Neke priče ostaju s nama cijeli život jer nose univerzalne poruke i bude maštu bez obzira na godine. “Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija” jedno je od najpoznatijih djela ruskog pjesnika Aleksandra Puškina, a njezina čarolija ne blijedi ni danas.
Ova bajka govori o lijepoj kneginji koju zla maćeha iz zavisti tjera u smrt, ali je sedmorica delija spašavaju i skrivaju u svojoj kolibi, no sudbina ipak vodi priču do tragičnog, ali poučnog kraja.
Priča o ljubomori, ljepoti i vjernosti u ovoj bajci nudi više od obične zabave, a svaki detalj skriva mudru poruku za one koji znaju gledati.
Uvod u lektiru i autora
Kad netko spomene „Bajku o mrtvoj kneginji i sedmorici delija“, odmah navru sjećanja na drvene klupe, iscrpljene ruke pod bradom i glas učiteljice koja na tren zastane baš kad postane najnapetije. Puškinova priča — priznaj, vjerojatno ti još uvijek negdje odzvanja ona njegova mračna, ali bajkovita atmosfera.
Autor
Aleksandar Sergejevič Puškin nije samo pjesnik, već onaj pjesnik kojeg u Rusiji vole spominjati češće nego što naši didovi pričaju viceve o susjedima iz sela do. Zamislite lika koji toliko zaduži književnost da mu podignu spomenik u svakom većem ruskom gradu (i često mu nose cvijeće kao da je rok zvijezda, ozbiljno). Puškin je rođen 1799. u Moskvi, a svoju prvu pjesmu objavio je kad mu je bilo tek petnaest — što je, priznajmo, doba kad mi ostali tek svladavamo izgovor ruske abecede bez srama. Iako je njegov život trajao tek 38 godina, zahvaljujući dvobojima koje ni u filmovima ne bi ovako dramatično smislili, Puškin je svojom poezijom i prozom ostavio dublji trag nego što je nekima uspjelo i u tri karijere.
Priča se da su ga njegovi suvremenici čitali ispod klupa, krili pred strogim profesorima i znali napamet čitave stihove njegove poezije. Misliš da je pretjerano? U Rusiji je Dan Puškina službeni praznik. Danas mu se dive i kod nas, a „Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija“ prerađuje se u stripove, crtiće, i pod prozorskim daskama — vire i dječje i odrasle nosove čim netko uzme knjigu iz police.
Žanr i književna vrsta
Ova bajka baš voli šetati po rubu onog tankog sloja gdje fantazija i stvarnost pletu zajedno svoje najčudnije uzorke. Pulover koji ogrebe baš tamo gdje voliš — žanr bajke. Vrsta? Naravno, epska poezija začinjena pričom koja podsjeća na Snjeguljicu i sedam patuljaka, ali s ruskom zimom i slojevima simbolike pod rukavom.
Puškin ovdje ne piše bajku kao “priču za djecu prije spavanja”, već kao ogledalo ljudskih slabosti, čežnji i magijskih trenutaka koji ne nestaju ni kad odrastemo. Razlika između „obične bajke“ i njegove priče? Nimalo suptilne poruke o ljubomori (da, onoj zbog koje su se i tvoji prijatelji u školi posvađali), ljepoti zbog koje svi okreću glavu, i vjernosti koju ni najgora oluja ne odnese.
Kod Puškina su delije stvari ozbiljna stvar — nisu klinci iz susjedstva, već misterozni zaštitnici, a maćeha nije samo zla zbog zlobe, nego zato što nema mira pred tuđom svjetlošću. Sve zvuči kao da su nas učili iz dva debela priručnika: jedan za preživljavanje bajki, drugi za analizu zadnjih dionica ljudskih osjećaja.
Tko je ikad pročitao ovu bajku na glas, sjetit će se osjećaja kao da magla i šuma raste oko stola, dok iz svake rečenice iskače nešto poznato i duboko — podsjetnik da bajke nisu rezervirane samo za djecu, već za svakoga tko nosi kap crne slutnje ili bijele nade pod kaputom.
Kratki sadržaj
Čekaj, bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija… Je li ikad postojala bajka koja te natjera da začaraš pogled u prozor i pitaš se koliko je maćeha stvarno imalo taj “zli gen”? Evo… Puškin je uspio čak i odrasle natjerati da iznova preispituju dječje bajke, a ova priča, iako mračna, vrvi detaljima koji zagrizu pravo u maštu.
