Zašto je “Pjesan o Rolandu” stoljećima izazivala divljenje i poticala rasprave među ljubiteljima književnosti? Ovaj srednjovjekovni ep ne nudi samo priču o hrabrosti već otkriva i vrijednosti koje su oblikovale cijelu jednu epohu.
“Pjesan o Rolandu” je francuski ep koji prati viteza Rolanda i njegovu tragičnu borbu protiv Saracena, prikazujući odanost, čast i žrtvu u službi kralja Karla Velikog.
Tko god želi razumjeti korijene europske književnosti i ideale junaštva, ovdje će pronaći više od same radnje – otkrit će što znači biti heroj u najtežim trenucima.
Uvod u lektiru i autora
Kao klinac koji uživa u pustolovinama Asterixa ili kao tinejdžer koji na brzinu “preleti” lektire, “Pjesan o Rolandu” sigurno upada u oči. Čak i onima koji misle da im srednjovjekovna poezija zvuči kao uspavanka. Ne brini, ovdje nema ni traga dosadi – bar ne kad upoznaš kako je sve nastalo i što kriju ti često ozbiljni stihovi.
Autor
E sad, tko je zapravo napisao “Pjesan o Rolandu”? Odgovor je… nitko ne zna baš pouzdano. Stvarno! Originalni autor ostao je u sjeni, a povjesničari se i danas prepiru oko imena i datuma. Neki će spomenuti ime Turoldus jer se pojavljuje na kraju rukopisa; no većina smatra da je to bila samo stilska fora ili ime prepisivača. Zamislite da ste napisali nešto epsko, a za 900 godina nitko ne zna tko ste — baš “cringe”, rekli bi današnji klinci.
Tehnički, pjesma se piše negdje oko 1100. godine, a nastala je na starofrancuskom jeziku. To daje toj lektiri dodatni “vintage” štih, kao stara kaseta koju uvalite u kazetofon samo zato da čujete nešto što se više nigdje ne može naći. Roland i njegova ekipa vratili su Francuskoj malo junačke slave u trenucima kad su viteški ideali bili i modni trend i moralni kompas vremena.
Žanr i književna vrsta
Okej, uzmi na trenutak pauzu od tuđih eseja. “Pjesan o Rolandu” spada ravno među epove, ali ne bilo kakve. Ovo je šampionski primjer tzv. šansone de geste, što doslovno znači “pjesma o djelima”. Što to zapravo znači? Zamisli filmić u stihu, u kojem krajolik puca od mačeva, konjanika i epskih vriska, a glavna zvijezda – Roland – pokušava biti toliki frajer da i danas dobiva lektiru.
Od svih literarnih žanrova, ova pjesma diše po pravilima epske poezije. Dugačke strofe, ritam koji odzvanja kao bubanj u vojsci, stalne ponavljanja (“refreni”, ako hoćeš pop terminologiju)… Srednjovjekovno društvo je, da budemo iskreni, ludo voljelo ta herojska ponavljanja. Gotovo svi srednjovjekovni epovi – poput “Beowulfa” ili “Nibelungenlied” – igraju na slične karte: borba dobra i zla, sudbina, vjernost, bum – tragična smrt.
Svi ti elementi nisu tu samo za šminku. Da nije tih pravila, “Pjesan o Rolandu” izgubila bi svoj “epic mode”. Zato i danas, kad neki učenici opsuju što moraju čitati stihove, i dalje zadrhte kad pročitaju Rolandov posljednji udarac rogom. Što god o žanrovima mislili, jasno je zašto ovaj tekst još uvijek nosi junačku krunu u svojoj vitkoj literarnoj povijesti.
Kratki sadržaj
Tko god je prvi put čuo za “Pjesan o Rolandu”, vjerojatno je očekivao običan srednjovjekovni dvoboj pod haljinskim šatorima. No, ep počne s toliko napetosti da bi i Netflixu pozavidio. Pripovijest je nabrijana od prve do posljednje strofe, a tko kaže da srednji vijek nema akcije, očito nije upoznao Rolanda.
