Tko god je odrastao uz knjige, zna koliko je dragocjeno pronaći priču koja iskreno prikazuje dječje misli i osjećaje. “Drugi dnevnik Pauline P.” upravo to nudi – pogled u svijet jedne djevojčice koja se suočava s izazovima svakodnevice, prijateljstva i obitelji.
“Drugi dnevnik Pauline P.” donosi kratki, duhoviti prikaz Paulininih doživljaja kroz njezin osobni dnevnik, gdje opisuje odnose s prijateljima, obiteljske situacije i vlastite osjećaje, stvarajući autentičnu i toplu priču o odrastanju.
Za one koji traže smisao i mudrost u jednostavnim pričama, Paulinin dnevnik otvara vrata razumijevanju dječjeg svijeta na način koji potiče razmišljanje i suosjećanje.
Uvod u lektiru i autora
Tko nije barem jednom bio Pauline P.? Nije to samo priča o djevojčici—nego o onim danima kad sve izgleda kao da je „koma“, pa se sutradan pretvori u sasvim običan kaos. Knjiga „Drugi dnevnik Pauline P.“ vodi čitatelja kroz mikrodrame osnovne škole, prijateljstva koja pucaju i rastu, te obiteljske trenutke koji znaju zadati glavobolju, ali i izmamiti osmijeh.
Autor
Sanja Polak—eto vam imena koje ćete zapamtiti, makar ste ga prvi put pročitali u kutku školske lektire ili na omotu iz biblioteke (jer tko još kupuje baš svaku knjigu, zar ne?). Ona nije samo spisateljica i profesorica, već i netko tko je godinama radila s najmlađima. Djeca je znaju po serijalu o Paulini P., ali Polak stigne napisati i pokoju mudrost na fejsu… Prva knjiga o Paulini, „Dnevnik Pauline P.“, već godinama kruži među klincima, no nastavak („Drugi dnevnik…“) daje još više situacija zbog kojih ćete možda i sami poželjeti voditi dnevnik. Ako se pita njezine učenike—autorica ima radar za probleme odrastanja i toliki smisao za humor da bi lektira mogla postati najzabavniji dio školske torbe.
Žanr i književna vrsta
Dnevnik—onaj pravi, s crticama, sitnim žalbama na matematiku, uzdasi zbog simpatije i bez imalo filtera. Knjiga je napisana kao osobni dnevnik, pa ćete „slušati“ Paulinine unutarnje monologe, povjerljive opaske o frendicama i sve, ali baš sve, što proživljava između dvije nastave (ili dvije svađe s bratom). Za razliku od onih teških, dramatičnih romana, ovdje nema lažnih obrata—ne, život Pauline P. pun je jednostavnih, svakodnevnih detalja iz stvarnog dječjeg života.
Spada pod dječji roman (ali ne zavarajte se, stariji znaju upasti u priču više nego što bi to i sami priznali). Dnevnički zapis daje slobodu izravnosti—a to je, ako mene pitate, pun pogodak za one koje zamara „ozbiljna“ lektira. Ako poželite neki primjer: zamislite da čitate SMS-ove svoje mlađe sestre ili zabavnu prepisku iz razreda—e, to vam je „Drugi dnevnik Pauline P.“ Realno, neke scene toliko su poznate svima koji su ikad bili tinejdžeri u Hrvatskoj da knjiga često zvuči kao preslika vašeg osnovnoškolskog WhatsApp chata.
Kratki sadržaj
E sad, tko nije barem jednom poželio zaviriti u tuđi dnevnik? “Drugi dnevnik Pauline P.” to dopušta na prilično šarmantan način—pa, ako ništa, barem je legalno. Pratimo Paulinu kroz obične, ali često urnebesne dane u njezinoj glavi i školi.
Uvod
Paulina P. dočekuje novu školsku godinu s onim poznatim uzbuđenjem, pomalo nervozom, ali i dozom “ajmo ponovno iz početka”. Sezona broj dva za njezin dnevnik znači barem dvostruko više spački u razredu (da, netko je opet prosuo voćni jogurt po knjigama) i dvostruko više unutarnjih monologa.
Od prve stranice, osjeti se Paulinina autentična nespretnost, ali i toplina. Imaš osjećaj kao da se obraća svakome tko je ikada bio dijete u HR Osnovnoj školi (“Znaš kako je kad prođu praznici — odjednom je kao još jučer bio rujan, a sad zvono opet zvoni”). U stanu: trajno natezanje s mlađom sestrom, tata koji drami oko ocjena, mama koja šmugne iz stana kad osjeti “olujno nevrijeme”. Svi su tu, nitko ne bježi s predavanja.
