Malo koje dječje djelo izaziva toliko znatiželje kao priča o profesoru Leopoldu i njegovom neobičnom izumu. Ova knjiga već godinama potiče maštu mladih čitatelja i otvara vrata u svijet gdje znanost i fantazija idu ruku pod ruku.
Izum profesora Leopolda prati ekscentričnog znanstvenika koji stvara stroj s posebnim moćima, a niz nepredvidivih događaja dovodi do uzbudljivih i često komičnih situacija koje mijenjaju svakodnevicu njegovih sugrađana.
Svaka stranica nudi priliku za razmišljanje o granicama ljudske domišljatosti i važnosti odgovornosti prema vlastitim djelima.
Uvod u lektiru i autora
Eh, tko nije barem jednom prošao kroz lektiru s podignutom obrvom, pitajući se: “Tko su ti likovi i zašto moj razred kolektivno uzdiše čim se spomene profesor Leopold?” Ako vam je naslov poznat još iz školskih dana, pripremite se — ovo je priča o čovjeku čiji je genijalni nered osvojio čak i najtvrdokornije skeptike.
Autor
Zoran Ferić — ime koje lako izgovorite, ali koje vam sigurno ostane urezano nakon čitanja. Taj profesor hrvatskog jezika iz Zagreba i sam je proživljavao školske muke, pa nije ni čudo što njegovi likovi često bježe od pravila. Njegov stil? Pun crnog humora, začinjen detaljima iz svakodnevnog života i, iskreno, prilično osvježavajuć u moru ozbiljnih lektirnih naslova. Ferić ne bježi od toga da pokaže i neurednu stranu znanstvenog života — zapravo, on ju ističe. Ako pitate školskog knjižničara, vjerojatno će reći da je Ferićev “Izum profesora Leopolda” melem za sve koje odbija suhoparna lektira. Osim “Izuma profesora Leopolda”, ovaj se autor voli poigrati tabuima, svakodnevicom, pa i pokojom nespretnom situacijom na tramvajskoj stanici (ako niste — čekajte samo tu scenu u drugoj knjizi).
Žanr i književna vrsta
Ovdje nema onih klasičnih “dobro vs. zlo” zapleta iz bajki — “Izum profesora Leopolda” smješta se ravno među suvremene dječje romane. Ako ste navikli na ozbiljne znanstvene teme, ovdje vas to sigurno neće dočekati. Knjiga pleše na granici komedije i satire, a humor nije tu samo za jeftin osmijeh, već često udara ravno u srž problema, baš tamo gdje školske zadatke obično preskačemo bez gledanja. Roman je prepun kartonskih modela, starih aparata, i izuma koji zvuče kao da su izumljeni nakon treće kave — sve to podiže atmosferu nalik na pravu znanstvenu radionicu. Roman ne pristaje uz stroge žanrovske ladice: dok se čita, često se pitamo “Što bi napravio profesor Baltazar da ima Ferićeve prijatelje?” U knjižnici bi stajao na polici uz Gregora iz “Dnevnika glupana” ili “Koka i duhove”, ali samo bi rijetki odmah pogodili što se krije iza blesavog naslova.
Dakle, ako ne znate kamo sa starim žaruljama i neobičnim izumima, možda ste u srcu — baš kao profesor Leopold i Zoran Ferić — rođeni za ovakve lude priče.
Kratki sadržaj
Zaboravite tipične školske lektire—ovdje su ekscentrični profesori, čudni izumi i klinci kojima treba samo malo više hrabrosti. Pratimo profesora Leopolda i njegov najluđi projekt do sad. Ako ste ikad poželjeli upasti u film Burek ili barem u laboratorij pun čudesa, ovo je ta vožnja.
Uvod
Profesor Leopold izravan je kao podnevno sunce na tramvajskoj stanici u Zagrebu—odmah se sve zna, ništa se ne pravda. On je onaj lik koji nosi poderane papuče usred škole i nikoga nije briga jer je… pa, genijalac. Živi u svijetu gdje znanost ima okus stare kave, a svaki pokušaj vodi do novih, zamršenih problema. Djeca iz razreda gledaju ga začuđeno, on još začuđenije njih. Prvi susret nije spektakularan, ali miriši na nešto posebno. Njegova je pojava magnet za nevolje, a djeca ni ne slute da će izum koji kuha u podrumu preokrenuti sve što su o svijetu znali.
