Mnogi se pitaju što je zapravo mor i zašto ga ljudi stoljećima smatraju neiscrpnim izvorom inspiracije i misterija. More nije samo prostrana vodena površina već i ključni element za život na Zemlji te važan dio svakodnevnog života milijuna ljudi.
Mor je golema vodena površina koja prekriva više od dvije trećine Zemljine površine i igra ključnu ulogu u klimatskim procesima, kruženju vode te održavanju raznolikog biljnog i životinjskog svijeta.
Iako se često promatra izdaleka, more ima mnogo više slojeva i značenja nego što se na prvi pogled čini. Upravo zato vrijedi dublje razumjeti njegovu važnost i utjecaj na sve što nas okružuje.
Uvod u lektiru i autora
Nekoć ste na satu književnosti prije zujali glavom iznad klupe, čekajući znak kada je vrijeme za “Mor”… a sad evo vas, čitate o lektiri i tražite koja je poanta toga mora koje uporno kruži po hrvatskim školskim spiskovima. Znate onu situaciju — profesorica pita: “Tko je autor?” i pola razreda pogleda u pod. E pa, idemo to popraviti zauvijek.
Autor
Antonio Petković – sad, nije baš svatko odrastao sanjajući da će pisati o moru dok se u pozadini širi miris jadranske borovine… ali Petković je svojim perom uhvatio baš taj osjećaj stajanja na obali i gledanja u valove. Rođen u Zadru, navikao je na život s morem kao susjedom. Njegova rječitost nije ona dosadna školska, već više – znate ono kad baka prepričava nesreću s ribarskim brodom, s ribom koja je “ovako velika”, ali zapravo možda nije. Petković zadire malo dublje: posvuda osjećaš slani trag djetinjstva, kad su praznici mirisali na lignje i sol u kosi. Nema tu filozofiranja, čovjek zna o čemu piše jer je more njegovo djetinjstvo i svakodnevica – nema fejkiranja.
Žanr i književna vrsta
Ako ponekad niste sigurni što je žanr a što književna vrsta, niste jedini. “Mor” je i lektira i žanrovski polivalentan komad – tekst zalazi u prozu, ali tu i tamo okrzne poeziju, kao stihovi sakriveni unutar rečenica. Kad ga netko pita, Petković bi vjerojatno rekao da piše “eseje”, ali nikad nije striktno zapakirao sadržaj u kutiju.
Zašto bi i morao? Književnici s mora pišu kako govore — ponekad usmeno, ponekad pismeno, često neobuzdano. Evo, probajte ga čitati naglas: rečenice idu val po val, kratko pa dugo. Žanr? Zabilješka, lirski esej, pa pomalo i putopis. Pisac promatra more, razmišlja o povijesti i brodovima, o starim ribarima i podnevnim sparinama koje lijepe sol za kožu. Gotovo da kroz priču čuješ galeba ili osjetiš onaj osjećaj kad ti bura izokrene kišobran. Djeluje kao lektira, ali s dušom – i svaki put kad je pročitaš, zapitaš se ne hodaš li morem već i kad stojiš na suhom.
Zadarsko podneblje, školsku zadaću i sve one sitne, obične trenutke Petković rastavlja i slaže natrag da se svaki čitatelj barem malo osjeti kao doma na rivi, iako je možda kilometrima daleko.
Kratki sadržaj
Brzo si pročitao onaj dio o Antonia Petkoviću i već misliš da znaš što te čeka? Ne budi naivan—ovaj “kratak sadržaj” ima više slojeva nego prosječna pašticada kod bake. Evo, sad idemo do morske pučine, pa čak i do one zadarske rive gdje “kratak” znači barem tri duljine barke.
Uvod
Ako misliš da uvod znači baciti pogled na more i reći “aha, plavo”, nisi upoznao Petkovića. Ovdje je uvod kao prvi gutljaj jutarnje kave kod Tomasa – sve u jednoj rečenici, a kao da si obišao cijeli grad. Autor nas gotovo namjerno baca u atmosferu zadarskog života. More nije background, nego sudionik. Opisuje mirise, zvukove galebova i stare balature na kojima starci hvataju sunce dok pričaju viceve stare kao Iadera. Nema “dobar dan, djeco”, više onaj osjećaj kad hodaš po rivi pa te zapuhne sol—i odmah ti je jasno gdje si.