Uvod
U centru priče je strastvena lojalnost – Kralj Karlo Veliki, nakon dugih sedam godina ratovanja, konačno stigne na vrata Španjolske. Svaka bi baka s Markova trga rekla: “Sad će se zaratiti!”. Na tapeti je opsada Saragona, s muslimanskim kraljem Marsilijem na drugoj strani i lukavom namjerom – radije pregovarati nego još jedno krvoproliće. Marsilije šalje poklon, a još važnije – obećanje mira. Onaj osjećaj kad ti majstor obeća da dolazi “za pola sata”. Nitko ne vjeruje, a najmanje Roland.
Zaplet
Roland, mladi vitez s bradom od tri karmina, tip je kojem se vjeruje ispod čekića. Kad Karlo povede vojnike kući, Roland predlaže svog očuha Ganelona za pregovarača sa Saracenima. Niti pola lista kasnije, Ganelon se uvrijedi kao klinac iz klupe do prozora. Dogovara osvetu – pa tko bi mu zamjerio, Roland je nesnosno samouvjeren. Ostatak Rolandove družine, uključujući bliskog prijatelja Oliviera, krene kroz klanac Roncevaux, uvjereno da im ni dlaka neće pasti s glave. Ali, gle čuda, baš tada Saraceni zapnu s vojnicima iz svakog kutka Španjolske. Scene su epske – bitka, vriska, prašina i čudne srednjovjekovne psovke. Roland, tvrdoglavo heroj, odbija pozvati pomoć.
Rasplet
Citirajući Rolanda: “Ma mogu ja ovo sam, ne trebaju mi pojačanja”. U najvažnijem trenutku, kad borba postaje sasvim neizvjesna (i srca čitatelja skaču na sto otkucaja), Olivier ga nagovara da konačno zatrubi legendarnim rogom Olifantom i pozove Karla natrag. Rog puca glasnije nego zadarski Morske orgulje u sezoni. No, prekasno – većina Rolandovih prijatelja pada, svaki s osobnom žrtvom. Očajna vika kroz klanac, prašina, pogledi. Neki kažu i pokoja suza. Priča postaje gorka kad Roland u posljednjim trenucima brani mač Durendal, nadajući se da neprijatelj neće odnijeti europsku svetinju.
Kraj
Roland, iscrpljen od borbe i žalosti, umire gledajući prema Francuskoj – doslovce i u prenesenom značenju. Pripovijest ne daje slatki završetak: preživjeli monarsi broje mrtve, a Karlo, kad stigne, nalazi samo užarene ostatke bitke. Kazna ipak stigne – Karlo osvećuje Rolanda i razotkriva Ganelonovu izdaju. Pravo lice heroja i izdajnika izroni na svjetlo dana. Sve završava sudskim procesom koji više liči na feudalni triler nego na epski mir, gdje pravda ima težinu mača, a Rolandova žrtva odzvanja generacijama. Da, bio je tvrdoglav, ali povijest voli one koji ne popuštaju.
Mjesto i vrijeme radnje
Ne bi bilo zgorega zamisliti onu scenu: vrućina kasnog ljeta, zrak zagušljiv, znojni konji, oklop škripi pod težinom—i usred svega Karlo Veliki s vojskom, po Pirinejima. E sad, ne sanjamo španjolske plaže, nego hodamo kamenitim stazama Ronaldova vremena, kroz klanac Roncesvaux. Tamo kulminira cijela ova drama—nema interneta, ni Google Mapsa, ali svi znaju gdje treba biti kad zovu kraljevi.
Baš taj klanac, nedaleko današnje granice Francuske i Španjolske, nosi ozračje kao rijetko koje mjesto. Kamenje pamti udarce sablji, šuma skriva jeku Olifanta, onog legendarnog roga kojeg ni Marvel junaci ne bi tako lako zanemarili. Sve puca od povijesti. Tko god je tuda prošao, ima osjećaj da još čeka sljedeću zasjedu. I nećete naći “Rolandovu ulicu”, ali će vam lokalci u Baskiji znati ispričati svaku legendu.
A vrijeme radnje? Epski referentno, reklo bi se… ali i više od toga. Prava radnja odvija se „davnih dana”, oko 778. godine, kad se Karlo Veliki vraća nakon neuspjele opsade Zaragoze. Iako pjesnika nitko nije pitao za točne minute i sekunde, povjesničari mudro kimaju glavom na taj povratak s juga, noseći zrnca frustracije zbog izostanka jasne pobjede. Starofrancuska pjesma napisala je svoju verziju, pa povijest nije ostala bez alibija.