Zaplet
Evo gdje stvari postaju zanimljive—možda i previše čak i za ljubitelje cirkusa. Profesor uvodi klince u tajnu izumiteljsku radionicu, ispod škole. Da, dobro ste pročitali, podrum kao iz serije Stranger Things, ali umjesto čudovišta—čudesa na kotačima. Izum? E pa, to nije običan stroj; zamislite veliki kotao, cijevi koje puckaju, bizarne tekućine koje smrde k’o kutija ribica nakon ljeta. Svojim rukama, uz pomoć zabrinutih i sve znatiželjnijih učenika, Leopold pokreće seriju pokusa. Netko bi rekao “igranje boga”—on bi rekao “igranje s granicama moguće”. Klinci pomažu, smiju se, a jedna mala neslavna eksplozija pretvara podrum u festival boja. Komedija i panika—zajedno, kao nutella i kiseli krastavci (ne probajte to doma).
Rasplet
Sad, kad cijela škola bruji o čudnim zvukovima i magli koja povremeno curi ispod vrata podruma, Leopold i ekipa rade na rješenju. Ravnatelj je uvjeren da se radi o plijesni. Naravno, nitko neće priznati da su blizu izuma koji bi mogao promijeniti tok povijesti ili barem školski raspored. Na putu ka finalnom testiranju sve puca po šavovima. Djeca se prvi put zapitaju je li pametno slijediti profesora—ili je bolje uključiti roditelje? Tada dolazi trenutak istine. Izum se pokvari taman kad ga najmanje očekuju, računi za struju prijete epskim kaznama, a podrum poprima boje kišobrana iz Importannea za vrijeme ljetne oluje. Nitko ne zna hoće li ideja uspjeti, ali svi su smijulje—ništa više nije kao prije.
Kraj
A završetak? Nije bajkovit, ali to ga čini stvarnim—što biste drugo očekivali od priče koja ima više obrata nego trač rubrike u jutarnjim novinama? Profesor priznaje greške (kao što to rade samo pravi odrasli…ili rijetko koji političar), a klinci shvaćaju da ponekad najveći izumi nisu oni koje možeš pokazati na izložbi, već oni koje nosiš u sebi: hrabrost, prijateljstvo i vječna znatiželja. Dakle, profesor Leopold se vraća svojim knjigama (ili barem pokušava spasiti preostale cjevi iz podruma), djeca odrastaju mudrija, a škola priča legendu o najluđem izumu ikad viđenom—barem do sljedeće školske godine.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije li sjajno kad knjiga odmah baci čitatelja u poznato, pa gotovo zafrkantsko, okruženje? Profesor Leopold rovari baš po zagrebačkim školskim hodnicima — ne mistična dvorana za sastanke, ne svemirski brod, nego obična osnovna škola… barem na prvi pogled. Radnja se smjestila u stvarni Zagreb devedesetih, taman kad su učenici visili ispred škole, skupljali žvake i čekali zvono za veliki odmor; miris bijelog kruha i zveckanje ključeva nastavnice nosili su se hodnikom kao poziv na pustolovinu.
Atmosfera podsjeća na stare školske zgode: stara crvena cigla, par razbijenih pločica ispred glavnog ulaza, i onaj sramežljivi osjećaj kad ulaziš u mračan, zbrkan podrum… Samo, ovdje se taj podrum pretvara u pravo čudo — improvizirani laboratorij s cijevima, staklenkama kiselkastih mirisa, škripavu stolicu i pokoji plakat Einsteina iz Slobodne Dalmacije. Tko bi odolio da ne zaviri?
Vrijeme radnje? Prava lokalna klasika: školska godina traje od rujna do lipnja. Ni snijeg ni poplava (mada je zagrebačka Trešnjevka ponekad bila blizu oba) nisu zaustavili Leopolda da se bavi kemijskim eksperimentima pod nastavom matematike ili pred velikim odmorom. On je, u skladu s vremenom, koristio jednostavne alate — ništa digitalno, samo staru vagu, staklene tikvice i neprospavane noći uz Mirandu ili Cocktu. Zamišljeno “doba” romana snažno priziva nostalgične slike kasnih 90-ih: flomasteri s mirisom limuna, prvi sat matematike, i stalno opipljivi osjećaj da se nešto čudno kuha baš ispod školske zbornice.
Jednom je jedan učenik nakon eksperimenta ostao s rukama žutima od kurkume cijeli tjedan — toga se svi sjećaju. Zanimljivo, ni učionice nisu bile čista kulisa: većina važnih scena odvija se između podruma i školskog dvorišta, dok djeca vrebaju što će profesor iduće smisliti. Zagreb nije samo “pozadina” već lik za sebe, s tramvajima što huče ispod prozora i grafitima na zidu iza škole, uvijek spreman na još jednu školsku legendu.