Zaplet
Eh, sad dolaze zapleti… I ne, tu nema visokog vala u stilu katastrofa filma, ali svakodnevica iz Petkovićeva djetinjstva ima više drame nego Poluotok kad padne kiša za turističke sezone. Dok opisuje igre uz more (sjeti se onih starih igara školjki, kako je svaka imala svoju priču), ulazi i u odnos s morem – kako ono odjednom postaje granica, izazov ili mjesto utjehe. Posebno, postoji scena kad autor pokušava uloviti “savršenu” školjku, dok mu val gotovo odnosi obuću, a susjed pokraj njega mudro promatra cijelu akciju i ključnim komentarom podigne cijelu situaciju. Kroz te dječje pokušaje i male neuspjehe lagano raste i njegovo razumijevanje da će more uvijek biti tu, ali neće uvijek dati ruku kad misli da si je zaslužio.
Rasplet
Rasplet nije grand finala uz fanfare. Više je to tiha spoznaja, ona kad dođeš doma s ceste, pa ti stopala vonjaju na sol i još ti škripi pijesak među prstima. Autor prihvaća da more nije samo mjesto sjećanja, nego izvor lekcija. Sjeća se očeva priča o buri i lebiću, te otkriva da se ono što nam se čini beskrajno i nepokolebljivo, svakog dana mijenja. Prava je poanta tek kad shvatiš ne moraš svaku tajnu mora razumjeti; dovoljno je znati da je tu, uvijek promjenjivo, ali trajno.
Kraj
Sad, za kraj – mogao bi Petković još pisati do sutra, ali odlučio je povući ručnu… makar na sekundu. Ostaje ti slika: galeb udaljen od rive koliko i čovjek od djetinjstva, zalazak što boji površinu onako kako slikari varaju publiku. Autor ti šapne (a možda i ne)—nije važno gdje završava more, nego kako ga pamtiš. I dok zatvara bilježnicu, čitatelju ostaje onaj slani trag na obrazima, bez patetike, samo s mišlju da će opet doći vrijeme za nove priče.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema tog romana ili priče o moru koji može zaobići čudan miks slane magle i jutarnje buke s rive u Zadru. Sve počinje baš tamo, pod kamenim stepenicama, gdje ljeto traje dulje od kalendara. Zvuči melodramatično? Možda, ali baš su takva mjesta: uska dvorišta, klupe ispred crkve, ribarnica što miriše na svježe ulovljenu srdelu — prava pozornica za Antonio Petkovića.
Vrijeme radnje? Teško je zabiti čavao u to, jer Petković skače s trenutka na trenutak kao dijete kad skuplja školjke. Jedan odlomak vodi vas u sparni kolovoz na zadarskoj rivi — vjetar s juga, galebovi viču, škrapa po nogama i dlanovima, sunce peče jače nego što je teta s tržnice ikad znala upozoriti. Već u sljedećoj rečenici, evo zime — bura razbacuje kapi kiše po staklima, more izgleda ljutito, ljudi sklanjaju lice u šal. Ako tražite strogi raspored ili precizno datume, ma zaboravite na to. Ovdje vrijeme puzi, skače, smije se i povremeno vas natjera na stanku.
Petković voli pomiješati doba dana. Nekad piše o zori — ona je posebna, diše mirisom netom ispečenih kruhova iz obližnje pekare; neugledni mornari hrabro vuku mreže u mutno plavom svjetlu. Drugom prilikom upada mrak — zvjezdano nebo siječe plima, more zvuči glasnije nego što bi itko pri zdravoj pameti očekivao. Ipak, najviše se vrti sve oko ljeta. Tada je život intenzivniji, djeca vrište s mola, ljudi sjede vani do kasno i piju bevandu… svugdje lagano, ali ne i usporeno.
