Tko nije barem jednom poželio pobjeći u svijet mašte kad stvarnost postane preteška? “Beskrajna priča” Michaela Endea nudi upravo to – putovanje u fantastičnu zemlju Fantaziju gdje su granice određene samo maštom čitatelja.
“Beskrajna priča” prati dječaka Bastiana koji ulazi u čarobnu knjigu i postaje ključni igrač u borbi za spas Fantazije od nestajanja, proživljavajući pustolovine koje mijenjaju i njega i svijet oko njega.
Oni koji tragaju za dubljim značenjem lako će prepoznati kako ova priča otvara vrata pitanjima o identitetu, hrabrosti i moći mašte, ostavljajući svakoga da se zapita što bi on učinio na Bastianovom mjestu.
Uvod u lektiru i autora
(Tko je, zaboga, prvi uopće pomislio napisati knjigu o knjizi koja ima moć pojesti stvarnost? E pa, Michael Ende, naravno! No prije nego što zaronimo dublje… evo kako su njegovo ime i naslov “Beskrajna priča” postali hit na policama srednjoškolskih lektira — i ne, nije zato što je svaki profesor fan zmajeva.)
Autor
Iz Njemačke nam je stigla prava književna zvijezda — Michael Ende. Zvuči skoro ozbiljno, ali ovaj tip znao je začiniti svijet dječje, pa i odrasle, književnosti kao rijetko tko. Rođen 1929. kraj Münchena, odmalena se šuljao između kazališta i književnosti — nije džabe baš njegov tata bio poznati slikar. (Fun fact: Jedan od rijetkih autora čija je mašta, kažu, bila zarazna poput gripe tijekom zime.) Prijatelji su ga zvali Mick, no većina knjižničara njegdje iz Trešnjevke ili Novog Zagreba pamti ga kao autora “Momebe”*, ali “Beskrajna priča” odvukla ga je do Oscara za bajkovitu literaturu. Nije stao samo na Bastiana — “Momo”, “Domišljati gospodin Fox”… čovjek je baš znao kako rastaviti djetinje snove na proste faktore, ali bez onog smaračkog dociranja. Umro je 1995., ali njegova faširana mašta i dalje živi — svaka knjižnica, svaki razred, svaki lik kao da mu je produžetak.
Kad netko može natjerati klince da briju na čitanje knjige… zna da nešto radi dobro.
Žanr i književna vrsta
Eh, sad — probaj ukalupiti “Beskrajnu priču” u jednu ladicu. Nemoguća misija, vjeruj! Zvanično, roman; a podžanr… bajka ili fantasy. No pravi znalci kažu: “Ovo ti je roman-bajka-pustolovina-sve-u-paketu”. Tekst se igra s granicama mašte i stvarnosti kao mačka klupkom vune (probaj ne zamisliti Bastianov pogled kad prvi put shvati da ga likovi iz knjige – vide!).
Knjiga vozi paralelne svjetove, baca klinčeve u carstvo Fantazije, pa onda natrag na prašnjave police stvarnosti, i nije stala dok nije probudila u svakome ono malo dijete koje još uvijek vjeruje da je sve moguće. Stil? Onako, živahan, brzi dijalozi, malo filozofije tu i tamo. Sam roman naravno dolazi u paketu s impresivnim usporedbama, a svaki čitatelj — i onaj od 13 i onaj od 53 godine — ima osjećaj da baš on još stigne spasiti Fantaziju.
I da pitaš deset različitih ljudi koji je to žanr, dobit ćeš najmanje pet potpuno drugačijih odgovora. To ti je, zapravo, Michael Ende i htio — uzdrmati sva pravila i još ih omotati sjajnim slovima.
Kratki sadržaj
Ima li tko tko još nije u nekom kutku knižare ili na filmskom ekranu naletio na Bastiana i njegovu – da iskoristimo stari, ali provjereni izraz – beskrajnu priču? E pa, ovaj odlomak ne nudi samo prepričavanje lanca događaja; sve je upakirano s trunkom nostalgije, baš kao ona stara ilustracija na omotu knjige koja miriše na djetinjstvo.
Uvod
Bastian Baltazar Bux, dječak s previše pitanja i premalo samopouzdanja, skriva se jednog kišnog dana u prašnjavoj antikvarnici, dok mu torba klizi s ramena. Knjiga – zove ga, doslovno. “Beskrajna priča”, tvrdi naslov u reljefu. Njemu se svijet čini sivosmeđim, a školske brige se množe brže od udžbenika u ruksaku. I eto, uzme knjigu, kao da mu je suđeno. Skriva se na školskom tavanu, otvara prvu stranicu i – ako ste ikad poželjeli pobjeći iz vlastite kože na jedno popodne – prepoznat ćete taj osjećaj.
