Zašto jedna gostioničarka privlači toliko pažnje u svijetu talijanske komedije? Mirandolina, glavna junakinja Goldonijeve drame, svojim lukavstvom i šarmom ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Njezina priča otkriva složene odnose, društvene igre i borbu za neovisnost u muškom svijetu.
Gostioničarka Mirandolina je komedija Carla Goldonija u kojoj poduzetna vlasnica gostionice koristi svoj razum i šarm kako bi odoljela udvaranjima plemića, istovremeno štiteći svoju slobodu i dostojanstvo.
Svaka rečenica ove priče skriva više nego što se na prvi pogled čini, a Mirandolina je lik koji ostaje u sjećanju dugo nakon što zavjesa padne.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite tipično ljeto u Veneciji: galebovi se deru, more smrdi po ribi, a negdje između dva brbljava trgovca i nestašnog plemića, Mirandolina sipa vino u minijaturne čaše. To je svijet Carla Goldonija—talijanskog maga za komedije i društvene igre, gdje pametna gostioničarka prolazi kroz život kao da igra šah protiv cijelog stoljeća.
Autor
Što reći o Goldoniju, a da ne zvuči kao profesor iz osnovne škole? Odrastao je, čini se, čitajući priče na glas iz kuharice… Samo, umjesto recepata, pisao je obrasce ljudskih odnosa. Carlo Goldoni (1707. – 1793.) bio je pravi težak za maskama—živio je u Veneciji, odakle vuče živopisne scene, pa čak i kad je pobjegao u Pariz, nosio je sa sobom taj beskrajni venecijanski šušur.
Njegove komedije uvijek su imale onu dozu ironije, s likovima koji zapravo žele obične stvari: tanjur dobra gulaša, malo ljubavi, još manje briga. Ako ste ikad u djetinjstvu čitali “Gostioničarku Mirandolinu” samo zato jer morate—Goldoni ima odgovor na pitanje zašto se ljudi upuštaju u najnevjerojatnije odnose, osim ako nije zbog besplatne kave.
Priča se da je lik Mirandoline inspiriran ženama koje su Goldoniju servirale večere, ali i jezik (i onu značajnu podignutu obrvu) svaki put kad bi netko pokušao iskoristiti njihov trud. Na kraju, Goldoni u Mirandolini crta što znači biti na svom, kad svijet očekuje da si uvijek dama za stolom. Da, možda je bio majstor pisanja, ali uz to i majstor uočavanja sitnih gesti kojima ljudi otkrivaju više nego što bi htjeli.
Žanr i književna vrsta
Sad, ovo nije još jedno predavanje o “klasifikaciji djela”. Ali, ne možete baš pričati o Mirandolini, a da ne spomenete komediju karaktera. Goldonijeva Mirandolina, to je čista komedija manira—nije ni tragedija u nastajanju, ni sjetna melodrama—već je urnebesni prikaz svakodnevnih mentalnih borbi običnih ljudi, ali s više začina i smijeha.
Gostioničarka Mirandolina pada pod dramski žanr, ali nemojte tražiti modernu sapunicu: ovdje su šale pametnije, dijalozi brži, a pouke skrivene između redova. U djelu se prepliće element komedije karaktera (o, da—Mirandolina, grof, markiz, svi u svojoj ulozi, ali svi iznadprosječno tvrdoglavi) i situacijske komedije (ne postoji dan kad gostionica miruje, uvijek se nešto kuha—ponekad doslovno).
Zanimljivo je što je Goldoni izbacivao maske koje su dotad vladale talijanskim kazalištem, pa su likovi u “Mirandolini” prvi put prodisali kao pravi, slojeviti ljudi. Zvuči dosadno na papiru, ali kad pročitate kako Mirandolina s par rečenica zakuca velika imena društva na zemlju, skoro poželite ponovno pročitat lektiru—čak i ako ste već odrasli i nemate nikoga tko vas gleda ispod naočala.
Ako tražite primjer komedije koja nudi više od površnog smijeha, baš kao što bi pravi ljubitelj stare venecijanske pjace stajao i promatrao prolaznike—”Gostioničarka Mirandolina” jeste ta zaigrana lekcija iz života.
Kratki sadržaj
Zamislite staru venecijansku gostionicu – one teške zavjese, miris svježe pečenog kruha, stalni žamor gostiju. E pa, upravo tu počinje priča o Mirandolini, ženi koja zna kako okrenuti svaku situaciju u svoju korist i još se pritom nasmijati. Ako mislite da je ovo samo još jedna dosadna drama iz lektire – čekajte malo, stvari brzo postaju neočekivano zabavne.
