Što ako jedno neobično putovanje može promijeniti dječji pogled na svijet? Priča “Zemlja me zove” otvara vrata mašti i vodi čitatelja na nezaboravnu pustolovinu kroz oči djevojčice koja prvi put doživljava ljepotu prirode i važnost zajedništva.
Kratki sadržaj “Zemlja me zove” prati djevojčicu koja s prijateljima kreće na izlet u prirodu gdje kroz igru i razgovor otkriva vrijednosti prijateljstva, brige za okoliš i vlastite znatiželje.
Ova priča nudi više od obične radnje jer potiče na razmišljanje o tome kako male avanture mogu ostaviti veliki trag u srcu svakog djeteta.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad otkriješ autora koji ti postane kao stari poznanik, mada ga nikad nisi sreo uživo? E, upravo takav šarm donosi “Zemlja me zove” – priča s mirisom svježeg zraka, vedrim dječjim smijehom i onom iskrom zbog koje priroda nikad ne prestaje biti zanimljiva. Skočimo odmah na stvar… tko zapravo stoji iza cijele priče i gdje se ova knjiga smješta na polici s ostalim uzbudljivim naslovima?
Autor
Evo ti mali “spoiler” – autorica je Dubravka Ugrešić. Imaš osjećaj da si je već negdje sreo? Možda stvarno i jesi… Jer ova žena piše tako da i odrasli s guštom prolistaju dječju knjigu. Rođena u Kutini, Dubravka je bila prava “knjiška glava” cijeli život! Nije joj bilo dosta samo pisanja – predavala je na fakultetima, osvajala europske književne nagrade (nećemo ni brojati) i često znala “zapaprati” javnosti svojim britkim komentarima.
I da, nije se bojala zazirati od teških tema, ali “Zemlja me zove” je njezino lagano pismo – tu se igra, šali, ponekad bocka… kao teta kojoj ne znaš trebaš li se više diviti ili smijati! Ako već nisi, potraži još neku njezinu knjigu. Recimo… “Štefica Cvek u raljama života” ili “Forsiranje romana reke.” Obje vrište državnim humorom, pomiješanim s malo tuge i puno osobnih “aha!” trenutaka.
Ugrešićka je uvijek hodala izvan utabanih staza. Nije tražila recepte za sigurni hit – radije bi napisala nešto “za svoju dušu” i, pazi sad, baš to je došlo do tisuća ljudi. Njezini likovi su drugačiji, često nesigurni, ali uvijek stvarni; upravo zbog toga ih djeca i vole.
Žanr i književna vrsta
Ako očekuješ “plemenitu bajku” gdje je sve crno-bijelo – “Zemlja me zove” će te iznenaditi. Klasifikacija? Prava mala zagonetka! Na papiru, ovo je dječja pripovijetka, ali zapravo ima slojeva koliko i dobra domaća pita od sira – prvo vidiš igru, a iza toga stoji ozbiljno pitanje: što zapravo znači biti “prijatelj” i zašto je priroda toliko važna?
Pripovijetka znači da se radi o kratkoj prozi – radnja “okida” odmah, nema razvlačenja ni čekanja happy enda. Sve traje kratko, napeto, svaka rečenica ima svrhu. Dječja – znači da je napisana “malima”, ali, iskreno, nijednom odraslom nije zabranjen ulaz. Dapače, često se odrasli tu najviše iznenade: ma gle kako je to Dubravka zapakirala važne životne lekcije!
Žanrovski gledano, ovo je realistična literatura: nema čarobnjaka, letećih automobila, ni bajkovitih zvijeri (osim ako među prijateljima ne prepoznaš nekog “vuka u janjećoj koži”). Sve se odvija u svijetu koji ti je poznat – školsko igralište, šumska čistina, topal ljetni dan. Ali, dijalozi – e tu je stvarni gušt. Djeca pričaju baš onako kako i inače govore, bez lažne patetike, bez “velikih riječi”.
Da ovo nije “samo,” dječja knjiga, osjetiš kad se nađeš na zadnjoj stranici i… hm, možda te na trenutak preplavi nostalgija. Možda zaključiš da si nehotice naučio nešto novo. I gle, na kraju – možda baš zbog tog Dubravka Ugrešić spada u ‘one autore’ koje djeca godinama pamte, a odrasli dijele ispod glasa dok se s nostalgijom prisjećaju svojih malih avantura.
