Mnogi su barem jednom čuli za frazu “Ja imam ti nemaš”, ali rijetko tko se zaista zapita što se krije iza tih riječi. Ova jednostavna rečenica često nosi puno više značenja nego što se na prvi pogled čini i može otvoriti vrata zanimljivim razgovorima o vrijednostima, odnosima i svakodnevici.
“Ja imam ti nemaš” označava situaciju u kojoj jedna osoba posjeduje nešto što druga nema, bilo da je riječ o materijalnim stvarima, iskustvima ili osobinama. Ova fraza često potiče razmišljanje o ravnoteži, jednakosti i međuljudskim odnosima.
Kada se dublje promisli, jasno je da ova tema nudi mnogo više od puke igre riječima — otkriva dinamiku među ljudima i izaziva nas da preispitamo vlastite stavove.
Uvod u lektiru i autora
Ah, “Ja imam ti nemaš.” Je li itko tko je odrastao u Hrvatskoj prošao osnovnu školu bez da je čuo ili napisao esej na ovu temu? Vjerojatno ne, ili su barem jednom prelistali sadržaj u zadnjem trenutku… I baš to – svakodnevnost teme i poznatost lektire – tjera nas da je seciramo izvan “samo za ocjenu” okvira. Evo zašto vrijedi obratiti pažnju – i na autora, i na sam žanr.
Autor
Davor Špišić… zvuči ti poznato? Možda si ga “sreća” (ili peh) imao/la i na popisu mature. Rođen je 29. ožujka 1957. u Osijeku. Stilom je, kažu kritičari, dosta “svoj” – ne bježi od direktnosti ni kad ga to vodi na rub provokacije. Prije nego što je zalutao u krugove književnosti, isprobao je brojne poslove (novinarstvo, radio—čovjek zaista voli mikrofone!) i, što je najvažnije, često daje glas onima koje većina ignorira. Nema tu puno “finoće”… osjetiš žulj realnosti još na drugoj stranici.
Inače, Špišićeve priče nisu baš materijal za “pametne ljetne preporuke uz more.” Ima nešto pomalo škakljivo i ogoljeno, zato i ova lektira – “Ja imam ti nemaš” – nije prosječan školski zadatak već putovanje kroz odnos između posjedovanja, želje i, ajmo reći, prilično škakljivih osjećaja zavisti.
A kad se pojavi na popisu lektire? Učitelji često zamišljaju jednu stvar (osvještavanje društvenih razlika)—ali Špišić podapne nogu idealima i natjera čitatelje da se zapitaju: “A u čemu SAM ja onaj koji ima ili nema?” Doslovno tvoj susjed iz haustora, samo na papiru.
Žanr i književna vrsta
Ako nekoga pitate “pa kakva je to knjiga?” – odgovori ćete dobiti toliko različitih dojmova, da bi i komisija HAZU-a digla ruke. “Ja imam ti nemaš” sklizne iz onoga što bismo mogli zvati klasičnom dječjom prozom… ali samo na prvu.
Formalno—da se ne bi profesori ljutili—spada u modernu prozu, preciznije, društveno angažiranu pripovijetku. Jedan sat čitanja, pa odmah “aha-momenat,” često bez onih sanjarskih opisa livada i ponirućih pogleda u daljinu (oprosti, Matoš, danas im se žuri na bus). To je stil nabijen stvarnim glasovima s igrališta ili tramvaja—čuju se nadmudrivanja, šuškanja, ponos, zavist… stvarne emocije iz džepova kaputa.
Nije slučajnost što je ova knjiga popularna kod nastavnika: kratka je, konkretna, svima razumljiva (“on ima bolji mobitel, ja nemam kredit…”), pa uz malo sreće otvori i raspravu, makar ojačala mini-svađu tko je imao prvi pametni telefon ili koju ručnu konzolu još iz prošlog stoljeća.
Za kraj (ali ne stvarno kraj, jer kraj ionako pišu čitatelji) – ako tražiš knjigu koja nije ni bajka, ni povijesna saga, ni epski roman, nego odraz tvog i našeg svakodnevnog “imanja i nemanja,” evo ti žanrovske zagonetke na dlanu.
Kratki sadržaj
Ova priča nema strpljenja za dosadu — brzo upadaš u svijet koji je svaki učenik barem jednom prepoznao, makar ga je šapnuo u školskoj klupi. “Ja imam ti nemaš” možda djeluje bezazleno, ali nemoj se zavaravati. Iza tih riječi čak i odrasli znaju pronaći sjene zavisti i pobune.
