Neki trenuci nose više značenja nego što se na prvi pogled čini. Kada netko kaže “Poljubit ću je uskoro, možda”, iza tih riječi krije se cijeli svijet neizvjesnosti, nade i iščekivanja. Ova rečenica otkriva koliko su osjećaji složeni kada se radi o prvim koracima u ljubavi.
Glavna tema ove priče je unutarnja borba i rast mladog čovjeka koji se suočava s vlastitim osjećajima, nesigurnostima i željom za bliskošću, dok pokušava pronaći pravi trenutak za iskreni prvi poljubac.
Kroz ovu priču otkrit će se kako male odluke mogu oblikovati odnose i koliko snage treba za iskrenost prema sebi i drugima.
Uvod u lektiru i autora
Možda si već čuo onu rečenicu koju generacije srednjoškolaca priznaju šaptom: “Poljubit ću je uskoro, možda…” — pa zašto to, zaboga, zvuči tako poznato? Nema drame ni teških riječi, ali ima dovoljno zbunjenosti i nervoze za cijeli razred. A iza svega stoji autor koji kao da je prolistao tinejdžerski dnevnik prije nego što je napisao i slovo.
Autor
Zoran Ferić — sad, kad čuješ to ime, možda ti na um padne nešto bizarno, čudno, možda čak i malo (pre)otvoreno za domaću zadaću. Tako nekako i piše ovaj gospodin iz Zagreba. Rođen 1961., ali njegov osjećaj za neugodnosti, humor i nesigurnosti mladih – pa, taj je bezvremenski.
Bio si u tramvaju s ekipom? Bio u kinu, ali si više gledao osobu do sebe nego film? Ferić to pretvara u prozu, samo što kod njega nema filtera. Sve te neugodne situacije koje guraš pod tepih – on ih izvlači van, secira ih i tu i tamo pošteno nasmije čitatelja. Neki će reći: “Uh, čovječe, što je iskren!” A neki će dodati: “Tko se prepoznao, zna.” Nije odmah osvojio podij književne scene; prvo su ga zafrkavali jer je profesor, ali kad je mlade natjerao da napokon pročitaju lektiru i još se nasmiju – svi su promijenili ploču.
Ne piše samo za one hrabre – piše za svakoga tko je bar jednom doživio blamažu, i to onu klasičnu ‘zajedno smo, a nismo’, pa ne znaš bi li se smijao ili plakao. Ferić se ne ustručava pokazati slabosti, što čitatelje uvodi ravno u priču — kao da sjede skupa na klupi ispred škole, čekajući je li ona “možda” danas — ili sutra.
Žanr i književna vrsta
Ako te netko pita kakva je to “Poljubit ću je uskoro, možda” lektira – drži se istine: radi se o modernoj prozi s prizvukom humora i pokušajem da se uhvati svaki mig srca koji zadrhti kad ugledaš simpatiju. Roman? Ne baš. Kratka priča, ali nema tu beživotnih nastavnih listića – ovo više nalikuje živoj, žustroj poruci što leti kasno navečer kad skupljaš hrabrost da napišeš “ej?”
Ne traži ovdje epske bitke ni maštovite svjetove ala “Harry Potter” — Ferić daje realnost, onu sirovu. Pisano jednostavno i živo – samo što ti ne ispadne šalica s nervozom iz ruke. Neki naši profesori žanr vole zvati “realistička priča” jer je tako blizu svakom klincu kojeg poznaješ – dovoljan je hodnik, odmor, i ona tiha, nenapisana poruka koju nisi stigao poslati.
Kad prolistavaš stranice, dobit ćeš osjećaj da imaš ‘storytime’ iz prve ruke. Ne brini se, nema lektirnog zamaranja – ako su se tvoji frendovi zaljubljivali i mučili s prvim poljupcem, već znaš pola radnje. Ostalo? To je baš ona doza svakodnevnog života zbog koje ova lektira iskače iz hrpe.
Kratki sadržaj
Ne, ovo nije ljubavna priča iz bajke s ružičastim naočalama (tko još ima strpljenja za princeze u 2024.?). Sve počinje s jednom običnom, ali eksplozivno napetom rečenicom: “Poljubit ću je uskoro, možda.” E sad, zašto baš možda? Jer tinejdžerske nesigurnosti nisu ekskluzivni sport, nego kolektivni nacionalni hobi.