Kratki sadržaj
Zapravo, tko još nije sanjario o bijegu u prirodu s najboljim prijateljima? “Zemlja me zove” grabi baš tu fantaziju, pa je pretvara u nešto puno bliskije—poput brzinskog izleta iza škole, ali s mrvicu više mudrosti i puno manje mobitela.
Uvod
Zamislite običan dan – ali običan samo na prvi pogled. Djevojčica (ona, glavna junakinja) pakuje sendviče, hvata pogled kroz prozor i osjeća… pa, nešto iznutra što zove na male pustolovine. Sunčev zrak tinja, vani sve “miriše” na travu i finale školskog zvona. Nije sama: prijatelji joj šalju kratke urote (“Vidimo se kod stare breze!”). Ovdje autorica, Dubravka Ugrešić, već u prvom retku hvata tu nježnu vibru – djeca su spremna na igru, ali i na nekoliko životnih pravila srkanih uz čaj i smijeh. Nema drame, nema bombastičnih uvoda, samo toplina svakodnevice u kojoj djeca lako prepoznaju sebe.
Zaplet
E sad, kad ekipa stigne do tajnog skrovišta, priča dobiva novi zamah. Tu nije riječ samo o pašteti i dekama—počnu razgovori koji se odvijaju onako iskreno, valjda samo djeca još to znaju. Glavna junakinja promatra prirodu s tolikim čuđenjem da bi i stara baka iz susjedstva stala na trenutak. Prijatelji—umorni od škole, ali željni otkrića—postavljaju ona pitanja koja odrasli često zaborave postaviti: Što znači biti dobar prijatelj? Zašto papirnati avion završi u krošnji, a nebeski avion visoko iznad glava? Usput, netko izgubi ključ (ili je to bio omot bombona?), što vodi ka urnebesnom traganju i još urnebesnijim prepirkama. Ugrešić taj nemir i radost dječjeg druženja provlači s dozom suptilnog humora, tako da ni odrasli ne mogu ostati ravnodušni—znate ono, kad vas djeca prisjete kako je svijet zapravo bio čaroban?
Rasplet
Kad već svi misle da je vrijeme za povratak, događaj izokrene planove. Neka sitnica (mrava na sendviču ili neobičnog kamenčića) pokrene iskren razgovor o tome tko smo kad ostanemo bez uobičajenih maski. Prijatelji postaju “mini-filozofi”, istražujući male brige—tu nastane trenutak tišine, netko povjeri svoju prvu tajnu. Priroda je sada suputnik, ne tek kulisa. Junakinja prepoznaje ono “nešto” iz početka priče, sad i s odgovorom: vrijedi ostaviti svoj trag, ali ne na računu… nego u pijesku i uspomenama. I, realno, tko bi želio zaboraviti taj osjećaj slobode kad ti dlanovi mirisu po borovoj kori i suncu?
Kraj
Povratak kući – ali više ništa nije isto. Djeca šapuću, dogovorena nova “tajna” avantura već se nazire u polušaptu. Junakinja, prašnjava, ali s osmijehom širim od škole, polako skuplja svoje sitnice. Shvaća da smisao nije u traženju blaga, nego u svakom kamenčiću, kapljici rose, smijehu… a možda i u onim dvjema staračkim očima s prozora koje odobravaju njezinu malu zrelost. Kad pogleda kroz prozor spavaće sobe, zna: zemlja je zove opet – i ovoga puta, odazvala se svim srcem.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad pomislili da se sva dobra priča odvija negdje daleko, morat ćete izbrisati tu sliku—radnja „Zemlja me zove“ odvija se upravo tu, među susjednim šumarcima i mirisnim livadama, taman izvan poznatih staza sela (ponekad čak iza one stare klupe kod Ivanove kuće, ako znate na koju mislim). Ugrešić je očito majstor u tome da djeca ne trebaju egzotična mjesta; dovoljno im je nekoliko stabala, malo trave koja žari stopala i osjećaj slobode—pa čak i običan šumski breg može izgledati kao Mount Everest kad ga gledate iz perspektive sedmogodišnjaka.