Ne treba tu stroga tablica, zar ne? Dovoljno je onaj osjećaj da će iza slijedećeg ugla iskrsnuti nešto neviđeno — baš kao u najboljem dijelu svake dobre priče iz školskih klupa.
Tema i ideja djela
Kad netko pita o čemu je “Izum profesora Leopolda”, lako je pomisliti da je riječ samo o satiričnoj priči s čudnim kemikalijama i urnebesnim pokusima. Ali, ima tu još slojeva. U Ferićevoj knjizi, glavna tema nije samo dječja znatiželja ili slučajni kaos u laboratoriju—radi se o ispitivanju granica mašte i onoj tananoj crti između briljantne ideje i potpune ludosti. Profesor Leopold, sa svim svojim škakljivim pokusima, postaje fora metafora (znam, grozna riječ, ali odgovara!) za ljude koji nekad odu predaleko iz dobre namjere.
Zanimljivo, Ferić kroz humor—onaj suhi zagrebački što te natjera da se nasmiješ i kad ne želiš—pitku svakodnevicu pretvara u teren za otvorena pitanja: Što zapravo donosi pravo otkriće? Jesu li škole mjesta za divlje izume ili samo za usvajanje tablica množenja? Usput, često bih čuo učenike kako komentiraju: “Baš bih i ja volio probati smućkati nešto kao Leopold u podrumu!” I tko im to može zamjeriti? Većina nas je barem jednom pokušala smiješati sastojke iz kuhinje mame (i završila s eksplozijom brašna po cijeloj kuhinji).
No, ovdje ne pričamo o tekstu koji samo nasmijava i povremeno tjera na brisanje prašine iz laboratorija. Bit knjige je u suptilnoj lekciji iz odgovornosti. Svaki, baš svaki Leopoldov izum završi s posljedicama—nekad smiješnima poput bijega magle kroz hodnike, a nekad s trenutkom kad djeca shvate da nisu svi pokusi za igru. Ferić potiče na razmišljanje: što ako tvoje genijalno rješenje uzrokuje više problema nego koristi? Ili, da pojednostavimo: ne znači baš svaka fora ideja da je i pametna na duge staze.
Kroz prijateljstva među djecom i njihove sumnje (neki su vječno skeptični, kao prava mala ekipa detektiva), razrađuje se i drugi sloj teme: podrška, zajedništvo i rast. Zbilja, najvažniji izumi u knjizi nisu nikakve kemikalije, nego male svakodnevne pobjede—djetinje povjerenje, hrabrost da pitaš “što sad?” kad sve pođe po zlu i ono iskušenje u kojem shvatiš tko ti je istinski prijatelj.
Ako ste išli u zagrebačku školu ili samo poznajete ritam tih hodnika, Ferićev prikaz atmosfere nije neka dosadna moralka. Svi su prošli bar jedan “izum” najluđeg profesora—i u životu su to često najzabavnije, ali i najpoučnije priče.
Na kraju, “Izum profesora Leopolda” oslanja se na dječju žeđ za nepoznatim i poručuje da se hrabrost i odgovornost nalaze u svakom sudjelovanju, čak i kad stvari zakompliciraju, a magla prekrije školsko dvorište.
Analiza likova
Možda ste očekivali obične osnovnoškolske knjige—ali kod Ferića, likovi žive potpuno drugačijim ritmom. Ovdje ćete upoznati najčudnovatijeg profesora škole, šaroliko društvo klinaca i one ‘tihušane’ odrasle likove koji se baš uvijek pojave u pogrešnom trenutku.
Glavni likovi
Profesor Leopold… e sad, zamislite lik iz crtića kojem je laboratorij kaos, a kosa uvijek izgleda kao da ju je netko čupao nakon neuspjelog pokusa. On nije klasični “nosi-kravatu-i-piši-na-ploči” profesor. Obožava znanost, ali češće nego rjeđe, zaboravlja koliko je opasno eksperimentirati kada se klinci motaju u blizini. Njegovo lice mijenja boje brže od semafora: od sjaja oduševljenja, preko panike kad netko proba izum bez nadzora, do iskrene tuge kad shvati posljedice svojih ‘smiješnih’ ideja. Čak i kad zamrsi stvari do kraja, Leopold nikad ne odustaje od želje da potakne znatiželju i hrabrost kod djece (iako povremeno nagazi na vlastite žice).
