Tko god se ikad osjećao zbunjeno tijekom odrastanja, lako će se prepoznati u svakodnevnim zgodama i nezgodama Adriana Molea. Ovaj roman nudi svjež pogled na izazove tinejdžerskih godina, ali i na humor koji se krije iza svakodnevnih briga.
Novi jadi Adriana Molea prate britkog i duhovitog tinejdžera kroz njegove školske, obiteljske i ljubavne probleme, prikazujući kako se nosi s nesigurnostima i apsurdima odrastanja u suvremenom društvu.
Kroz njegove dnevničke zapise otvaraju se pitanja koja zanimaju svakog mladog čovjeka, a istovremeno pružaju priliku za osmijeh i razmišljanje. Tko želi razumjeti što zapravo muči Adriana, na pravom je mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Pa tko još nije čuo za Adriana Molea? Ovaj (doslovno) šlampavi britanski tinejdžer već desetljećima zbunjuje i zabavlja školarce—i ne mislite da samo hrvatski klinci uče napamet njegov urnebesni dnevnik. Ima nešto magično u tom njegovom pisanju želja i briga… Možda zato jer zvuči kao netko iz naše ulice, a možda je razlog i autorica koja je sve prepoznala godinama prije nego što smo imali vlastite jadikovke u mobitelu.
Autor
Prošla je i jedna kraljica, ali Sue Townsend je ostala kraljica britanskog humora kad je klinac iz radničke obitelji preko papira otvarao dušu. Townsend (pravim imenom Susan Lillian Townsend… Zvuči ozbiljnije nego što je ona zapravo bila, kunem se) nije imala glamuroznu prošlost – odrasla je u Leicesteru, radila je razne poslove, brinula o obitelji, a tek u 30-ima počela ozbiljno pisati.
I tu ide najbolji dio… “Adrian Mole” nije bio planiran kao veliki hit. Townsend je najprije isprobala lik Adriana u lokalnim kazališnim skečevima. Onda su se upalile lampice publici, pa izdavačima, pa apsolutno svima koji su makar jednom bili pubertetlije. “Tajni dnevnik Adriana Molea” objavljen je 1982., a nastavak—naš “Novi jadi Adriana Molea”—stigao je 1984. godine, kad je britanski New Wave harala radio postajama, a jugoslavenske su majke tek otkrivale grašak iz konzerve.
Townsend nije stala samo na dvije knjige—Adrian se vratio nekoliko puta, uvijek s novom godinom više i novim pitanjem o smislu svijeta. Iako sama Sue nije doživjela starost svoga junaka (preminula je 2014.), njezin humor i oštra empatija i dalje izbijaju iz svake rečenice.
Žanr i književna vrsta
Nema tu mudrovanja—ovo ti je čistokrvni roman, i to iz perspektive nesigurnog (ali zabavno nespretnog) adolescenta. Priča? Piše se sama… doslovno, jer je sve napisano u formi dnevnika. Čitatelj jede paštetu iz limenke s Adrianom, pati zbog prištića i nada se frazerskim uspjesima u školi. Radnja se ne zapliće oko spektakularnih događaja: svaka glupost može biti drama dana.
Po književnim definicijama, ovo je “dnevnički roman”, ali iskreno, tko bi odolio liku koji zapisuje kako ga muči veličina nosa ili propast ljubavne veze s Pandorom? Žanrovski—satira i humor, ali moderni čitatelj pronađe tragove psihološkog romana, pa čak i društvene kritike: od roditeljskih svađa, loših obrazovnih sustava, pa do generacijskih jazova. I dalo bi se napisati ozbiljan rad o tome, ali nek’ sve stane u rečenicu: Adrianov život izgleda kao neuredna soba jednog prosječnog tinejdžera iz bilo kojeg grada.
Jesi li nekad, onako samo za sebe, zapisivao osam dana iste tuge pa zaboravio gdje ti je rokovnik završio? E, zato “Novi jadi Adriana Molea”—knjiga za svakoga tko zna koliko može boljeti obični dan puberteta.
Kratki sadržaj
Ako ikad mislite da je vaš dan katastrofičan, upoznajte Adriana Molea—čovjeka koji može pretvoriti običan doručak u dramu vrijednu Oscara (ili barem Nagrade za književno hrabro srce). Knjiga „Novi jadi Adriana Molea” vodi nas kroz labirint pubertetskih frustracija bolje nego ijedan YouTube vodič za preživljavanje tinejdžerskih godina.