Zaplet
U Fantaziji, zemlji ideja i legendi, stanje je – blago rečeno – dramatično. Carica je bolesna, a “Ništavilo” – neka vrsta tame što izjeda boje, mirise, sjećanja – širi se kao zima bez kraja. Atreju, mladi ratnik koji drži do časti više nego do vlastite frizure, dobiva zadatak za koji se nitko ne bi prijavio ni pod razno: pronaći spas za cara i cijelu zemlju.
Bastian nekako ne može prestati čitati, a likovi iz Fantazije postaju njegovi jedini saveznici dok svijet izvan tavana klizi u zaborav. U knjizi, Atreju jaše Poštara Srebrnog Zmaja, upoznaje luckastog zmaj Fuchura i suočava se s gmizavcem Gmorkom, što zvuči kao ime iz crtića, ali voli filozofirati o strahu. Svaka nova epizoda izgleda kao test za Bastianovu hrabrost pod dekom – i Atrejevu u Fantaziji.
Rasplet
Stvari, naravno, nisu tako jednostavne – nikada nisu, zar ne? U jednom trenu Bastian shvaća da nije samo čitatelj, nego sudionik (i doslovno – likovi ga zazivaju imenom). Ništavilo prijeti usisati sve, a jedina nada leži u tome da Bastian da novo ime Djetinjastoj Carici. Tko nije zadrhtao na toj stranici, vjerojatno spušta knjige čim nestane wi-fi!
Kad napokon prelomi i poviče ono “Mjesecoče!”, Fantazija ne nestaje, nego se – evo iznenađenja – stvara iznova. I sad dolazi trenutak kad se dječaci pretvaraju u junake: Bastian dobiva Aurin, amajliju s dvije zmije, i postaje tvorac novih svjetova. Super, jel’ da? Pa… ne sasvim.
Kraj
Eh, nema sretnog završetka “po špranci”. Bastian, s moći stvaranja priča pod prstima, upisuje vlastite želje i griješi (ispunjava ih, ali cijena je – gubitak uspomena na stvarni svijet). Svaka nova pustolovina, od susreta s Xayide (da, ona s rogom na čelu) do traženja vlastite hrabrosti, stavlja ga pred ogledalo koje nije uvijek blago.
I evo ga: postoji samo jedan izlaz – sjetiti se tko je ispod svih maski. Povratak kući nije povratak na staro, nego dođe kao buđenje iz sna gdje su emocije jače, a stvarnost dobije nove boje. Bastian vraća Aurin, pamti što je važno i usput, kao da ništa nije bilo, ipak odrasta.
Tko je čitao i nije osjetio knedlu, taj je valjda pročitao samo sažetak na internetu – ili je baš, baš dobar u skrivanju osjećaja.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite zagušljivu, zaboravljenu antikvarnicu – miriše na stare knjige, prašina leti zrakom kad prođete kroz vrata, a vlasnik se doima kao da već desetljećima nije izašao van. Upravo tamo, u jednom kišnom njemačkom gradu (ne, nije točno rečeno kojem, ali svi smo ga nekad prošli u prolazu), Bastian prvi put uranja u čudesnu pustolovinu. Ulica je samo kulisa; u biti, prava magija započinje među policama, pri slabom svjetlu iznad stola od oraha.
Ali pričekajte—ne ostajemo dugo u svakodnevici! Fantazija je glavni ring ove priče. Kad Bastian prelista prve stranice, svijet oko njega nestaje kao mobitel bez signala. Sve postaje moguće: šume što šapuću, prostrane stepe gdje se čuju galopi (ono kad misliš da ti srce iskače iz grudi), gradovi s tornjevima što nestaju u oblaku magle, iskrivljena ogledala na dvorovima, pa čak i čudovišta na granici sna i jave. Nema dosadnih pravila fizike – stvari se događaju zato što netko zamisli da mogu.
Vrijeme u Fantaziji? E, tu stvari postaju zabavne. Zaboravite satove i kalendare – nekad minuta traje kao cijela zima, a ponekad godine prolete u trenu. U Bastijanovom pravom životu sve staje na nekoliko sati i kiša pada neumorno, dok u Fantaziji događaji čine da posao “brzog metka” zvuči sporo. Ovdje se sve miješa: prošlost, sadašnjost i ono što bi moglo biti. Stvarna vremena postaju nevažne sitnice kada pokušavaš spasiti svijet snova.
