Tko kaže da su prava prijateljstva rezervirana samo za ljude? Priča o Jimu Gumbu i strojovođi Lukasu pokazuje koliko su hrabrost i odanost važni kad se krene na nepoznat put. Ovaj nezaboravni dvojac vodi čitatelja kroz pustolovine koje mijenjaju živote, ali i otvaraju vrata mašti.
Jim Gumb i strojovođa Lukas prate priču o dječaku koji zajedno s prijateljem strojovođom napušta svoj mali otok kako bi pronašao sreću i spasio princezu, susrećući usput neobična bića i izazove.
Kad se otisnu na putovanje, svaka stranica nudi novu priliku za razmišljanje o vrijednostima koje oblikuju svakog od nas.
Uvod u lektiru i autora
Okej, ajmo odmah u glavu — ponekad te knjige za lektiru mogu stvarno iznenaditi, zar ne? Jednog trena gledaš popis i kukaš… a onda naiđeš na priču poput “Jim Gumb i strojovođa Lukas”. Nevjerojatna ekipa, bizarni vlak, cijeli svijet na dlanu. Idemo upoznati čovjeka iza ovog čuda i saznati zašto mu zapravo dugujemo debeli hulahop hvala.
Autor
Ime Michael Ende možda zvuči kao da vodi neki old school rock bend… ali zapravo, tip je njemački čarobnjak za dječje (i odrasle) knjige. Rođen 1929. — eto, da se prisjetimo smisla za brojke — ovaj Ende nije imao lako djetinjstvo. Nacistička Njemačka, strahote rata… sve to kasnije boji njegove knjige unikatnim okusom tuge i nade. Prva veća stvar? “Jim Knopf und Lukas der Lokomotivführer” (da, to je to, naš Jim Gumb i Lukas), objavljen krajem 1960-ih dok je Beatles manija tresla svijet.
Zanimljivo, Ende je uporno radio po svom: nije patio što priče moraju biti prejednostavne za klince niti je robovao pravilu happy enda. Volio je “otvoriti vrata mašti”— a sad reci, koliko autora poznaješ koji usput kritiziraju društvo, a klincima podvale zmajeve i čajne šalice koje pričaju?! Za Endea kažu da je bio tip koji ne odbacuje dječju maštu, nego je slavi… i možda zato njegove knjige ni danas ne hvata prašina na policama knjižnica.
Žanr i književna vrsta
Kako opisati ovo ludilo? “Jim Gumb i strojovođa Lukas” puca u sridu žanra dječje fantastike. Sve pršti od nevjerojatnih likova (robotski zmaj, divovski pingvini, podmukle vile — misliš da izmišljam?), ali knjiga nije samo bajka za laku noć. Ono što žanr ovdje diže s police običnog — jest miks pustolovine i bajke. Slojevi su kao u Dobro jutro sendviču: prvo avantura, onda prijateljstvo, pa kritika licemjernog društva (Ende nikad nije bio sramežljiv kad treba podbosti birokraciju).
Književna vrsta? Roman, naravno — s tim da ne zapinje za podvalu “djetinjasto je, neozbiljno je”. Dapače, tekst pršti jezikom i razinama gdje su klinci fascinirani lokomotivom koja ima dušu, dok odrasli otkrivaju reference na ozbiljne probleme (diskriminacija, usamljenost, potraga za smislom).
Nekima “Jim Gumb i strojovođa Lukas” zvuči kao dječji Jules Verne s mrvom nadrealizma. Tko voli fantasy, SF ili se samo voli izgubiti u neobičnom svijetu gdje je sve moguće — pronaći će ovdje tračak djetinjstva koji briše prašinu s najskrivenijih kutova mašte.
Kratki sadržaj
Evo gdje počinje prava vožnja! Dakle, “Jim Gumb i strojovođa Lukas”—knjiga koja vjerojatno i sad nosi miris djetinjstva, starog papira i vlaka prepunog mašte. Tko prati Lukasa i Jima, zna da ovo nije obična vožnja po tračnicama—ovdje svaka stranica miriše na neočekivano!