Uvod
Adrian nije samo još jedan tipični tinejdžer s prištićima i kompleksima—on ima talent zapisivati apsolutno svaki gaf, nesporazum ili ‘totalni debakl’. Prva stranica? Odmah ste uvučeni. On komentira sve—od političkih kriza osamdesetih (tko se sjeća Tatcherice?) do svog vječnog jada radi dosadne škole i obitelji koja nikad nije dosadna kad vam najmanje treba uzbuđenje. Mnogi u razredu obožavaju rap i novu glazbu, a Adrian bilježi u dnevnik svoje borbe s modom, školskim tijelom i… pubertetom, naravno. Ako osjetite val neugode sjećajući se vlastite mladosti, znajte da ste naišli na pravog vodiča.
Zaplet
A onda, kao da školske muke nisu dosta, usred svega—BANG!—Ronald Reagan i Margaret Thatcher gospodare naslovnicama, dok Adrijan doma vodi vlastite hladnoratovske sporove sa sestrom i pronicljivom mamom. Školski testovi pretvaraju se u poligon za preživljavanje (“Ako ne dobijem četvorku, gotovo s mojim snovima!”). Raspad roditeljskog braka, pa idemo, reci naglas ako nisi i sam drhtao pred sličnom dramom? Ljubavna nesigurnost? Da, Pandora bi se rasplakala gledajući njegove pokušaje s Pandorom (da, stvarno se zove tako). On gleda kroz prozor i sanja—o njoj, o sreći, o manje neugodnim vestama.
Stalno ima osjećaj da ga nitko ne razumije (a tko nije mislio da je najveća žrtva školskih dana—ruku gore!). Svi crtaju svoje grafikone ‘starenja’, a Adrian piše eseje o frustracijama i nedoumicama, ponekad se pitajući zašto je biti mlad toliko komplicirano. Da su tada postojali TikTok komentari, sigurno bi objavio status: “#jadnikdana”.
Rasplet
Možete zaboraviti tipični happy end—Ovdje rasplet znači da Adrian preživljava PONOĆNE napadaje anksioznosti jer ga roditelji uvjeravaju da sve prolazi (da, baš). Doslovno, katastrofa slijedi katastrofu—psiholog dolazi u školu, a on pokušava ostati ‘hladan’ dok istovremeno srlja u sve zamislive društvene zamke. Naravno, to ni izbliza ne ide kako je planirao.
Kad Pandora privremeno odluči da “možda ipak niste idealan par”, Adrian tone u svojevrsnu melodramu vrijednu turske sapunice—sve bilježi, izračunava gubitke i dobitke, dok pokušava pronaći smisao u svijetu odraslih koji djeluju kao da ni sami ne znaju pravila igre. Dolazi proljeće, kvizovi i testovi stiskaju jače, a on nailazi na povremene trenutke radosti kad shvati da je netko iz razreda zajebaniji još i od njega (iako to nikad ne priznaje naglas).
Kraj
E sad, nije “kraj” ovdje neka točka na kraju rečenice. U njegovom dnevniku ‘kraj’ znači novi početak. Da, Adrian nikad ne dobije odgovore na sva svoja pitanja—zar itko od nas uopće uspije? Zadnje stranice pune su opisa sitnih pobjeda i još sitnijih poraza koji se nižu kao šareni bomboni (ili one grozne bombone iz ruksaka nakon škole). U tom kaosu pogrešaka i slabih školskih ocjena, stoji iskreno pitanje: mogu li dani postati jednostavniji ili, kako on to piše, „hoće li ikad pubertet biti kul”?
Ako ste ikad spalili zadaću ili zaljubili se u ‘nedostižnu’ osobu na drugom katu, znate točno zašto Adrian ostaje bezvremenski heroj. Čak i kad zatvorite knjigu, kao da ste odrasli barem malo—ili ste barem naučili kako se preživjeti kad sve oko vas ide naopako… i to je sasvim dovoljan happy end, zar ne?
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Englesku osamdesetih… Nije priča smještena u glamurozne londonske kvartove, niti ćete naići na luksuzne vile ili turističke apartmane s pogedom na Temzu. Adrianov svijet zapinje negdje između običnih engleskih ulica, mirisnih pekara gdje svako jutro prolazi školskim putem, i sive školske zgrade koja više podsjeća na scenografiju iz starih serija BBC-ja nego na raznobojni svijet mladih sa Tiktoka danas.