Uvod
Sve kreće bez previše okolišanja: usred običnog naselja, likovi skaču ravno u akciju kao da nema sutra. Dijete (s imenom, ali, iskreno, to ime često svi zaborave već na petoj stranici) ponosno maše novom igračkom. Ona svjetluca, zuji, ima gumbića više nego stara VHS kaseta onih crtanih iz 90-ih… Dobar start? Iako se činilo da nosi samo radost, ta sitnica polako stvara rupu – ne u podu, nego između prijatelja.
Na jednoj strani je onaj koji “ima”, na drugoj šuška tišina — oni što “nemaju”. Svatko tko je ikada nešto posudio ili poželio tuđu sličicu s Pokemonom zna taj osjećaj. Autor ne štedi na sirovim osjećajima: ljubomora, ponos, tiha ljutnja… Sve to prevrće stvarnu zabavu u učionici.
Zaplet
E sad — kao u svakom pravom filmu, napetost raste. Rođendani donose još igračka, tete iz Njemačke šalju pakete, a mučne usporedbe pršte kao kokice u mikrovalki. Onaj “bogatiji” lik, sve opušteniji, možda čak i nehotice zavitla svojim “imat ću još jedan” kroz odmor. Svijet odraslih i djece sudara se kad roditelji postanu dio te igre — od komentara za stolom (“ne možeš imati sve”) do ozbiljne panike kad netko spomene cijenu.
S vremenom, sve više klinaca se počinje dijeliti… Pričama, statusom na WhatsAppu, snovima. Povremene šale postaju oštrije, a pogledi hladniji. Da, možda u stvarnosti ne rastrgnu igračku napola zbog drame, ali simbolično, iskrice pršte svaki put kad netko uporno broji tko ima novu “stvar”.
Rasplet
A kad ambicije prerastu prozorčiće razreda, počinju svi tražiti rješenja. Netko pokušava zamijeniti igračke (“daj meni taj auto pa ću ti ja dati sve svoje sličice”), no ubrzo shvaćaju: imaš ili nemaš… uvijek netko ostane s praznim džepovima i punim očima. Tu pada maska — likovi prvi puta pričaju iskreno, padne i koja suza. Ne, nije im svejedno, niti žele biti “posljednji”.
Roditelji se uključe, ponekad previše, s onim dobronamjernim lekcijama o “pravom prijateljstvu” (koje ne prolaze uvijek). Ipak, tu se rađa nešto zanimljivo — djeca prvi put promatraju stvari izvan okvira, počinju cijeniti staru igru ispred zgrade više od najnovijeg mobitela.
Kraj
Sve na kraju stane, ali ne na način kako to piše u udžbenicima. Nema savršenog happy enda. Likovi možda još požele novu igračku, ali barem na trenutak razumiju: vrijednost nije uvijek u plastičnom autiću. Autor ih ostavlja na klupi, na suncu, s osmijehom pomirenja. Nisu svi sve dobili, nitko nije sve izgubio.
Ostane im priča. I — možda — osjećaj da su “ja imam, ti nemaš” već čuli, ali će je sljedeći put shvatiti barem trunku drukčije.
Znaš onaj dobar osjećaj kad više nisi zadnji na fizičkom? Upravo to — samo uz manje oznojenih majica.
Mjesto i vrijeme radnje
Djećja galama razliježe se pred zgradom, taman na onoj ploči na kojoj se djeca osjećaju kao kraljevi. „Ja imam, ti nemaš“ se nerijetko izgovara između dva betonska grma dok roditelji iz susjedstva promatraju s prozora, a negdje u pozadini škripi stara ljuljačka—poznat prizor u mnogim slavonskim kvartovima. Radnja se tako smješta upravo ovdje, među zgradama, biciklima naslonjenim na ogradu, i mirisom pokošene trave, dok je sunce nisko, a lopta ponekad poleti do balkona.
Vrijeme? Nije to neki izmagličeni povijesni trenutak. Priča živi tu, baš sada; mogli bismo reći da se sve odvija u neodređenim, ali vrlo stvarnim devedesetima ili dvijetisućitima—onome kad su se djeca još uvijek penjala na drveće (ili barem pokušavala, a poslije skrivala porezotine da ih mama ne vidi). Ljeto, kasno popodne, možda netom prije nego što će zazvoniti za večeru, savršen je trenutak za uspoređivanje nečijih tenisica, majica, pa i broja klikera.