Uvod
Ne počinjemo s klasičnom “živjeli su jednom”—ipak, bajka je sve samo ne obična. Priča šušti starom Rusijom, zavejanim selima i dvorcima s pećima što puckaju ispod debele snježne kape. Kneginja? Ljepotica babinog šećera, rođena za pažnju, ali onako kako život to zna, njen oslonac nestaje brzo. Nova maćeha, ona kraljica što gleda kroz čarobno ogledalo, ulazi kao neka beauty editorial diva iz Vogue-a — ledena i opsjednuta usporedbama. Zvuči poznato? Nebrojeno puta ispričano, a opet, samo Puškin daje toj zavisti ton koji presijeca kao zima na Volgi.
Zaplet
I sad, tu dolazi “ono nešto”. Maćeha ne podnosi da joj ogledalo šapuće ime djevojke umjesto nje — ni Instagram filteri tu ne bi pomogli. U ovoj bajci ogledalo je doslovno influencer: odlučuje tko je IN, a tko OUT. Što bi prava zlica napravila? Naruči, naravno, eliminaciju konkurencije — pravi ružni “unfollow”. Poslala je lovca, misleći da će priča u šumi prestati (ili barem tako planira u svojoj glavi).
Desi se preokret — šuma nije pustinja, tamo ima ekipe. Sedmorica delija (sjetimo se Snjeguljice, ali delije su malo više slavenski bradate — i manje sklone pjevanju). Prijateljstvo, zaštita, toplina — njihova koliba postaje utočište. No, ni sakrivanje ne traje vječno… Kad je ljubomora motor radnje, sigurnih zona nema.
Rasplet
Nakon kratkog vremena mira, maćeha shvaća da njezina strategija “izbacivanja iz feeda” i nije uspjela. Ogledalo je i dalje tvrdoglavo — beauty algoritam je nepopustljiv, pa kreće nova epizoda: otrovna jabuka (ni Granny Smith nije ovako zazvučala opasno). Maćeha kao dobra villain influencerica ne odustaje od svojih planova.
Kneginja ne naslućuje opasnost. Jabuka — trenutak slabosti, ugriz, pad. Ima izdajnički okus gubitka. Delije, očajni, nalaze kneginju bez daha. Lutaju između nade i očaja, ali bajka ne bira uvijek happy end…
Kraj
Ovdje stvari postaju malo “ruske” — tragične, a opet čarobne. Kneginja ostaje nepomična, kao snježna skulptura usred šume. Delije su slomljeni, ali istovremeno puni tuge i ponosa što su je poznavali (i štitili tako dugo). Maćeha, uvjerena u pobjedu, još jednom pita ogledalo tko je najljepši. Ali, “filteri” su napukli — njezina bahatost uzima danak, a tragedija je posljednja “notifikacija” koju dobiva.
Poruka? Ljepota koja dolazi iz iskrenosti i dobrote, a ne izlaštenih laži, ostaje čak i nakon što nestane. Ako se netko pita što je ostalo od bajke — ostala je priča koju se prepričava, lica iz snova i čudan osjećaj da su bajke najviše o nama kad mislimo da su samo o drugima.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije li fascinantno kako nam ruske bajke uvijek nekako zamirišu hladnim šumama, smrznutim rijekama i beskrajnim zimama? E pa, “Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija” baš je takva — klimatski hladna, ali tiho magična. Puškin ovdje nije zapisivao adrese i GPS koordinate, ali iz svake strofe izbija ruski sjever: guste šume (zamisli breze i borove kojih ima k’o blata), zabačena drvena sela i, naravno, ona zlosretna kneževska palača što skriva više tajni nego ladica s roditeljskim računima.
A sada vrijeme… Hm, kroničari bi uzeli pero i napisali “davno, u neko drugo vrijeme”. No, realno, ovdje nema laptopa, ni TikToka, ni dosadnog čekanja busa na mokroj tramvajskoj stanici. Sve se događa “onih dana davno prošlih” (kako bi rekla baka uz čaj od kamilice) — u srednjem vijeku kada su carevi vladali, a priče putovale s putujućim pjevačima, ne s Netflixom. Puškin je namjerno izostavio precizne godine — zašto zakucavati bajku u kalendar kad možeš pustiti mašti da skita po onim davnim vremenima?