Na kraju, iako je Fantazija ono što svi pamtimo, ni jedan put u njoj ne vodi daleko od polica prašnjave trgovine i Bastijanove čežnje za bijegom. A kad sunce jednom proviri kroz prozor antikvarijata, sve ostane zamotano negdje između mokrog gradskog asfalta i granica mašte. Gotovo kao kad se probudiš iz sna pa se još pitaš je li bilo stvarno.
Tema i ideja djela
Okej, zamislite da vas netko pita: “Čemu sve te avanture u ‘Beskrajnoj priči’? Zašto se Bastian gubi u Fantaziji?” Nije to baš samo još jedan dječji roman za usputno listanje na zadnjoj polici knjižnice. Ende ovdje igra na duge staze—mašta nije bijeg, nego alat kojim klinac poput Bastiana zapravo traži smisao kad mu školski hodnici postanu premali.
Priča zapravo vozi nekoliko traka odjednom (kao tramvaji na Jelačić placu). Jedna traka—osobna potraga za identitetom. Što ga duže promatramo u Fantaziji, to je jasnije da Bastian (i čitatelj uz njega) testira granice vlastitih želja. Nije ovdje samo stvar u spašavanju zemlje iz bajke; on se suočava s pitanjem tko je zapravo kad mu Nitko drugi ne govori tko treba biti. E sad, imaš Fantaziju—svijet od ideja, snova, i lomljivih misli. Ende se tu poigrava: granica između mašte i stvarnosti puca, ponekad tako jasno da te natjera da se štipneš (varam li osjećaj sjećanja na prve stranice knjige ili ih stvarno pamtim?).
Ali ima još nešto—ta knjiga je maleni revolt protiv dosade. Kad ti stvarnost postane siva, Fantazija nudi bijeg, da, ali istovremeno očekuje odgovornost. U Endevu zakonu stvari, onaj tko sanja, mora prihvatiti i posljedice vlastitih želja. I za Bastianove želje dolazi cijena: što više stvara u Fantaziji, više zaboravlja iz stvarnog života. Jednom kad ti nestane uspomena na dom, obitelj, toplu juhu (da, majčina juha je na posebnom popisu), gubiš konačno uporište. U toj magli gubitaka Bastianci i čitatelji uče zašto je memory lane najvažnija šetnica.
Ako tražite tematski još malo dublji zaron, evo što ispliva: hrabrost nije rezervirana za velike borbe mačem. Ovdje je ključna ona svakodnevna, unutarnja borba protiv vlastitih strahova i nesigurnosti. Svi Bastianovi čudovišni protivnici (Gmork, Ništavilo, netko tko pita zašto nema domaće zadaće) maskiraju stvarnu borbu—prihvaćanje samog sebe.
I, najvažnije, cijela ta golemost Fantazije pokazuje koliko je mašta uopće važna. Ne kao igračka, nego kao most prema boljem razumijevanju svijeta i samog sebe. Sve to skupa… pa, da, bilo bi prejednostavno tvrditi da je “Beskrajna priča” samo poziv na sanjarenje. Ende je baš onaj pisac koji podsjeća i odrasle i one na pola puta do odraslosti da nije slabost kad sanjaš—nego snaga bez koje sve drugo izgleda kao papirnata lađa na kiši.
Analiza likova
Tko se nije jednom poželio povući iz stvarnosti i postati junak u vlastitoj priči? “Beskrajna priča” baš to radi—šapće mladima (i onima koji se tako osjećaju) da granice mašte ne postoje. Endini likovi nisu klasične kartonske figure. Već na prvu, vidi se razlika: oni su – živi, puni mana, strahova i neugodnih iznenađenja.
Glavni likovi
Ne može se oko Bastiana Balthasara Buxa proći, a da ne osjetiš njegovu nespretnost… Taj tipični dječak, s naočalama većim od samog života i torbom prepunom knjiga, više voli fikciju nego nogomet. Ako si ikad promašio autobus jer si čitao najnapetiju stranicu, znaš kako je njemu—baš tebi šalje poruku: “Nisi sam”. Iako ga muči sramežljivost, Bastian izrasta u nekog tko ne preže pred odgovornošću. Prva polovica knjige, u kojoj proždire priču iz ugla gledatelja, ima okus na tvoje djetinjstvo, dok kasnije – kad uskoči u Fantaziju – izlazi iz sjene i kroji vlastiti svijet. Gubeći i dobijajući sebe, vodi pravu unutarnju borbu (onaj famozni “kriza identiteta” moment).
