Mnogi su čuli za priču o domobranu Jambreku ali malo tko zna što se zapravo krije iza ovog književnog lika. Iako se na prvi pogled čini jednostavna Jambreku sudbina otvara pitanja o identitetu i domoljublju u teškim vremenima.
Domobran Jambrek je pripovijetka koja prati skromnog vojnika suočenog s izazovima rata i vlastite savjesti. Kroz njegove odluke i osjećaje autor prikazuje složene odnose prema domovini i ljudskosti.
Svaka rečenica ove pripovijetke nosi težinu vremena a Jambrekova priča može pomoći svakome tko traži dublje razumijevanje ljudske borbe i vrijednosti.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite trenutak kad u ruci držite tanku knjižicu i mislite, “Ma to će ići brzo!” Pa, s “Domobranom Jambrekom” stvar baš i nije tako jednostavna — iako kratko, ovo štivo zagrabi duboko. Pripovijetka izvrsno hvata neizrečene, sitne bitke jednog običnog malog čovjeka.
Autor
Neki će se nasmiješiti kad čuju ime Slavko Kolar. On nije bio klasični književni lav koji broji debele tisuće stranica. Ma, dapače. Kolar je volio kratko, makar gusto, servira jezične zalogaje koji ostaju pod zubom satima. Kad je 1932. objavio zbirku “Natrag u naftalin”—u kojoj je i “Domobran Jambrek”—već se pročuo kao kroničar malih ljudi i gorke svakodnevice. Odrastao u selu na rubu Moslavine, Slavko je iz prve ruke pokupio mudrosti, brige i fore tadašnjih seljaka.
Privlače ga teme kojima drugi izbjegavaju prići — vojnici izgubljeni između naredbi i vlastitih strahova, susjedi svadljivci i svakodnevne situacije gdje malo tko ispadne heroj. Nije ga zanimala potraga za plemenitim figurama s kipovima na trgovima; volio je prikazivati “antijunake” s puno mana, ali još više ljudskosti. U njegovim rečenicama nema lažnog sjaja, već sirovina iz hrvatske blata i prašine — baš kako život nalaže. Nema skrivanja iza bombastičnih opisa, sve je tu, ogoljeno… i upravo zato boli kad pročitate Jambrekovu ispovijest.
Žanr i književna vrsta
E, sad — je li ovo priča, novela, ili “nešto treće”? Kolar se ne zamarao etiketama, ali “Domobran Jambrek” spada pod realističnu prozu. Pripovijetka, da budemo precizni. Realizam u njegovoj izvedbi nije samo puko prepisivanje stvarnosti, već rafinirani miks humora, ironije i tuge — onaj tip humora gdje ti se smiješi lice, ali te ništa ne tjera na smijeh. Ljudi iz priče nisu daleka, izlizana lica s povijesnih slika, nego likovi koji vas podsjećaju na nekog iz vlastitog dvorišta.
Ovdje nema jurnjave za epskim zapletima ni drame za Oscara — Kolar nam servira svakodnevicu jednog vojnika, s puno škripanja pod čizmama, s malo velikih gesti, ali s puno malih žrtava. Radnja nije zamršena, ali naboj je prisutan u svakom dijalogu, pogledu i šutnji.
Ako ste ikad tražili dobar primjer kako zvuči i miriše hrvatska realistična pripovijetka, “Domobran Jambrek” je ulaznica u taj svijet. Kolar kroz ovaj žanr prkosi granicama “velike” povijesti i kronika, nudeći iskren pogled prema dolje — na zemlju, blatne staze i nesigurne otkucaje jednog srca u uniformi.
Kratki sadržaj
Nema tu epskih borbi—samo Jambrek, običan lik s ruba uniforme i još običnijom pričom. Kolar ga ne šminka. Stavlja ga pred čitatelja baš takvog kakav jest – smotan, tvrdoglav, pun sumnje i glupih pitanja koja su, realno, svima poznata. Stisni play u glavi: nema velikih junaštava, samo puno sitnih borbi za malo dostojanstva i toplu juhu.
