Što je to u priči o Anici što već godinama zaokuplja pažnju čitatelja svih generacija? Ova knjiga, iako jednostavna na prvi pogled, nosi sa sobom slojeve značenja koji se otkrivaju tek kada se zagrebe ispod površine.
Anica je djevojčica koja kroz svakodnevne situacije uči o prijateljstvu, obitelji i vlastitim osjećajima, a njezine priče pomažu mladima da prepoznaju i razumiju vlastite izazove i radosti.
Kroz Anicine doživljaje može se pronaći mnogo više od obične dječje priče – tu su vrijedne životne lekcije koje ostaju s nama dugo nakon što zaklopimo knjigu.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste očekivali još jednu dosadnu književnu lekciju, e pa… Anica je nešto za redom drukčije. Ovdje ćete upoznati autoricu koja ne piše “za školu”, nego baš onako—pravo iz života, kao kad ti prijatelj priča dogodovštine iz razreda… Ispod dolje imaš detalje koji bi ti mogli izvući osmijeh (ili barem natjerati na razmišljanje prije nego što skrolaš dalje).
Autor
Sanja Polak—zvučno ime, zar ne? Nije to neka izmišljena književna teta, nego stvarna učiteljica! Da, radila je u pravoj zagrebačkoj osnovnjaku (Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskog, ekipa iz Kustošije zna o čemu pričam). Zamislite da vam razrednica, koja svaki dan sretne 100 klinaca i čuje njihove “drame”, odluči sve to zapisati—eto, tako nastaje Anica. Sanja nije od onih autora koji izmišljaju “dječje gluposti” iz svoje glave. Ona čeka stvarne situacije, “krade” šale i mudrolije iz učionice pa ih ponekad ni sama ne može smisliti bolje nego što djeca izvale… Ima nekoliko nagrada i sve to lijepo izgleda u CV-u, ali najvažnije: osmijeh svakog klinca kojem Anica barem malo uljepša školsku lektiru.
Žanr i književna vrsta
Ne brinite, nitko vas neće gnjaviti s definicijama iz srednjoškolske gramatike. Ali hej—ako uživate u dnevničkim zapisima ili ste jedan od onih što vole špijunirati tuđe bilješke (bez osude, svi smo to radili), “Anica” je prava stvar. Riječ je o dječjem romanu, ali ne onom dosadnom—nego roman u obliku dnevnika! To znači kratka poglavlja, bez suvišnih filozofiranja i s tonu situacija koje ćete prepoznati iz svoje učionice ili doma.
Žanrovski bi učitelji rekli: realistični roman za djecu. Drugim riječima, nema čarobnih štapića, ali ima hrpa sitnih “čuda” iz svakodnevice: lažeš roditeljima pa treperiš prije roditeljskog, gužvaš poklon za naj frenda/icu, svađaš se s bratom oko daljinskog… baš kao kod nas doma, samo puno zabavnije.
Za one koji vole konkretno, pogledajte police u knjižarama. Anicu ćete naći najčešće među “dnevničkim romanima”, baš pokraj “Dnevnika Pauline P.” (legenda žanra) i “Martha i Reggie” (ako znate, znate). Ako još uvijek mislite da je ovo štivo “samo za klince”—pitajte bilo koju mamu ili tatu koji je kriomice pročitao nekoliko stranica dok je pomagao oko lektire. Nitko se nije zaustavio na samo jednoj epizodi Anice, vjerujte.
Kratki sadržaj
Znate onaj osjećaj kad krenete čitati dječji roman pa se usred smijeha zateknete kako preispitujete vlastite navike? E pa, “Anica” radi točno to. Nije samo priča za djecu—ima tu dosta materijala i za one koji bi to možda skrivali na tramvajskoj sjedilici. Evo što se zapravo događa…
Uvod
Prvi dan škole, nova pernica, miris svježih knjiga—tako započinje Anicina avantura. Nije ona lik što odmah upada u nevolje, ali… recimo samo da joj obični dani donesu iznenađenja brže nego što prosječan roditelj može reći “zaboravila si domaću zadaću”. Anica živi u zgradi prepunoj susjeda s karakterom, ima prijatelje koji je ponekad živciraju, ali su joj najvažniji na svijetu. Sanja Polak je tu atmosferu ulovila gotovo kao da sjedi s nama u razredu—ponekad pišucka učeničke brige, ponekad se kroz redove provuče miris bakinog kolača.