I – pazi sad – baš to daje cijeloj priči dodatnu čar. Ako ste ikada lutali ruskim romanima ili snijegom prekrivenim krajolicima u serijama, već znate atmosferu. Ogromna šuma, izmaglica nad rijekom, koliba u zabačenom kutku – kao iz dvorišta stare ruske babuške koja još može ispripovijedati tri verzije ovog mita.
Tko zna, možda je Puškin ovu bajku pisao gledajući kroz prozor na zamrznuto jezero negdje uz Moskovu… Ili mu je dosadilo slušati priče odraslih pa je uzeo sve ono što voli — carstva, maćehe, delije, i onaj osjećaj da se iza svakog drveta skriva nešto što nitko ne spominje naglas. Ni po čemu ova bajka nije vezana isključivo uz jedan dvorac ili poznato rusko mjesto, ali svaka scena miriše po staklu promrzlog prozora i zvuku vjetra kroz borove.
Nije li to najljepše? Ovakve bajke stvaraju mjesto i vrijeme baš onako kako ih čitatelj (ili možda umorni školarac uz debelu čokoladu) doživi. Sve je otvoreno, ali uvijek – bolno, bajkovito rusko, davno i beskrajno snovito.
Tema i ideja djela
Zamislite ovo — zima, snijeg pucketa pod nogama, sve mirno oko vas, ali pod površinom ključa. Upravo tako djeluje “Bajka o mrtvoj kneginji i sedmorici delija” kad prokopate ispod njenih bajkovitih slojeva. Tema? Nema tu lažne skromnosti — ljubomora, ljepota i odanost iskaču iz svakog retka. Puškin nije kombinirao s tipičnom bajkom za djecu: njegova kneginja nije samo ‘jadnica’, već netko tko tiho prkosi sudbini, a delije su više od običnih šumski zaštitnika (mnogo ozbiljniji nego likovi iz ‘Snjeguljice’ — sorry, braćo Grimm).
U središtu ove priče stalno titra pitanje — odakle izvire prava vrijednost osobe? Lice ili srce? Sudbine se u bajci prepliću, likovi često završe na raskrsnici gdje treba birati između vlastite koristi i tuđe sreće. Čak i kad krene naopako, dio vas želi povikati upomoć pred ogledalom (tko nije barem malo osjetio zavidni pogled na poslu ili faksu?). Kneginja i maćeha vječno vode igru mačke i miša, ali u Rusiji devetnaestog stoljeća, to ide do (doslovno) tragične krajnosti.
Iza svega, ideja Djela nije toliko skrivena koliko se na prvu može činiti. Puškin poigrava s motivima koji su tada preplavili rusku književnost — vjernost obitelji, magiju prirode i vječnu borbu između svjetlosti i tame. Ne prodaje jeftinu pouku, već razotkriva što biva kad taština preuzme kontrolu. Prave vrijednosti leže u odanosti i iskrenosti, a ne u tome tko ima najljepšu haljinu ili najblistaviji osmijeh. Kroz prizmu likova, priča šapuće o tome koliko čovjek može pasti ili porasti kad stvari postanu ružne.
Oni koji su ‘gutali’ bajke za domaću zadaću možda su ovu preskočili jer ih je privukla ‘Snjeguljica’. Istina, ova priča ima vlastitu dozu gorčine. I tu je njena čar — podsjeti nas koliko lako zaboravimo što smo zapravo naučili kad smo bili mali. Da, prava tema i ideja kod Puškina nose težinu koju biste osjetili i nakon najdeblje zime.
Analiza likova
Kad razmišljaš o likovima iz Puškinove bajke, ne trebaš tražiti duboku filozofiju pod svaku cijenu, ali teško ih je ignorirati — tko još nije barem jednom poželio biti netko drugi nakon čitanja bajke iz djetinjstva? Neki su čitatelji naletjeli na ovu priču u osnovnoj školi, drugi su je pokupili kasnije kroz ekranizacije ili ilustrirane knjige na tavanu kod bake. Ali bez obzira na put, likovi iz ove bajke ostaju urezani jer nisu svi baš onakvi kakvima se čine na prvu.
Glavni likovi
Zamislite likove na pozornici. Kneginja — nije samo lijepa, nego i nevjerojatno mirna, čak i kad joj život završi neslavno (još jedan dan u bajkovitoj Rusiji, ha?). Većina publike, čak i one zločeste tetke što skrivaju čokoladu po kredencu, uvijek joj podsvjesno drži stranu.
