomastera otvori lektira poput “Životinjske abecede”? Ako ste ikad čitali priču po slovo, znate — ova zbirka nije vezana za neki izmišljeni planet ni hladnu kraljevsku dvoranu.
Radnja “Životinjske abecede” zapravo se odvija posvuda gdje žive gosti iz naslova: u ježevom grmu, pokraj riječnog plićaka, ispod drveta na brežuljku, ili čak na livadi pred školom. Možda vam je poznat miris kiše kroz otvoren prozor kada pas priča svoju pouku, možda se sjećate šuškanja lišća dok miš otkriva abecedu pod štitom hrastovog lista. Zvuči li vam to domaće? Mnogi bi rekli—baš kao na seoskom igralištu ili u vrtu kod bake, ali ni gradski park nije isključen. Ljubica Kolarić-Dumić zbilja voli staviti priču tamo gdje će je dijete lakše “doživjeti”—zna se, mjesto radnje doslovno viri iz svakodnevnih prizora koji djeluju obično dok ne postanu dom za priču.
Vrijeme radnje? Tu nema jurnjave za satom ni kalendarom. Sve se događa “danas”—ili još bolje, svaki put kad uzmeš knjigu u ruke. Možda je rano proljeće, možda usred ljeta dok crv pronalazi jabuku pod suncem. Više “osjećaj”, nego točan datum. Autorica često stvori dojam kao da je vrijeme stalo taman dok traje priča. Jedan tren riječna luka, drugi tren sunčana livada, a onda tvoje školsko zvono zazvoni.
I, ako pitate djecu, rijetko tko spomene “1976. ili 2022.”—više im ostane sjećanje na miris drvene klupe, zvuk kiše kroz prozor učionice i osjećaj kad slovo K više nije samo slovo, nego savitljiva priča o kuni.
Na kraju dana, nije važno jesu li životinje u Dubravi ili Dalmaciji, u modernom stanu ili na sjeniku. Mjesto i vrijeme radnje postaju ono što djeca (i odrasli, da se ne lažemo), zamisle dok čitaju. Priče, mirisi i zvukovi rastu zajedno s njima—svaki put iznova.
Tema i ideja djela
Nema smisla započeti klasično i dosadno; ova knjiga služi kao neka vrsta nevidljivog mosta između igre i učenja. Ako ste ikad gledali dijete kako uzima prvu slikovnicu, znate da žvače i slike i slova ― i ovdje baš tako ide! U „Životinjskoj abecedi”, svako slovo nije samo znak na papiru, već ulaznica za mini avanture iz stvarnog ili bar uvjerljivo zamišljenog svijeta životinja.
Ideja djela? Možda je najbolje reći: Ovdje su životinje sve, samo ne prolazni likovi. Svaka ima svoj „glas” ― nekad tvrdoglav poput magarca, drugi put umiljat kao mačka koja se mota oko nogu, a ponekad znatiželjan ko pas kojem je svaki miris nova priča (a tko to ne bi volio?). Autorica koristi životinje kao zrcalo: njihovi problemi, želje i svakodnevni nesporazumi itekako podsjećaju na nas same. Nema velikih riječi ni zamršenih poruka; poanta se ponekad prepozna tek kad na sav glas prasnete u smijeh jer vas netko, recimo ona šlampava guska iz slova G, podsjeti na vlastiti gaf.
Što nastavnici najčešće hvale? Knjiga stvara siguran prostor za razgovor ― djeca znaju pričati o svojim strahovima, neuspjesima, čak i malim pobjedama, a ne shvaćaju ni da zapravo „uče”. Zanimljivo, najmlađi često odaberu „svoju” životinju i kroz nju pronađu načine kako prihvatiti vlastite osobitosti (dobro, nekad je to nos kao kod tapira, ali nema veze). Djelo se čita brzo, ali često se vraća na police ― jednom zbog rime, drugi put radi šašavih ilustracija, a uvijek zbog osjećaja da su greške i različitosti baš ono što povezuje sve likove (i ljude).
Ako tražite „tajnu poruku”, evo je: Ne postoji savršen lik, ali postoji savršeno mjesto za svakog tko ponekad zaboravi red slova ili upadne u novu zgodu. I dok autorica ne moralizira, ne može eskivirati toplinu koju svaki lik ostavlja za sobom. Priče iz „Životinjske abecede” nisu tu da poučavaju kao udžbenik, već da daju štih svakodnevnim sitnicama ― i naprave od svakog slova priču koja zaslužuje svoje mjesto u sjećanju.
Analiza likova
E, sad je vrijeme za ono što klinci (i oni koji to samo glume) zapravo pamte — tko ovdje zabavlja, a tko povlači u pozadini? Pripremite se, ekipa, jer u „Životinjskoj abecedi“ nema dosadnih likova. Svako slovo krije priču, ali… priče ne bi bile ni pola tako zabavne da nema baš ovih likova!
Glavni likovi
Glavni likovi u „Životinjskoj abecedi“? Ma zaboravite princa na bijelom konju—ovdje su pravi kraljevi: životinje s karakterom.