Zaplet
Jedan sasvim običan izlazak na školsko dvorište može zakotrljati lavinu. Anica doživljava male i velike potrese: korisničke instrukcije mame, neočekivane svađe s prijateljima, tugu jer nema psa i ogorčenost zbog braće koja vole provocirati baš kad ne treba. Klasična situacija: prijateljica ne pozove Anicu na rođendan, Anica misli da je smak svijeta. Da je barem znala da će ju nova djevojčica iz razreda jednog dana spasiti od veće blamaže pred cijelom učionicom… Tko nije doživio tako nešto? Osim toga, susreti sa starijom braćom, školske predstave gdje uvijek zaboravi tekst, pa čak i prva simpatija—zvuči poznato svakome tko je prošao kroz osnovnu školu s barem pokojom ogrebotinom na koljenu.
Rasplet
E sad, kad sve krene nizbrdo, Anica ne tone u melodramu. Nema ovdje dugih jecaja niti epskih drama, već iskušavanja strpljenja i zrnce inata. U trenutku kad se čini da se sve urotilo protiv nje—adrenalinska zafrkancija s društvom, sukob kod kuće, pa još i loša ocjena iz matematike—Anica polako pronalazi svoj glas. Uči kako reći “oprosti” bez grča u želucu, ali i kad čvrsto ostati pri svome. Mama, tata, prijatelji—svatko daje svoj doprinos malim pomirbama. Ne bude svaki sukob odmah zaboravljen, ali nešto lakne kad netko prvi načne temu. A ako su keksi na stolu i netko ponudi topli kakao, razmirice se tope brže nego što je Anica uspjela pročitati zadnje poglavlje.
Kraj
Završnica romana nije spektakularna—ali je toplo domaća. Nema vatrometa ni dramatičnih rastanaka. Anica nakon svih nedaća sjedi na krevetu, vadi tajni dnevnik i zaokružuje stvari koje su je nasmijale taj tjedan (i malo plašile, naravno). Shvaća kako su svi oko nje nesavršeni, malo trapavi, ali baš zbog toga vrijedni. Neki dani završavaju suzama, neki smijehom, ali u svakom zapisu završi mala iskra veselja. I eto, prije nego što netko kaže “vrijeme je za spavanje”, Anica skupi sve svoje brige pod jastuk, a svemu doda šaku nade da sutra donosi nov, manje kaotičan dan. Ili barem bolju ocjenu iz matematike.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko kaže da za dobru priču treba zemljopisna karta i vremenski stroj? Anica sve proživljava tu, pred našim nosom — u svakodnevici kakvu poznaju djeca u Hrvatskoj. Zamislite zgradu okruženu parkovima za igru, gradske stanove gdje se kroz prozor čuju komadići razgovora iz drugih kuhinja… Ako ste ikad prolazili kraj bučnog školskog dvorišta, znate atmosferu. Upravo ondje Anica piše svoje retke, katkada sastružući na stolici nakon škole, drugi puta ležeći na tepihu dok miriše ručak iz susjedstva.
I vrijeme? Ništa spektakularno, ništa “jednog davnog ljeta” — nego ovdje i sad, ritam školske godine, dani utkani obavezama i sitnim radostima. Jutarnja žurba kad zabušivanje znači propušteni autobus, kišni ponedjeljak, prvi dan škole u rujnu i ona nestrpljiva subota kad svi čekaju izlet ili rođendan. Sve je spakirano u tipične dane osnovnoškolaca – pa ako se prisjetite onog osjećaja ponedjeljka iza praznika, shvatit ćete Anicu bez muke.
(Usput, jednom je i baka zaboravila gdje joj je šalica – klasična scena iz tih stanova! Da, stvarno je zapisano u knjizi. Nema magije, ali ima topline svake prostorije i poznatog mirisa torte kad su slavlja.)
Sanjo Polak, kao da vodi čitatelja kroz pravi svaki dan: proljeće miriše po cvijeću s prozora, zime su pune snijega i vlažnih čizama, a svaki godišnji dio donese novu sitnicu koja Anicu natjera na smijeh ili suzu. Ukratko, mjesto radnje? Svakidašnji dom, školsko dvorište, park. Vrijeme? Danas, jučer, svaki put kad se dogodi nešto što dijete može zapisati u svoj dnevnik. Ništa ne odvlači od stvarnog života, i baš zato cijeli Aničin svijet lako postaje i vaš kad zaronite u priču.