Mjesta nisu tek statične kulise. Pomislite na užurbanu rivu, zadarsku pijacu i stara vrata koja škriputavo zatvaraju tihu ulicu pred oluju. Naravno, Petković to najbolje poznaje, jer je svako kamenje, svaki val i svaki zvuk zabilježen kao dio sjećanja koja čine srce njegovih priča.
Jednom je netko iz Zagreba, onaj tip što uvijek nosi leptir-mašnu, zašutio na rivi, zbunjen jer je more promijenilo boju u trenu. Takvi detalji, slučajne promjene svjetla ili mirisa, upravo su ono što mjesto i vrijeme radnje u ovoj priči čini stvarnima i, iskreno, nemogućima za preslikati na nekoj drugoj lokaciji. Bez tog lokalnog okusa i promjenjivih sati, more u Petkovićevoj priči ne bi imalo ni pola čari — ni pola stvarnosti.
Tema i ideja djela
Zamislite da stojite na zadarskoj rivi u rano jutro – ne treba ni kava, more već miriše na avanturu. Ono je daleko od puke kulise: kod Petkovića, more postaje glavni lik koji sve preokrene naopako, baš kad biste očekivali šutnju i mir.
Ali nije to samo gledanje valova i brojanje galebova. Prava tema u Petkovićevu djelu često šapće o odrastanju, promjenama i malim pobjedama u svakodnevici koje osjeća svatko tko je barem jednom prošetao između škrapa i borova. Sve što se događa — tiho rivalstvo među djecom oko najbolje barke, miris ribe s pijace ili razočaranje kad sunce ne izroni iza oblaka — nekako postaje važnije, dublje, vrijednije.
Iza svake rečenice krije se ideja da more čuva uspomene. Tessera sjećanja, možda, slagana po dnu kao školjke. Petković nikad ne nudi gotove odgovore – tko je ponekad razmišljao što znači biti „otočko dijete“, prepoznat će vlastita pitanja i naći barem djelić odgovora u prizorima olujnog juga ili povratka ribara pred zoru.
Što je tu posebno? Elementi vezani za zajedništvo. More spaja generacije, od nona do unuka, od starog susjeda s vječnom lučicom do mladih koji ljeti već čekaju bonacu. Ritam života se mijenja s plimom i osekom, baš kao što se promjene događaju u svima nama – ponekad nečujno, ali uvijek prisutno.
Nije rijetkost naići na kratke dijaloge ili njihove tišine koje govore više nego stranice enciklopedije. Petković skicira osjećaje, ali uvijek ostavlja mjesta da čitatelj doda vlastitu boju ili miris soli s prstiju. Evo, recimo, klinac koji u dubokom pijesku zakopa kamenčić i kasnije ga ne uspije naći: toliko nevin, ali toliko metaforično za izgubljene trenutke djetinjstva…
Stvar je vrlo jednostavna: kad se „Mor“ pročita, odjednom more više nije samo tamo negdje – ono ulazi pod kožu. I kad Petković piše o svakodnevnici, o ribarskim pričama za šterikom ili o tišini pred nevrijeme, smisao je vrlo jasan – svaka priča, baš kao svaka plima, nosi nešto novo i neponovljivo, ako smo barem malo pažljivi da to prepoznamo.
Analiza likova
Stvarno, kad bi postojala olimpijada za slojevite likove u hrvatskoj književnosti, Petković bi sigurno odnio zlato – ako ne i par srebrnih medalja za domišljatost. Pa, tko su ti ljudi u njegovim pričama, osim što nas ganjaju kroz škure, staru rivu i ispod bora na zadarskom jugu?
Glavni likovi
Evo ti najprije protagonista – središnja točka svakog mora, barem u Petkovićevim pričama. Njegovi glavni junaci… nisu baš tipični superheroji. Najčešće nosi prepoznatljivi miris slane kože, ima šaku pune ogrebotina i u džepovima mu šuška šuplja školjka. Petkovićev narator zapravo jest taj “susjed kojeg si vidio dok si maloprije kupovao burek”, tip koji zna razlikovati dva različita mirisa juga prije svake oluje ili dijete koje još uvijek trči za loptom po zadarskim kalama kad svi drugi već sjede uz pivo.