Uvod
Što kažeš na vojnika koji nikad ne zna di mu je kapa, al’ uvijek zna kad grli dom? Upravo s takvim Jambrekom Kolar otvara priču. Vidiš ga odmah—niti previše hrabar, niti previše postojan. Autor ga izbacuje na “teren” pa gledaj kako pokušava balansirati između svojih dužnosti i one tihe čežnje za mirnim (i suhih nogu!) povratkom u rodni kraj. Atmosfera? Blato pod nogama, poluprazan tanjur, vojni krevet i glasno hrkanje susjeda. Sve jasno, sve sirove boje svakodnevice. Nema patetike, ali ima one iskrene crte – kad netko nije rođen kao heroj pa ga sudbina svejedno gurne na nultu liniju fronta.
Zaplet
Na sceni – vojna rutina koja ne prašta zabušavanje, čak ni kad je riječ o Jambreku. Netko drugi već traži slavu, ali njega više zanima večera nego orden. I tu potiho počinju prave drame. Danas zaboravi oružje u kasarni (ups), sutra netko pogrešno prebroji krumpire na kuhanju. Jambrek koluta očima; nervozan je, nikad mu ništa ne ide “po špagi”. Njegovi “sukobi”? Više unutarnji nego vanjski. Prigovara sebi zbog nespretnosti, šuti pred “važnima”, pati se zbog grižnje – rado bi doma, a ne može. U međuvremenu, kolege vojnici dobacuju šale, a ni nadređeni nemaju previše milosti… Zar ne bi i tebi napetost pristala uz ovakvog antijunaka? Svi znaju da rat miriše na znoj i neizvjesnost, ali kroz sitna posrtanja, Kolar baš dobro “boji” Jambreka kao nepopravljivo ljudskog.
Rasplet
Negdje oko treće porcije vojne juhe – pazi sad – malo tko vjeruje, ali rasplet kod Jambreka je gotovo antiklimaktičan. On ne doživi prosvjetljenje, ne postaje bolji vojnik niti dođe do kakve velike pobjede. Ipak, dogodi se ono najvažnije: prihvaća sebe. To iznutra pucketa, frustracija popušta, a ironija ostaje. Više ne pokušava biti netko drugi. Sve ono što ga je mučilo – strah, nervoza, usamljenost – sad mu postaje lakše za nositi. Njegovi kolege kratko primijete promjenu, ali generalno ga i dalje percipiraju kao smotanog, jednostavnog tipa koji nikako da prokuži vojni red. On se u toj ulozi, kao da pjesnički prkosi sreći i nepravdi, ipak uspije nać’ neki mir.
Kraj
Možda očekuješ spektakl na kraju, ali ništa od toga. Jambrek ide kući kao što je i došao – običan, skroman i malo pogubljen. Nema fanfara, ali ima tog nečeg “našeg”, kao kad ti nakon naporne ture netko skromno poželi “sretan povratak”. Kolar ostavlja Jambreka taman gdje i čitatelja: s tihim osjećajem da su najveće bitke često nevidljive, a male pobjede – da, i to da nisi izgubio sebe u tuđoj uniformi – vrijede više nego dan parade. Vjerojatno će i dalje zaboravljati stvari… Ali baš zato, Jambrek ostaje u pamćenju, kao podsjetnik da i u najtežim vremenima ljudskost “preživi” – čak i kad ti uniforma nije po mjeri.
Mjesto i vrijeme radnje
Nitko ne sjedi na vlažnoj klupi kraj blatnjave ceste s tolikom zamišljenošću kao Jambrek. Prizor ti možda iskrsne pred očima: siromašno selo negdje na rubu preoranih polja, taman na mjestu gdje mulj uporno prijanja za domobranske čizme – bravo, pogodak, tu živi priča. Radnja se odvija u unutrašnjosti Hrvatske, izvan svake gradske vreve, u seoskim kućicama kojima krovovi cure, cigla pucketa kad vjetar zareže, a štednjak grije ipak samo polovicu prostorije. Ovdje ni vrapci ne lete daleko – znaš već onaj osjećaj kad zima stisne, a vijesti stignu kasno jer ih netko mora donijeti pješice.