Cijela atmosfera miriše na borbenu energiju između želje za pohvalom i straha od isključenja. Jedan ima nove tenisice, drugi vadi zgnječenu čokoladicu iz džepa. Nekome zasja sat na ruci, netko drugi gura stare albume sa sličicama pod nos, a ekipa odmjerava tko je bolji, tko ima više, tko je najbrži na betonskoj stazi.
Ovdje svaka zgrada postaje arena, a svako dvorište mali svijet. Glasovi odjekuju kroz prozore, i sve kao da poručuje—zavrti se oko svoje osi, ili će drugi pokazati što ima, dok se ti osjećaš kao da ti (ne) pripada baš ništa. Upravo zato, mjesto i vrijeme radnje nisu samo „gdje i kad“: to su osjećaji, čežnje i titrave misli generacija koje su jednom trčale, padale i ustajale ispred tih istih zgrada.
Tema i ideja djela
Zamislite… ljetno popodne u slavonskoj četvrti, djeca žvaču žvaku dok se oko njih prašina diže, a jedina briga jest tko ima novije tenisice ili plišanijeg medu. E sad, u toj običnoj gužvi, fraza “Ja imam, ti nemaš” zvuči kao zvono na kraj sata—odjednom svi gledaju svoje ruksake, vade igračke ili se natječu tko će prvi pokazati novu igračku. Nije fora imati, poanta je – biti primijećen.
Što, zapravo, ova priča donosi novo na stol? Davor Špišić prozire one neizgovorene dječje borbe—ona usporedba tko vozi bicikl bez pomoćnih kotača ili tko si može priuštiti sendvič s više šunke (da, to je bila valuta ponosa još 1998.). Ovdje nema kićenih fraza ni bajki, samo sirove emocije. Onaj osjećaj kad ti ponestane argumenata pa ostaneš bez riječi dok netko drugi maše novom Pokemon sličicom.
Tema djela—ako netko pita—vrti se oko želje za pripadanjem i onih mikro borbi koje su svi vodili dok su još mazali kruh s eurokremom. Špišić se ne boji pokazati kako ljubomora, ali i ponos, mogu skakati iz djeteta baš kao što zmaj iskoči iz ruke na povjetarcu. Svatko tko je odrastao, zna taj osjećaj kad ti susjed pokaže nešto što ti nikad nisi imao… a ti gutaš knedlu, zaboravljajući da vrijediš i bez toga.
Ideja je još šira—nije stvar u tome da imaš više, već što radiš kada nemaš. Djeca Špišića uče kroz sukobe, ali kraj ne nudi čarobno rješenje. Prijateljstva, kompromisi, ponekad i šutnja – sve je ravnopravno. Jer prava vrijednost ne raste s cijenom patika, nego sa spremnošću da nekome pružiš ruku, čak i kad si zadnji u igri. Pripovijetka podcrtava, ponekad između redaka, koliko je važno ne suditi ni po cipelama ni po broju autića u džepu, nego po tome tko je ostao uz tebe kad više ništa nemaš za pokazati… osim smijeha ili čokoladnog ožiljka na usnama.
Pa, ako ste zadnji put na školskoj klupi šaptali “Ja imam…” – vratite se ovom tekstu kad god vas pogodi sjećanje na usporedbe ili kad vidite da vaše dijete pita za novi Fortnite skin. Nema tu mudrosti, samo život – bez filtera, s malo nostalgije i puno istine.
Analiza likova
Kad se upustiš u “Ja imam ti nemaš,” nije teško zaključiti — svatko će se prepoznati barem u jednom liku. A znaš ono kad se ekipa na školskom igralištu dijeli na “one s novim tenisicama” i “one što šute jer su im tenisice prošle najmanje troje djece prije njih”? E, upravo tu počinje prava analiza.
Glavni likovi
Glavni igrač cijele priče — zovimo ga jednostavno Marko jer tipično slavonsko dvorište ne može bez Marka — predvodi poznati dječji ritual: pokazivanje novih igračaka. On nije najbolji u nogometu, ali itekako zna kad treba izreći onaj poznati “ja imam, ti nemaš.”