Uvod
Na malom otoku zvanu Divlji Topol, život je zapravo prilično miran… možda i predosadan. Tu živi čitavih četvero ljudi—ni više, ni manje! Lukas, simpatični strojovođa s još simpatičnijim brkom, brine o svojoj vjernoj parnoj lokomotivi, Emmi. Njegova rutina naglo se mijenja kad pred vratima pronađe kutiju—a u njoj živog dječaka, Jima. Nema ni rodnog lista ni adrese, samo znatiželjne oči i spremnost da upozna svijet. Starosjedioci otoka su, blago rečeno, iznenađeni, no ubrzo postaju Jimova obitelj.
S vremenom, Jim se zbližava s Lukasom—ništa ne rastavlja dvojicu kao zajedničke doručke i brigu oko strojeva. Kada otok odluči da više nema mjesta za dvoje “suvišnih” putnika (hvala birokraciji!), dvojac kupuje kartu za avanturu života… i to doslovno isparava svojom starom Emmom u nepoznato.
Zaplet
Prva stanica? Potpuna neizvjesnost! Isparili su na more i stali tek kad se kopno ukazalo negdje iza magle—fantastična Mandala, carstvo puno čuda i zagonetki. Ovdje stvari polude: susreti s kraljevima koji se prejedaju slatkišima, licem u lice s Kineskom zidom (doduše, ova je malo napuhana pričama i legendama), prijateljstvo s divovima, pa čak i s nekim prilično upitnim zmajevima.
Ali najveća fora? Jim otkriva vlastitu priču. Legenda kaže da je princeza Li Si zarobljena daleko iza planina. Netko tko nema gotovo ništa, odjednom preuzima najveći zadatak – spasiti princezu! Lukas i Jim, bez Google karata i uz puno entuzijazma, sastavljaju svoj plan dok im se pod kotačima izmjenjuju pustinja, prašuma i neobičan smijeh (ili režanje) svake nove beštije koju sretnu.
Iskreno, lako je pogubiti se među svim neobičnim stanovnicima ovog paralelnog svijeta. Kralj Alfons ima nebrojene naslage kolača na brkovima, zmaj gospodin Tur Tur doslovno mijenja veličinu kad ga gledate pod čudnim kutom, a neprijatelji? Ne izgleda uvijek kao što bi čovjek očekivao!
Rasplet
Nakon što su prešli pola karte i barem šest puta izgubili (i pronašli) ono malo razuma što su imali, naši junaci zalaze u lair one zmajice zla, Djeve Zmajevne. Emotivni tenziji rastu – nitko ne voli suočenje sa zmajevima, naročito kad oklop i mač zamijene parna lokomotiva i dječak s torbom punom trikova.
Jim, uz pomoć lukava savjeta Lukasa, koristi više mozak nego mišiće. Princeza Li Si nije baš klasična djeva u nevolji – i ona se zna izboriti, a njihovo neočekivano partnerstvo postaje ključ cijele misije. Bitka nije spektakularna u smislu vatrometa (osim ako ne računamo iznenadni izljev pare iz Emme!), već više igra domišljatosti i zajedništva.
Kad padne zadnja prepreka, nitko nije isti kao na početku. Jim otkriva pravi identitet, Lukas shvaća da nema boljeg prijatelja od onog kojeg sam izabereš, a svi zajedno… pa, obitelj postaje malo veća nego što je netko na otoku Topol mogao zamisliti.
Kraj
I, kao u svakoj dobroj bajci, kraj dolazi kad se nitko ne nada—ali nema sapunskog happy enda. Povratak u Mandalu nije običan povratak. Ljudi slave, lokomotiva Emma dobiva počasno mjesto, a Jim napokon nalazi svoj dom… točnije, dom sam stvori—i to dokazuje da papirnati rodni list ne znači puno kad imaš prijatelje.