Jedna zgodna crtica—danas taj kraj Pirineja, oko Roncesvauxa, vrvi biciklistima i hodočasnicima na Putu sv. Jakova. Pomišljaju li usput što bi Roland učinio da je imao moderni šator ili sportske tenisice? Vjerojatno bi i tad izabrao klanac za scenu posljednje borbe, ali s nešto manje pompe—i više hidratacije.
Naravno, nije cijela akcija svedena na jedan točkasti lokalitet. Pjesan barata širokim krajolicima: ponekad osjetiš toplinu francuskih dvorova, ponekad žeže sunce Španjolske. Ali, kad zatvoriš knjigu—u glavi najjače odjekuje baš Roncesvaux. To je epicentar, srž one stare borbe oko časti i izdaje, bez obzira na stoljeće ili Google-ovu lokaciju.
Tema i ideja djela
Nema toga tko se barem jednom nije pitao: što zapravo pokreće junake da idu glavom kroz zid? “Pjesan o Rolandu” tu doslovce maše zastavom — čast, vjera, odanost, ali, iskreno, ništa od toga nije tako jednostavno. Prava nit vodilja ove epske balade uvijek je vrtjela pitanja: Jesmo li svi spremni na žrtvu zarad višeg cilja? I gdje je granica između tvrdoglavosti i junaštva?
Roland, kako ga pjesma opisuje, djeluje kao pravi “uzorak” za srednjovjekovni oksimoron: snažan, častan, ali i prilično tvrdoglav. U trenucima kad svira “Olifanta” (da, govorimo o tom famoznom rogu!), prođe ti glavom da ni Apple Watch 2025. ne bi spasio stvar. Slučajnost? Uopće ne. Autor (nepoznat, pa ne možemo kriviti niti jednog specifičnog studenta književnosti) stavlja pod reflektor upravo one ljudske slabosti koje pod plaštom sjaje kriju prave traume doba.
Sve se vrti oko sukoba dva svijeta — kršćanskog zapada s Karlem na čelu i “saracenske” istočne prijetnje. Nagađalo se u raznim krugovima (čak i na kavi na Cvjetnom trgu) je li ovo samo srednjovjekovni PR rat, ali tko god sumnja, dovoljno je pročitati Rolandove unutarnje borbe prije zadnjeg napada. Ovdje junaštvo nema zlatni sjaj — češće je krvlju praćeno nego pjesmom opjevano.
U srcu priče: povjerenje. Karlo Veliki vjeruje svojim vitezovima, Roland vjeruje časti — i tu stvar puca. Ganelonova izdaja nije samo “izbor lošeg kuma za svadbeno mjesto”, nego prava lekcija o povjerenju koje je krhko kao porculanska šalica. Rolandovo oklijevanje da pozove pomoć, pa čak i njegova smrt, prikazuju kolaž osjećaja: lojalnost prijateljima, ali i bolnu cijenu ponosa.
Najbolje od svega? Pjesma, pisana prije nego što je “Netflix binge” bio stvar, i dalje ima onu draž utorkom ujutro na tramvajskoj stanici. Rasprave o izdaji, junaštvu, sudbini — ista žvaka, novo vrijeme. Kroz Rolandovu borbu, svaka generacija može prepoznati vlastite dvojbe. Tko je danas Roland? Tko Ganelon? Vrijedi li još uvijek biti tvrdoglav kad te svi ostave na cjedilu… Odgovor, barem kroz stihove ovog epa, uvijek ostaje otvoren.
Analiza likova
Kad otvoriš stranice “Pjesme o Rolandu”, čekaju te likovi koji ne izlaze iz glave ni kad zatvoriš knjigu. Tko su ti ljudi (i antijunaci) koji su epsku Francusku obojali junaštvom, inatom… i ponekom ljudskom slabošću?
Glavni likovi
Roland, Karlo Veliki i Ganelon — teško ih je zaboraviti jednom kad ih upoznaš. Krećemo od Rolanda. Nije on tip koji bi ti priredio iznenađenje na tulumu, ali kad grmi borba, Roland se ne savija. Nosi čuveni mač Durendal i nepopustljivu tvrdoglavu crtu. Ne trubi u Olifant dok nije prekasno — netko će reći da je hrabar, netko da voli biti sam protiv svih. Ako si ikad bio onaj koji ne traži pomoć makar potonuo, znaš o čemu pričam.