Tema i ideja djela
Jeste li se ikad pitali o čemu zapravo piše Anica ili što autoricu stvarno muči dok razmišlja hoće li idući put po kiši skočiti u onu blatnu lokvu (ili samo odglumiti da je dama)? Vidite, cijela stvar s Anicom nije nikakva filozofija visokih leta—prava čar leži u sitnicama.
Tema ovog djela krije se među običnim danima djevojčice iz kvarta, baš poput one susjede što vas stalno pozdravlja iz lifta (iako nekad malo zaboravi vaše ime). Ovdje nema zmajeva ni vila, samo školski hodnici i rolanje uz rubnjak. Glavni motiv? Prijateljstva koja pucaju pa zacijele jače nego što su bila, prepirke iza školskih klupa, obiteljski bračni pregovori oko zadnje kriške pizze… Sve ono što dijete u Zagrebu, Osijeku ili Splitu doživljava svakodnevno.
Ali, ajmo malo dublje. Ideja romana je, kad maknete sloj smijeha i gregorijanskih školskih tragedija (tipa: netko je zaboravio likovni doma)—rast i pomirenje. Anica često griješi, ljuti se i pogriješi (ponovno), no uvijek nekako pronađe svoju sreću; nekad zahvaljujući prijateljima, nekad uz mamin savjet, a nekad samo jer joj čokolada padne na pamet dok piše dnevnik.
Priznajte, koga nisu roditelji potaknuli da napiše “što te danas usrećilo” i nije li svaki pokušaj zvučao pojednako blesavo i iskreno? E, baš to djelo cilja—potaknuti čitatelja (bio on devet ili tridesetdevet) da zaviri u vlastiti dan i pronađe mali trenutak radosti ili nade. To je onaj osjećaj kad shvatiš kako su svi oko tebe nesavršeni, ali tvoj svijet može biti velik baš zbog toga.
Zato, koliko god Anica izgledala kao “samo još jedan dnevnik”, svaki redak nosi težinu dječjih dilema, veselja i poraza. Djeca, odrasli, pa i bake (koje će vam uvijek reći da ih podsjeća na njihove stare dnevnike ispod jastuka), svi mogu pronaći komadić sebe u njezinim zapisima. A to, kažu (barem autorica tako tvrdi, a tko sam ja da joj proturječim…), znači da knjiga nije samo za čitanje—nego i za malo lakše odrastanje.
Jer, ruku na srce, tko danas ne treba onu malu školsku priču za reset nakon divljeg dana?
Analiza likova
Kad čitate “Anica” imate osjećaj kao da se družite sa starim društvom iz kvarta—netko je loudmouth, netko potajno brižan… a svi vas podsjećaju na nekoga iz stvarnog života. Bez šminke i lažnog sjaja—samo ljudi (i mala drama). Tko su zapravo ti likovi s kojima dijete odrasta u priči?
Glavni likovi
Anica je prava mala bomba energije, znatiželjna i zabavna taman koliko treba. Uvodi čitatelja ravno u svoje tajne misli—od toga kako špijunira roditelje kad misli da pričaju nešto zabranjeno, sve do onih dana kada joj baš ništa ne ide od ruke (ne računajući dan kad je pojela cijelu čokoladu sama, jer hej… tko bi je mogao kriviti?). Anica često upada u nezgode koje prate svakog osnovnoškolca—izgubljene zadaće, nesporazumi sa starijim bratom, a tu su i one klasične dječje zavrzlame poput pogrešnog poklona za najbolju prijateljicu.
Što je zanimljivo… Anica ima tu neku dozu samoironije, što je čini stvarnom, ali i nevjerojatno simpatičnom. Da, ponekad napravi glupost (tko nije?), ali na kraju svaki gaf pretvori u nešto iz čega se može nasmijati ili naučiti.
Tu su još mama i tata, njezini zaštitnici i pokoji put strogi suci (posebno kad se krevet ne pospremi, naravno). Tata je onaj tipičan tata—obećava da neće kasniti, ali nekad ipak zapne u gužvi. Mama ravna obiteljskim logističkim cirkusom pa često prekida Anicu dok priča jer ima “još sto stvari za obaviti”.
Ako ste nekad imali brata ili sestru, Aničin brat Marko vjerojatno vam je poznat. S pola srca zadirkuje, s pola pomaže kad frka stisne. Nije baš savršen, ali Anica ga ne bi mijenjala ni za što na svijetu.