Ono što ostaje? Miris lokomotivskog dima, mnogo pitanja za budućnost i osjećaj da, kad ti život ponudi kutiju s nepoznatim, možda je baš to najbolji početak. Možda i sad, negdje na kraju knjige, Lukas i Jim smišljaju sljedeći plan—jer, realno, tko bi im mogao reći NE?
Iskreno, ako se želite izvući iz svakodnevnice ili jednostavno želite da vas neko podsjeti zašto su različitosti zapravo najveće blago—ova knjiga ima kartu baš za vas.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite, otok Divlji Topol ― gotovo kao skriveni biser usred plićaka, toliko malen da poštar redovito škrguće zubima kad raznosi poštu jer kruži jednom stazom i svima mora mahnuti iz daljine. Djeca bi se ovdje sigurno dosađivala, da nije strojovođe Lukasa i njegove legendarne lokomotive Emme. Tišina se začuje tek kad Emma utihne na trenutak, a inače… pa, zvižduk ili dva, dim koji se širi kroz zrak i mirisi rane jutarnje pare kad krenu kroz maglu. Jim Gumb je tek stigao na otok, onako, u kutiji ― i kao da je svaka godina od tada donijela još barem jedno malo čudo. Možete zamisliti mirise dima, slankaste note s obale, ili škripu male dimnjače i starih tračnica.
Da ne duljimo: radnja najprije započinje baš tu, na tom neobičnom komadiću kopna. Ljeta su kraća nego što očekujete (dani lete), zimi je vjetar uvijek korak brži od vas. Kad Lukas i Jim odluče krenuti, priča iskoči iz idile kao vlak s tračnica i seli se ravno u Mandalu ― čarobno carstvo ravno iz priče za laku noć. Mandala nije tek “druga država”; ovdje su pale kockice fantasy elemenata, čekajući dok ne postanu vaši najdraži trenuci djetinjstva.
Vrijeme? Ma, nije to godina koja visi na zidu. Sve kao da se događa u onih boljih “prije sto godina, kad je sve bilo moguće”, a zapravo se svaki trenutak rasteže i puca, mijenjajući pravila. Dok cure minute i sati, naši junaci prelaze iz dana u noć jašući suncem pržene ceste, a onda se, usred najneobičnijeg zalaska, pred njima ukažu pješčane dine, džungle, brda s toliko lelujavim drvećem da vam dođe da ga pitate gdje raste.
Ako čekate trenutak kad netko pita koliko je točno trajala njihova pustolovina, prava istina je: baš onoliko koliko bude trebalo da pronađu princezu, rastjeraju čudovišta i nađu ono “kući smo” na sasvim novom mjestu. U svakom slučaju, ni sekunda nije utrošena uzalud — ako osjećate miris ulja lokomotive i čujete vrisak ptica iz daljine, našli ste se na pravoj stranici bajke…
Tema i ideja djela
Zamislite svijet gdje djeca odlaze na put sa strojovođom koji više voli lokomotivu od bilo kojeg auta s reklame—i umjesto WiFi signala, traže odgovore o podrijetlu, hrabrosti i obitelji (možda i da spase kakvu princezu, tek toliko da ne bude dosadno!). Michael Ende, naravno, nije odolio ubaciti pokoji filozofski zalogaj uz svu tu dječju zabavu.
Središnja tema priče zapravo je prilično ljudska. Prijateljstvo između Jima i Lukasa raste iz dana u dan, baš onako kako je rasla i kolekcija naljepnica na starom koferu iz 80-ih—slojevito, uz poneku ogrebotinu i tihu podršku. Zajedništvo i povjerenje nose likove kroz apsurdne (i, ruku na srce, prilično duhovite) prepreke: ulazak u labirinte, susreti s čudovištima, i mini-svađe oko toga tko bolje upravlja lokomotivom. Ako pitate djecu, to je recept za prijateljstvo na daljinski pogon.