Vrijeme – e to nije neka filmska zbrka s dramatičnim glazbenom temom. Razdoblje Prvoga svjetskog rata, malo iza 1914. godine… onaj tren kad ljudi broje dane i sanjaju o povratku doma, a domobran Jambrek strepi pred svakim novim zadatkom kao pred školskim ispitom. Selo, poljski putovi, vojni logori, miris kisela kruha i perad što jurca oko nogu: kompletan “set” za svakodnevicu malog čovjeka u velikim povijesnim previranjima.
Da, sve se događa polako. Sporije nego što se suši rublje za maglovitih dana. Vrijeme kao da stoji, a svaki dan ima istu sivkasto-plavu boju, čak i kad prođe nova povorka vojske ili zapuše jači vjetar niz dravsku dolinu. Nema herojske Drame, nego običnih trenutaka otežalih suzama ili ponekim smješkom susjede koja pod prozorom ogovara dečke što su “otišli na vojsku pa raznježili mame”.
Zamisli terazije: na jednoj strani rat, na drugoj svakodnevica, između njih – Jambrekove cipele, koje škripaju svaki put kad grabi prema straži. Mjesto i vrijeme nisu samo kulisa – to je druga koža njegovih misli i ustaljeni ritam dana, gdje je svaki mali događaj zapravo dosta važan.
Tema i ideja djela
Zamislite ovo – priča koja počinje bez velikih fanfara, s glavnim likom kojeg bi susjedi opisali riječima “ma, običan dečko iz sela”. To je Jambrek. Nije heroj iz povijesnog romana, nije ni vojskovođa… nego baš onaj tihi tip koji tiho podnosi svaki ručak od starog graha iz limenke i šutke broji dane do povratka kući.
Tema ovog djela vrti se oko jednoga: kako naizgled nevažan život može u sebi skrivati lavinu osjećaja, sumnji i nada. Nema spektakularnih vojnih podviga, samo sirova stvarnost – ponavljanje dana, neumorna rutina, težina zatezanja remena na krivoj uniformi. Autor tu jednostavnost koristi kao moćnu poruku: život običnog čovjeka pod ratnim pritiskom vrijedi više nego deset vojnih odlikovanja. Pitate li se kad je zadnji put netko napisao pripovijetku o kolektivnom strahu pred naredbom za jutarnje dizanje? Upravo Kolar, kroz Jambreka, otvara najiskrenija pitanja – što znači biti “domoljub” kad te tvoja zemlja zaboravlja i kad nemaš herojski završetak?
Osim što tema bocka i žulja, ideja djela osvaja baš suptilno: podvući crtu između mita o heroju i istine o malom čovjeku. Neće vas Kolar pustiti da ostanete ravnodušni kad Jambrek pokuša popraviti zastarjelu pušku ili kad noću promatra tanki snop svjetlosti ispod vrata barake. Dostojanstvo, tvrdoglavost, ponekad i autoironija – svi su na Jambrekovoj strani, jer Kolar pokazuje da i najskromnija rabota pod ratnom čizmom ima svoju vrijednost ako donese mir usred kaosa.
Nije ovo priča koja se može prepričati u par rečenica ili sažeti u klasičnu pouku. “Domobran Jambrek” podsjeća čitatelja da nitko nije nevažan – čak ni kad tvoja vojska zaboravi tvoje ime, a susjedi prestanu pitati gdje si nestao. Kroz svaku stranicu provlači se osjećaj izgubljenosti, ali i sitne pobjede, onih koje nitko ne primijeti osim tebe.
Ovo djelo, uz svoje tople opise i oštre detalje (ozbiljno, gotovo možeš namirisati ustajali vojnički čaj!), postavlja ključna pitanja: tko zaista piše povijest, i – imaš li pravo tražiti nešto više od života osim običnog mira? Nema grandioznosti, ali ima ljudskosti, i to u izobilju.
Analiza likova
Ne biste vjerovali, ali ni glavni lik u priči ne zna uvijek gdje su mu granice— a tek srce! E sad, što je Slavko Kolar napravio s njima? Uletio je ravno u sivilo rata, uhvatio ih za slabosti i izbacio ih pred nas… Ništa photoshop, sve sirovo.