Uvod
Na početku, upoznajemo glavnog lika koji ne zna treba li pobjeći ravno kući ili ostati još malo na onom starom igralištu gdje svatko zna svačiju tajnu — čak i prije nego si ju sam priznaš. Čitatelj odmah upada u poznatu scenu: šeširi prebačeni na leđa, ruksaci izlizani, lica koja pokušavaju djelovati opušteno (svi znamo koliko je to nenamjerno urnebesno). U zraku se osjeti kombinacija znoja, žvakaćih i tihog adrenalina jer… Možda se baš danas dogodi taj, prvi, famozno preuveličani poljubac. Autentičnost situacije ne dolazi iz velikih izjava, nego iz sitnih trzajeva, nervoznih pogleda i bliskosti koju čak ni oni koji gurnu ruke u džepove do kraja ne mogu sakriti. Sam lik, onaj koji sve promatra iza ironičnog osmijeha, ne zvuči kao heroj iz romana — više kao netko koga poznaješ iz klupe do prozora.
Zaplet
Drama? O, ima je, ali ne na filmski način. Zaplet se vrti oko unutarnjeg monologa. Je li vrijeme? Što ako svi vide? Što ako ona zapravo ne želi? I onda ta nevjerojatna snaga treme, koja može izbrisati pola riječi iz sjećanja baš kad “život ovisi o rečenici”. Sporedni likovi, prijatelji patentirani čudaci, ubacuju komentare koji više odmažu nego pomažu. Baš poput stvarnog života, nitko nema priručnik za ovakve situacije.
Jedan prizor — ona se smije nečijoj šali, ali on ne zna je li uopće čula njegov pokušaj da otpusti napetost. Miris usijanog asfalta, buka iz obližnje trgovine, i onaj trenutak kad svi pričaju, ali ti čuješ samo snažno udaranje vlastitog srca. Sve u svemu, drama nije oko toga hoće li biti poljupca, već hoće li on skupiti hrabrosti da barem pokuša.
Rasplet
Odjednom, scena puca na rubovima. Vrijeme više ne curi – ono doslovno stoji. On shvaća da zapravo nema signala kad se očekuje taj legendarni, prvi poljubac. Jedino što je stalno prisutno – osjećaj da će možda požaliti ako ne napravi taj jedan mali, ludi korak. Nije tu u pitanju romantični vatromet (Hollywood ovo ne bi snimio ni za tjedni džepni budžet), nego sirova, ogoljena trema.
Prijatelji nestaju iz kadra. Samo njih dvoje ostaju. Pogled, polusan, osmijeh koji nije siguran u kom smjeru će krenuti — i onda… blijeda verzija hrabrosti. On se nagne, ona na trenutak ostaje mirna… i evo ga, trenutak koji razdvaja dječje igre od nečeg malo ozbiljnijeg. Jesi li očekivao violine? Nema ih. Samo tajh trenutak neugodne tišine što ostane visiti između dvije različite stvarnosti.
Kraj
Netko bi rekao happy end, ali stvarnost daje twist — kao u svakoj dobroj hrvatskoj priči. Lik ostaje zarobljen s vlastitim mislima: “Jel’ to bilo to? Jel’ ispao glup? Jel’ sad nešto promijenjeno?” Odjednom, njezin odgovor nije toliko važan koliko spoznaja da je možda prestalo biti samo riječ. Ostaje dojam ispod kože — prva nespretnost, pomalo gorka, ali nevjerojatno jaka.
Priča završava bez slavlja, bez objava na Instagramu, ali s nečim puno vrijednijim: ok, možda nije sve išlo glatko (i sigurno su mu se ruke tresle više nego što bi priznali da ga drmne električni pastir). Ali sada zna da korak, kad god ga napraviš, možda nikad neće biti savršen… ali definitivno znači više nego gledanje sa strane.
Ipak, u tom svijetu — gdje poljubac može pokrenuti lavinu nesigurnosti i smijeha — samo jedno je sigurno: svatko je jednom bio “onaj možda”.
Mjesto i vrijeme radnje
Baci pogled — Zoran Ferić nije izabrao dvorac s kristalnim lusterima ni kafić gdje ti konobar svaki čas donosi novi espresso. Nema šanse. Ovo je kvart, s onim starim igralištem čiji su golovi toliko zahrđali da bi ih lako zamijenio za skulpture iz nekog random muzeja moderne umjetnosti. Upravo tu — na mjestu gdje su koševi vječno krivi, a oguljeni asfalt pamti svaku generaciju klinaca — glavni lik pokušava smisliti plan za famozni prvi poljubac.