Paulina otkriva i nove prijateljice, povremeno gubi povjerenje u stare, ali kombinira sve to s tipičnim dilemama u rangu: “nositi majicu s jednorozi ili riskirati modnu katastrofu?”. Ako vam je to poznato — niste sami.
Zaplet
Ako ste mislili da dosada nije dozvoljena—Paulina je s tim završila prije prvog velikog odmora. Nova učenica stiže u razred, a to automatski znači promjene u odnosima, rivalstvo i testiranje prijateljstava. Mala drama? Svakog dana barem po tri epizode.
Stari “tim iz zadnje klupe” sad dobiva konkurenciju — i to kakvu! Paulina se ne može baš pohvaliti najpametnijim odgovorima kad treba smisliti plan za zbližavanje, pa ispadne kako ispadne. Nema tu šećera ni šlaga: ljubomora proradi, povjerenje je na testu, a uz to se svađa sa sestrom oko mobitela (tko nije, taj laže).
Počinju prve svađe oko sitnica, ali ni sekunde nije dosadno. Iako odrasli često zanemare takve “male stvari”, Paulini one znače cijeli svijet. Izlet u školu u prirodi, nekoliko plakanja (od smijeha, ljutnje i sramote), a onda — neočekivano — ispovijest koja zapali žaruljicu iznad glave. Zamišljate li već scenu gdje netko piše “ne pričam više s tobom”? Upravo tako.
Rasplet
Nakon što se svi zapetljaju u svoje početničke zamke, vrijeme je za malo samorefleksije iz Paulinine perspektive. Ona shvaća da svaki nesporazum s prijateljicom ili sestrinom “krađom” gumice ima (uvijek ima) dvije strane. Tko bi rekao da klinci mogu toliko filozofirati dok traže rješenje za “veliki problem” tipa klikerski rat?
Stvari se počnu komplicirati u školi: Paulina gubi povremeno samopouzdanje, ali se ne predaje. Razmišlja, povjerava se dnevniku, a povremeno izleti i pokoja crtica koja je pravi biser (“Mama, nisi ti šefica svih razreda!”). Nakon par nesretnih pokušaja pomirenja, uz pomoć nesuđenog ljubavnog savjeta iz časopisa, stvari se polako slažu na svoje mjesto.
Tako, kroz nekoliko malenih, ali značajnih pobjeda, Paulina skuži tko su joj pravi prijatelji. Nekad to kimanje glavom u klupi znači više nego tisuću riječi. Nema čarobnih rješenja — samo puno pokušaja i nekoliko padova (i to doslovnih, s klupe na tjelesnom).
Kraj
Završnica? Pa, nikad nije baš “sve super i bajno”, zar ne? Paulina nastavlja pisati, ali sad s više samopouzdanja (ipak je proživjela još jednu “sezonu preživljavanja” u razredu). Obitelj je i dalje cirkus na kotačima — red smijeha, red suza, red traženja gumenih čizama pred školu.
Prijateljstva nisu savršena, ali ni Paulina to više ne očekuje. Najveća pobjeda? Naučila je da može biti nesavršena, a da joj ništa ne fali. Kad dnevnik zatvori, čitateljima ostaju slike iz svakodnevnog života: miris papira, brzopleto pisanje i barem jedna gumica koja nikad nije pronađena.
Na kraju, možda sve zvuči obično, ali nema ništa običnog u jednom tipičnom danu Pauline P.—i tu leži čitava čarolija ove knjige.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste očekivali egzotičnu avanturu na Tajlandu—sorry, ovdje je sve „domaće“. Radnja knjige odvija se u klasičnoj zagrebačkoj četvrti, između školskih klupa i obiteljskog stana. Zamišljate Pauilnin život kao nešto što biste mogli doslovno pratiti s prozora dok klinke žure prema tramvaju, dok mame vuku vrećice iz kvartovskog dućana. Većina zapisa događa se u školskoj zgradi kakvu pamtimo svi koji smo sjedili na tvrdim drvenim klupama, s onim starinskim zvonom što više podsjeća na hrkanje nego na početak sata.
