Mnogi se još sjećaju trenutka kad su prvi put uzeli u ruke “Dnevnik Pauline P.” i otkrili svijet djevojčice čiji su problemi i radosti toliko bliski svakodnevici. Ova knjiga nudi iskren pogled u život osnovnoškolke koja piše o svojim doživljajima s prijateljima, obitelji i školom.
“Dnevnik Pauline P.” ukratko prikazuje svakodnevicu djevojčice Pauline koja kroz vlastiti dnevnik dijeli svoja razmišljanja, osjećaje i dogodovštine, stvarajući tako prepoznatljiv i autentičan glas koji privlači čitatelje svih generacija.
Upravo ta jednostavnost i iskrenost čine ovaj roman posebnim, a svatko tko želi bolje razumjeti dječje misli i osjećaje pronaći će ovdje mnogo više od obične priče.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad pretraživali popise najčitanijih lektira u osnovnoj školi, “Dnevnik Pauline P.” vjerojatno vam je iskočio negdje pri vrhu—ne bez razloga. Ova knjiga je poput onih starih školskih torbi: svaki redak nosi trag stvarnog djetinjstva, a poneki trenutak izaziva smijeh baš kad najmanje očekujete.
Autor
Sanja Polak – tko bi rekao da autorica tako iskrenog dnevnika zapravo nikad nije vodila dnevnik u klasičnom smislu riječi! Rođena u Zagrebu, odrasla između knjiga, ploča i školskih pribora, kasnije je postala i sama učiteljica. Nisu sve njezine knjige o Paulini, ali Paulina je polučila kultni status među školskim klupama. Kad Sanja Polak predaje u razredu, zna iz prve ruke kakve zgode djeca zbilja proživljavaju: od zaboravljenih zadaća do velikih prijateljskih nesporazuma za školsku klupu. Primijetili ste možda njezin humor u detaljima—nije to slučajno, nego rezultat godina promatranja i slušanja pravih dječjih briga (i zavrzlama).
Koliko je Sanja Polak bliska svojim čitateljima? Prilično. Već godinama sudjeluje na dječjim festivalima, gostuje u knjižnicama diljem Hrvatske i gotovo svakom susretu uspije potaknuti djecu da postave ono “najluđe” pitanje. Taj pristup, kao i činjenica da ni nakon više od desetak knjiga ne djeluje umorno, drži je jednako popularnom kod djece i roditelja, kao i kod učitelja koji njezinu knjigu za lektiru uvijek biraju bez zadrške.
Žanr i književna vrsta
Zaboravite na štreberske definicije—Paulinin dnevnik nije još jedna “knjiga za lektiru” iz koje djeca prepisuju citate, već prava “porcija života” sa svim začinima. Knjiga pripada žanru dječje književnosti, ali često iskače iz okvira: nije to suhoparna bajka, već živi dnevnik pisan izravno, u sadašnjem vremenu, bez filtera. E da, književna vrsta? To je roman-dnevnik—hibrid između svakodnevne kronike (ona gdje Paulina piše o simpatiji iz razreda i sestri koja stalno smeta) i romana u kojemu pratimo likove kroz cijelu priču.
Atmosfera podsjeća na pravu školsku učionicu pred velikim odmorom: šušur, smijeh na mahove, trenutne brige, euforija zbog nove gumice… a često i pokoja tajna koju treba proslijediti šaptom. Za razliku od drugih romana, “Dnevnik Pauline P.” ne pretvara svakodnevicu u melodramu. Sve je lagano, pitko i—da malo parafraziramo učiteljicu Paulininu—čita se u dahu. Nije ni čudo što mnoga djeca na kraju traže nastavak; jednom kad zavirite u Paulinin svijet, teško ga je lako zaboraviti.