Uvod
Mirandolina nije tipična vlasnica gostionice; ona radi sve suprotno od očekivanog. Kod nje svakog gosta čeka osmijeh, ali i dobro odmjerena riječ. Radnja se smješta u Veneciju, ali ne onu iz vodiča za turiste, već punu dosjetki, prepucavanja i sitnih spletki. Mirandolina s lakoćom balansira zahtjeve svakodnevnog biznisa – i to u svijetu gdje muškarci misle da su uvijek korak ispred žene. Njezinu gostionicu posjećuju svakakvi likovi – od simpatičnih razmetljivaca do onih koji traže više od večere.
Zaplet
Baš kad pomislite da se sve vrti oko dobre hrane i vina, u priču ulijeću dva slobodoumna udvarača – grof i markiz. Oba uvjereni da su neodoljivi, oba toliko predvidljivi da bi ih prepoznali i u mraku. Mirandolina, naravno, ne kupuje njihove sitne trikove. Istovremeno, u gostionicu pristiže i neobični vitez – on tvrdi da prezire žene više nego kišne dane u veljači. No, Mirandolina se ne zadovoljava klasičnim odgovorima. U trenutku kad svi misle da je – eto, sad – netko osvojio njezino srce, ona sve okreće u svoju korist.
Što radi? Spaja svoje šarmerske poteze s britkom dosjetljivošću. Vitez, koji je prvotno hladan kao škripava željezna vrata, ubrzo gubi glavu za Mirandolinom. Na sve strane – kaos, ljubomora, iznenađenje. I da, svaki od svojih udvarača ona izluđuje na svoj način, tako da svi dolaze do ruba živaca dok ona i dalje ostaje – smirena i korak ispred.
Rasplet
Dok publika misli da zna kako igra završava, Mirandolina izvodi svoj najveći trik. Ispadanje iz takta? Ni govora. Kad vitez više ne može sakriti osjećaje, upravo tada Mirandolina povlači crtu. Njezin potez – neočekivan, ali toliko dosljedan njezinom karakteru. Odbacuje mogućnost da postane nečija „osvojena nagrada“ i daje svima do znanja da ona određuje pravila. Udvarači, zbunjeni kao da su upravo ispali iz loše talijanske sapunice, uviđaju da su podcijenili protivnicu.
Usput, Mirandolina se prisjeća i svog vjernog sluge Fabrizija – čovjeka koji cijelo vrijeme tiho pomaže i s kojim razmišlja o ljubavi, ali bez predstave za publiku. I taman kad mislite da će pasti novi uljez ili dramatična scena, Mirandolina završava svoje predstave – bez lažnog sentimenta, ali s više poštovanja prema sebi nego što bi joj itko mogao dati na poklon.
Kraj
Na kraju, sve maske padaju. Mirandolina izabire Fabrizija – nije princ na bijelom konju, ali je jedini koji ju doživljava ravnopravno. Markiz i grof napuštaju gostionicu praznih ruku, možda bogatiji za pokoju životnu lekciju. Vitez, zbunjen i „slomljenog ponosa“, napokon priznaje poraz pred ženom koja mu je dokazala da nije svaki klišej i stereotip baš tako lako održiv.
Nema velikih parada, ali ima tihe pobjede. Mirandolina – uvijek svoja – zadržava gostionicu i samopoštovanje. Gosti? Pa, svi oni koji su nešto naučili o ponosu i predrasudama sigurno će zaviriti još koji put, ali ovaj put znajući da su u svijetu koji vodi ona, s osmijehom i – ništa manje važno – s glavom na ramenima.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad poželjeli zaviriti iza kulisa stare Venecije i osjetiti onaj poseban miks mirisa, zvukova i šušura talijanskog grada na vrhuncu slave – pogodili ste adresu. Goldonijeva “Gostioničarka Mirandolina” nikad nije bila tek obična komedija; ovaj komad donosi živi presjek gradskog života gdje se svaka zavjesa diže upravo u — pogađate — jednoj vrlo prometnoj venecijanskoj gostionici.
Zamislite prizor: Kroz vrata neprestano ulaze gospoda iz svih krajeva Italije, miriše na svježe pripremljenu kavu i začine, sve škripi od života, a u zraku visi onaj poseban osjećaj previranja… Koga ćete zateći za stolom? Tu se miješaju markizi s tipovima u pohabanim kaputima, dok Mirandolina, prava gospodarica situacije, vodi ples.