A onda Atreju: mladi ratnik, snažan i odvažan kao lik iz stare bajke, ali… ipak nije ni malo dvodimenzionalan. Atreju je sve ono što Bastian misli da nije—spreman riskirati sve za druge, ali duboko ranjiv kad nitko ne gleda. Kroz potragu za lijekom za Dječju caricu, on pokazuje koliko su empatija, tvrdoglavost i odanost neodvojivi saveznici svakom pravom heroju.
Dječja carica često ostaje u sjeni, iako bez nje nema Fantazije. Smirena, tajanstvena, s dozom nečega nadnaravnog, baš je ona ta koja daje smisao cijeloj borbi. U jednom trenutku baca Bastiana u središte zbivanja—kao da mu šapuće da je red na njemu.
Sporedni likovi
E sad, sporednih likova: — ima ih poput zvijezda na nebu Fantazije. Nisu samo ukras. Svaki donosi novu boju, ponekad čak i novi miris na ovu već osebujnu trpezu. Falkor, sretni zmaj što djeluje kao idealan suputnik na zadnjem sjedalu auta dok bježiš iz grada, ima vedrinu koja diže iz blata najjadniji dan. Sjeti se one scene kada spašava Atreju iz Blata tuge—tko tu god nije navijao za njih, taj nije čitao srcem.
Morla, Starudara, ima sve bore starosti i mudrosti, ali vrlo realnu dozu prgavosti (sjećaš se one babe koja stalno izmišlja opravdanja da ne izađe iz kuće, ali zna sve tračeve iz kvarta? E, takva je Morla). Tu su i G’mork, vuk koji bi i crtanom filmu bio prekrupan zalogaj, te Engywook i Urgl, znanstvenici bez filtera kad je hrana u pitanju – podsjećaju na onaj par s lokalnog placu što uvijek možeš pitati za savjet… i probati malo sira gratis.
I dok većina sporednjaka kratko doleti pa nestane, svaki ostavi trag. Velike uši, dugačke brade, šiljati nosovi—Ende je znao nasmijati čitatelja i kad govori o najboljim osobinama u bitkama ili najtužnijim porazima.
Odnosi između likova
Nitko u toj Fantaziji ne egzistira sam za sebe—veze među likovima su kompleksne kao svađe oko daljinskog kad krene derbi. Primjerice, odnos Bastiana i Atreja nije klasično prijateljstvo. U početku Bastian žudi biti kao Atreju, a kasnije – baš kad to postane – shvaća da sve ima svoju cijenu… Možda si i ti doživio tu čudnu zavist kad ti brat dobije novu igračku, pa shvatiš da je dosadno kad nemaš s kim igrati.
Pa onda Dječja carica i Bastian: ona je mentor i vodič, ali nikada ne daje gotova rješenja. Svojom smirenošću tjera Bastiana da sam pronađe odgovore. Kao kad profesor na maturi ne pita ono što si jedino naučio, pa moraš sam sklopiti rješenje.
Najposebniji moment, ipak, događa se između Bastiana i Falkora, kad ga zmaj neprestano motivira da ustane, da ne odustane ni onda kad izgubi gotovo sve svoje sjećanje. Taj odnos više sliči odnosu starih prijatelja koji se spašavaju iz improviziranih problema ljetnih praznika nego tipičnom herojsko-sidekick dinamičnom duu iz Marvela.
Što god ti mislio o bajkama, teško je ostati ravnodušan prema toj ljudskosti u odnosima—Ende kroz svaki dijalog i sitnu svađu plete onaj osjećaj prisnosti i povjerenja bez kojeg ni Fantazija, ni stvarnost, ne vrijede puno.
Stil i jezik djela
Ajmo iskreno—prvi put kad netko uzme “Beskrajnu priču” u ruke, možda očekuje još jednu standardnu bajku, ali… nije to taj film. Michael Ende zavitla čitatelja između jednostavne priče za klince i filozofske zagonetke u kojoj ni odrasli nisu uvijek sigurni kud plove. Tko je ikad čitao roman, zna da stil klizi poput svile kroz gustiš mašte pa je lako izgubiti pojam o vremenu ili stvarnosti.
Sad, o jeziku—Ende ima neku tu foru: često melje naizgled jednostavno, no povremeno ubaci rečenicu pred kojom bi čak i maturant prosuo kavu na bilježnicu. Jedan dan Bastiana opisuje s par riječi kao usamljenog klinca, a drugi put smota čitatelja filozofskim pitanjem o identitetu, kao kad carica šapne: “Tko si ti kad nitko ne gleda?” Zvuči poznato? Ključ je u ritmu: dijalozi idu brzo, nema praznog hoda, a onda odjednom—bam—rečenica koja djeluje kao usporena scena u filmu. Sto razloga da baka u tramvaju prokomentira: “Ova knjiga nije samo za djecu!”