Tu je i Ana, ona tiha vođa, koja naslućuje koliko te riječi bole, pogotovo kad nemaš što pokazati. Kad Marko povuče temu o novim “Nike” majicama, Ana uzdahne i radije predloži igru skrivača. Ona svijet promatra iz pozadine, ali kad treba, prva skače obraniti slabijeg.
Oboje su likovi s kojima se baš svatko može povezati — netko će s tugom prepoznati vlastite stare cipele, a netko ponos zbog trenutka kad je ipak dobio pljesak ekipe, makar i na minutu.
Sporedni likovi
Ovuda šeću i oni što rijetko dobiju red u igri — primjerice, Jura. Zamisli ga, uvijek nosi neonski ruksak s flekom od ljepila jer je neki dan “haklao” sendvič usred trave. Jura nikad nema najnoviju igračku, ali je prvi kad treba smisliti kakvu spačku.
Tu je i Dora, vječna medijatorica. Tvrdi da je “svejedno” što netko ima, ali ispod te ravnodušne maske skriva želju da jednom osvoji ono posljednje album naljepnicu. Dora i Jura žive u sjeni Marka i Ane, ali bez njih to dvorište ne bi imalo dušu.
Sporedni likovi ponekad bljesnu, poput Jure kad baš on presudi spor “tko je prvi dotaknuo crtu”, ili Dore koja se jedina sjeti donijeti ekstra loptu. I baš taj njihov trenutak, kratak ali dragocjen, ostaje u sjaju sjećanja dulje nego što misliš.
Odnosi između likova
Ma tko nije osjetio tu čudnu mješavinu zavisti i divljenja prema klincu koji danas nosi “najbolju stvar” na igralištu? Kad Marko baci bombu “ja imam, ti nemaš”, Ana ga pogleda onako… tužno ali hrabro jer zna da ne želi sudjelovati u toj igri. Tu se prijateljstva testiraju — je li stvarno važno imati najbolju loptu, ili bolje noge u trčanju kad je igra žmurke u pitanju?
Jura i Dora, iako često u drugom planu, drže ekipu na okupu. Ako ekipa puca po šavovima zbog usporedbi, Jura će neprimjetno prebaciti temu na ribice u potoku ili pronaći nešto stvarno smiješno u starom časopisu. Dora često oponaša učiteljicu: “Nije važno što imaš nego tko si.”
Roditelji su tu negdje u zgradama, a njihovi komentari (kad misle da ih nitko ne sluša) ponekad poput eha promijene ton odnosa među djecom. Djeca upijaju svaku riječ i prenose je u vlastite male borbe — jer nije sve u igračkama, ima nešto i u onim neizgovorenim porukama koje kruže oko “ja imam, ti nemaš.”
Strah od isključenja nitko ne priznaje, ali svi ga osjećaju. A kad netko da otkaz natjecanju ponosa i jednostavno predloži “ajmo se igrati svi zajedno”, atmosfera se mijenja. Ostanu osjećaji, ali sada se barem zna tko je pravi prijatelj — i tko neće zauvijek pamtiti samo model tenisica, već i pobjednički zagrljaj na kraju dana.
Stil i jezik djela
Nema šale – “Ja imam ti nemaš” ne zvuči kao naslov iz ormara dosadne lektire. On zvuči kao netko tko je odlučio reći stvari ravno u glavu. Ne treba ni tri rečenice da se uoči kako Špišić ovdje ni ne pokušava glumiti mudrog starca. Njegov stil? Ma, jednostavan kao subotnja čajanka kod bake, a opet, svaka riječ zagrize jače od dvolitrenog sladoleda kad je na popustu. Nema ukrasa, nema “poštovani čitatelju” praznine — tu je sve, crno na bijelo, baš kao što su klinke i klinci na igralištu kad se dogovara tko nosi loptu i tko se pravda roditeljima što kasni na ručak.
Rečenice – kratke, britke, da baš osjetiš slinu iza izgovorenih riječi. Riječi letje kao frizbi – ponekad pogode baš onaj osjećaj kad si klinac zalijepi nos na izlog trgovine tenisicama, a ponekad zazvuče tako sasvim obične… pa si misliš, čekaj, pa ja sam to već čuo negdje pod haustorom. Ništa ne škripi, ništa ne trpi uljepšavanje. Špišić koristi standardni hrvatski, ali mu “tu i tamo” pobjegne neka lokalna, slavonska, baš da miris parka i zemljišta upadne u scenu.