Sporedni likovi
Anica ne bi bila ona bez svojeg šarolikog kruga prijatelja i školskih poznanika. Evo, recimo, njezina najbolja prijateljica Lucija—zvijer u pamćenju testova, ali katastrofa u skrivanju iznenađenja (provala bi izdala svaku tajnu da joj date dva keksa). S njom Anica dijeli bitne stvari: prve tajne simpatije, svađe oko roza gumice i zajednička pomaganja pred ispit iz prirode.
Ima tu i Leon, onaj dečko iz razreda koji stalno kasni ali uvijek donese smijeh za stol—njegove fore spašavaju dosadne sate matematike, dok je nastavnik već jednom nogom s druge strane živaca. Učiteljica Jasmina igra ulogu čuvara reda—ali, iskreno, djeci se sviđa zato što često zna pustiti eksterni video (a to je uvijek win).
Oni iz susjedstva, poput bake Mande koja uvijek ima bombone, daju posebnu toplinu pričama. Ona zna sve tračeve iz haustora i svaki put kad Anici „padne moral”, ponudi toplu pitu i pokoji savjet.
Odnosi između likova
E, tu stvari postaju zanimljive. Anica i Lucija su tipični par prijateljica, s miksom podrške, ali i zdravog natjecanja—tko napravi bolji crtež, tko prvi dobije peticu ili tko dulje prešuti tko se zaljubio u Leona. Kad dođe do svađe, nisu to melodrame kao u sapunicama—više je riječ o tihim pogledima i brzoj oproštajnoj poruci. Djeca brzo zaborave i okrenu novu stranicu.
Obiteljski odnosi nekad škripaju, naročito kad Marko koristi Anicine tajne da izvuče sitnu privilegiju—poput biranja crtića ili zadnjeg komada pizze. No, i to ima svoj rok trajanja; kad zaškripi, Marko će ipak prvi ponuditi rame za plakanje.
Lucija i Leon, iako na vanu totalni suprotnosti, sklapaju čudne koalicije u školi kako bi izbjegli dosadne zadatke. Nerijetko naprave cijelu spletku oko nastave iz likovnog samo zato što žele da Anica bude glavna umjetnica dana.
Ne treba zaboraviti ni onu titravu nit između Anice i odraslih—kombinacija povjerenja, ali i malih laži „da mama ne sazna”. Čitatelji tu lako prepoznaju vlastite manje-više neuspješne pokušaje cvikanja karata ili izvlačenja iz kazne.
„Anica” možda opisuje svakodnevicu iz jedne zagrebačke zgrade… ali, ruku na srce, odnosi su toliko univerzalni da svi pronađu komadić sebe—ili svojih zgoda—među tim likovima.
Stil i jezik djela
Stil tiho šapuće “dnevnik osnovnoškolke”, a jezik – totalno svakodnevan, kao u tramvaju kad klinci prepričavaju što im je u školi pošlo po zlu. Ništa patetike, ništa komplicirane rečenice. Zbog toga Anica nije onaj tip djela koji ćete prepričavati poluprofesorici – više je za ispod klupe, uz kekse i dobacivanja frendici Luciji. Autorica Sanja Polak ubacuje baš onaj humor zbog kojeg se i odrasli zateknu kako dižu obrvu… ili im klizne osmijeh čak i na neprospavanoj kavi.
Jeste li naletjeli na “mama kaže…” rečenice ili “učiteljica je rekla da…”? E, pa, tog ovdje ima – ali to ne zvuči kao priručnik. Više vas nasmije nego uputi, a često podbode baš na onom mjestu gdje ste mislili da ste nedodirljivi. Svaka druga rečenica kao da traži “Hej, sjećaš li se kad si ti…?”
Vrijedi spomenuti i riječnik – nikad umjetno, uvijek iz današnjeg riječnika osnovca iz Zagreba, točno onako kako to stvarno zvuči ispod kućnog WiFi-a i školskih klupa. Klišeji? Nema šanse. Anica opisuje osjećaje bez ikakve “velike mudrosti”, ali s puno topline. Skužili ste da djeca iz priče stvarno postoje – pišu poruke, srde se, pa se pomire, a dobar dio dijaloga podsjeća na stvarne poruke na WhatsAppu (“javi kad si doma”, “dobila sam pet iz matematike!!!”).