Tu je i glavna skupina djece. Nema jedne zvijezde—ovo je pravi tim: ekipa s puno hihota, zdravih doza skeptičnosti i vječnog gladi za avanturom. Mali vođa nerijetko preuzme rizik za cijelu grupu, ali uvijek uz dozu treme kakvu imate prije kontrolnog iz fizike. Klinci su znatiželjni, ali svaki ima svoj tempo: netko se zaleti glavom kroz zid, dok drugi traži izlaz na sasvim lijevoj strani učionice. I da, nisu savršeni—pogriješe, izvuku pouku, i već u sljedećoj zgodi nešto novo smuljaju.
Sporedni likovi
Ne treba zaboraviti staru dobru ekipicu sporednih likova. Evo, primjer—ravnatelj. Njega opisuju kao strogi, ali pravedni duh, uvijek s jednom nogom u prošlim vremenima kad su pokusi značili samo obrada graha i pšenice (oprostite, profesore). Ravnatelj vjeruje da školska pravila žive dulje od svih, pa mu je svaki dim iz školskog podruma prava crvena zastava. No, ima i svoje mekše boje—kad se nitko ne nada, zna pogledati kroz prste i zatvoriti jedno (ili oba) oka.
Druga zanimljiva figura je školska spremačica. U svakoj školi postoji ta teta koja sve čuje, sve vidi i ništa joj ne promakne. U ovoj knjizi, njezina kava nikad nije posve mirna—stalno ju nešto uznemirava iz dubina podruma. Osim što štiti školu od nereda, ona je često prva na licu mjesta kad eksperimenti pođu po zlu, pa ponekad bude most između djece i odraslih.
Na margini priče su i roditelji. Rijetko dolaze na scenu, ali kad nastupe, obično izgovaraju vječne rečenice: “Što ste sad napravili?” ili “Ako padneš razred, nije profesor kriv.” Odrasli su u priči više kao opomena nego kao prave pojave—podsjećaju djecu i profesora da tamo negdje vani ipak postoje granice.
Odnosi između likova
Što se tiče odnosa… Tu ne vrijede klasična pravila. Profesor Leopold i klinci su kao spoj Coca-Cole i mentosa. Najviše iskri nastaje na relaciji profesor-djeca—oni ga gledaju kao čudotvorca, a on u njima vidi mini-istraživače (ponekad i mini-katastrofe na dvije noge). Neki klinci mu vjeruju bez rezerve, drugi ga testiraju kao profesorove izume: “Mogu li zaista izdržati prvi susret s pravom znanošću?” Često ga imitiraju, ali i propitkuju: je li baš svaki izum dobra ideja?
Ravnatelj i spremačica imaju svoj poseban tango… Njihove reakcije na svaki novi incident su poput zajedničke vožnje u tramvaju kad jedan zvoni, a drugi zadrijema. Oboje šute najglasnije kad se nešto važno događa, ali ne mogu sakriti zabrinute poglede ili poluizgovorene opaske.
Roditelji? Najčešće nisu pozvani na eksperimente (i nisu svjesni koliko je podrumska znanost blizu kaosu). Tek kad se sve raspetlja, nakon krize dobiju “briefing”—često s manje detalja nego što bi htjeli, ali s dovoljno informacija da još dugo prepričavaju dogodovštine iz škole.
U “Izumu profesora Leopolda” odnosi su prepuni povjerenja, ali i izazova. Djeca stalno balansiraju između želje za slobodom i potrebe za sigurnošću. Odrasli, s druge strane—bilo da nose bijele kute ili metle—rade ozbiljne face, ali često igraju najvažnije uloge kad sve krene po zlu. Bez tih odnosa, knjiga bi bila samo niz pokusa bez srca.
Stil i jezik djela
Tko nije jednom pomislio—što bi bilo da moj profesor iz kemije ima laboratorij ispod škole? Ferić je to pitanje pretvorio u pravo malo jezično igralište. Njegov stil u “Izumu profesora Leopolda” nije onaj starinski, tvrdokorni, književni jezik iz lektira koje skupljaju prašinu na policama. Naprotiv, rečenice pucaju od ritma, ideje vrludaju kao tramvaji po Zagrebu, a dijalozi stvarno zvuče kao da ih djeca šapću iza klupa… Ili viču. Ovisi tko je ostatak razreda.