Karlo Veliki? Nije on samo car—on je instanca reda, svjetovnog i božanskog. Zamislite ga kao čovjeka koji osjeti svaki gubitak vojnika, ali iznad svega lovi pravdu. Gotovo ti se učini kao tata likova s francuskih goblena, sa sijedom bradom i pogledom što prodire kroz maglu na Roncevaux.
Ganelon? E, taj će ti zdrobiti povjerenje u par stihova. Bio je kum Rolandu, a onda mu napakostio iz čiste uvrijeđenosti. Vidiš, Ganelon je prototip izdajnika, ali nije crno-bijeli zločinac — ima neku svoju računicu. I da, njegovo prezime je stvarno pojam za izdaju u cijeloj šansoni.
Olivier se također ne može zanemariti. Njegov odnos s Rolandom? Kažu, on je Rolandova savjest, glas razuma u burnom povijesnom trenutku.
Sporedni likovi
Nemoj očekivati da ti sva imena iskoče iz glave kao iz Biblije poznatih — ali neki se itekako urežu. Turpin, biskup-ratnik, ima više srčanosti nego pola vojske zajedno. Nevjerojatno, ali lik u oklopu s križem više je nego što djeluje: propovijeda s mačem, pruža duhovnu podršku i u najgorem kaosu.
Na neprijateljskoj strani, Marsilije i Baligant sliče glavnim zlikovcima iz holivudskog epa. Marsilije vodi Saracene, ne mari za Rolandovu odanost ni trunku, a Baligant se pojavljuje kao dežurni prijetitelj u nastavku priče… Kao bonus, Baligant daje onaj epski završni udarac Karla Velikog.
Ne zaboravimo Aldu, Rolandovu zaručnicu. Nije isturena, ali njena reakcija na kraju pripovijesti (smrt iz tuge za zaručnikom) otopi i najtvrđu čitateljsku crtu. Drugi poput Naimesa služe kao “mozgovi” Karlove vojske—makar samo šaptom kroz dvore.
Dalo bi se tu navesti još nekoliko imena, ali francuska srednjovjekovna ekipa uglavnom ima “svoju scenu” i onda nestaje, ustupajući pozornicu glavnim igračima epskog spektakla.
Odnosi između likova
Eh, a sad prava drama. Nije tu riječ samo o prijateljstvu i izdaji—odnosi su teški, višeslojni i nabijeni emocijama. Roland i Olivier, recimo… njih dvoje kao da su testosteronska verzija legendarnih prijatelja, ali bez šalica za kavu. Olivier upozorava, Roland ignorira. Kad je kasno, nema nazad — što, priznaj, podsjeća na prijateljstva iz stvarnog života, gdje tvrdoglavost odnese pobjedu nad razumom.
Karlo Veliki prema Rolandu? Gotovo roditeljska briga, ali kroz oko vladara — on mora održati autoritet. Kad si na vrhu, nema mjesta slabostima, kaže se. No osjetivši Rolandovu smrt, vidiš ga smrtnim, otkriva ljudsku tugu.
Ganelonov odnos prema Rolandovoj slavi miriše na… ljubomoru i povrijeđeni ego. Njegova izdaja nema toliku dubinu, više je baš “nepravedno sam povrijeđen, pa ću ti napakostiti”.
Sporedni likovi stvaraju mrežu podrške — Turpin s duhovnim savjetima, Alda s tihom vjernošću, a Marsilije i Baligant kao suprotstavljeni katalizatori cijelog kaosa.
Najbolje? Svi odnosi tvore mozaik — svaki sloj otkriva neku novu emociju, od očaja do nade, od inata do istinskog junaštva. Čitaš ih, pa se zapitaš: da su svi poslušali Oliviera, bi li Roncevaux uopće bio legenda danas?
Stil i jezik djela
Ako otvoriš “Pjesan o Rolandu”, prije nego što se zatekneš usred epske bitke s Karlom Velikim i njegovom moćnom vojskom, možeš primijetiti nešto suptilno, ali nevjerojatno: starofrancuski jezik zvuči kao neka drevna zagonetka (ili barem kao stari ljetni hit kojeg ne možeš izbaciti iz glave). Zaboravi na moderne izraze ili lepršave dijaloge — ovdje vladaju stihovi koji grme kao bubnjevi, a riječi te udaraju ravno u srce.