Primjerice, Jež — kratak je, živi među trnjem, ali ima srce veće od cijele šume. Gega se okolo, gunđa, uvijek bi mir, ali kad netko zapne, nema čekanja — Jež odmah uskače. Sličan mu je i Zec, sklon skrivanju, ali uvijek brz s idejama (znate onaj tip u razredu koji uvijek ima foru i rješenje, čak dok ga nitko ne traži? To je to).
Ne može se zaboraviti ni Guska. Upamćena po svojoj teatralnosti, voli filozofirati, a sve radi s mnogo pretjerivanja. Ponekad zvuči kao da vodi dnevnik za telenovelu, ali bez tih njenih “oh, neee!” trenutaka pola poante bi nestalo.
Svatko od glavnih likova ima stvarnu osobinu — sramežljivost, povučenost, tvrdoglavost, tvrdokornost ili, poput Sove, mudrost s trunkom sarkazma. Nema kod Kolarić-Dumić mjesta za prazne stereotipe: Jež nije samo oštar, Zec nije samo brzi zbunjeni lik… svatko dobiva minutu slave, često kroz svakodnevne male krize.
Pa, s kime se najviše poistovjećuje mali čitatelj? To ovisi — neki zbog tvrdoglavosti navijaju za Ježa, drugi zbog nespretnosti vole Gusku, a najpromišljeniji viču “Sova FTW!”. Ovdje se karakter ističe kroz pogreške, ne samo kroz uspjehe. I to je ono što ovu ekipu čini nezaboravnom.
Sporedni likovi
Sad ozbiljno: nikad ne podcjenjujte moć dobrog sporednog lika! Oni daju toj životinjskoj družini ono što kikiriki daje kokicama u kinu — savršenu ravnotežu.
Tu je, recimo, Mrav. Mali, tihi radnik, uvijek negdje zuji u pozadini… dok svi trče i skaču, mrav šuti i nosi. Nije glavna zvijezda, ali bez njega bi poneka priča ostala neraščišćena (svi znamo da netko mora pokupiti sve zaboravljene papire).
Onda Pužić — ima samo par redaka, ali kad progovori, razvuče rečenicu tako da zaboravite o čemu je priča počela. Takvi detalji su vrijedni zlata: podsjećaju nas da netko uvijek kasni, ali stigne na svoj način (pozdrav svim sanjarima).
Tu i tamo osvane Mali Vrabac ili Patak, uskoče s komentarom, donesu komadić humora. Ne skaču stalno pod svjetlo reflektora, ali ih uvijek čeka neki redak kad treba ponuditi savjet iz sjene ili objasniti poantu koju glavni lik ne vidi.
Najdraži su onima koji vole “promatrati iz publike” — oni “nevidljivi” likovi koji potiho ispravljaju, popravljaju ili glume smirivače kad netko od glavnih likova ima dramu stoljeća. Klinci nađu prijatelja u svakom sporednom karakteru. Tko voli pravdu, obožava Mrava. Netko tko voli svoj kutak mira, pronaći će Pužića i reći “to sam ja”. Upravo zato su ovi likovi bitni — oni su naša svakodnevica, samo s repom ili kljunom.
Odnosi između likova
A sad prava čarolija — što se dogodi kad se ovi likovi susretnu? Eh, e tu tek počinje igra.
Njihovi odnosi… Ma to je kao da svira bend iz kvartovske garaže. Nekad su u savršenom skladu — poput Ježa i Zeca koji zajedno rješavaju problem izgubljenog ključa, oboje briljiraju kad treba kreativno rješenje. A opet, ponekad netko povisi glas, netko ode uvrijeđeno (Guska, naravno!), a drama traje dok Sova ne povuče mudru granicu, s dozom humora.
Tu su oni dani kad se Mrav i Puž slože da “ne treba žuriti”, pa svi kasne. Ili situacije kad Vrabac razvodni svađu s pokojim duhovitim komentarom pa se svi smiju. Nikad nije dosadno — među životinjama stalno nešto ključa, ali uvijek nauče kako se izvući iz zavrzlama.
Ponekad se u ulogama “voditelja” izmjenjuju — tko god taj dan ima najbolju ideju ili najtvrđi stav, povlači ostale za sobom. Nema stalnog vođe, nema vječnih statista. Sve je dinamično, baš kao popodnevna igra na igralištu — ponekad je tko brži, tko spretniji, a ponekad tko ima više razumijevanja.
Najzanimljivije — svatko unosi svoju osobnost, a iz njihovih odnosa djeca, a i roditelji, lako prepoznaju svoje svakodnevne situacije. Prihvaćanje, neslaganje, pomirenje… sve ih vodi prema jednom: kad padne zastor, i dalje su ekipa. Ima li što ljepše od toga?
P.S. Ako ste se ikad posvađali oko zadnjeg komada pizze — znate točno o čemu pričamo.