Što se tiče vremena radnje—priča se rasteže kroz jednu školsku godinu. Nema tu letenja kroz povijest, sve se odvija tu, sada, u stvarnom vremenu, kao kad skrolaš Instagram i naiđeš na prigovor za domaću zadaću. Početak? Negdje oko rujna, kad padaju prve kiše i svi (osim nastavnika, naravno) žele biti još na plaži. Kraj? Proljeće, taman prije kraja školske godine, kad svi računaju dane do ljeta… i Paulina zbraja sve svoje male pobjede i poraze.
Nekome tko nije odrastao u Zagrebu može zvučati pomalo čudno—ali upravo ta lokalna atmosfera čini Paulininu priču tako stvarnom i prepoznatljivom. Čuje se škripa krede, miris papira s bilježnica, čak i onaj zvuk stare kasete iz dvorane za tjelesni. Sve probleme, tko koga voli, tko je kome povukao stolicu, Paulina bilježi kao da su Breaking News.
Iskreno—tko kaže da svakodnevica ne može biti uzbudljiva? U Paulininoj glavi, obični školski hodnik može biti kulisa za najveće životne drame. I da, vrijeme i mjesto su možda „obično“, ali njeno viđenje svega ostavlja nas s osjećajem da zapravo ni jedno prijateljstvo, ni jedan sukob, ni jedna obiteljska večera nisu baš toliko obični.
U ovoj knjizi kraj ulice i svakodnevni raspored zvona imaju jednaku težinu kao najluđe pustolovine—pa, barem za Paulinu, a možda i za vas kad se prepoznate u tom svijetu.
Tema i ideja djela
Pa da, sad dolazimo do onih pitanja koja su uvijek na kraju testova iz lektire — i koja svi guglaju zadnju večer. O čemu zapravo piše “Drugi dnevnik Pauline P.”, i što nas autorica pokušava navući da shvatimo, čak i ako je, iskreno, sudar s realnošću osnovnoškolskih klupa puno bolniji nego što su nas roditelji pripremili?
Tema? Čista svakodnevica jedne djevojčice — raste, padne, digne se, malo se naljuti, pa se opet smije. Prijatelji dolaze, prijatelji odlaze. Ima dana kada je frizura super, ali ima i dana kada ni mama ne može pomoći. Sanja Polak ne izmišlja veće probleme nego što zapravo jesu. Slavi sva ona mala, slatko-gorka odrastanja koja su, realno, svima ostala u glavi, čak i ako ih sada ne bismo priznali nikome osim starim fotkama s izleta.
E sad, ideja… Možda najkraće: nije sve uvijek crno-bijelo, i to nije loše. Nitko nije uvijek popularan, ni savršen. Paulina — baš kao svaki klinac — brine tko će ju pozvati na rođendan, jesu li grickalice dovoljno dobre, i hoće li njezina najbolja prijateljica ove godine sjesti pokraj nje ili nove, “kul” cure. Autorica kroz sve to, kroz baš svaku “malu” dramu u razredu ili obiteljskoj večeri, potiče čitatelja da shvati kako su i nesigurnosti dio života. Ne mora se biti superheroj, samo je fora biti svoj.
Eh, tko uopće ima luksuz da u školi ne masakrira ime na prvom satu pred novom učiteljicom? Da ne zaboravi zadatke? Da se ne posvađa s frendom jer je netko drugi “bolji u matematici”? U ovakvim sitnicama leži cijeli smisao Polakinog drugog dnevnika — pokazati da su osjećaji stvarni, da je sve to, koliko god zvučalo nevažno, zapravo pravi jackpot svakodnevnog života.
I naravno, knjiga vrvi unutarnjim monolozima. Paulinin pogled na svijet često je ironičan, pa čak i kad zapisuje potpuno trivijalne zgode, čitatelj osjeti kako ta njezina iskrenost otvara vrata za vlastita sjećanja. Odrasli prepoznaju stare rane, djeca svoje dane. Nema tu lažnih savršenstava, ni bajki. Samo si “ti” — sa svim mozgalicama, ludorijama i malim pobjedama.
Analiza likova
Tko god se ikada našao usred neke sitne školske sapunice, prepoznat će ekipu iz “Drugog dnevnika Pauline P.” – nisu to tek izmišljeni junaci, nego lica s hodnika, iz tramvaja, pa čak i iz vlastite dnevne sobe. Ulazimo izravno među njih, ravno u njihove male pobjede i velike nesigurnosti, šarmantno nesavršene kao i sama Paulina.