No, tu je i dublja žica—priča se zagriza u temu pripadanja. Jim, dječak bez identiteta i porijekla, luta od otoka do kraljevstva tražeći svoje mjesto pod suncem. Djeca često postavljaju pitanje „Otkud sam?“ i baš to pitanje uporno provlači Ende kao crvenu nit—nije li svatko od nas, barem malo, izgubljeni Jim u traženju vlastite Mandale? Ova potraga za smislom često tek kasnije „klikne“ i odraslima; nije rijetkost da upravo roditelji pronađu poneku svoju rupu za popravak dok čitaju knjigu mališanima prije spavanja.
Što se tiče same ideje romana—ona ide daleko izvan klasične fantazije. Ende priča o pravu na različitost, jednako kao što burger iz kioska na splitskoj rivi nije isti kao onaj iz Münchena (i oba su valjana, barem ljeti). Mandala, carski grad, šarolika je metafora društvenih različitosti i mozaika kultura. Autor nenametljivo poručuje da razlog za zajednički stol ne mora biti jednakost, nego baš uživanje u različitim okusima.
Ima tu i kritike na račun autoriteta i rigidnih pravila (jesam spomenuo birokratski sustav Mandalinskog dvora?—onaj tko je išao po rodni list u općinu, zna o čemu pričam). No, sve to Ende umota u šarenu ambalažu pustolovine pa tema nikad ne zaboravi na humor, igru i dječju snalažljivost.
U konačnici, knjiga budi pitanje—kako izgleda pravo prijateljstvo kad svijet postane nepoznat? Ako netko uzme kormilo, a drugi vozi, uz čašicu toplog kakaa, možda je odgovor jednostavniji nego što mislimo.
Analiza likova
E sad—jeste li ikad poželjeli imati najboljeg prijatelja s kojim možete osvojiti svijet? Pa, u ovoj priči, ekipa ne osvaja svijet doslovce, ali definitivno se upuštaju u avanture koje često izazivaju osmijeh (ili barem dizanje obrva). Likovi su srce ove knjige—pa ajmo zaviriti u njihove priče.
Glavni likovi
Jim Gumb odmah upada u oči—doslovno, jer ni ne zna tko je niti otkud dolazi. On je onaj klinac s vječitim pitanjima, uvijek znatiželjan i nikad samo pasivan promatrač. Jim je često na rubu nevolje, no rijetko kad odustaje. U svakodnevnom životu, takvi ljudi spašavaju situacije onda kad svi drugi dignu ruke (ili pobjegnu glavom bez obzira). Njegova neustrašivost nije prazna priča—kad princeza nestane, Jim ne razmišlja dvaput, nego skače u akciju brže nego što stigne uzeti doručak.
A Lukas? E taj je poseban. Bio on u masnoj kutiji ili pored lokomotive Emme, Lukas je oličenje mirnoće i praktičnosti. Njegov brk nikad ne podrhtava pred teškoćama, a glas mu ima onu toplinu kakvu većina ljudi povezuje s prvim zimskim čajem. Lukas je uzor—ne samo Jimu, već i mnogim čitateljima. Onaj tip kojem tiho vjeruješ, čak i dok ga ne poznaješ.
Kad bi se birala dream team postava za riješiti svaki problem u susjedstvu, Jim bi bio srce ekipe, a Lukas bi pokrio sve tehničke detalje. Njihova energija pokreće cijelu Mandalu, i to nitko ne može osporiti.
Sporedni likovi
Knjiga ne bi bila ni pola ovako zabavna bez onih osebujnih sporednih likova. Zamisli da imaš prijateljicu udaračicu poput Emme—lokomotiva sa stavom! Da, Emme ponekad više zvuči kao pouzdan pas nego stroj. S njom se nikad ne zna kad će iznenaditi pjesmom, tutnjavom ili ponekim pronicljivim primjedbama (i da, strojevi itekako mogu biti šarmantni).