Kratki sadržaj
Zaboravite na suhoparno prepričavanje, jer “Dnevnik Pauline P.” zove vas da uronite ravno u Paulinin svijet—onaj pun dječje maštovitosti, zafrkancije i svakodnevnih preokreta koje samo najživlji školski hodnici mogu ponuditi. Evo kako Paulinin svijet izgleda kad ga stvarno zavirimo, a ne samo prelistamo.
Uvod
Paulina polako otkriva što znači biti “velika”. Sve počinje s onom klasičnom tjeskobom oko nove školske godine—nova učiteljica, nova pravila, a frendica Ena, naravno, već ima sve šarene olovke i prva piše domaću. Paulina zapisuje sve te sitne brige i vesele trenutke kao da vodi popis najdražih bombona: tu je nervoza oko zadaće, planiranje rođendana i čuđenje nad odraslima koji uvijek nešto prigovaraju. Usput, Paulina se pita: Zašto mame stalno piju kavu i šapuću o stvarima koje djeca “ne bi razumjela”?
Ako ste se ikad osjećali kao da vam školske papuče žuljaju ne samo pete nego i samopouzdanje, Paulinini prvi zapisi zvuče baš poznato.
Zaplet
I onda — BAM! — počinju stvarne komplikacije. Paulina žonglira između najboljih namjera (jer tko ne želi biti uzorna učenica?) i nestašluka koji se, ruku na srce, dogode svakom osnovnoškolcu. Sjetite se one scene kad je samo jedan nespretan odgovor pred učiteljicom Markić dovoljan za cijeli val panike. I baš tada, Ena — s kojom Paulina ima svoje mini-turbulencije, kao što su prve dječje zavisti oko simpatija ili podjela na „ona s boljim pernicama“ — postaje važan igrač u Paulininoj svakodnevici.
Činite li i vi ponekad dramu oko malih stvari, tipa „tko sjedi s kim u klupi“ ili „tko je prvi u redu za sendvič“? Paulina svaki takav trenutak pretvara u malenu avanturu. Uz sve to, tu je i obiteljska dinamika — mlađa sestra, tata koji nikad ne pogodi pravu šalu i mama (više menadžerica nego roditelj) koja drži sve konce.
Naravno, netko se naljuti, netko se rasplače, a test iz matematike uvijek pokvari ponedjeljak. Sve u svemu, klasičan tjedan jedne osmoškolke.
Rasplet
Kad Paulina prokuži da ni najbolja prijateljstva nisu uvijek ravna cesta — stvari postanu zanimljive. Sjetite se kad ste prvi put shvatili da ponekad dođe pravo čudo od pomirenja nakon svađe? Upravo tako to ide s Paulinom i Enom. Odlučna je pokazati da (makar griješi) zna biti iskrena i pravična. Školska predstava dolazi kao prilika za popravni ispit iz prijateljstva: tko glumi glavnu ulogu, kome treba pomoć u učenju teksta, a tko skuplja hrabrost da nastupi pred cijelim razredom?
A što je s obitelji? Paulina otkriva gdje su njezine granice, ali i da se kod kuće ponekad priča više kroz šale, nego ozbiljne razgovore. Kad vidimo sve te nesuglasice i male pobjede, zapravo nam postane jasno da su svi likovi iz njezinog dnevnika — pa čak i oni “naporni” ukućani — važan dio njezine priče o odrastanju.
Kraj
Završnica? Nitko na kraju ne nosi medalju, ali Paulina, eto, dobiva nešto još vrednije — svoj prvi pravi osjećaj ponosa. Odrasli i dalje ne shvaćaju sve njene brige, ali barem neki (šifra: tata s groznim vicevima) bolje slušaju. Ena i Paulina opet dijele tajne — sada s manje zadrške, više povjerenja.