Maćeha je nešto drugo. Najlakše ju je zamisliti kao miks zavidne susjede i kolegice koja uvijek pita „A gdje si to kupila?“ s previše zanimanja. Pomalo je zastrašujuća zbog te opsjednutosti zrcalom, priznajmo — tko se nije bar jednom ulovio kako proučava svoj odraz nakon lošeg šišanja? No, maćeha nije samo opsjednuta svojom ljepotom, nego i moći, pa brzo ide preko granica onoga što je uobičajeno, gurajući radnju u tamnije vode.
Sedmorica delija? Da, svi ih zamišljaju kao one simpatične likove s različitim frizurama i smiješnim navikama, poput onih prijatelja koji u birtiji naruče svaki svoje piće i nikad ne podijele račun, ali ovdje ipak predstavljaju utočište i srčanu podršku, makar svaki ima svoj stav. Oni su više od sporednog štita — baš na njima priča stoji kad sve drugo propadne.
Zanimljivo, autor nije dopuštao glumcima svojih bajki da budu statični. Prava vrijednost glavnih likova vidi se tek kad netko digne nos – tad padaju maske, a ostaje ono tko je tko kad se svjetla ugase.
Sporedni likovi
Pa, nijedna bajka nije bajka bez dobre kulise. Ovdje ekipa iz “drugog reda” ima svoje trikove, iako ih lako previdimo kad se radnja zahukta.
Lovac — o, taj tip! Zamislite Daenerys bez zmajeva, baš toliko je sretan što mora izabrati vjernost ili vlastiti spas. U startu odaje dojam klasičnog podanika, ali kad ga maćeha stisne uz zid, pokazuju se rupice u njegovoj odanosti. Taj trenutak kad „popušta“ pred kneginjom uvijek dobro prodrma svaku učionicu i podsjeti klince (i poneke odrasle) da nijedna situacija nije toliko crno-bijela koliko bi htjeli.
Dvorjani, sluge, okupljeni su tu da stave dodatni sloj teatralnosti. Nekima su oni samo „šum“ u pozadini, ali svakom starom pričanju potrebna je masa da publika osjeti što znači biti sam pred sudbinom. Kao da se iz pozadine uvijek čuje šapat: „Što će selo reći, što će narod pričati?“
Tu je i kralj, ali iskreno, ponekad dođe i prođe kao promotor na degustaciji kobasica: svi ga primijete kad stigne, ali brzo svi pogled prebace na glavno jelo.
Zanimljivo je kako i najmanje replike i male geste oblikuju glavne događaje. Ovi sporedni likovi možda ne vode bal, ali često povlače konce iz sjene.
Odnosi između likova
Sada—ovdje dolazi prava magija. Dinamika između likova u ovoj bajci nije nešto što bi stalo na jedan tjelesni odgoj u osnovnoj: napeto, iskreno i često nepredvidljivo. Kneginja i maćeha su zapravo vječni suparnici, a svakim pitanjem „Tko je najljepši?“ probija njihovu lozu dublje od riječi.
Kad delići ulete u radnju, sve se nekako uravnoteži. Oni s kneginjom brzo osjete ono što bi mi nazvali „prijateljstvo na prepad“ — ne pitaju puno, a daju sve. Možda nisu krvno povezani, ali brinu za nju kao za najstariju krunu na polici.
Odnos kneginje s lovcem s tek je nijansu manje kompliciran. On na trenutak postaje njezinih očiju i ušiju ono što bi svatko poželio kad ne zna kud dalje – netko tko ipak odabere suosjećanje kad je u pitanju tuđa nevolja. Maćeha i kralj? Njihov odnos više nalikuje igri interesa i površnih obećanja, klasika kad netko ima moć pa ne gleda dublje.
Iako su svi povezani na neki način, svaki odnos u priči ima onu svoju napuklinu kroz koju nekad curi empatija, nekad ljubomora, a nekad golemi, tihi uzdah rezignacije. Nekim danima, u toj zamršenosti, možemo svi pronaći dijelić onoga što nas tjera da se u bajkama, pa makar i na kraju dana, osjećamo doma.
Stil i jezik djela
Puškinov stil? Ah, nema šanse da ga zamijenite za nekog drugog, pogotovo kad uhvatite prve stihove bajke. Sve je tu—od onih klasičnih ruskih ritmova pa do jezika koji zvuči kao da te vodi kroz snježnu šumu, s pjesmom na usnama bake koja još pamti careve. Kad bi mu skinuli slojeve, ispod bi provirila i tanka nit ironije, onaj sitni smiješak koji Puškin šalje čitatelju—kao: “E, gle, znam ja što radim, a znaš i ti.”