I sad, nećeš tu naići na komplicirane metafore ili rječitost za stilske vježbe. Vidi se da autor voli kad se stvari kažu transparentno. Kad Marko dobaci Ani onaj poznati, sitni podbadateljski “ja imam, ti nemaš”, osjeća se jezik stvarnih dvorišta, a ne pidžama-partija u salonu književnih likova iz prošlog stoljeća.
Autorova kamera ne drži se samo djetinjastog pogleda, nego ponekad iznenadi pokojom rečenicom koja miriše na sarkazam odraslih. Primjer? Kad netko spomene stare, razgažene tenisice kao životnu tragediju, djeluje to urnebesno stvarno — kao da čitaš status na Facebooku svog rođaka iz Vinkovaca.
Nema okolišanja. Cijeli tekst prožet je ritmom svakodnevice, ona je nepristojno iskrena, kao prijateljsko “ajde ne seri” nakon izgubljene partije nogometa. Riječi nižu slike života: prašnjavi asfalt, zadihanost, klince koji čuvaju svoj ponos kao mačku po mraku.
Iskreno? Onaj tko očekuje baroknu raskoš, ovdje ostaje gladan. Ovdje je jezik kao trenerka i starke: prohodan, praktičan, taman za skakanje po zidićima. Špišićev stil je poput prošlogodišnjih novčanika u džepu – potreban, istinit i malo izgreban, ali baš zato stvaran.
Je li ova lektira previše buntovna? Tko voli sterilno i uglađeno možda zatrepće očima. No, svakome kome je poznat miris ljeta u dvorištu i težina pogleda kad shvatiš da netko ima nešto što ti nemaš, prepoznaje u ovom jeziku mali komadić sebe.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko god je ikad bio dijete u tipičnom slavonskom kvartu, prepoznat će sam sebe ili prijatelja među likovima Špišićeve priče—taj osjećaj kad svijet stane radi novih Nike tenisica ili kad Dora iz susjednog ulaza donese “onu” igračku o kojoj svi šapuću. “Ja imam ti nemaš” nije lektira koja glumi pametnu. Ona udara ravno u nostalgiju, pogodi i one čitatelje koji možda nikad nisu skupljali sličice, ali znaju koliki teret nosi usporedba.
Neki pročitaju knjigu i odmah posegnu za mobitelom—čista želja za spajanjem. Drugi se zadrže, podvuku rečenicu, vrate se onom osjećaju kad su stajali na uglu, s grudom u želucu, jer nisu mogli pratiti ritam “boljeg” ili “novijeg”. Onaj tko u pričama traži instant junaka možda će biti iznenađen—Marko i Ana su zapravo sva djeca koja pokušavaju shvatiti svoje mjesto dok oko njih pulsira ritam kvartovske svakodnevice.
Stavovi variraju. Profesorica iz hrvatskog kaže: “Ovo je top izbor za nastavnu listu!” Kolega književni kritičar sramežljivo priznaje kako je knjigu progutao u jedno popodne bez kapi dosade. Ima i onih koji gunđaju, “Ma, što je ovdje novo?”—no baš u toj jednostavnosti leži šarm. Djeca se ne ponašaju kao iz bajke, već kao klinci iz stvarnog života, onako kako ponekad odrasli zaborave da klinci zaista misle i osjećaju.
Emocije? Ima ih—onih skrivene zavisti, ponešto ponosa, šaka solidarnosti i kapljica usamljenosti. Scena kad Marko stane pred grupu, držeći “najskuplju” igračku, pamti se kao susret sa samim sobom iz djetinjstva. Brzo shvatiš: tko ima najviše, često nosi i najviše brige.
Zvuči poznato? U tome je cijela bit—“Ja imam ti nemaš” ostaje među rijetkim knjigama koje čitateljima ne nameću pravila, već pozivaju na prepoznavanje vlastitih slabosti i sitnih, ali važnih, pobjeda zajedništva.
Rijetko koja knjiga budi toliko spontanih komentara nakon sata. Djeca dijele vlastite mini-anegdote: čije tenisice su “prve bile bijele”, tko je izveo najbolji trik s biciklom ili čija je majica imala “pravi” natpis. Ukratko—nitko ne ostaje ravnodušan, a kad se rasprava zahukta, i najtiši dobivaju prostor.
Možda je upravo to najveća vrijednost Špišićevog djela—ta tiha motivacija da svi na kraju požele sjediti na istom zidiću, razmjenjivati sličice, priče i male poraze.