Vrijeme? Početak jeseni, taman kad ispuhani ljetni mirisi polako nestaju, a prve debele kapi kiše prave sitne krugove po betonu. Nema velike drame, nema vatrometa na nebu — samo obična večer, ona s početka školske godine kad jesen lagano zateže rukave i sve poprima onaj melankoličan ton koji pamtiš s prvih dana nastave. Posvuda se čuje škripa tenisica i povremeni smijeh nekih drugih klinaca koji ispadaju iz kadra baš kad ih glavni lik najviše ne želi vidjeti.
Ovdje susreti nisu poput scena iz romantičnih komedija—nema drvenih mostova ni šuštanja lišća pod nogama. Igralište je tvrdo, često preglasno, a svjetla iz obližnjih prozora obasjavaju likove više nego savršen filter za Instagram story. Vrijeme radnje te gura nazad — sve ti postaje poznato, pomalo neugodno, ali totalno stvarno. Svi su ti instant-fleševi nervoze, ono koprcanje u trbuhu, smjestili se baš tu.
Neki detalji se ne zaboravljaju — miris vlažne majice nakon utrke do klupe, ogrebotina na dlanu od igranja nogometa i zvuk bicikla kad ekipa odlazi kući. I sve to pomiješano s onom jeftinom nadom da se možda, baš možda, tu dogodi ono što će kasnije svi prepričavati kao najvažniji trenutak puberteta.
Ako tražiš savršenu lokaciju za filmski poljubac — nemaš je ovdje. Ali ako ti treba atmosferu gdje nesigurnost ima više prostora nego sama lopta na igralištu, pogađaš: baš to i samo to je Ferićev teren.
Tema i ideja djela
Niste se nikad pitali kako sitni momenti, baš oni koji izmaknu kontroli srca i ruku, nađu put do ozbiljne hrvatske književnosti? Kod Ferića, sve kreće sa situacijom toliko običnom da vam se smiješi poznatost—prva simpatija, klupa, rasklimani golovi, i ona uznemirujuća tišina između “možda” i “uskoro”. Tema? Tu se ne radi o velikim izjavama, ružama, ni onim klišejima s filmova za Valentinovo. Fokus je nesigurnost—ona sirova, neuljepšana nelagoda mladih kad im se premjesti svijet s centra. Ovdje nitko ne razvaljuje vrata hrabrosti, sve klizi oko nespretnosti, treme i pitanja “što ako promašim i ostanem sam na terenu?”
Ferićeva ideja nije sakrivena u metaforama nego u tome kako ljudi, pogotovo mladi, zapravo preživljavaju trenutke neodlučnosti. Pronalazi posebnost u običnom. Biti “možda”—to nije slabost ni sramota, nego realnost s kojom se suočava baš svako tko je ikad gledao u nečije oči i na sekundu zastao. Pa tko nije?
Nije ovo priča zbog koje se rone suze uz gitaru i zalazak sunca. Dapače, mrvi ironičnog humora u svakoj rečenici šapuće čitatelju: “Nisi sam.” Autor isfurava likove s manama, svijet koji nije opsjednut idealima, i situacije koje zbilja nalikuju na naše živote. U fokusu je neizvjesnost svakodnevice, kao kad čekaš bus na kiši bez krova. Tu nema dijamanata ni parfema—ima kišnih krugova na betonu i okusa hrđe na jeziku.
Ako ste tip koji uvijek traži sakrivene motive, slobodno tražite. Nema ih, jer ideja djela je baš tu: ne postoji savršen trenutak, postoji hrpa nesavršenih prilika. Ferić se ne libi smjestiti priču na neugodno tlo, ni skinuti iluzije s mladenačkih snova. U svijetu gdje se sve može “lajkati” na dva klika, ova priča slavi hrabrost običnog, onih koji ostaju u sjeni dok čekaju vlastiti red za nešto što možda nikad ne dođe… a možda ipak dođe, kad se najmanje nadaš.
Analiza likova
Ajmo iskreno—svatko tko je ikad stajao na onom starom igralištu osjeća onu nelagodu. Znaš ono kad ruke ne slušaju, a srce preskače, jer možda ćeš je baš sad poljubiti. Ali tko su zapravo ti likovi oko kojih se vrti cijela ova zbrka? Vrijeme je da dobiju par redaka i rezultat koji svi čekaju: jesu li više “možda” ili ipak više “hoću”?