Što se tiče vremenskog okvira, cijeli izlet odvija se u jednom od onih naizgled običnih dana proljeća, kad zrak ne miriše samo na cvijeće nego i na neispričane priče. Da, tipičan subotnji dan, kad školskih torbi nema ni na vidiku, a sunce se ne žuri zaći. Događaji zapravo usidre radnju u prepoznatljivo doba godine – dani su duži, prijateljstva se brzo sklapaju, a svaka minuta u prirodi nosi barem jednu mini-avanturu (ili ogrebotinu, ali tko broji?).
Atmosfera oko njih djeluje blisko i živo—kao kad čujete cvrčke u daljini ili osjetite sitnu prašinu s puta pod noktima. Sve je jednostavno, ali nabijenom značenjem. Možda bliži kraj nikad nije bio toliko uzbudljiv, jer upravo taj običan seoski krajolik daje priči posebnu magiju. Oni koji su odrasli u ruralnim krajevima lako će uočiti sitnice: tragove blatnjavih cipela, skrivena mjesta iza starog oraha, dječji smijeh što se miješa s pjesmom vjetra.
Nije li zanimljivo kako najviše pamtimo baš te „obične“ dane? Čini se da Dubravka Ugrešić to jako dobro zna—radnju nije vezala uz točne geografske koordinate ni slavne povijesne trenutke, nego uz male, a velike trenutke druženja u prirodi. Tako „Zemlja me zove“ svaki put, kad ponovo otvorite knjigu, miriše na zeleni tepih trave, čuju se poznati glasovi i nebo djeluje malo plavlje nego inače.
Tema i ideja djela
Zamislite malenu ekipu na proplanku, noge u travi, uši pune žvrgoljave ptičje galame. U “Zemlja me zove” ništa nije napuhano—nitko ne glumi superjunake, ne bježe od fantoma, samo vješto otimaju jedan običan dan od zaborava. Ovdje je priroda kao dobra, stara teta kojoj možete šapnuti tajne. Djeca, predvođena svojom radoznalošću, zapravo treniraju vještinu otkrivanja životnih stvari na najjednostavniji mogući način—razgovorima i malim izazovima.
Radnja vas lako podsjeti na današnje djetinjstvo s mobitelima skrivajući se iza svakog grma, a ideja djela šapće: makni ekran, dotakni zemlju, osjeti travu među prstima. Autorica, odlučno, ne nudi napucanu didaktiku—više iz pozadine sugerira kako su prijateljstvo, empatija i briga za okoliš okosnice zdravog odrastanja. I ne, nije to nikakva moralka servirana na pladnju… Čitatelj mora sam pronaći poruku skriveno među redovima. A kada djeca zaplješću rukama i dignu pogled prema plavom, osjećaj pripadnosti ovom svijetu iskoči poput skakavca iz trave.
Priča na trenutke podsjeća na starinske školske izlete—ruksaci napunjeni kiflama, džep pantom pun kamenčića, smijeh jači od najoštrijeg zvižduka. Likovi kao da dolaze iz susjedne ulice: vjerodostojni, iskreni, povremeno svađalački, ali uvijek spremni pomoći. Autorica dobro zna da nikakav animirani film ili videoigrica ne može zamijeniti ponekad nespretno, ali stvarno iskustvo društva u prirodi.
A tko nije nekad poželio pobjeći iz svakodnevice i naći tajno mjesto za “velike misli”? Ova priča podsjeća da nam ne treba ni daleka pustolovina ni šašavi izum—dovoljno su dobra dva prijatelja, sunčan dan i malo maštovitosti. Tema i ideja ovog djela dragocjene su točke na vremenskoj crti svakog djeteta koje želi samostalno graditi svoj odnos s prirodom i ljudima. Eto, ako tražite gdje se krije prava vrijednost odrastanja, često je grupa djece, dekica u travi i osjećaj da ih “zemlja zove” jedini pravi odgovor.
Analiza likova
Zar itko od nas nije barem jednom osjetio da ga svijet vuče van, među prijatelje, travu, sunce? Upravo su ti trenuci ono što Dubravka Ugrešić hvata kroz malene, živopisne likove. Ima tu smijeha, ima neugode u trbusima, a ponekad i graška u cipelama. Kroz likove — svaki sa svojom manom, strahom ili forom — priča “Zemlja me zove” pretvara se u gotovo pravi izlet iz djetinjstva.
