Mnogi se pitaju kako bi njihov život izgledao da su ranije morali preuzeti odgovornost odraslih. Tema odrastanja kroz tuđe oči otvara prostor za razmišljanje o vlastitim snovima, strahovima i odlukama koje oblikuju svakodnevicu.
“Da sam odrastao” je kratka priča o dječaku koji zamišlja kako bi se nosio s izazovima odraslog života, shvaćajući pritom da sloboda dolazi s odgovornošću i da djetinjstvo ima posebnu vrijednost.
Svaka rečenica ovog djela poziva na sagledavanje vlastitih izbora i podsjeća koliko je važno cijeniti trenutke bezbrižnosti prije nego što odraslost pokuca na vrata.
Uvod u lektiru i autora
Možda se pitate gdje zapravo počinje ova priča o snovima, odrastanju i vječitom pitanju: “Što bi bilo kad bismo odmah, bez uvoda, uskočili u cipele odraslih?” Ne brinite—nije ovo još jedan dosadan školski zadatak. Ima tu više šarma nego što mislite. Jer iza svake “lektirne muke” skriva se sitni svijet emocija i pravih pitanja o životu.
Autor
Kad se među klincima iz ulice proširi riječ “lektira”, najčešće padaju uzdasi i ponekad pitanje tko je sad taj autor koji nam narušava miran san. Ivan Kušan je zapravo totalni znalac kad treba uhvatiti što klince muči, veseli i plaši. Rođen u Zagrebu 1933. (nije baš jučer, priznajmo), Kušan je ostavio trag ne samo “asfaltiranjem lektire”, nego i razbijanjem dosade—knjigama, kazalištem, pa čak i crtićima.
Njegovi junaci više zvuče kao likovi iz vaših kvartovskih pustolovina nego iz prašnjavih knjižnica. “Da sam odrastao” nije neki motivacijski slogan s Instagrama, nego tekst u kojem gricka vlastitu dječju sumnju—je li stvarno bolje sve što odrasli imaju? Zanimljivo, on ne moralizira. Ne izigrava mudrog djedicu; samo lagano gurne čitatelja u priču, kao što gurnete vrata kad kasnite na nastavu.
Nije tajna da se generacije s Kušanom ponovno prepoznaju, čak i dok mijenjaju čarape koje više ne “dikte” mama. Zanimljiv podatak? Njegovi tekstovi često postanu lektira upravo zato jer djeca osjete da tu netko zaista stoji na njihovoj strani—bez lažnog osmijeha i napornih savjeta.
Žanr i književna vrsta
A sad—zanima li vas pod koju to policu u školskoj knjižnici spada ovo štivo? Dječji roman, definitivno. No “Da sam odrastao” vuče na nešto što nije samo obavezna lektira. To nije bajka. Nema šećerne kućice ni zmajeva, ali ima unutarnje borbe, snova i blata svakodnevice kroz dječje oči. Kroz par stranica balansira između priče i eseja, štipne čitatelja poznatom rečenicom ili situacijom.
Ivan Kušan vješto koristi dječju fantaziju kao poligon za ozbiljna pitanja—ali nikad nam ne isporuči gotov recept. Knjige ovog tipa često nose etiketu “realistične proze”, a ovdje realnost nije dosadna statistika, već jednostavan prizor: dijete zamišlja kako odrasli “vladaju svijetom”—dok ono samo mašta o toploj čokoladi i bijegu iz škole.
Žanrovski, ovo je priča koja svakom osnovcu (i onima što su to nekad bili) daje šansu da se duboko zamisli, pa čak i poigra s idejom kako bi izgledalo “biti glavni”. Pri tome, stil nikad nije teži od školske torbe—riječi klize kao da ih je netko netom ispričao na školskom odmoru.
Možete biti sigurni, ovakva vrsta književne igre uvijek ima mjesta u knjižnici svakog djetinjstva—ili makar na dnu stare ladice, zajedno s prvim crtežima i požutjelim bilješkama iz nižih razreda.
Kratki sadržaj
Sjećaš li se onog trenutka kad si kao klinac mislio da su odrasli bića s čarobnim moćima? Eto, baš to je taj “Da sam odrastao” trenutak. U nastavku—ni redoslijed nije isti kao u dosadnim lektirama—ide cijela vožnja iz perspektive dječaka kojem je odraslost zvučala kao neograničen sladoled, dok stvarnost nije pokucala na vrata.
Uvod
Počinje lagano, i bez onih dosadnih uvoda s definicijom što je djetinjstvo. Jedan dječak—onakav kakvih ima po svakom parku, lice uvijek masno od nekog sendviča—mašta kako bi mu život izgledao kad bi sad odmah bio odrasla osoba. Ne, nije bilo digitalnih ekrana ni TikToka, ali je zato u njegovoj glavi odraslost bila totalni jackpot: kasni odlasci u krevet, bez ograđivanja oko slatkiša, nitko da ga šalje u sobu jer je bio “zločest”. Ukratko, sve što odrasli rade dok si ti – zamazan i pospan – već po stoti put pitaš smiješ li još minutu gledati crtiće.