Stil i jezik djela
Ne znam jeste li i sami u djetinjstvu crvenili kad se pred razredom zaglaviš na slovu Ž, ali „Životinjska abeceda“ zapravo od toga napravi cijeli spektakl. Jezik? Ma, kao da priča najbliža prijateljica iz ulice—toplo, blisko, ponekad potpuno šašavo. Autorica ne koristi teške riječi ili komplicirane rečenice; sve teče nenametljivo, s dosta mjesta za igru riječi. U jednoj priči jež raspravlja s vrapcem, a vaš osmijeh raste bez da shvatite.
Atmosfera je totalno opuštena, kao kad čuješ djecu kako viču ispod prozora—nikad nije sterilno, uvijek ima te neurednosti i zaigranosti. Zvuči poznato? Kad priče završe, često ostane osjećaj kao nakon dobre fore na školskom hodniku—nitko te nije “poučavao”, ali si nešto upamtio.
Neki su dijelovi puni igre i rime—nije rijetko naići na rečenice tipa: „Guska guguće, a jež žmirka“. Djeca to odmah prepoznaju, pa često požele ponoviti naglas. Ponekad se u dijalozima pojave lokalizmi ili sitne šale koje odraslima izmame sitni smiješak. Time knjiga dobiva poseban okus; stvarno je lako zamisliti malog školarca u Požegi kako je dobar dio toga već čuo na igralištu.
Bez moralnih lekcija upakiranih u teške riječi—umjesto toga, osmijeh i lagana pouka prokliznu kroz humor. Uspijeva biti zabavna i “pametna” bez onog osjećaja da ti netko prodaje mudrost na žlicu. Ako ste čitali „Grgu Čvarka“, znate što mislim—osjeti se ona domaća nota i prirodan ritam rečenica koji opušta i klince i roditelje.
Jezik i stil knjige još su jedna potvrda da nelakirani, “životinjski” pogled na svijet ponekad najbolje sjedne baš među knjige za djecu. Nema tvrdih pravila, ali ima puno srca i lokalnih začina. A djeca? Oni te priče često zavole dovoljno da ih prepričavaju još godinama nakon zadnjeg susreta sa slovima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tog odraslog – ili klinca s ozbiljnom kolekcijom flomastera – koji nije bar jednom zastao na naslovu „Životinjska abeceda“ i pomislio: Okej, što ovaj put radi jež? Od prve do zadnje priče, jasno je da autorica ne klizi u zamku dosadne bukvice, nego se već na prvoj stranici vidi da ovdje nema mjesta za „sad ćemo naučiti slovka“ suhoće. To je kao da te netko pozove na doručak pa ti umjesto pahuljica servira palačinke u obliku životinjskih repova. Nije mala stvar.
Iako knjige za djecu često skliznu u školske zadatke u stilu „smisli koju životinju voliš i duboko razmisli zašto“, ovdje likovi stvarno skaču sa stranica. Čak i kad ne znaš što bi sa sobom, Vjeverica natjera čitatelja da se sjeti one frke kad je kasnio na autobus, dok Jež dobro podsjeti na sve one zimske dane kad se sakriješ pod jaknu i šutiš. Nije sve u pouci – ponekad je najveći dojam osmijeh kad vidiš kako se Guska glupira na način koji podsjeća na susjedovu mačku (da, mislimo na tebe, Lili).
Djeca kao najbolja publika – a tko više voli prepričavati nego prvašić s čokoladom u džepu? – često biraju ovu zbirku za ponavljanje. Knjiga stvara dojam sigurnog mjesta, kao igralište gdje su pravila jasna ali apsolutno sve može ispasti smiješno. Odrasli čitatelj izvuče iz priča onu tajnu notu nostalgije na djetinjstvo, možda čak i zaboravljeni miris starih slikovnica ili zvuk lista koji šuška pod prstima dok traži omiljeno slovo.
Posebna je stvar — i rijetka danas — što knjiga ne navija previše na stranu „moraš biti dobar“ nego nježno tapka čitatelju po ramenu i daje prostora za mane, pogreške i još više radoznalosti. Stvar je u osjećaju – svaki lik ima svoje male slabosti, ali baš zato su bliži stvarnim ljudima. Dapače, nekad je baš simpatična smušenost Puža ono što djecu nasmije najviše.
Ne može se zaobići ni humor. Nije onaj tipični „sad ćeš se smijati“ stil, nego više diskretne mudrolije kakve baka šapne za stolom ili onaj tren kad shvatiš da crtani jež može biti tvrdoglav baš kao stariji brat. Cijela knjiga diše jednostavnošću, ali u isto vrijeme ispod površine čuči puno onih malih detalja koji uljepšaju dan – i djeci i odraslima. Pogotovo kad se čita naglas pred spavanje, s lampicom koja baca sjene po zidu i prepolovljenim bombonima pod jastukom.
Sve u svemu, „Životinjska abeceda“ ne pokušava biti savršena. Umjesto toga, ostavlja mjesta da se svaki čitatelj negdje prepozna. Ma, i to je sasvim dovoljno za čistu peticu.