Glavni likovi
Okej, ma tko je glavna zvijezda? Ona, djevojčica koju ne imenuju, ali je odmah jasno — vodi ekipu naprijed. Nije superheroj, nije ni odvažna kao Lara Croft, ali ima neku onu djetinju žicu… Izgubi se u zamišljenosti, otkriva “špilju” iza starog hrasta, inicira igru skrivača dok ostali još zamišljaju sendviče s paštetom. Primijetite? Ugrešić ne nabacuje velike riječi — malena faca s punim džepovima kamenčića i glavom punom pitanja, to je njezin stil. Svi znamo tog jednog klinca iz razreda koji šuti i sanjari do časa kad povede cijeli razred na tajnu misiju.
Prijatelji? Nije ih ni previše ni premalo. Tu je barem jedan veseljak (onaj uvijek spreman za šalu, znaš već… nasluti se smijeh čak i kad mu nestane gume za žvakanje), netko tko stalno sumnja (“Jesi sigurna da nećemo zalutati?”), i ona tiha, ali mudra osoba koja se uvijek javi kad zatreba. Ekipa je vjerodostojna — svatko tko je ikad išao na školski izlet brzo će prepoznati nekog iz svoje prošlosti.
Sporedni likovi
Ne zaboravite na one u pozadini. Učiteljica nije samo “odrasla u sobi”, već pokretačica (“Ponesite kabanice, djeco!”… a ipak kiša nikad ne padne kad je nosiš, poznato?). Povremeno se spomene roditelj, ali više kroz sjećanja ili nagovještaj (“Ne penji se na drvo, razderat ćeš hlače, znaš što je rekla mama…”). Sporedni likovi tihi su, ali nose boju i teksturu priče.
Čak i životinje i sama priroda nisu statisti. Pauk na listu ili vrapčić pred podnevnim nebom — svi oni oblikuju atmosferu. Nema spektakla, nema “ustani i pljeskaj” trenutaka; samo ona svakodnevna čudesa na koja inače zaboravimo dok gledamo u ekrane. Takav detalj podsjeća čitatelja da prave avanture ne traže mnogo tehnologije… ili budžeta.
Odnosi između likova
Odnosi u priči? E, sad tu postaje zanimljivo. Djeca nisu karikature. Svađe su stvarne: netko se duri jer nije prvi našao tajnu stazu, drugi osjeti zavist kad vodičicu više slušaju nego njega. Ali sve se odvija kroz šapat, smijeh, ponekad pogled ukoso. Dijalog se odvija u natuknicama i šalama (“Ajde ti naprijed, kad si tako pametna!”) pa ponovno u trenutcima podrške (“Nema veze, svi smo zajedno, tko god prvi dođe do rijeke.”).
Odrasli su u priči više mentori nego šefovi — kontroliraju situaciju, ali ostavljaju djeci slobodu za male odluke i poneki sitan rizik (tko nije gurnuo prste u mravinjak iz čiste radoznalosti?!). Ekipa diše u paru, u grupi, pa čak i u tišini šume — toliko prirodno, kao da gledamo vlastitu grupu s ljetnog izleta kod bake.
I ono najvažnije, dinamika stalno mijenja boju: jedan trenutak svi surađuju i navijaju, sljedeći trenutak inat, pa sve opet resetira smijeh ili dobar sendvič. Prijateljstvo, povjerenje i znatiželja grade okvir — ali nikad patetično, više kao pravi život, s ponekim modricama i puno novih priča za prepričavanje.
Ajmo biti iskreni — pročitaš i shvatiš da te odnosi među likovima kradu natrag u doba ljepljivih ruku i blatnjavih čarapa, gdje je cijeli svijet stao u pet-šest djece i jedno veliko tajno dvorište.
Stil i jezik djela
Prvo što mnogi primijete kad uzmu “Zemlja me zove” – jezik zvuči poznato, kao šaptanje djetinjih tajni među granama stare trešnje ili kroz tanku školsku bilježnicu. Sve te rečenice, kratke i bistre, kao da ispadaju iz dlanova živih klinaca. Ništa napuhano, niti školsko… govori se baš onako kako djeca zaista govore. Autorica pazi — nema onih dosadnih, ukočenih izraza iz udžbenika ili nadobudnih riječi koje nitko ispod dvanaeste ne bi koristio na igralištu.