Stil? Da, odmah upada u oči ta monumentalnost. Stihovi su dugi, ritmični, često ponavljani—slično kao da pjesnik želi da ni slučajno ne zaboraviš koliko je Roland odvažan (ili koliko ga je Ganelon zakucao). Djeluje strogo, bez puno ukrasa. Autor ne rasipa riječi. Pravi kontrast današnjim romanima prepunima detalja o bojama nečijih očiju ili mirisu jutarnje rose; ovdje se iz nekoliko rečenica rodi cijela oluja.
No, jedna stvar meni stalno para uho: taj epski “ton”… nema ironije ni podsmijeha, samo duboka ozbiljnost—kao ozbiljan profesor na faksu koji za vrijeme predavanja ne skida naočale s nosa (a znaš da je ozbiljno jer svaki put kad pogriješiš pogledom, imaš osjećaj da si pao ispit). Pjesnikova svrha nije nasmijati publiku, nego je natjerati da zapamti te velike vrijednosti: čast, vjernost, vjera, lojalnost. Sve je prožeto snažnim emocijama; scene se ponekad ponavljaju, gotovo kao refren omiljene pjesme. Pojačava to osjećaj da gledaš nešto monumentalno.
Zanimljivo je: starofrancuski jezik ovdje funkcionira kao pravi “oklop”. Nema mjesta slabosti ili dvosmislenosti. Sintaksa je uspravna, rečenice jasne, rječnik prepuno vojnih izraza, religioznih metafora (pogotovo brojanja smrti i molitvi), te drevnih fraza. Dakle, nema mjesta za “igru riječima” kakvu bi koristi, recimo, neki francuski pjesnik stoljećima kasnije—ovdje se zna tko je tko, tko je prijatelj, a tko izdajica.
Evo, tko god pročita neki odlomak, može gotovo čuti kako gori vatra u vojnim logorima, kako pasu konji i zvecka oružje. Sve je ogoljeno, a opet grandiozno—što možda najbolje rezonira s onima koji vole kad priče odzvanjaju kao povijesna legenda, a ne kao laka večernja čitanka.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad zalutali u knjižaru pod kišobranom i pokušali pronaći nešto što će vas katapultirati ravno u srednji vijek—onda “Pjesan o Rolandu” to obavlja prilično spektakularno. Netko će reći: još jedan junak s mačem, još jedan rat… Ma ajde, tko još pada na tu foru? Ipak, kad Roland odluči NE zatrubiti u Olifant dok ga praktički okružuju Saraceni—e, tu već počnete psovati, a možda i malo navijati. Zar je tvrdoglavost zaljubljenost u vlastiti ego ili čista hrabrost? I ima li tko živ da nije suosjećao s Olivierom, koji se jedini usudio reći Rolandu otvoreno što svi misle?
Baš je zanimljivo što se ta priča, napisana prije više od devet stoljeća, još uvijek ponekad čita na fakultetima i u predavaonicama. Netko će reći da ju je lakše razumjeti negoli izgovoriti originalni naziv naglas bez da vam zapne jezik. Ali ljudi i dalje diskutiraju o pitanju: zašto junak radije bira propast nego kompromis? Jesu li te vrijednosti nešto što bismo poželjeli imati danas, kad Google zna kad ste posljednji put bili iskreni prema šefu? Nije li čudno kako sporedni likovi poput biskupa Turpina dobivaju skoro epsku važnost, a izdajnici poput Ganelona legitimno nerviraju i nakon stoljeća prašine?
Miris borove šume u Roncesvauxu—da, istina je, nekolicina znatiželjnika tamo zaista traži antičke tragove—miješa se s glasovima onih koji još uvijek žale za Rolandom. Umjesto trka na Netflix maratonima, ova pjesma učila nas je da čekanje može biti pogubno, a lojalnost ponekad vodi ravno… pa, u Roncesvaux. Zar nije fascinantno što svako novo čitanje otkriva sitne detalje koji su pobjegli prethodni put? Neki likovi očito izmišljeni, neki povijesni, a svi toliko ljudski da postaju bliži od susjeda za kojeg još uvijek ne znate ime.
Sve u svemu, ima nešto u toj Rolandovoj borbi s granicama junaštva i tvrdoglavošću, da na tren poželite pitati sami sebe—biste li vi pozvali pomoć ili bi vas ponos progutao? Ako niste sigurni, ne brinite. Ni on nije bio.