Nema te kulise za koju ne zna zanimljivu crticu – poput one kad je u djetinjstvu pronašao blago (čitaj: hrđavi privjesak i jednu kunu). Svaka njegova svakodnevica miriše na sol i pada negdje između nostalgične sjete i humoristične nevolje.
Ali prava zvijezda nije ni on. More preuzima glavnu ulogu. Jel’ ikad možda pročitaš nešto što tako plastično pretvara morski val u starog prijatelja ili neprijatelja? Kod Petkovića, more nije tek kulisa, nego nekad šapće, nekad urliče – pa zamijenit će ti i baku kad treba utjehu.
Sporedni likovi
Ovdje se stvari dodatno kompliciraju. Sporedni likovi skaču s klupa, iz kavana, s barke. Neki tren, to je ekipica s rive koja zafrkava junaka (“Što ćeš s tom udicom, nema ti tu više ribe, sine!”). Sljedeći tren, ti isti likovi su živa enciklopedija zadarskog malog mentaliteta. Uletit će bakica s prugastom torbom, prošetati mačka s jednim uhom, ulazni red pred Konzumom… Svi imaju nešto za reći. I svi znaju neku “tajnu” za more – pa makar bila izmišljena.
Ako ste se nekad usred zime zapitali što ljudi rade na rivi kad puše bura – kod Petkovića sve ima smisla. Upadne susjed s pet kila liganja, dođe barba iz Bibinja, ponudi travaricu protiv svih životnih problema… Sporedni likovi ovdje nisu samo ukrasi; rasturaju svakodnevicu, bacaju foru ili iskreno zabrinjavaju glavnog junaka. Osjećaj čopora nikad ne nedostaje.
Odnosi između likova
Ah, odnosi… Ovdje sve miriše na pravu životnu sapunicu, ali bez pretjerane dramatike. Znaš ono kad susjed ne progovori tri dana jer nisi ostavio kavu na prozoru, pa te onda pozove na srdela party kao da ništa nije bilo – totalno u Petkovićevom stilu.
Odnos glavnog lika i mora djeluje kao stari brak: dnevno trzaju, ponekad se bodu, ali svatko ustane čim drugi zapne ili padne. Nema praznog hoda. U najblažim trenucima, likovi prolaze kroz vlastite unutarnje promjene zato što ih more ili iskustvo s drugim ljudima potaknu da drugačije gledaju na život. Najbolji primjer – ona scena kad klinac prvi put pokuša skočiti s najviše stijene, a ekipa s rive ga bodri polurečenicama, dok majka prebire grah s prozora. Kroz te scene, odnosi postaju živi, puni malih trzavica, bodrenja i sarkazma.
Ima tu šala na račun vjetra, naguravanja zbog bakalarove porcije, ali i ozbiljnih životnih lekcija koje stariji predaju mlađima. Petković ne “pegla” odnose – ostavlja ih pomalo hrapave, baš kao kamen na rivi. Zbog toga mu i vjerujemo – jer ipak, svaki odnos, makar bio slan, ostavlja neku crtu na nama.
Ponekad, taman kad pomisliš da je sve rutinsko, Petković ubaci onaj trenutak tišine kad pogled među likovima govori više od cijelog poglavlja. Takvi trenuci ostanu s tobom, čak i kad knjigu zaklopiš i počneš gledati prema svom vlastitom moru – gdje god ono bilo.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad čitali tekst koji miriše na more i sol na koži—znate kakav osjećaj stvara Petkovićev stil. On ne sjedi po strani; njegova rečenica voli „šaltati brzine“ između književnog standarda i dijalekta s Jadrana. Da, povremeno će uskočiti i koji lokalni izraz, pa tko nije iz Dalmacije možda će prvi put čuti da je netko „pošao juzinat“ ili s kornatskom „bokun soli“ začinio priču.