Glavni likovi
Paulina P. nije samo naslov priče—ona je pokretač svega, autorica svog (i našeg) užurbanog mikrosvijeta. Njezin unutarnji monolog, crno na bijelom, katkad začinjen sarkazmom, katkad bravurama smisla za humor (ili barem pokušajima smijeha), vodi nas kroz klasične dječje drame. Zamisli je kao svojevrsni kompas: kad je Paulina zbunjena, klinci su zbunjeni; kad je zaljubljena, ostali sramežljivo šute.
Nije Paulina jedina zvijezda. Njezina najbolja prijateljica, Nina, vječno je otvorena za pustolovine. Povremeno je vraški tvrdoglava, ima te male izljeve ljutnje kad ne ide sve po planu (zvuči li poznato?) i zna precizno pogoditi najosjetljivije teme.
Roditelji? Naravno. Paulinina mama klasični je primjer roditeljskog multitaskinga; od nadgledanja zadaća do gašenja požara oko Paulininih prigovora. Tata ponekad nestaje u svom svijetu, vadi se na posao, no ne može pobjeći od suđa ili roditeljskih sastanaka. Njih dvoje nisu tek kulisa—oslikavaju onaj svakodnevni roditeljski “aha-momenat” kad shvatiš da odrasli baš i ne drže sve konce.
A nova učenica? E to je katalizator drame. S njezinim dolaskom, priča francuski obrat. Paulina gubi tlo pod nogama, a Nina se dvoumi – družiti se ili braniti teritorij?
Sporedni likovi
Sad idemo u “publiku”. Sporedni likovi, iako češće pritajeni, pršte osobnošću. Tu je neminovno Paulinina učiteljica, pravi detektor za nestašluke. Ima tu i dobrih bisera iz razreda—Filip, s vječnim komentarima kako mu je dosadno (nekada toliko da možeš osjetiti zrak oko njega kako zijeva). Lana, vječno prva u svemu, ne propušta priliku istaknuti što je učinila bolje od drugih. I onda netko poput starijeg brata ili susjede: često neprimjetni, ali uskoče baš kad je Paulini najpotrebniji savjet, ili barem odmak od roditelja.
Važna stvar? Svi dolaze iz tog poznatog zagrebačkog kvarta gdje se “sve zna”, ali svi drže svoje male tajne. Ništa holivudsko, ali – iskreno – tko još ima volje za spektakle nakon škole i treninga?
Odnosi između likova
Prijateljske veze u romanu podsjećaju na pravi ring: s jedne strane Paulina i Nina, s druge nova djevojčica (francuski šik, što da kažemo!). Rivalstvo pronalazi put u svakodnevne sitnice—tko je prvi obukao novu trenirku, tko je bolje odgovorio na satu, tko je “kraljica” WhatsApp grupe.
Obitelji? E, tu već idemo prema onim toplim ili ponekad zakučastim pitanjima: tate koji su “zaposleni” ali se ipak trznuvši sjeti rođendana, mame koje znaju što Paulina misli prije nego sama to shvati, mlađa braća koja “slučajno” prosipaju sok baš kad Paulina radi zadaću. Sve to zajedno stvara mozaik odnosa koji su tako poznati svakome tko je ikad, makar na tren, poželio “pobjeći iz obitelji” u čarobni svijet ispred škole.
Ima tu još svakodnevnih savezništava: kad netko u razredu dobije jedinicu, cijela ekipa šuti ko zalivena. Ali kad se organizira izlet, cijela razredna “banda” doslovno skače na noge. Ni školska drama ne bi bila potpuna bez tih podmuklih šaputanja u klupama i tajnih dogovora za kraj nastave.
Na kraju, svi likovi dišu zajedno, s povremenim trzavicama, ali uvijek s nekom dozom topline… ili barem sarkazma kad topline ponestane (a zima u Zagrebu zna biti gadna).
Stil i jezik djela
Znate onaj osjećaj kad čitate dnevnik iz osnovne škole pa prepoznate vlastite stare fore i muke? Upravo takav vibe ima “Drugi dnevnik Pauline P.”—ništa pretenciozno, samo svakodnevni žargon kakav čujete u tramvaju, na školskom igralištu ili između dva zalogaja bureka. Autorica Sanja Polak ne glumi cool tinejdžera, već se suptilno vraća u dječju kožu i piše baš kako Paulina misli: kratko, zabavno, ponekad zbunjeno, često “bez filtera”.