Princeza Li Si ulazi na scenu baš kad ekipi treba dodatna doza hrabrosti i ljepote. Svaka bajka ima svoju princezu, ali ova nije tek tako ukras—ona vuče vlastitu misiju i često iznenadi praktičnim savjetima.
Tu je i Kralj zmajeva—klasičan prijetvorni negativac, ali s dozom stila i mistike zbog koje čitatelj ne može a da ne baci oko na svaku njegovu novu spletku.
Neki likovi traju na stranicama tek nekoliko rečenica, ali svaki donosi vlastiti šarm. Mandala bi bila dosadna bez stanovnika poput starca Tu Gu Sija, Franje i njegova vrtnog čudovišta, dok svaki prolaznik i pričalica daje dodatnu boju tom ludom putovanju.
Odnosi između likova
Odnosi u ovoj priči podsjećaju na tipične kvartovske družine—obiteljski prisni, ponekad neuobičajeni, ali uvijek puni suosjećanja i međusobne brige. Jim i Lukas grade povjerenje svakodnevnim sitnicama: dijeljenjem doručka, zajedničkim rješavanjem tehničkih (i životnih) problema, pa čak i kad treba krenuti u nešto sasvim novo.
Jim ne bi bio onaj iskreni, pomalo tvrdoglavi dečko da kraj njega ne stoji Lukas koji zrači utegnutom dosljednošću (i legendarnim humorom za crne situacije). Između njih osjete se sitni trzaji nesuglasica, ali uvjerljivo pobjeđuje lojalnost—kao kad su na kraju spremni riskirati sve za spas princeze, bez puno filozofiranja.
Dinamika se još više začinjava kad se pojavi princeza Li Si; ona unosi novu dozu izazova i inspiracije, ali i povremene trzavice jer, ruku na srce, nije lako ni jednom ni drugom kad se priča proširi izvan zone komfora.
Emme? Kultni član tima—ona je više od sredstva prijevoza, često glavni motivator i podrška, nešto između mudrog vodiča i najboljeg prijatelja. Njoj se povjeravaju najteže tajne, a kad treba akcija, njezini kotači prvi zagrizu u blatne staze Mandale.
Kad sve to zgusnemo, dobivamo likove koji nikad ne ostaju statični—oni rastu i mijenjaju se zajedno. Bilo da slave povratak u Mandalu ili tek sljedeću šalicu čaja, njihovi odnosi ostavljaju onaj osjećaj da ste na kraju priče zajedno s najboljim društvom na svijetu… ili barem s onima koji dignu glavu kad zapuše prvi pravi vjetar.
Stil i jezik djela
Tko god misli da dječje knjige moraju biti skroz jednostavne i ravne, očito nikad nije sjeo s “Jimom Gumbom” u krilu (ni s djetetom, ni sam, svejedno). Endea su uvijek hvalili zbog jezika, i to s dobrim razlogom. Knjiga puca od britkog humora i šarmantno luckastih rečenica — tipičan Endein potpis koji se lako prepoznaje već nakon par stranica. Tu nećete naići na dosadne opise krajolika od tri kartice; pisac preskače s dijaloga na dijalog kao da vodi ping-pong s čitateljem. Zvuči kao cirkus? Pa, ponekad i jest.
Ništa ovdje nije slučajno — cijeli roman, gotovo iz inata, koristi jednostavne riječi, ali daje mali okretaj svakom dijalogu. Ima tu i igre riječima pa odrasli ponekad zastanu i pitaju se “jesam li ovo pročitao kako treba?”. Neki dijalozi presijecaju ozbiljnu situaciju s toliko vedrine da je teško ne nasmijati se iako netko upravo bježi od zmaja (ili računovođe, isto vam dođe ako radite poreze).
Zašto je sve tako lepršavo i blisko? Ende je, kažu, preživio djetinjstvo u olovnim cipelama, među cenzurom i strahom, pa mu je šarenilo rečenica postalo zaštitni znak. Je li književni štih uvijek jednostavan? Ne baš — tu ima i skrivenih referenci, doskočica i blage ironije u gotovo svakoj interakciji. Autor ponekad namiguje čitatelju: “Evo ti još jedan sloj, ako ga želiš.”