Vrijeme radnje? Eh, tu nema fency digitalnih satova – sredina 18. stoljeća, taman dok je Venecija bila središte zabave i trgovine, a ulogu “kafića” igrale su upravo ovakve gostionice. Onaj tihi zvuk čamaca što zapljuskuju kanale lako bi mogao doći s ulice ispod Mirandolininog prozora – sve je puno malih, osobnih drama, uzavrelih emocija i prave, ljudske borbe za mjesto pod suncem (ili barem za udoban stol uz kruh i vino).
Ako ste očekivali sjajne palače s kristalnim lusterima – prevarili ste se. Ovjde se igra u prizemlju, među običnim ljudima, gdje se svaki susret broji, a noći provode uz svjetlo svijeća i šaputanja gostiju s raznih krajeva Europe. Ponekad, čini se, ni Mirandolina nije sigurna gdje završava gostionica, a počinje njezin osobni prostor – komentari stare sluškinje dođu kao soundtrack svakodnevnog meteža.
Tako prostor i vrijeme nisu tek okvir za radnju, nego pravi suigrači – oni oblikuju likove, izazivaju spletke i tjeraju sve protagoniste da otvore karte pred putujućom publikom. Venecija nije samo kulisa, ona je glavni sastojak začinskog mixa što Mirandolinu čini onakvom kakva jest.
Tema i ideja djela
Što se uopće skriva iza Mirandolininog stalnog osmijeha dok mijesi nove porcije polpeta za svoje goste? Nije to samo šarm i dosjetka—ova drama igra na puno dublju kartu. Kad se čovjek malo bolje zagleda, glavna tema zapravo jest borba za samostalnost (i ne, ovdje ne mislim na odlazak u dućan bez popisa). Mirandolina sve radi sama—vodi posao kao prava gazdarica, odgaja goste kao mali razred živahnih školaraca i, najvažnije, ne dopušta nikome da joj kroji sudbinu umjesto nje.
Goldoni ovdje čačka po pitanjima slobode, dostojanstva i rodnih uloga. Biste li vi stalno slušali markiza kako se žali što je ostao bez mirisa jastuka ili grofa koji pokušava platiti ljubav u srebrnjacima? Nije ni čudo da Mirandolina ima dovoljno petlje da okrene cijelu situaciju u svoju korist. Ideja djela? Pokazati da samostalne žene nisu mit, čak ni u vrijeme kad “gazdarica” znači više od naslova na vrata gostionice.
Tu se usput mućka još nešto: Goldoni na tanjuru servira ironiju društvenih odnosa. Zamišljeni viteški ponos vitezova pretvara u komične marionete, a prava moć – ona leži u rukama onih koji znaju kad progovoriti i kad mudro šutjeti. Baš poput one situacije kad u Veneciji prolomi večernji pljusak, a Mirandolina spremno donese toplu čajanku, privuče sve goste oko stola i mirno promatra kako njihove maske polako klize.
Priča nije neka bajka o princezi koja čeka trenutak za bijeg – ovdje princeza piše vlastita pravila. Glavna poruka? Neovisnost nije luksuz već nužnost, a snalažljivost vrijedi kao cijela škrinja dukata. I ako vas netko idući put pita što je zapravo tema Gostioničarke Mirandoline, mirno odgovorite – to je kudikamo više od naganjanja između zavodnika i gazdarice, to je predstava gdje žene, prvi put, jasno i glasno vode glavnu riječ.
Analiza likova
Moram priznati, tko očekuje klasičnu podjelu na “junake” i “negativce” — zaboravite. Goldoni odmah baca čitatelja usred venecijanske vreve, gdje gostioničarka nije tek pozadinska figura, već lice s karakterom, humorom, i ponekom tajnom na dnu džepa pregače. A društvo oko nje…? Ne možete ih propustiti.
Glavni likovi
Eh, Mirandolina — žena zbog koje Venecija miriše na zavodljivu ironiju i svježe skuhanu kavu. Ona nije samo šefica gostionice, već prava “glavna faca”, i to bez suvišne galame. Sposobna je, brza na jeziku i još brža na smicalicama kad joj udvarači počnu kružiti oko stola.
Uz Mirandolinu, ne može se preskočiti nesretni Fabbrizio. On je taj vjerni sluga, uvijek spreman na pomoć, i jedini koji prema Mirandolini ne dolazi s unaprijed smišljenim planom o braku ili osvajanjima. Ako vam je ikad trebao primjer strpljenja na razini budističkog svećenika, tu ga imate.