Svatko tko je prošetao školskim hodnikom prepoznat će one svakodnevne spike—”Šuti, ide razrednica”—ali s posebnom dozom humora koji često nalikuje na stand up u knjižnici. Ferić hvata trenutke s ulicom pod nogama, pa njegov jezik vuče na stvaran razgovor: ne you-tube-slang ili TikTok fraze, nego hrvatski devetdesetih s pokojim modernizmom za hitac više. Atmosfera je opuštena, ali i napeta, baš kao kad ti profesor postavi pitanje na koje ne znaš odgovor pa spasiš stvar šalom.
Ne smijemo preskočiti crni humor—on je tu kao sol u gumi: nevidljiv, ali bez njega ne ide. Kad profesor Leopold izjavi nešto u stilu “Ovaj pokus je potpuno siguran… barem prva tri puta”, publika u učionici (ili ispred knjige) zna da kreće rollercoaster. Taj humor nije samo začin; on podiže cijelu priču iznad običnih školskih zgoda.
Zanimljivo je koliko vješto Ferić koristi specifične izraze za instrumente i kemikalije. Nema prosipanja stručnih termina—spomene “epruvetu” dovoljno da svatko može osjetiti miris alkohola ili vidjeti oblak magle u podrumu. Jezik je jednostavan, ali pametno razbacan, tako da i mlađi čitatelji, a i mame koje na brzinu čitaju lektiru uz kavu, lako uhvate poantu.
Što još daje posebnost jeziku? Pričanje iz perspektive djeteta. Sve se filtrira kroz oči osnovnoškolaca, tako da i ozbiljne teme, poput odgovornosti i prijateljstva, djeluju pitko—kao kad u menzi pogodiš pravi puding. Djeca preuzima jezik odraslih, ali ga tjeraju kroz svoj žargon i nestašluke, pa i klasična opomena s “Ti si odgovoran za posljedice!” zvuči manje strašno, više šašavo.
Zanima li vas bi li ova knjiga preživjela lektiru danas kad prevladava engleski sleng i memovi? Hm… Jezik je dovoljno svestran i sočan da izazove i osmijeh i poneko “čekaj, ovo je baš kao kod nas u školi!”—što je, ruku na srce, rijedak talent. Ferić možda ne izmišlja novu abecedu, ali kombinira poznato i nepoznato kao prava kemičarska mješavina: malo smijeha, trunku napetosti, i žličicu nostalgije. Rezultat? Tekst koji se pamti, čita na glas, i često prepričava kasnije na školskim hodnicima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko prvi put uzme “Izum profesora Leopolda” u ruke, bit će mu jasno da ga ne čeka još jedan klasični školski roman. Ovdje ni zijevanje ni gledanje na sat nisu opcije—priča odmah podvuče crtu između dosadne rutine i nečega što pršti šašavim postupcima i stvarnim dilemama iz svakodnevnog života. Likovi, pogotovo Leopold sa svojim ludim pokusima, pomaknu granice očekivanja. Kao da čitaš dnevnik nekog svog čudnog rođaka iz Zagreba devedesetih… Oduševljenje tim malim “eksperimentima” koji se totalno otmu kontroli teško je sakriti, a crni humor Ferića baš tu pogodi gdje treba.
Ne može se reći da roman ne vuče paralelu s onim kaosima koji svi ponekad osjete u školi—jesi li ikad poželio da tvoja učionica bude laboratorij za ludu znanost? Ovdje se snovi o otkačenom nastavniku stvarno ostvaruju. Ali priča nije samo zabava: između redova naučiš nešto ozbiljno—ne mora sve proći bez greške da bi se išta naučilo. Taj osjećaj odgovornosti koji se s vremenom uvlači u klince, a i profesora (da, i on je na kraju ljudsko biće, nije samo karikatura), ostane s čitateljem i kad se knjiga zatvori.
Možda su neki trenuci prenapuhani—nije svima legla Leonardova scena s maglom i eksplozijama kao šala na račun tipičnih školskih mitova, ali većina se lako pronađe među zafrkancijama i šumovima iz podruma. I Ferićeva sposobnost da ljubazno “isprda” odrasle dok istovremeno pokazuje poštovanje prema onome što znači učiti i pokušavati stalno iznova—e, to rijetko tko izvede bez patetike.
Jedan kolega iz škole (nije Leopold!) priznao je nakon čitanja da ga je knjiga natjerala da se zapita — jesmo li sigurni da odrasli uvijek “točno znaju što rade”? Pitanje ostaje visjeti, baš kao i pokusi na kraju sata kemije. Što god tko mislio, jedno je sigurno: “Izum profesora Leopolda” osvježava školske lektire gorim tempom nego što magla izađe iz podruma, a to ne doživiš baš svaki dan.