Glavni likovi
Jambrek. Cijeli naslov, a čovjek stalno gleda u pod! Zamišljen, ponekad izgubljen kao netko tko u podrumu traži prošlogodišnje krumpire… Ima taj šešir tuge i humor mu pada kao kiša na blatnu cestu. Nije heroj iz reklame; prije “onaj koji pazi da kava ne iskipi.” Čitatelj ga može naći u svakom selu – voli mir, voli domaće, nespretan s oružjem kao netko s mobitelom bez signala. Prvi prigovor? Sam sebi. Osjeća sve, ali šutke. Kad mu daju uniformu, ona mu visi, pa tako i njegovo samopouzdanje… Ali, sjeti se djetinjstva kad veteran priča o srcima na pravom mjestu.
Ispod svake rečenice – pitanje: Da ga sretnete, pitali biste ga za sat, a on bi stao i razmislio pred odgovorom. Kolar ga povlači kroz mulj svakodnevice, iz cirkusa u vojni ured i natrag, a Jambrek luta u želji za povratkom kući, gdje je stvarnost tužnija od rata.
Sporedni likovi
Zanimljivo, sporedni likovi nisu samo kulisa. Zapravo, da nije onih susjeda što stalno nešto šapuću, cijela Jambrekova priča ispala bi poput juhe bez soli. Prisjetite se: stari vojni narednik – škrt na riječima, ali težak kao kiša u proljeće; veterani s ispucalim rukama i svaki s boljom pričom za šankom nego pobjedničkom medaljom. Seoska žena, koja Jambreka gleda kao izgubljeno dijete, unosi mrvicu topline, iako se rijetko smiješi.
Ne smijemo zaboraviti ni one likove koji prostru čiste plahte kad Jambrek dolazi na odmor. Oni povezuju njegove misli s domom čak i kad se vani sve ruši. Neki mu daju brzi savjet, ponude češnjak ili šalicu nečega žestokog. To nije društvo koje spašava svijet, ali zna ispeći kruh i oko stola prepoznati kad je netko potišten. I svi—bilo da su u jaucima ili pjesmi—čine tu Kolarovu Hrvatsku 1914.
Odnosi između likova
Sad stvarno, odnosi među njima nisu tipa: “super ekipa iz sitcom serije.” Dapače. Jambrek je onaj koje društvo gura naprijed i vuče natrag, sve u istom dahu. Narednik ga testira, šalje u dućan po sitnice navodno bitne za rat, veterani mu prepričavaju prošle strahove kao da su jučerašnji.
Međutim, svaka njihova interakcija nosi težinu… Sjećanja se često sudaraju, podrške ima kad ne očekuješ, a i kritika pada kad je najranjiviji. Tko nije sjeo za stol s onim tetkom što zna kad šutjeti, kad dobaci rakiju? Kolar čitatelje poput voajera uvodi u obiteljski obruč, gdje nijedan zagrljaj nije besplatan, a svaka podignuta ruka nešto pamti.
Na kraju se odnosi među njima svode na neizrečene brige, bliska tiha prijateljstva, nekoliko sitnih izdaja ili brzih osmijeha među ranama. Kroz te odnose progovara cijelo selo – svatko nosi svoju masku, samo je Jambrekova najskromnija, ali i najiskrenija.
Stil i jezik djela
Nije tajna da Kolar piše kao da pripovijeda susjedu uz ogradu — opušteno, ali i stalno spreman podbosti glavnog lika kratkom šalom ili sitnom ironijom. Kroz Domobrana Jambreka, svaka rečenica zvuči kao da se može zamisliti na seoskoj zabavi ili za kuhinjskim stolom u ranu zoru. Nema tu velike književne pompe, već mnogo kratkih, ponekad grbavih rečenica koje baš leže Jambreku na jeziku.
Primijetit ćeš čudan miks — jezik ciglast, prizeman, kao zid u tuđoj štali, a opet bistar kad zatreba. Riječi nisu ukrašene poput vjenčića za svatove, nego zvuče baš kao što ljudi govore među sobom kad ih nitko ne sluša. Bit ćeš na ti s dijalektima, čuješ pokoji archaizam pa te ulovi osmijeh kad Jambrek “pošpotuje” vojnika ili kad susjede komentiraju s pola usta.