Zaplet
Priča dobiva brzinu onog trenutka kad dječak stvarno zamisli da je odrasao. Ako misliš da je bio spreman za struju, račune, ili školske roditeljske sastanke—vrijeme je za reality check. Zamisli ga kako zbunjen prebire po hladnjaku koji ne puni sam sebe. Nije tu ni mama koja skuplja čarape ostavljene ispod stola, ni tata s legendarnim šalama nakon napornog dana. Sitnice kao što su iznošenje smeća ili kuhanje ručka odjednom više nisu magično riješene. Kratko rečeno, klinac shvaća da odraslost nije film Petar Pan, nego nešto sasvim drugo—i, da baš budemo pošteni, ni približno toliko zabavno kad si sam.
Rasplet
Kad je stvarnost zagrizla, naš vječni sanjar polako spušta ružičaste naočale. Osjeti težinu odgovornosti poput zadaća iz matematike koje ne možeš samo ignorirati. Jednom se budi gladan pa skuži da nitko neće donijeti sendvič na zlatnom pladnju. Zbuni se kad ga susjedi pitaju o stvarima koje niti jedan klinac nikad nije ni primijetio. Ono što zvuči kao avantura postane mini-serija “preživljavanje bez uputa”. A stvarno, tko god je rekao “biti odrasli je super” očito nije probao brisati kuhinju nakon prolivenog mlijeka i istovremeno zvati dostavu.
Kraj
E sad, povratak u realnost, baš kad treba. Kad mu dosadi biti sam svoj šef, dječak podvlači crtu—djetinjstvo, koliko god mu se činilo ograničeno, zapravo ima svojih čari. Prisjeti se kako je zabavno raditi gluposti s frendovima bez straha od računa ili dosadnih obaveza. Odrasli možda stvarno smiju jesti tortu kad požele, ali – izvan bajki – nema popusta na brige. Sve što si ikad mislio da je dosadno u djetinjstvu, zapravo postane beskrajno dragocjeno kad skužiš da “sloboda” dolazi u paketu s čistom odgovornošću. Jer biti klinac, s krvavim koljenima i smijehom sa školskog igrališta? To je valjda jackpot koji se više ne vraća.
Mjesto i vrijeme radnje
Sad zamisli ovo: stranice pune sladoleda, parketi škripe pod malenim stopalima, a kroz otvorene prozore provlači se miris proljetnog vjetra. Da, ovo je Zagreb pedesetih — ali ne neki ozbiljan i tmuran Zagreb iz povijesnih udžbenika, nego onaj iz neposlušnih školskih klupa, sokaka punih igre i tajni u haustorima. I baš tu, usred svakodnevnice, dječakov svijet jurca između škole na ribnjaku, kućnih zadataka i igre s prijateljima (one stare, drvene klikere, pomiješane s maštom i pokojom lažnom ispričnicom).
Vrijeme radnje? Ovo nije neka “bezvremenska priča” u oblacima! Radnja se rasprostire kroz nekoliko dana punih promjena, sitnih svakodnevnih kriza, gdje sekunda traje vječno dok roditelji čekaju objašnjenje za razbijenu vazu, a sati lete čim se osjeti miris proljetne slobode. To nije 2024. s TikTok izazovima i e-udžbenicima, nego period kad je strip iz kioska najzabranjenija poslastica a sat na zidu u kuhinji “suca” svaku minutu do ručka.
Ovdje je svaka lokacija svoju ulogu preuzela:
školska klupa škripi dok dječak piše što bi sve radio da je odrastao,
kuhinja odjekuje roditeljskim pitanjima i mirisom svježe juhe,
ulazna vrata postaju granica mašte i obaveza (jer jednom kad prođeš — odraslost je pred tobom).
Nije Zagreb samo kulisa, nego partner u dječakovom zamišljanju i prizemljenju nakon svake sanjarije o odraslom životu. Radnja skakuće između prostora gdje je odraslost predmet mašte i onih gdje stvarnost nenajavljeno proviri — a vrijeme, pa ono teče kako odluče dječak i njegova razigrana svakodnevica.
Tema i ideja djela
Ajmo odmah iskreno—tko nije barem jednom maštao o tome kako bi svijet izgledao kroz naočale odraslih? Glavni lik u “Da sam odrastao” vrlo brzo shvaća da s velikim cipelama dolaze i… pa, neugodno velike brige. Tema? Odrastanje. Želiš li malo više papira—dodaj i odgovornost, čežnju za slobodom, onu slatku, ali uvijek malo gorku spoznaju da se djetinjstvo ne vraća kad jednom ode.
Svakodnevica dječaka—pazite sad—nije nimalo čarobna. To je zagrebački asfalt, vječna potraga za sladoledom, ali i hladan tuš kad skužiš da i odrasli ponekad žele pobjeći iz vlastite kože. Ideja? “Zeleni” pogledi na starost miješaju se s grubom realnošću. Autor osvjetljava tu pravolinijsku dječju iskrenost. Djetinjstvo nije vječno, a sloboda nije gratis—uvijek se nekako plati, često voljom ili odricanjem. Znaš ono kad ti mama zabranjuje TV kroz tjedan pa misliš da ćeš kad odrasteš gledati sve serije? E pa, nećeš. Netflix košta. I to ne samo kn, nego i živaca.