Zvuči neuobičajeno? Baš to radi razliku. Autor se ne trudi biti profesorski precizan, više je poput starijeg susjeda što ti prepričava dogodovštine s rive. Ponekad koristi kratke, direktne rečenice koje udaru ravno u sridu—znam, nije to baš stil Zola, više podsjeća na pijuckanje kave na zadarskoj Kalelargi. Ritam naracije ponekad ubrzava, stvarajući dojam glasnog galeba u rujanskoj neveri. Onda iznenadi tihom slikom: „more šuti dok uvale dišu,“ i odmah ste tamo.
Jezik? Ležeran je, ali ne boji se ni složenijih riječi kad treba opisati boje neba pred buru ili osjećaj u trbuhu kad zapuše jugo. Sve je začinjeno zafrkancijom—nije rijetkost naići na sarkastičnu pošalicu kojom se opisuju turisti u japankama usred oluje ili vječno čekanje autobusne linije broj tri.
Dijalozi? Skroz autentični. Likovi ne pričaju ukalupljeno, nego onako kako bi ti i tvoj rođak na magistrali uz bocu piva i zvukove motora „Tomosa“. Čuje se i tišina—Petković zna kad pustiti da more samo kaže sve, da nitko ništa glasno ne izgovori.
Pronađe mjesta i za ronjenje u sjećanjima, bez puno mudrovanja. Kad opisuje kišu nad Zadrom, ne navodi kišomjer u milimetrima—više ga zanima kako su mokre tenisice škripale po kalama i kakav miris ostaje poslije. Čitatelj osjeti, možda se i sjeti vlastitih zimskih kaputa i solju izblijedjelih šalova.
Što je najbolje? Petković piše tako da ne zaboravi da piše ljudima. Ne gura mudrosti pod nos, već priču vodi ravno do oka promatrača, kao da ga poziva—ajde, napiši i ti svoju verziju mora.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko još nije bar jednom pokušao zamisliti more kad ga nema na vidiku? Kad netko poput Petkovića napiše redak, gotovo da osjećaš slanoću na jeziku, a prste ti “zagolica” bura—onako, podsvjesno, kao kad Audi prođe kraj kioska s vrućom pizzom pa ti opet ogladni. U svakodnevici, često promašimo te male morske trenutke što nam tek kasnije sine, baš kao što uvijek kasno shvatimo da jogurt uvijek nestane prvi iz hladnjaka.
Nije svaki tekst o moru ono što se očekuje—ne brundaju ovdje ni valovi ni galebovi bez veze. Kod Petkovića sve zvuči domaće i poznato, no ima tu i pokoji neočekivani obrat. Ponekad, prolazeći kroz njegova kratka poglavlja, uhvatiš se kako čitaš sporije nego inače. Kao da pratiš šetnje uz rivu, a ne jurcaš među riječima.
Nekima će to možda djelovati kao da nabraja stare recepte s pijace—ali zapravo skriva puno više… Recimo, likovi? Nisu to bljedoliki junaci iz sapunica. Više nalikuju tvom susjedu koji voli grašak, ili onoj teti iz dućana koja uvijek ima točan kusur. Ima tu nešto iskreno, gotovo opipljivo. Kad netko grinta na zimski vjetar ili se smije ljetnim plićacima, prepoznaš dio sebe ili svojeg grada, kao da si odjednom postao dio te priče.
Možeš li, čitajući, skužiti ironiju u komentarima? Da, više puta. Nekad je to sitna šala u opisu popodneva uz more, nekad priča zaiskri kao prva kap kiše nakon sparnog dana. Ne možeš ostati ravnodušan, čak i ako se praviš Grk pa tvrdiš da ti “more ništa ne znači”.
Kad ga zatvoriš, znaš da ti je tekst potaknuo onu tihu nostalgiju—ne onu dosadnu iz starih razglednica, nego onu žilavu koja ulovi tek nakon druge kave, kad vidiš sjaj na asfaltu i sjetiš se da život uz more nije samo kulisa, već vrijeme, mjesto i ritam koji zvone negdje u petama. Eto, otprilike takav dojam ostaje.