Perspektiva – uvijek iz Aničinog očiju, bez uljepšavanja. Kad je ljuta, svi to znaju. Kada joj je neugodno zbog zadaće ili brata Marka, nema skrivanja iza velikih riječi. Ogoljena iskrenost, bez filtera. Tako vam je kad netko piše srcem, a zna zvukove svog razreda. Eto, možda ste i sami poželjeli pročitati redak, samo da vidite tko je pokupio zadnju žlicu čokolade (i je li stvarno brat kriv, kao što Anica tvrdi).
Eh, da – dijalozi! Skoro kao kad gledate klince na mobitelima pred školom. Ne robuju pravilima, pršte stvarnim izrazima, smijehom… i onim mikrodrama porukama koje cijeli dan zvone po hodnicima. Tako stil i jezik ovog djela povlače čitatelja baš u isti film – na mahove urnebesan, tu i tamo topao, ali uvijek nastrojen tako da nitko ne ostane ravnodušan (ni roditelji, ni klincezi, ni profesori, vjerujte).
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ponekad naiđeš na knjigu koja se zavuče pod kožu — i ne, ne mislim na one dosadne lektire koje čitaš samo radi jedinice manje iz hrvatskog. Anica je, eto, potpuno druga priča. Nije samo još jedno ‘dnevničko’ štivo koje prelistaš za jedno popodne uz kokice (ili, budimo realni, čokoladicu iz ladice). Autorica Sanja Polak namjerno izbjegava lakirane priče s Hollywoodskim završetkom. Umjesto toga, bavi se stvarima koje su baš… pa, životne.
Svatko tko je makar jednom zamijenio zadaću s popisom za trgovinu ili se posvađao s bratom jer je zadnji pojeo puding, pronaći će se u ovom romanu. Prije nekoliko godina, jedan profesor komentirao je kako je “jezik Anice toliko prirodan da mi je ponekad djelovalo kao da opet slušam svoje prvašiće.” Taj dojam ne blijedi ni kad knjigu ponovno otvori odrasli čitatelj (s, priznajem, minimum četiri sijede više nego prošli put). Nema velike drame, ali ima stvarne životne situacije — susjede koje izluđuje buka, preglasne prijatelje, pa i običan strah prije ispitivanja iz matematike (poklonici brojki, zaobiđite ovo poglavlje!).
Netko bi možda rekao: “Pa što je tu posebno?” E, baš ta ‘običnost’. Sve zna biti smiješno, ponekad i tužno. Primjer iz priče: Anica se posvađa s najboljom prijateljicom zbog sitnice, pa tjedan dana pokušavaju ignorirati jedna drugu, ali na kraju su obje očajne jer im je pauza bez razgovora jednostavno pretiha. Znaš ono… kad shvatiš da nisi sam u svojim glupim sitnim brigama.
Čitatelji često pričaju kako ih Aničine dogodovštine podsjete na djetinjstvo na asfaltu, zimske radosti s klizalicama — ali i prvi slomljeni nokat ili izgubljeni ključ stančića. Odrasli se uz osmijeh sjećaju “onih dana kad je najveća briga bila hoće li mama kupiti puding od vanilije ili čokolade.”
Knjiga stvara osjećaj da je sve što jesi – sramežljiv, tvrdoglav ili sanjarskog duha – zapravo sasvim u redu. Anica ne rješava velike misterije svijeta, ali nudi toplinu, podsjetnik da i “male” priče imaju snagu. Ovdje nema lažnih heroja ni savršenih ljudi. Svi su nespretni ponekad i, ma koliko to zvučalo cheesy, baš zato su ti likovi stvarno tvoji.
Jezik je prizeman, ima fora rečenica koje bi mogle ući u Google pretrage (“Kako preživjeti dva zimska raspusta bez prijateljice?”). Djeca su, suprotno svim očekivanjima, glasna, tvrdoglava, sretna — sve ono što i roditelji zaborave da su jednom bili. Knjigu preporučuju i učitelji tom famoznom generacijom što miriše na naranče i sljepoočnicama skriva vlas od prošlog kolovoza.
Pitanje za kraj — koliko često naiđeš na knjigu koja te natjera da se istovremeno i smiješ i zamisliš? Anica ne nudi velike odgovore, ali mala pitanja diže na tron. Iskreno, kad zadnji put ti je roman ‘pozajmio’ hrabrost za oprost?