Radnja romana živi u imaginarnom gradiću Leicester. Domaći će prepoznati lokalni šmek: gradski buvljak, kvartovsku knjižaru, i školski dvorište puno prastarog grmlja, uvijek održavanu (ali nikad dovoljno udobnu) sobu u kući Moleovih—a gdje ćeš veće drame od one kad ti roditelji preuređuju kuhinju dok ti prolaziš kroz pubertet! Baš tu, uz oronule pločnike, crtice iz Adrianovog dnevnika postaju stvarnije nego ijedna reklama za instant juhe ili “savršen engleski doručak”.
Vrijeme radnje? E, tu možda nastaje zaplet za svakog tko nije proživio osamdesete—taj energični, ponekad kaotični, ali zasigurno luckasti period pun neon odjeće i loših političkih odluka. Tih godina Margaret Thatcher caruje britanskom scenom, mame peglaju traperice slušajući ABBA-u ili The Police. I dok neki sanjaju europske prijestolnice, naš Adrian se bori s testovima iz matematike, kao i iznenadnim posjetima rodbine koji (naravno!) upadaju za vrijeme omiljenih TV emisija.
Sve se događa između tipičnih engleskih zidova, na klupama pred trgovinom koristeći komadić papira umjesto skupog mobitela (tko je tada uopće znao za pametne telefone?!), i naravno—u dnevniku gdje običan datirani zapis postaje mini sapunica iz stvarnog života.
Je li ovo univerzalna priča o odrastanju u dosadnom gradiću ili slika jednog tipičnog britanskog kvartovskog puberteta? To ostavi čitatelju da odluči.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad razmišljali zašto je baš Adrian Mole preživio (i uspio osvojiti simpatije čitatelja diljem svijeta), odgovor vam može iskočiti direktno iz njegovih navika—tinejdžerska nesigurnost upakirana u humor. Sjećate se kad ste mislili da sav nemir puberteta jedino vama sruši dan? E pa, Sue Townsend piše iz tog istog kaosa. Glavna tema ? Odrastanje i sve neugodne, smiješne i često sramotne situacije koje dolaze u paketu s adolescentskim godinama. Adrian, kroz svoj dnevnik, guli svu tu površinu i pokazuje kako to zapravo izgleda kad odrasli nikako ne uspiju pročitati misli mladih.
Dobro, možda ste očekivali neko veće filozofsko pitanje. Ali cijela ideja romana zapravo je osvježavajuće jednostavna—prikaz stvarnih problema uz lagani sarkazam, puno ironije i dozu britanskog humora (onog za koji ni Netflix još nije snimio seriju vrijednu originala). Townsend, s guštom, stavlja Adriana pred svakodnevne prepreke: roditeljski razvod, komplicirane školske zadatke, prijateljstva koja znaju zaboljeti i, naravno, ljubavne intrige koje često završavaju katastrofom.
Da, ovo je roman koji možeš pročitati iz kauča, kroz smijeh i uz pokoju “glavu u jastuk zbog srama” scenu. Djelo istražuje i društvene teme—ekonomske krize, političke nepravde, učiteljski nemar. Ako nekad upalite stare vijesti iz 80-ih, čut ćete iste probleme, što je još jedan dokaz o genijalnosti teme: mijenjaju se godine, ali mladenački jadi preživljavaju sve reforme.
No ono što roman izdiže iznad prosjeka, nije samo oštra kritika društva ili popis problema—već osjećaj bliskosti i istinitosti. Tko nije barem jednom doživio osjećaj da mu roditelji neznaju baš ništa? Ili onaj strah od ispita, totalno krivo obojene kose ili prerano poslanoj zaljubljenoj poruci? Upravo je ta iskrenost ideja vodilja cijelog djela, što daje Adrianu status kulturnog fenomena—on je dečko koji se nije bojao priznati da je izgubljen, ali se nikad nije prestao nadati boljim danima.
Na kraju, iako nema gotove recepte za uspješno odrastanje (tko ih ima?), roman nudi utjehu svim generacijama koje shvaćaju da je put do zrelosti često posut glupostima, gafovima i sitnim poniženjima… ali baš zbog toga vrijedi svaku zabilješku u dnevniku.
Analiza likova
Seriozno, jeste li ikad pročitali dnevnik koji vam nije digao krvni tlak i natjerao vas da se sjetite vlastitih pubertetskih drama? S “Novim jadima Adriana Molea” ekipa likova toliko je živa i (ponekad frustrirajuće) stvarna da nije ni čudo što ih generacije učenika pamte i (ne) vole. Ajmo zaviriti u njihovu svakodnevicu, pokupiti neki savjet… ili barem naučiti kakve fore ne prolaze kod roditelja ili simpatija.