Rečenice nisu ni predugačke ni kratke baš kao dobra ruska zima: ima mjesta za udisaj, ali te lako zaskoče neočekivanim obratom. Puškinov jezik ne baca prazne riječi niti se skriva iza složenih metafora, no povremeno izleti koju sliku što tjera na razmišljanje. “Snijeg bijeli kao mlijeko” ili “uništena bjeline od zavisti maćehe” – zna baš gdje treba udariti da zaboli ili zagolica.
Zanimljivo je i kako koristi dijaloge: nema ih previše, ali kad dođu, nose cijelu scenu, k’o u dobrom filmu. Oni tihi trenuci kad kneginja progovori ili maćeha izusti otrovnu prijetnju, uvijek se osjeti nešto ledeno, neizgovoreno, što visi u zraku.
Riječi su stare, ali razumljive: ni djeca ni odrasli ne moraju tražiti rječnik, a svejedno osjete tragove prošlih vremena. (Iskreno, ponekad će netko i posegnuti za “svetiljkom” ili “čežnjom”, ali to samo začini priču). Čudno je koliko bajka zvuči moderno u svom vremenu—čitatelj lako prepozna osjećaje, ma koliko starinska bila slika ili opis.
Ako vam padne na pamet čitati naglas, nemojte se čuditi što bajka zvuči k’o pjesma. Ritam, rima, ponavljanje – sve služi i sluša Puškina. Bajka teče tečno, kao da su riječi prevrtljive pahulje što nestaju u ustima, iza kojih ostaje okus tuge, nade i pustolovine.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Jednom kad netko završi s čitanjem Puškinove bajke — znaš onaj trenutak kad još uvijek čekaš da se dogodi nešto svjetlije na kraju, a ostaneš prožet nekom neobičnom tugom? Takav osjećaj zapravo najbolje opisuje dojam mnogih čitatelja, uključujući (na primjer) jednog mog poznanika koji je prvi puta pročitao ovo djelo u trećem razredu. Rekao je: “Bio sam prestravljen, ali i očaran — ne možeš ne suosjećati s kneginjom, ma koliko puta pročitao završetak.” I tu leži neka čar.
Puškin ne daje bajku koju djeca mogu samo progutati i nastaviti dalje. On te iznenadi ozbiljnošću, zagrli te onom gustošću ruskih zima, a onda — kao da ti podmetne nogu s detaljima o zloj maćehi, nevini kneginji i ponosnim delijama. Osjeća se vječna borba između iskrene dobrote i licemjerja, na način koji tjera odraslog čitatelja da prestane s lažnim dilemama oko površne ljepote ili pozicije, a dijete da se zamisli tko je zapravo junak.
U mislima ostaje posebno glas onog lovca — nije li neobično koliko su sporedni likovi živi u Puškinovoj verziji bajke? Uostalom, kad starija čitateljska ekipa o tome priča na vrtnim zabavama (naravno, uz pite od jabuka!) uvijek netko završi rečenicu s: “Bilo bi dobro da sam mogao imati takvu deliju za prijatelja…” Jer tko ne sanja o prijateljstvu koje grije bolje od prozračne ruske kolibe kad je vani dvadeset ispod nule?
Netko će reći — ovaj stil je staromodan. No, ironično je koliko je zapravo svjež. Rima, lakoća rečenica, prizori zima… Svatko tko barem malo voli knjige možda se iznenadi da ga Puškin ne uspavljuje, nego stalno vuče dalje, kao tajanstveni dim iz dimnjaka u dalekom selu. Nije to bajka za brzo prelistavanje prije spavanja, nego komad književnosti koji pada na dušu (ili barem ostavlja trag).
I za kraj, možda najzanimljivije: bilo odrasli ili djeca, mnogi čitatelji zamišljaju kako bi sami reagirali kao neki od likova. Bi li imali snage reći “ne” maćehi? Bi li ponovno poklonili povjerenje nekome tko ih je razočarao? Takva pitanja ostanu zapečena negdje u stražnjem dijelu uma, a to – kad knjiga natjera na vlastita preispitivanja i snove – pokazuje da je klasična bajka još uvijek aktualna.
Tko bi rekao da par stihova iz stare Rusije može tako zapeti pod kožu, čak i 200 godina kasnije?