Ajmo dalje — grof Albafiorita. Kakva figura! Čovjek voli velikodušno dijeliti novac, ali što mu vrijedi bogatstvo kada mu Mirandolina svaki kompliment vrati kao bumerang? Svega mu ne nedostaje osim prave taktike.
E sad, ne smijemo zaboraviti ni markiza Forlipopolija koji se, budimo realni, više oslanja na svoje “plemstvo” nego na bilo kakve stvarne osobine. Nos visoko, džep sve tanji, a uvjerenja čvrsta kao stara cipela što je previše puta prošla venecijansku kaldrmu.
Na kraju, tu je vitez di Ripafratta. Bogat, bahat, alergičan na ženske čari… ili barem tako misli do pola predstave. Ne gubi on samo srce — gubi i reputaciju tvrdoglavca otporna na ljubav, i to pred vlastitim prijateljima.
Sporedni likovi
Goldoni nije škrtario kad je sporedne likove birao. Dvije “pseudo-plemkinje”, Ortensia i Dejanira, svježe iz nekog jeftinijeg kazališta, navlače maske i pokušavaju biti ono što nisu — dame uglađenog društva. Smijeh je zagarantiran svaki put kad pokušaju udijeliti savjet ili se na brzinu “prošvercati” kod Mirandoline za besplatnu večeru.
Možda najzabavniji međusobni duel vode upravo one — iako sve dogovaraju, često jedna drugoj podmeću klipove, poput rivalstva sestara u drami na RTL-u. Da im netko danas da Instagram račun, živjeli bismo za njihove storyje.
Tu su i putnici, trgovački i plemićki, koji kod Mirandoline svraćaju. Neki bi samo toplu postelju ili tanjur dobre juhe. Drugi su došli “uhvatiti priliku” upoznati zvijezdu gostionice (spoiler: rijetko im uspije).
Čak i najtiši likovi, poput Ville, služe za naglašavanje svakodnevice — kao kad susjed u mahali nikad ne progovori, ali svi znaju da je tu. Ove mikro-pojave čine gostionicu živom — kao pjena na espresso šalici u zoru.
Odnosi između likova
Ako ste ikad sjedili uz prozor kafića i slušali tuđu svađu, znate što vas čeka kod Goldonija. Dinamika, tenzije, humor… sve se prelijeva iz šalice u šalicu.
Mirandolina i Fabbrizio? Povjerenje, ali s dozom frustracije. On vjeruje njoj, ona ponekad zaboravi koliko mu znači. Nije to romansa sjećaš-li-se-prvog-pogleda, već odnos građen na rutini, ritualima, i štipaljkama s rubljem u dvorištu.
Vitez i Mirandolina — ta igra mačke i miša mogla bi trajati trilogiju. Prvo zabava, onda nervoza, pa na kraju on kapitulira, i to pred cijelom gostionicom. Nema boljeg osjećaja nego gledati nepobjedivog kako se preda — sve pod kritikama, šalama, i ogovaranjima ostatka društva.
Plemići? Grof i markiz; stalno u nekoj mini-utrci tko će ostaviti bolji dojam. Kad god jedan ponudi zlato, drugi izvuče titulu. U stvarnosti, obojica gledaju Mirandolinu kao nagradu — ali ona se na to samo smije i okreće ploču.
Pseudo-plemkinje stalno muljaju iza leđa “pravih” gostiju: dok planiraju udaju, potajno komentiraju svaki Mirandolinin potez. Da netko transkribira njihove razgovore, mogli bismo izdati knjigu “Venecijanske spletke za početnike”.
Zapravo, ova gostionica toliko vrvi mikro-odnosima da se publika doslovce osjeća kao redovni gost, uvijek s pićem u ruci i pričama na izvol’te. Goldoni zna — najbolje drame nastaju kad ljudi jednostavno budu ljudi.
Stil i jezik djela
Od svih mogućih iznenađenja koje „Gostioničarka Mirandolina“ nudi, jezik djela uvijek je na vrhu – kao kad konobar usred gužve pronađe baš savršen stol za vaše društvo. Goldoni baš ne voli zapletena filozofiranja. On priča jasno, a zvuk riječi podsjeća na čaše što zveckaju zadnjeg dana karnevala. Da, koristi se svakodnevnim jezikom, gotovo razgovornim, punim talijanskih (a tko bi rekao) uzvika, doskočica i onih sitnih, skrivenih podbadanja što razigraju atmosferu.