Glavni likovi
Na prvom mjestu – naš junak bez imena. On je taj tip koji stoji na rubu starog igrališta s osjećajem kao da izvedba važnog penala traje cijelu vječnost. Nećete tu pronaći superjunaka iz Marvela, nego običnog tinejdžera, povremeno smiješnog i često zbunjenog. Sve je kod njega out-of-sync: misli brze, ali tijelo ne prati. Strah ga je. Ali i veseli ga mogućnost da bi nešto “veliko” moglo krenuti. Kad čitatelj uleti u njegov monolog, stvarno može čuti tu tišinu između riječi — kao kad usred razgovora nestane struje pa svi čekaju što će biti.
Njegove nesigurnosti iskaču na površinu. Vidi sebe kao posebnog i običnog, sve u isto vrijeme. Podsjeća na onaj osjećaj dok čekaš tramvaj, a nisi siguran vozi li u tvom smjeru — ali ipak stojiš, skupljaš hrabrost, možda ćeš upasti.
Glavni junak nema ime, ali zato ima čitavu paletu osjećaja. Hrabar je kad treba nešto reći, ali u ključnom trenutku hrabrost ispari. Ukratko? On je svaki tinejdžer koji je ikada pomislio “što ako me odbije”.
Sporedni likovi
A s druge strane—ona. Nije tipična “lJubavna meta” iz američkih filmova. Ne dolazi s vjetrom u kosi, nema Hollywood osmijeh. Prisutna, a nedostižna. Djeluje kao da je korak ispred cijele scene, kao da zna sve odgovore dok on još uvijek broji pitanja u glavi. Ponekad šuti – možda čeka njegov potez, možda sama skuplja hrabrost, možda joj je samo neugodno. Ni ona, baš kao ni on, nije sigurna u svaki potez.
Oko njihovog glavnog susreta okupljaju se redom prijatelji – netko ga voli zadirkivati, netko navija, netko samo promatra. Svaki od tih sporednih likova baca dodatnu boju na cijelu scenu. Nekad podsjećaju na publiku na nogometnoj utakmici: prvih pet minuta svi ti govore što da radiš, a kad stvar zapne, najednom – muk. I kad glavnog lika obrve zadrhte, prvi uzvik ili smijeh stiže upravo od njih.
U njihovim “podbadanjima” krije se i podrška. Možda su glasni, ali znaju što se događa. Prepoznaju tremu, vide sramežljive poglede i ipak ostaju dio scene. Ne uzimaju svjetla reflektora, ali bez njih – priča bi bila ravna kao žablji skok.
Odnosi između likova
Kad pogledaš odnose, lako je pomisliti: klasična igra mačke i miša. Ali nije sve, naravno, tako jednostavno. Između glavnog lika i nje lebdi nešto neizgovoreno, onaj osjećaj da sve može puknuti ili krenuti sjajno – ali nitko ne zna kako i kad. Više je tu pogleda nego riječi. Komunikacija se događa preko klimanja, uz nestrpljivo čeprkanje po džepovima, pokušaje šale kad je napeto.
Ona očekuje sigurnost koju možda ni sama nema. On osjeća teret vlastitih očekivanja i svega što mu vršnjaci poručuju, bilo kroz šalu, bilo pogledom. Nekad se čini da su najbliži, a drugi tren – kao da nisu ni na istom igralištu.
Prijatelji? Funkcioniraju poput gledatelja u kinu — komentiraju, smiju se, ponekad pretjeraju s upadicama. Nisu samo statisti. Kad glavni lik zašuti, prijatelji mu daju do znanja da nije sam, naravno uz obavezno zadirkivanje, kao što bismo svi očekivali.
Ferićev svijet nema bajkovitu romantiku, ali zato ima autentične odnose. Sve se ovdje svodi na poglede, dvosmislene komentare i čekanje da netko od njih napravi prvi korak. Ako ste ikad čekali poruku koja ne dolazi, jasno vam je s koliko nijansi emocija autor boji ovaj mikro-univerzum.
Stil i jezik djela
E sad, tko god je već dohvatio Ferića, zna koliki je on majstor u prenošenju svega onog što nismo ni znali da osjećamo dok stojimo, primjerice, na kišnom igralištu s rukama duboko u džepovima. Jezik nije ispeglan ni uljepšan—riječi su taman koliko treba oštre, ponekad sirove, često natopljene humorom koji podsjeća na onu dozu cinizma iz birtije u kvartu. Nema šminke, nema ukrasa, Ferić ide ravno na stvar—i baš zato ga je lako čitati.