Kolar skreće s velike književnosti ravno u svakodnevicu. Ma, ponekad se čini da pokušava — i uspijeva — svaku “tešku” temu ili osjećaj ogoliti do kosti. Ako tražiš epske opise rata, razočarat ćeš se. Ovdje vojska smrdi po blatu, a heroji su jednako nespretni na riječima kao i na djelu. Zapravo, zbog takvog jezika, Jambrek postaje ne samo domobran iz nekih knjiga, nego netko koga bi sreo u pekari ili na tržnici. Sve te male, svakodnevne riječi ispod radara zapravo pričaju najveću priču: o čovjeku koji, umjesto velikih gesta, bira ostati svoj u pričama koje život piše običnim rukopisom.
I tek da ne zaboravimo: Kolarov humor zna biti britak kao novo naoštren kosa. U jednoj rečenici baca šalu, u idućoj se povuče u gorčinu. To je kao da si na tipičnoj slavonskoj svadbi — dok jedni pjevaju, drugi već brinu o ponedjeljku. Jezik i stil u “Domobranu Jambrek” nisu slučajni ni neutralni, nego baš prate ritam njegovih misli i svaki mig njegove unutarnje borbe. Da je djelo pišući birao fraze iz suvremenih reklama, vjerojatno bi završio kao viralni meme iz 1915. — samo bez smajlića.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prva stvar koja upada u oči? Kolar se ne trudi uljepšati ništa. Djeluje više kao susjed kojeg sretnete na placu nego tipični “pisac iz lektire”. Sve pršti onom poznatom sirovom iskrenošću — pa nije ni čudo da je “Domobran Jambrek” često predmet rasprava među učenicima dok čekaju tramvaj ili polažu ispit iz lektire.
Neki će vam reći da je ovo djelo previše tmurno… I da, ima onih dana kad će vas pitati sami sebe: “Zbilja, zašto baš rat, zašto baš seljak Jambrek?” No, ima i onih trenutaka kad vas Kolar “ulovi” na krivoj nozi — i tu leži čar. Jedna kolegica iz čitateljskog kluba ispričala je kako se smijala sceni s raskopčanim remenom više nego nekim domaćim stand-up šalama. Zvuči banalno? Možda. Ali taj specifični humor, usprkos težini teme, nekako sruši zid između čitatelja i vojnika bez odlikovanja.
Osjećaj stvarnosti stvarno prodire iz svake rečenice. Tko nije osjetio onu iskonsku nelagodu kad stvari ne idu po planu? Kolar taj osjećaj pretvori u književni komad, bez trikova i šminke. Nižu se prizori — blato na čizmama, teška tišina kasnog ljeta, selo koje kao da zauvijek miriše na vlažan kruh — i sve to bez preleta u patetiku.
Nisam jednom čuo čitatelja kako kaže da ga je “Domobran Jambrek” vratio u djetinjstvo, na bakin šporet dok miris drva ispunjava kuću, čak i kad teme završe na ratnim godinama. Djeluje prizemno, poznato i istovremeno nosi gorčinu svakodnevice.
Kome se roman može preporučiti? Vjerojatno svima koji su na vlastitoj koži bar jednom osjetili osjećaj nemoći ili su tražili malo dostojanstva u svakodnevnim borbama — često ti ljudi završe kao najveći fanovi Jambreka, iako bi vas pola njih na početku uvjeravalo da “nisu za staru književnost”.
E sad, je li “Domobran Jambrek” najveselija knjiga u knjižnici? Ne, ni blizu. Je li potrebna? Apsolutno. Nema lakih odgovora, ali ima onaj osjećaj da i kad sve izgleda bezveze, ipak postoji razlog za osmijeh — makar zbog nespretnih vojnika i njihovih malih pobjeda kraj štednjaka ili jastuka. Ako ništa, nauči vas kako ostati svoj, čak i kad je pravila napisao netko drugi.
Za kraj, tko god traži spektakl, vjerojatno će biti razočaran. Ovdje nema povika, vatrometa ni drame koju ćete prepričavati na roštilju. Ali ima — i to je možda najbitnije — onih tihih, sitnih trenutaka koji vas zaskoče baš kad mislite da znate što će biti na idućoj stranici.