Nije rijetkost naći izraze koje slušate na roditeljskim sastancima ili na odmoru (“uf, opet tko će s pernicom!”). Sve te jezične doskočice i mikropanike—“Mama, izgubila sam gumicu!”—dobrodošle su kao svježi sok u ljetni dan. Polak zna kada stati; tekst nije zasićen s puno opisa, likovi su “skicirani” jednim potezom, a čitatelj odmah ulazi u glavu glavne junakinje.
Ako ste od onih koji slabo podnose patetiku, opustite se—ovdje nema ni traga velikim riječima ni poplavama osjećaja. Polak koristi jednostavne rečenice, kratke misli i povremene izlete u humor (ponekad malo sarkastičan, baš po zagrebački). Primijetit ćete i lokalne izraze koji dišu lokalnom kvartovskom atmosferom: “kaj,” “bumo vidli,” “niš posebno.” To čini da djelo zvuči domaće, a istovremeno univerzalno—djeca iz bilo koje škole mogu se tu pronaći.
Roman ne prezire nove fore i digitalne šale, pa se Paulina povremeno dotakne mobitela, TikToka i YouTubea, ali uvijek kroz leću “realnog” osnovca, a ne odrasle osobe koja pokušava biti in. Ovdje jezik ne ide za trendovima—on ih jednostavno živi, bez pretjerivanja.
Stil i jezik Pauline P. mogao bi vas podsjetiti na bilježnicu koju ste izgubili negdje između petog i šestog razreda—neurednu, veselu, šarmantno nesavršenu. Čak i kad ovdje zazvoni školsko zvono ili padne “jedinica”, to zvuči iskreno, bez suvišne drame. Možda i prepoznate neke citate koji su letjeli vašim razredom (“Tko kasni, nek’ napiše zadaću!”). Tko nije barem jednom poželio da mu lektira zvuči baš ovako?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko god je krenuo čitati “Drugi dnevnik Pauline P.”, vrlo brzo skuži da ovdje nema neke pretjerane čarolije ili superheroja – a gle, možda je baš zato knjiga tako uvjerljiva. Govori o običnim danima, gdje je najveći izazov složiti pernicu prije škole ili ne posvađati se s Ninom zbog besmislene sitnice. Možda bi nekome Paulinino mudrovanje o “drami” u razredu zvučalo djetinjasto, ali iskreno – baš je u tim sitnim, svakodnevnim stvarima, najveća fora.
Stil autorice? Lagano, ravno u glavu. Sanja Polak ne radi buku ni kad je Paulina totalno izvan sebe zbog nekog “problema” s frendicom. Dnevnički zapisi, baš onakvi kakve bi netko mogao naći u starim bilježnicama iz osnovne. Nijedna rečenica nije na silu, a humor? Znaju likovi “bocnuti” i sebe i druge, dovoljno da, ako ste ikad učili u školi sličnog tipa, prepoznate pola situacija.
Mnogi čitatelji tvrde da se prve simpatije prema djelu javljaju baš zbog te kombinacije iskrenosti i osjećaja zajedništva. Tko nije, bar jednom, mislio da je kraj svijeta jer netko nije sjedio s njim na velikom odmoru? Paulinini “problemi” često izgledaju poznato i odraslima – previše obaveza, želja da bude najbolja, mala ljubomora kad dođe netko novi.
Poseban plus daje knjizi realistični prikaz roditelja – nisu nikakvi roboti ni striktni šefovi. Mama i tata Pauline P. sasvim su obični, s nedjeljnim ručkovima, zaboravljenim roditeljskim sastancima i nezgodnim pitanjima na koja ni Google nema odgovor. Čitatelji zamjećuju: kroz Paulininu “naivnost”, autorica progovara o velikim stvarima – samopouzdanju, prijateljstvu i humoru koji spašava svaki dan.
Naravno, nije sve savršeno. Nekome, recimo, može zasmetati ako očekuje velike preokrete ili akciju iz dječjih bestselera. Ovdje se ne mijenjaju svjetovi—mjesta radnje su škola, klupa u parku, i ponekad neugodni roditeljski sastanci. Ali, za one koji cijene “mirnu vodu” i realnu atmosferu, “Drugi dnevnik Pauline P.” nudi upravo ono što obećava: toplinu, razumijevanje i jednu dozu zdravog smijeha kroz tanak dnevnički filter.
Pa ako netko traži nešto što podsjeća na miris po kiši subotom u Zagrebu, ova knjiga bi lako mogla biti nova mala književna zaliha dobrog raspoloženja.