Bilo tko tko je probao sakriti tremu iza flekica na patikama, prepoznat će isti taj jezik: kratke rečenice, povremeno učestali upadi misli—ponekad zvuči kao da protagonista slušamo dok mrmlja sebi u bradu. I neće vam Ferić gurati riječi u grlo… Naprotiv, on ih servira usput, kao da su slučajno promaknule liku dok se trese nad mogućim —ili nemogućim—poljupcem.
Dijaloge režira s preciznošću starog kvartovskog šaljivdžije. Iznad svega, tu je taj njegov tipični ferićevski humor—ironija, autoironične opaske (“ma kakav ja, ona sigurno čeka nekog normalnog”). Humor je diskretan, nikad na silu, više štih nego punch line.
Opis scene? Zaboravite ljupke zalaske i poetične metafore o jeseni. Beton smrdi na staru vodu, kiša šprica po trapezu, zrak je vlažan kao nakon pranja prozora, a sve to zvuči toliko poznato svakome tko se ikad lomio hoće li nešto riskirati. Taj svakodnevni vokabular i spontana ritmičnost daju tekstu autentičnost—uvrtanje jezika, natruhe slenga, izbjegavanje prepatetike.
Nema tu velikih riječi za male osjećaje… a i kad se zalomi nešto poetsko, bude to više kao onaj najtiši “možda” što ostane visjeti u zraku. Kroz svaku rečenicu provlači se unutarnji nemir, sve te male nesavršenosti i sramovi koje poznaju svi tinejdžeri—pa i tko ponekad glumi odraslog.
Ako vas zanima kako izgleda kad netko piše baš kao što vi i vaši frendovi pričate, bez filtera ali i bez pretjerivanja—Ferić tu briljira. Je li netko rekao “autentičnost”? E baš to.
Zato “Poljubit ću je uskoro, možda” zvuči kao nešto što ste mogli napisati vi, kad ste onako sramežljivo čekali nečiji pogled da vam razveže jezik. Još da se netko sjeteo to snimiti… Ali nije. Srećom, Ferić je zapisao sve što je trebalo.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kroz cijelu priču “Poljubit ću je uskoro, možda”, osjećaj nespretnosti prati svakog tko je ikad stajao pred prvom simpatijom. Nije to obična prozna vježba — ovdje čitatelj zaista može osjetiti hladni beton pod rukama, čuti udaljeni smijeh ekipe i miris vlažnog zraka nakon kiše. Ona rečenica: “Hoću li ili neću?”… joj, tko to nije barem jednom sebi šapnuo?
Ferić je ovdje maher za tajming — nervoza, grižnja, sramežljivo nadanje i, naravno, svi ti trenuci u glavi kada tražiš znak iz svemira. Prizor igrališta ne djeluje kao romantičan ‘Instagram spot’, ali mu daje autentičnost kakvu ne pronalaze sve školske lektire. Nema ukrasnih fraza, samo gorka stvarnost nesigurnosti i treme. Da, možda nema ‘velikog finala’, ali evo ti života — nije svaki pokušaj poljupca filmski kadar!
Što se samih likova tiče, čitatelj poznaje tog neimenovanog tinejdžera vrlo brzo. Svidjet će ti se koliko mu je pogled rupičast, zaigran, malo smotan. Ne ponaša se kao superheroj iz Marvela, nema ni trunčicu arogancije, samo iskrena nervoza. Prijatelji? Čas dobri motivatori, čas izazivaju nelagodu — totalno kao u stvarnom životu, zar ne?
Ferićev stil… Eh, lako je prepoznati. Kratke rečenice — pucaju kao šibice na betonu. Dijalozi teku u ritmu stvarnog života, bez nogometnog žargona, ali s puno one nesigurne ležernosti. Humor je suptilan. Nije da skače u lice; više ti se nasmiješi iza ugla, kao kad nađeš stari crni bicikl usred dvorišta.
Netko tko traži bajkovitu ljubav — neće je pronaći ovdje. Tko je ikad zabrljao prvi korak, sjetit će se vlastitog ‘možda’. Te situacije su, htjeli to ili ne, dio odrastanja — s njima se živi, o njima se kasnije priča uz kavu ili na maturalnoj večeri. Ovdje nema plošnih likova. Svaka nesigurnost glavnog junaka, svaka šutnja njegove simpatije ostavlja trag. Čitatelji — pogotovo mlađi — lako prepoznaju te osjećaje između redova, i to je Ferićeva najveća fora.
Znam, možda nije knjiga za filmsku adaptaciju s crvenim tepihom, ali za povremeno vraćanje vlastitim nespretnim danima? Neprocjenjivo.