Glavni likovi
Možda ste očekivali da će Adrian Mole biti samo još jedan literarni pubertetlija s klasičnim problemima s prištićima, ali Sue Townsend ga gura znatno dalje. Njegova priča ima neprikladno puno sarkazma, samosažaljenja i filozofskih tajni—uostalom, tko drugi mašta o poetskoj karijeri dok tjera majku da prestane pušiti i planira spasiti svijet istim tempom? Adrian razmišlja više nego neki odrasli, piše još i više, a brine se… pa, brine se oko svega.
Njegova majka Pauline iznenađujuće je otporna na njegove pokušaje savjetovanja i stalno gradi nove faze svoje neovisnosti. Otac George vječno vuče mješavinu tuge i zbunjenosti dok pokušava pohvatati konce života (i ljubavnih avantura) koji mu izmiču već u prvim rečenicama romana. Pandora? E, ona dolazi iz one kategorije nezaboravnih simpatičnih pametnica koje istovremeno bodre i lome srca – Adrijan ima s njom više emocija nego zadaća iz matematike tijekom godine. Svaki glavni lik ima svoje mane i slabosti, od Adrianove nesigurnosti pa do Pandorine filozofske potrebe da bude u pravu… pa tko ne bi volio takvu ekipu?
Sporedni likovi
Ovako, ako ste u školi pokušavali srediti svoje prijateljstvo taktikom “tko s kim sjedi na kemiji”, onda znate koliko su sporedni likovi bitni za zaplete. Barry Kent – tipični školski nasilnik – balansira mržnju i fascinaciju kod čitatelja. S jedne strane, redovito maltretira Adriana, a s druge… pa, čak i on povremeno pokazuje slabost za poeziju i nešto nalik prijateljstvu.
Zatim, gospodin Lucas je susjed “u prolazu”, no tek kad se pojavi, sve se mijenja – uključi nemire u kućanstvu zbog opravdane (ili ne baš opravdane) bliskosti s Adrianovom majkom. Kao kulisa za obiteljske tenzije tu je i bake Mole – dragocjena žlica starinske mudrosti, ali i kritike.
Naravno, ekipa iz škole i s ulice—od najboljeg prijatelja Nigela do raznih nastavnika—ništa ne prepušta slučaju. Svatko od njih pogura (ili sruši) Adriana baš kad je najmanje spreman. Bilo bi previše da ih sad sve imenujemo… ali svaki ima svoj “potpis”: netko je stručnjak za tračeve, drugi za podvale, treći za skrivanje pod klupom.
Odnosi između likova
Baš kad pomislite da će nešto krenuti “po planu”, odnosi u ovom romanu izvuku neki novi as iz rukava. Primjer: Adrian i Pandora nisu samo tipičan par iz razreda – oni filtriraju sve: filozofiju, politiku, ljubav i domaći zadatak. Čim Pandora nešto izjavi, Adrian prevrće očima, ali i srcem, licitirajući vlastitim samopouzdanjem koje često pada ispod ništice.
Odnos Pauline i Georgea Mole podsjeća na ono što zovemo “roller coaster” – mirni trenuci traju koliko i kifla u školskom ormariću, a svađe iskaču nenajavljeno, često zbog sitnica. No, kad zagusti, znaju pronaći jezik pomirbe (ili barem ironije).
Adrianov odnos s Barryjem Kentom daje poseban ukus – klasična napetost između žrtve i “faca” ne prolazi bez prevrata. Barry možda i preuzme ulogu nevoljenog junaka kad stvari krenu po zlu, što je pravo iznenađenje.
Naposljetku, odnosi prema školskoj ekipi, bakama i susjedima uvijek se kompliciraju uoči velikih događaja – ispita, rođendana ili novog političkog skandala u susjedstvu. Ti odnosi ponekad puknu, a ponekad zalijepe sve nesigurnosti natrag – što je, složit ćete se, prilično autentično iskustvo za svakog tko je ikada pokušao “odrasti” u istom kvartovskom okruženju.
Stil i jezik djela
Zamislite dnevnik u kojem svaka rečenica škripi od nesigurnosti — dobrodošli u svijet Adriana Molea! Sue Townsend nije štedjela na autoironiji; njezin stil piše direktno iz glave zbunjenog pubertetlije, onako kako bismo i sami ponekad sročili svoje misli, ali se ne usudimo izgovoriti naglas. Rečenice kratak, ponekad nabacan ritam — baš kao kad pokušavate sve misli istresti iz glave u nekoliko sekundi (tinejdžerska panika pred test, poznato?).