Što se tiče same dinamike, autor često mijenja ton—ponekad nježno, ponekad sarkastično, kao kad Falkor dobaci neki neistinit savjet Atreju ili kad Morla, kornjača s milijun godina tuge, objašnjava pravila Fantazije kao da priča o svakodnevnim grijesima pekara na Dolcu. Čitatelj ima osjećaj kao da netko stalno mijenja filtere na Instagramu—čas pastelno i vedro, čas tmurno kao prva jesenska kiša.
Vizualno, originalno njemačko izdanje koristi crveno-zelene fontove za svjetove stvarnosti i Fantazije, pa ako ste geek za tipografiju, mogli biste uživati kao dijete kad prvi put otkrije emoji tipkovnicu. Jezik nije ukalupljen, a rečenice prelaze granice žanra—nekad bajkoviti opisi hrane i likova vuku na Tolkiena, dok drugi odlomak nabije realizmom, kao iz dnevnika usamljenog štrebera iz Frankfurta.
Da, tu su metafore (ali ne one koje vas odmah uspavaju). Ende ih koristi taman kad treba, više kao šalicu kakaa navečer nego kao strojno tuširanje u lektiri. Ipak, kad Bastiana proguta priča, ne koristi on velike riječi—knjiga više pita nego što odgovara. Ako vas neko pita što je fora sa stilom “Beskrajne priče”, recite ovako: kad pričate prijatelju san iz djetinjstva, a on vas zapravo sluša—eto, to je taj osjećaj.
A možda je najbolji savjet uzeti knjigu kad vani pada kiša… pa tek tada shvatiti koliko boja ima Fantazija kad svijet postane siv.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Za početak—tko bi rekao da jedno dečko sumnjive frizure, zaglavljen u prašnjavoj antikvarnici između kišnih kapi i dosadnih školskih zadataka, može potaknuti takvu lavinu emocija? Beskrajna priča uvijek izvuče neku novu nit, čak i onima koji misle da su odrasli i imuni na bajke. Ima nešto neodoljivo u načinu na koji Michael Ende miješa fantaziju i stvarnost; u sceni gdje Bastian po prvi put pročita svoje ime na stranicama knjige, gotovo osjetiš onaj lagani trnac niz kralježnicu. To nije običan bijeg—više kao povratak nekoj vlastitoj zaigranosti koju si, budimo realni, možda posljednji put osjetio dok si žonglirao školskim sendvičima u hodniku.
Za razliku od uobičajenih pustolovina, Ende ne šminka heroje. Njegovi likovi griješe, gube se, pa čak i postanu naporni. Primjer? Bastian kad počne ispunjavati želje nasumično, bez smisla—osjetiš frustraciju, gotovo poželiš viknuti na njega: “Ej, malo manje dramatike, može?” Ali tu, baš tu, krije se ljepota priče. Nema velike poze, nema savršenih završetaka, samo gomila dobrih i loših odluka koje podsjećaju na svakodnevicu. Atreju? Ni on nije superjunak iz Marvela, nego klinac koji stalno riskira pod cijenu da ostane sam.
Ako si ikad gubio vjeru u magiju knjiga, ovo štivo te lako razuvjeri. Ima trenutaka kad ti je Fantazija bliža od vlastite sobe, i ne lažimo se—tko ne bi mijenjao dosadan sat matematike za let na srebrnom zmaju? S druge strane, ni povratak u “običan svijet” nije tipičan: Ende ne mazi čitatelja, pa ni Bastian ne izlazi bez ogrebotina. Knjiga možda jest dugačka i zapetljana, ali nikad monotona. Svaki korak donosi novu ideju, a svaka odluka neku dozu nesigurnosti i začuđenosti.
Stil je zanimljiv—ne brza, a opet te vuče dalje. Kad se pri kraju priče Bastiana suoči sa samim sobom, teško je ostati ravnodušan. Možda ćeš, kao i netko tko ovo piše, naći slovo viška u slovima “Auryn” ili zamisliti kako bi bilo da stvarno otvoriš vrata između dva svijeta. Sve u svemu, “Beskrajna priča” ne ostavlja mjesta ravnodušnosti. Ili ti sjedne, ili se vratiš nekoliko stranica unatrag, samo da još jednom nađeš razlog zašto uopće voliš knjige.