Zanimljivo, Dubravka Ugrešić često skriva male šale u tekst. Kao kad djeca pokušaju odraslima objasniti pravila svoje izmišljene igre — tko razumije, shvatit će. Dijaloge odradi tako da imaš osjećaj kao da kradom slušaš razgovor iza ugla. Primjeri? Jedan od likova, Ivan, koristi onaj “jer mama je tako rekla”, dok Ana sve odvodi u filozofsko razmišljanje bez puno mudrovanja. Sve je životno — tu i sad, bez izmišljanja velikih riječi.
Tko je rastao na dječjim pričama iz osamdesetih, sigurno će prepoznati toplinu u stilu, ali i nenametljivi humor. Autorica voli provući poneku znatiželjnu misao, baš dovoljno da te nasmije ili natjera da se sjetiš vlastite brbljavosti u prvom razredu. Osim što rijetko koristi metafore, uđe ravno u srž osjećaja — kad pročitamo rečenicu o mirisu trave nakon kiše ili o tvrdoglavoj tišini u grupi, gotovo da možemo omirisati tu scenu.
Nije ni jezik sam sebi svrha: sve te riječi su u funkciji bliskosti, omogućuju malim i velikim čitateljima da se pronađu ili prisjete one posebne subote, jednog izleta ili davnog prijateljstva. Tekst staje, pa malo ubrza, baš kao igra skrivača. Nekad uspori zbog dvosmislene šale, nekad pojuri kad emocije prokuhaju. Ukratko, “Zemlja me zove” piše se jednostavno, ali se čita osjetilima — i to je taj tajni sastojak zbog kojeg se priča prepričava još dugo, dugo nakon zadnjeg retka.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, teško je ostati ravnodušan nakon “Zemlja me zove”—pogotovo kad netko odraste na kišnim školskim izletima ili ima uspomene iz svog malog (ili velikog) dvorišta. Ova priča stvarno budi osjetila. Zrak miriše na mladu travu, čuje se cvrkut koji ponekad nervira, a ponekad zvuči kao soundtrack djetinjstva. Djeca u priči su toliko “stvarna” da je lako zamisliti vlastitu ekipu—onog šaljivdžiju ili pravu “mamu” skupine koja uvijek ima maramice i kekse, just in case.
Što je posebno kod ove pripovijetke? Pa, nije “akcija” kao u Marvelovim filmovima, nego one male stvari koje nitko ne snimi mobitelom—a ostanu cijeli život. Miris prašnjavog puta, onaj trenutak kad netko pita nešto na glas pa se svi na sekundu zamisle, čak i odrasli čitatelji. Ugrešić svojim humorom i sitnim detaljima podsjeća na one dane kad uzbuđenje oko običnog izleta traje tjedan dana. Daj, tko se ne sjeća “velikih pustolovina” u obližnjem parku ili tajne baze iza starog hrasta? Upravo zato knjiga dopire do svakog tko ima trunku nostalgije ili je izgubio svoj “poziv” od zemlje.
Stil je baš kao razgovor s najboljim prijateljem dok šećete; jednostavan, ali nikad banalan. Dijalozi podsjete na školske hodnike i svađe oko sendviča. Svatko tko je ikada zaustavio vrijeme da upije neki trenutak “obične” sreće, prepoznat će taj osjećaj ovdje. Likovi su prirodni, s ponekim iznenađenjem—nitko nije dosadan, a svaka rečenica nosi boju koju ne možeš naći u filterima Instagrama.
Zanimljivo, djeca su u središtu, pa djelo djeluje kao “mini flashback” iz vremena kad su brige stajale negdje iza sedme grudobranjske linije. Priroda nije kulisa nego glavni lik. Čitatelj, bez obzira ima li deset ili 40 godina, lako postane član ekipe—možda ne onaj najglasniji, ali zasigurno netko tko još uvijek pamti što znači mali bijeg i velika pitanja “Zašto je trava zelena” ili “Što bi bilo da stvarno možemo letjeti?”
Možda najljepša stvar: “Zemlja me zove” izaziva potrebu za odgovorom. Imaš osjećaj da nakon čitanja tražiš tenisice, gledaš kroz prozor i razmišljaš kamo nestaju prijatelji kad odrasteš. Upravo su ti trenuci, oni što se ne mjere ocjenama ni medaljama, najsnažniji dojam ovog djela.