Autorica vješto koristi svakodnevni žargon jednog britanskog (ili bolje rečeno, univerzalnog) klinca. Tu nema velikih književnih fraza — samo “bome”, “kriv sam”, “mrzim zadaću!” Kad Adrian opsuje ili prenaglašava (“Promijenit ću svijet… čim mi prođe prišt!”), teško je ne nasmijati se i ne prepoznati nekog iz razreda, ili barem samoga sebe iz školskih klupa. Urbana legenda kaže da su britanski autori skloni suhom humoru, ali ovdje se kombinira s gorko-slatkim trenucima samopropitivanja.
Jezik romana ne zazire od satire. Townsend preuveličava školske “drame” i političke sitnice; kad Adrian komentira lokalne izbore, zvuči jednako dramatično kao kad opisuje svađu s roditeljima. Ovakav rezak kontrast daje tekstu ritam — malo smijeha, malo “ajme, stvarno je ovo bio moj pubertet”.
Zanimljivo, Townsend se igra s formom — dnevnički zapisi daju prostoru za brze promjene tona. Jučer je bio sretan dan, danas propast zbog Pandore i kemije. Sve je nabijeno pop-kulturalnim referencama osamdesetih; čitatelj možda neće pohvatati ime svakog TV showa, ali osjeća atmosferu kao da sjedi negdje u polupraznom pubu, dok vani pada dosadna engleska kiša.
Ako ste očekivali dosta ozbiljnih rečenica ili dubokih filozofskih analiza, bolje ipak izvadite stari primjerak “Zločina i kazne.” Ovdje glavni jezik piše život: pun grešaka, brzih zaključaka i one prijeko potrebne iskrenosti zbog koje roman i dalje oduševljava svaku novu generaciju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko prvi put zagrize u “Nove jade Adriana Molea”, lako je pomisliti da ga čeka još jedan tipično školski zadatak—ali tko god je odrastao uz mamin grah ili posuđenu kasetu iz videokluba, zna o čemu Townsend zapravo priča. Roman ima onaj domaći štih svakodnevnog kaosa koji podsjeća na hrvatske kvartovske zgode devedesetih—samo ovdje pada engleska kiša, a ne jugo pred polaganje mature.
Atmosfera dnevničkog zapisa djeluje toliko blisko da je gotovo nemoguće ne povući paralelu s vlastitim pokušajem pisanju “tajnog dnevnika” (zaboravljenog u ladici uz neplaćene račune od Telekoma). Adrianove brige, ma koliko bile šaljive, zvuče poznato—svatko tko je pokušao impressirati simpatiju čudnim parfemom ili spojio pogrešne čarape prije škole pronaći će komadić sebe u njegovim stranicama. Čak i klasična potraga za identitetom kroz gluposti i gafove pošteno nas podsjeća koliko su pubertetske dileme univerzalne—bez obzira govoriš li “britanski” ili “kajkavski”.
Ne može se zanemariti ni Townsendin humor—suh, ponekad škakljiv, ali uvijek pogođen. Posebno fascinira kako autorica vješto balansira između satire i topline: jedan trenutak čitatelj se smije Adrianovim lamentacijama nad čudnim problemima (tko nije mislio da ima opasnu bolest jer ga boli grlo?), a već sljedeći trenutak vraća se obiteljskoj borbi i osjećaju da nikome nije jasno “kako mu je”. Sličan osjećaj usamljenosti vjerojatno zna svaki tinejdžer iz bilo kojeg školskog hodnika u Hrvatskoj.
Zanimljivo je kako roman, iako ima etiketu “lakog štiva”, otvara mnogo važnih pitanja. Od odnosa s roditeljima do prijateljskih netrpeljivosti i malih poniženja zbog modnih promašaja, djelo prkosi površnosti. Nema velikih lekcija, ali pruža osjećaj nekog neizrečenog razumijevanja. Nije svačiji humor šalica čaja, ali za hrvatske čitatelje, pogotovo one odrasle uz članske iskaznice gradske knjižnice i posuđene primjerke “Zlatokose”, tu uvijek ima nešto poznato.
Na koncu, “Novi jadi Adriana Molea” nisu samo priča o britanskom pubertetu—više su tople, nesavršene, pomalo kaotične bilješke iz svakodnevnice koju su osjetili svi koji su jednom bili nespretni, zbunjeni i uvjereni da im nitko ne drži stranu. Da, lako je smijati se Adrianovim gafovima, ali još je lakše pronaći vlastite između redaka—i zato ovaj roman, bez obzira na generacijski jaz ili adresu, ipak dobro leži baš svakome tko voli knjige s dozom iskrene, nesavršenosti svakodnevice.