Može li se ova avantura čitati naglas na glasnom druženju s klincima? Apsolutno. Glasovi likova zvuče živopisno, lako je mijenjati ton govora jer svaki od njih ima svoj mali jezični “štos”. Kad Lukas nježno tješi Jima, sve mirno teče, a kad Emmu uhvati panika, osjete se kratke, ubrzane rečenice – em dobro za dramu, em oslobađa roditelje od dosadne monotonije.
Iako tone knjige varira, dosljedno mu je: topao, zabavan, ali opet dovoljno ozbiljan da se neka pitanja ne otkliznu pod tepih (rasprave o identitetu, pripadnosti ili nepravdi). Sve prolazi kroz filter igre i iznenađenja, baš kao kad netko na brzinu zamijesi kuglice za snijeg, pa nikad ne znaš gdje će koja završiti.
Netko će reći, “pa to je dječja knjiga, koliko stila može imati?” E pa, ako išta “Jim Gumb i strojovođa Lukas” ruše predrasude. Ovdje stil nije samo ukras, nego pravi alat — osjetiš ga pod prstima, čuješ ga kad čitaš i smiješ se prije nego shvatiš poantu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nekad je teško priznati—ali tko god je pročitao “Jim Gumb i strojovođa Lukas” ostane barem na trenutak zarobljen među stranicama. Priča ima onu posebnu aromu djetinjstva, onaj okus povjerenja među prijateljima, ali i hrabrosti koju odrasli često zaborave negdje među računima. Za svaku avanturu Lukasa i Jima, u zraku lebdi osjećaj da se nešto nemoguće još uvijek može dogoditi… I istina, koliko često odrasli danas uopće zaborave da je moguće zaljubiti se u običnu lokomotivu ili naivno vjerovati da jedna čudna Mandala može spasiti dan?
Atmosfera romana nije ona tipična bajkovita praznina—već više podsjeća na to kada djeca ujutro pojedu sladoled za doručak i nitko im ne stane na put. Strojovođa Lukas, uvijek smiren, i Jim, vječno znatiželjan, pokazuju kako zajedništvo ne staje na granici dječje igre. U toj kombinaciji humor i toplina čine osjećaj sigurnosti… i čitatelj ne može, jednostavno, ne navijati za njih.
Zanimljivo, čak i odrasli (da, čak i oni koji mrze “dječje priče”) uhvate se kako su im najdraži likovi u knjizi—lokomotiva Emma ili princeza Li Si, koja usred svih fantastičnih zapleta ostane dosljedna sebi. Michael Ende vješto prožima svoje raspoloženje u tekst—prikazuje svijet u kojem su granice više prijedlog nego pravilo, a pitanja identiteta prodiru dublje nego što to neka “ozbiljna” književnost usuđuje priznati.
Ipak, nije sve šareno. Knjiga, kao i svaka dobra bajka, ne boji se dotaknuti ozbiljnijih tema. Diskriminacija, prihvaćanje različitosti i propitivanje autoriteta samo su dio onoga što “iskrsne” kad najmanje očekujete. Tu je poseban sloj tuge—poput osjećaja kad kiša padne taman kad ste planirali igrati vani—ali sve to ostaje srdačno, toplo, s nevjerojatnim šarmom. Neki čitatelji iz 1970-ih, koje je intervjuirao Večernji list, uspoređivali su roman s animiranim filmom iz djetinjstva: “Nikad nije dosadno, al’ ni previše lako!”
Na kraju, “Jim Gumb i strojovođa Lukas” ostavi onaj osjećaj da čak ni kad zaklopite knjigu, Mandala i onaj čudni vlak još neko vrijeme bruji negdje u pozadini. Daje do znanja da čuda ne traže savršenstvo—samo dovoljno mašte i dobru ekipu.