Zanimljivo, kraj ne ostavlja osjećaj da je sve savršeno. Dapače, namjerno ostavlja onaj dojam: Hej, i sutra će Paulina opet nešto napisati, opet će plakati ili se hihotati, jer život ne staje nakon zadnje stranice dnevnika. Na klupi škole, u sobi zatrpanoj plišancima ili pred zatvorenim vratima od mamine sobe, Paulina ostaje djevojčica koja ima što za reći — i koja zna da je svaka sitnica, barem u njezinom dnevniku, važna kao cijeli svijet.
To je, realno, dnevnik kakav bi svatko od nas barem jednom poželio pisati — ili pronaći, skriven, ispod jastuka.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite običan zagrebački stan u kojem miris svježe kave i zvuk prometa s ulice miješaju jutra s Paulininim žvakanjem doručka. Taj stan, čiji su zidovi bogati ogrebotinama i zalijepljenim crtežima, njezin je dom—polazišna točka gotovo svake zgode u “Dnevniku Pauline P.”. Tu se često sve vrti oko stola u kuhinji, gdje mama šapće tajne, a tata ponekad izgubi daljinski. Kad Paulina piše, čini se kao da vrijeme nakratko zastane, zar ne?
Škola, modernistička zgrada s nelogičnim rasporedom ormarića i stalno zapetljanim produžnim kabelima kod ulaza, drugi je epicentar turbulencija. Tamo se okreće većina njezinih priča: od zloglasnih kontrolnih iz matematike do onih naizgled beskrajnih malih odmora, gdje prijateljstva cvjetaju—i uvene, naravno, kao presušene peršinove biljke na prozoru.
Vrijeme radnje ne može biti dalje od klasičnog “davno, davno”. Paulinin svijet (proljeće, jesen, pokoji znojni lipanjski sat) živi u ritmu školskih zvonaca, roditeljskih sastanaka i telefonskih razgovora na žičanim telefonima (sjećate ih se?). Nema magle prošlih stoljeća, sve je dnevno, prepoznatljivo—poslijepodnevi obilježeni mirisom palačinki ili vrištanjem televizora kad nogomet krene. Sve se događa oko 2000-ih, bez mobitela u ruci svake sekunde—što pokušajte danas objasniti desetogodišnjaku.
Inače, kad se radnja makne od doma ili škole, Paulina (i prijatelji, i mama, i oni rođendani u stanu na trećem katu) često zalutaju na dječje rođendane, podrum s biciklima, pa i na ljetovanja (famozna borba s kremom za sunčanje). Sve poznato i realno, kao da čitate stare vlastite poruke ili u hodniku naiđete na susjedov bicikl kojeg još nitko nije popravio.
Tko kaže da mjesto i vrijeme u knjigama moraju biti daleki i nestvarni? Kod Pauline, sve miriše na domaće, blisko i sad—pa makar to uključivalo i one neugodne izljeve ljubomore oko najboljih prijatelja na dječjoj rođendanskoj zabavi.
Tema i ideja djela
Zamislite malu curu koja bilježi svaku sitnicu—od veselih trenutaka s Enom, do onih kad školske zadaće dođu kao hladan tuš. Baš to je srce “Dnevnika Pauline P.”—otvoreni pogled u um jednog djeteta u gradu koji prepoznaje svatko tko je prošao osnovnu školu ovdje. Tema? Nije neka filozofska zavrzlama, nego sasvim jednostavno: odrastanje s puno uspona, pokoji pad i onaj osjećaj kad misliš da su svi roditelji na svijetu isti (dok ne skužiš da i oni nekad griješe).
Ovdje nema velikih misterija—Paulina traži svoje mjesto među prijateljima, obitelji i čak onim učiteljima koji joj uvijek upišu minus kad zaboravi udžbenik. Glavna ideja priče krije se u svakodnevici: male borbe nose velike lekcije—iskrenost, empatija i prihvaćanje vlastitih grešaka. Svaka upisana rečenica postaje dokaz kako nije lako ni biti hrabar kad te svi gledaju, ni sakriti suze kad te najbolja prijateljica povrijedi (ili ti nju).