Mirandolina ne izvlači dugačke monologe iz šešira, već se iga s riječima kao što ugostiteljica izvuče osmijeh iz zadovoljnog gosta. Razgovori često zvuče kao da ste zatekli stare znance kako prepirkom razbijaju dosadu u kutku venecijanske gostionice. Ništa od teatralnog napuhivanja – gotovo da čujete šapat lokalnih tračeva ispod formalnih dijaloga. Riječi ponekad zarežu, ponekad maze, ali uvijek, baš uvijek, svaki lik zvuči kao pravi čovjek s ulice, a ne kao figura iz muzeja.
Zanimljivo je kako se dinamika jezika mijenja – kad progovara vitez, padaju ukočene replike, ali kad Mirandolina uleti sa svojim komentarima, odjednom sve poprimi lakoću kao da gledate komediju na tržnici, a ne na pozornici. Njezina pronicljivost i brzina govora služe kao oružje, a humor je začin – često suptilan, ponekad začuđujuće oštar.
Ne može se ne osjetiti venecijanska svakodnevica u svakom retku – mirisi pržene ribe, zvuci gondolijera, pritajene žalbe gostiju, ali i britke opaske slugu. Goldoni majstorski balansira između pisanog jezika i živog govora – kao da su replike skupljene direktno iz bučne gostionice i pretočene na papir, svježe i nefiltrirane, sa svim lokalnim bojama.
Ponekad neki čitatelji očekuju starinsku patinu, ali „Gostioničarka Mirandolina“ osvježava, štipa i pogađa – i za to je najviše zaslužan taj lepršavi, ponekad prkosni jezik koji čini da Venecija doslovno izlazi iz svake rečenice.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko spomene “Gostioničarku Mirandolinu”, onaj tihi smijeh obično najprije odjekne među ljubiteljima starih komedija. Nije to ona bučna zabava ni suvremeni reality show—ali, ako je čitaš bez žurbe, iznenadit će te koliko je već u 18. stoljeću bilo prostora za malu osobnu borbu i humor. Mirandolina, uvijek tri koraka ispred svojih gostiju, pokazuje onaj tvrdoglavi šarm koji danas često obožavamo kod fiktivnih likova—zamisli modernu poslovnu ženu s poprilično izbrušenom ironijom na jeziku.
A kako Goldoni plete te scene? Djeluje kao da sjedi za susjednim stolom i promatra cijelu kavansku predstavu. Dijalozi su živahni, nisu nimalo naporni, često nose promišljene podvale i pokoji dvosmisleni osmijeh (i to prije nego kava stigne na stol). Sve to nekako podsjeća na razgovor kakav čuješ dok sjediš u prometnoj zagrebačkoj kavani subotom ujutro—život udara na sva zvona, a ispod smijeha ipak leži kritika vremena.
Jedan lokalni profesor književnosti nedavno je rekao da su Mirandolinu žene prvi put masovno počele uzimati kao uzor tek kad su se pojavili ženski poduzetnički klubovi. Zvuči ludo, ali ima istine. Nije li ova gostioničarka zapravo influencerka 18. stoljeća? Sve rješava riječima, bez šminke i filtera, a pritom vješto izbjegava upasti u zamke svojeg društvenog okruženja.
Što je meni baš upalo u oko? Baš ta mješavina topline i rezolutnosti. Mirandolina nije zatvorena ni osjećajima ni duhovima prošlih ljubavi, ali ne gubi glavu ni pred najraskošnijim gestama plemića. I uvijek pazi da joj srce i posao budu na sigurnom—tko god se pojavio pred vratima njezine gostionice.
Zanimljivo, ako usporedimo ovo djelo s današnjim serijama poput “The Marvelous Mrs. Maisel” na Amazonu, vidjet ćemo da se malo što promijenilo—duhovite, slobodne žene i danas privlače jednaku publiku, samo su kave skuplje. U svakoj sceni Mirandolina daje jasnu poruku: ne trebaš nositi periku ni titulu da bi imao(la) moć.
Ponekad se uhvatiš kako kraj poglavlja čitaš još jednom, tražeći one sitne natuknice i igre riječima koje si prvi put možda preskočio. I to je možda najveća čar knjige—opušta te, ali ti i dalje ne dozvoljava da postaneš pasivni promatrač. Goldoni stalno zadirkuje, ali uvijek s poštovanjem prema svojim likovima i njihovim malim, ali tvrdim pobjedama.
Ako ga još niste, svakako uzmite ovu knjigu u ruke tijekom hladne zime uz šalicu čaja. Ispod lagane zavjese smijeha krije se širok spektar osjećaja—baš kao i pod stropom jedne nevelike venecijanske gostionice.