Možda ste i sami vodili dnevnik (ili makar pokušali na jedan dan pa odustali, priznajte si!), ali Paulinin način hvata te trenutke kada se mali problemi čine golemima. To je poseban šarm ovog romana—ne insistira na savršenstvu ni kod djece ni kod odraslih. Prikazuje ono što domaćim čitateljima prija: doista poznate situacije bez filtera, dovoljno bliske da u njima svatko može pronaći dio vlastitog djetinjstva.
Na kraju, ovo nije knjiga koja dijeli lekcije uz eksplicitna pravila; radije postavlja ogledalo pa se čitatelj uhvati kako navija za Paulinu i kreće misliti o vlastitim izborima kad se nađe pred nekom životnom fazom koja poprima boju panike, nestrpljenja ili veselja. Tko nije barem jednom poželio zapisati svoju malu tajnu, pogotovo one trenutke kad odrasli jednostavno ne razumiju? Eto, tu leži i ideja—mali životni pobjednici su baš oni koji nauče živjeti sa svime što dolazi, dan po dan, “po starinski”, bez mobitela, ali s puno hrabrosti, prkosa i smijeha.
Analiza likova
Tko su zapravo ti likovi iz “Dnevnika Pauline P.”? Ako ste se ikada pitali tko drži konce Paulininog svijeta, nemojte očekivati arhetipove iz sapunica—ovdje vladaju obične cure i pokoja školska faca, a miris djetinjstva provlači se kroz svaki redak. U nastavku ćete ih upoznati malo bolje—i, obećajemo, ništa od pretjerane drame!
Glavni likovi
Paulina P. — zvijezda cijelog dnevničkog showa, dvanaestogodišnja djevojčica sa zagrebačkom adresom i glavom punom misli koje iskaču čak i kad pokuša ostati ozbiljna pred učiteljicom (uspijeva li? Nekad da, nekad baš i ne). Ona nije tipična uzorna učenica, ali ni potpuna buntovnica—zapravo, često preispituje vlastite odluke, piše o svojim sitnim strahovima (primjer: nova učiteljica ulazi u razred, Paulina se pita “Što ako zaboravi moje ime?”), pravim prijateljstvima, obiteljskim malim krizama i velikim “naučenim lekcijama” koje tek ponekad kasno prepozna.
Što je čini toliko posebnom? Nema supermoći, ali njezina sposobnost da sve vidi bez “roze naočala” ponekad tjera čitatelja da glasno zasmije. Paulina voli pravdu, ali joj ne smeta ako ponekad nešto slatko sklizne sa stola prije večere (tko bi joj zamjerio?).
Ena — najbolja prijateljica, Paulinina suučesnica u svim dobrim i lošim idejama. Ako Paulina posrne, Ena je tu da je povuče za rukav i ne da joj da “pukne film”. Koliko god njihovo prijateljstvo bilo iskreno, tu i tamo nađe se kamenčić spoticanja (netko je spremio lošiju šalu, druge dan Ena zaboravi na važnu tajnu i… boom—neugodna tišina na hodniku škole).
Ove dvije čine duo koji bi i u kvizu o Najboljim Prijateljstvima Osnovne Škole osvojio zlato, ali ni medalja ponekad ne spašava od crvenih ušiju kad zagusti.
Sporedni likovi
Mislite da je Paulina jedina koja diže prašinu? Tu je razred ispunjen likovima koji često dobiju vlastite “pet minuta slave”. Prvo, tu je Paulinina mama—vječna kuharica, povremeno psihologinja, a najčešće detektiv kad nestanu kolačići. Nije strog tip, ali svaki put kad je Paulina uhvaćena s rukom u pekmezu, mama sve već zna (instinkt, rekli bi mame).
Paulin tata često je nevidljiv, ali kad treba ostaviti šaljivu zabilješku ili spasiti situaciju – eto njega s rješenjem koje ne bi palo napamet ni odraslima.
Učiteljica je možda stroga na prvi pogled, ali ispod te ozbiljne maske skriva veselu osobu koja zna kad je vrijeme za “ozbiljno” i kad treba pustiti djecu da budu djeca. Tu je i razredni mangup (ime mijenja ovisno o godištu i izdaji knjige) koji rado izaziva smijeh, diže atmosferu, ali i ponekad usmjeri priču na sasvim neočekivani kolosijek.
Nemojmo zaboraviti sestru (ako je ima) ili šašavog susjeda koji uvijek pita previše pitanja, baš kad ih ne želite odgovarati. Svi ti ljudi polako uđu u dnevnik—na prvu možda samo s natuknicom, a kasnije dobiju čitavo poglavlje.
Odnosi između likova
Ako ste ikad gledali kako grupa klinaca pokušava sakriti tajnu od odrasle osobe—ili obrnuto—onda znate da odnosima ovdje ne nedostaje dinamike. Paulina i Ena imaju pravi prijateljski odnos: podrška, suze, ponekad malo ljubomore kad nova ekipa postane zanimljivija, ali sve to brzo nestane uz jedan iskren razgovor ispod stare kestene pred školom.
Roditeljski odnosi daleko su od “savršene” slike—Paulinina mama zna biti stroga, ali je prva koja će ostaviti poruku na bilježnici kad joj vidi tužan izraz lica. Tata voli neprimjetno pomoći, dolazi do izražaja kad treba smiriti stvari nakon burnije obiteljske svađe.
Učiteljica s vremena na vrijeme pokuša održati strogu disciplinu, ali zna popustiti kad vidi koliko su Paulina i Ena iskrene u svojim “izvještajima” (nema toga što dnevnik ne bilježi, zar ne?). Razredni mangup često izvuče najbolju šalu, ali ponekad pogodi bolnu točku—i tu se vidi prava snaga Paulinine empatije: ona zna kad šala završi, a vrijeme je za ozbiljan razgovor.
Ma, teško je ne vezati se za ovu ekipu. Čitanje odnosa među likovima u “Dnevniku Pauline P.” podsjeća na najzabavnije, ali i najiskrenije trenutke vlastitog djetinjstva. Prijateljstva su tu super elastična: zategnu se, zapletu, pa se opet otpetljaju—i to uz više smijeha nego suza.
Stil i jezik djela
Sad, evo male scene: netko navali čitati “Dnevnik Pauline P.” očekujući kišne metafore ili filozofske monologe o smislu života — no shvati da Paulina priča kao prava klinka s Kvatrića. Nema kićenih riječi, sasvim običan zagrebački govor, a dnevnički zapisi pucaju od kratkih rečenica i one vječite rečenice na prijelomu dana: “Čekam da mi mama završi s glačanjem pa zovem Enu.” Kada smo već kod Ene, osjetit ćete prijateljske energije iz protekle školske godine, a možda se i sjetiti vlastitih blesavih poruka na papirićima iz osnovnjaka. “Kaj ima? Si vidla onog iz osmog ce?” Da, takvi detalji iskaču iza svake zareza.
Jezik Pauline nije samo otkačen — on je nevjerojatno živ i svakodnevan, gotovo kao da vam netko pošalje glasovnu poruku dok iščekujete tramvaj broj dva. U sred razgovora, Paulina presiječe ozbiljnu temu šalom (‘Stara mi je rekla da je zaboravila šifru na mobitelu. Ja sam joj šapnula da proba 1234.’) — i odjednom zavučete glavu među sjećanja, jer koliko ste puta čuli sličnu foru od svoje rodbine? Ovdje vas nitko ne zamara povijesnim pojmovima; sve miriši na vrećicu žvaka i zvuk zvona.
Jedan mali biser: Paulina koristi dnevničke insertacije — što znači, čitati ćete komentare tipa: “Moram ostaviti pisanje, sestra mi uzela bilježnicu, pa idem tražit po stanu cca pola sata.” Takva iskrenost ne može se lažirati. Razgovorni ton ulazi pod kožu, a izostanak velikih riječi — to nisu propusti već znak da priču čitate, a ne prevodite iz školskog udžbenika.
Ponekad netko pogriješi misleći da dječja literatura mora biti jednostavna, ravna ili ‘pohabana’, poput one stare prazne bilježnice što je svima ostala od četvrtog razreda. E, Pauline, kroz svoj jezik, ruši te predrasude. Baš svaki odlomak podsjeti na živost školskih hodnika, miris pečenih kifli i zvuk radosnih povika kad konačno zazvoni kraj sata. Stil je svjež — nikad namješten, rijetko predvidljiv.
Takođe, jedan zanimljiv detalj — kroz dijaloge i Paulinine mini-monologe iskaču lokalizmi, no ne klišeji, pa nas ne izluđuje ni dijalekt ni previše slenga. Riječi su birane onako kako ih desetogodišnjaci stvarno koriste: bez filtera, bez poziranja, s trunkom ironije i puno iskrene znatiželje.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Dajmo odmah stvar na stol — “Dnevnik Pauline P.” nije obična knjiga koja se čita s pola mozga dok čekate tramvaj u špici. Ima nešto posebno u tim Paulininim sitnim zabilješkama, baš kao da su pokupljene negdje pod klupom u školi, s mrvicama od gume i šaptanjem razrednog mangupa. Već nakon prvih nekoliko stranica uhvati se osjećaj da bi Paulina mogla sjediti red do vas, pa čak i s vama dijeliti sendvič od salame (ili otkriti da je zaboravila užinu, kao svaki put).
Najveći šarm leži u toj nefiltriranoj iskrenosti — nema cenzure, nema tapšanja po glavi. Paulinini detalji, strahovi pred ispitom, ili zatege s prijateljicom Enom, osjećaju se stvarno. Nije teško prizvati prvu zadaću iz matematike koja je potpuno otišla po zlu ili onaj nemir u trbuhu kad netko baci podsmijeh na tvoj račun. Sve te banalne situacije, s Paulinom, prestaju biti samo sitnice — one postaju krupni dijelovi svakodnevnog maratona odrastanja.
Neki čitatelji, oni koji čekaju veliku dramu ili potok suza, vjerojatno će ostati pomalo gladni. Ali za sve koji znaju koliki je izazov preživjeti običan školski dan, Paulina i njezini razigrani zapisi otvaraju vrata dobro poznatog svijeta dječjih tajni i preispitivanja. Paulinine (ne)savršenosti, pogreške i trenuci sumnje stvaraju bliskost — svakome padne na pamet neka vlastita brljotina koju je prešutio mami ili pustio da zauvijek ostane skrivena u ladici.
Zanimljivo, i odrasli često pronađu sebe u tim redovima. Možda više ne strepe pred školskom pločom, ali tko nije ponekad pretjerao ili ostao bez hrabrosti reći istinu, baš kao Paulina? Zato nije ni čudno da knjiga doživi povratak na police čak i kad se pročitaju sve domaće zadaće — kao svoj dnevnik iz prošlosti koji još ima što za poručiti.
Nekima će ova knjiga poslužiti kao dobar podsjetnik da su svi nekad bili klinci s problemima koji su tada izgledali kao Mount Everest (iako su, budimo iskreni, bili više kao Sljeme). Društvo i odnosi kroz Paulinine oči mnogima klinu nostalgiju, podsjećajući što sve daje boje jednoj običnoj svakodnevnici, što se danas često gubi u brzini.
Da, Paulina je zabavna. Ali, između igre i pogrešaka, njezin dnevnik ostavlja i tihu pouku — iskrenost prema sebi najteži je zadatak koji ni jedna petica ne može potvrditi.