A ono što “Da sam odrastao” radi super, bez trunke patetike—postiže da se i odrasli malo srame što su zaboravili na one dane kad su vjerovali da je odraslost prazna dvorana bez pravila. Kroz piščevo vješto pletivo misli, svaki čitatelj se na tren sjeti svojih davnih snova i tih malih nepravdi koje svakodnevno iskušava: zašto odrasli mogu što hoće, a meni “ne možeš sladoled prije ručka”?
Sve se, zapravo, vrti oko susreta djetinje slobode i odgovornosti. Odrasli svijet nije nužno zidano od granita, ponekad je šupalj kao švicarski sir i… s razlogom ga djeca gledaju s rezervom. Kušan nam šalje poruku koja vrijedi u svakom desetljeću: ne rasteš brže ako brže nosiš mamine cipele. Nego, jesi li i ti nekad poželio da si već “veliki”? Kladim se da jesi—a onda si kao i naš junak, barem jednom, požalio što si to poželio.
Analiza likova
Eh, likovi u “Da sam odrastao” nisu tu tek toliko – imaju svoje fazone, mane, sitne poraze i čudne trijumfe. Kad jednom zavirite u njihove glave, teško se ne zalijepiti za njihove naivnosti i (usput, tko nije poželio biti bar jedan dan odrasli klinac?). Pa, idemo prste umočiti u taj karakter-haos…
Glavni likovi
Zamislite dječaka pred ogledalom, pokušava djelovati odraslo dok mu s lica viri mrlja od čokolade. Glavni lik, taj dječak, zapravo je svatko od nas s vremena na vrijeme – s puno želja i još više pitanja ispod jastuka. Strahuje pred odraslošću, ali u isto vrijeme želi zaviriti iza te slavne zavjese “odraslih tajni”. Koja, naravno, nije nikad od svile kako zamišlja. On je naivan ali pronicljiv, tvrdoglav kad ga uhvati kakva ideja i — ajmo biti realni — itekako pažljiv promatrač kad mama otvori novčanik.
Kod Kušana, taj dječak nema filmsko ime, što ga čini baš univerzalnim. Pomalo nespretan, ponekad filozof (tipa: „Zašto odrasli stalno nešto računaju?“), češće žrtva svojih maštanja. Školski svijet mu je puzzle, odrasli enigma, a Zagreb…pa, to je njegov zaigrani poligon, osobito kad je gladan ili umoran od toga da bude mali.
Možda ste primijetili – kad god sanjari o odraslosti, iz pogleda mu ispadne pola svijeta. Slastičarne postaju banke, vozači tramvaja mudraci, a trgovine arene. Lik kao skrojen za šalicu kakaa i veliko promišljanje pod dekicom.
Sporedni likovi
Sad, ne bi ta dječja glava bila ni upola zabavna bez ostatka kućne ekipe. Mama – kraljica pravila i popodnevnih predavanja. Nije stroga kao inspektor iz “Malih tajni”, ali zna što znači „red je red“. Otac, s druge strane – on je u vječitoj borbi s računima i, naravno, „odraslim problemima“ koje dječak ne shvaća. On je kao onaj tata s reklame za pivo – umoran, ali pun razumijevanja kad treba ispod glasa, navečer, podijeliti koji savjet.
Tu su i prijatelji iz kvarta; svaki ima svoj „talent“. Jedan je najbolji u igri skrivača (ali užasno loš u pisanju zadaća). Drugi zna izgovoriti najdužu riječ na svijetu (ili barem tako tvrdi). Suseda s četvrtog je već odrasla, ali tajno čita stripove. Zabava i lekcije svuda uokolo, a autor u svima njima pušta komadić djetinje istine, onako bez filtera.
Kad gledamo sporedne likove, teško ne prepoznati nekog klinca iz svog razreda, učiteljicu koja miriše na kredu i proljetne uzdahe, ili susjeda koji mrmlja zbog buke. Kušan zna te tipove ljudi – iz stvarnog Zagreba, ali i iz naših sjećanja.
Odnosi između likova
Razmislite na sekundu: koliko puta ste kao klinac pokušali uhvatiti roditelje na „grešci“ ili barem otkriti gdje skrivaju čokoladu? Upravo to – odnosi između likova prepuni su te nevine detektivske znatiželje. Dječaka i mamu često veže zajednička borba oko minimalne količine povrća na tanjuru. Ima tu i povjerljivih razgovora pri gašenju svjetla, kad sve lažne svađe nestanu.
Otac je dječaku neuhvatljiv autoritet – zvuči ozbiljno, ali ga spašava blagi osmijeh u pravom trenutku. Ponekad je most, ponekad zid. S prijateljima su odnosi kaotični – koliko su zajedno nestašni, toliko su odani. Svaka zajednička igra donosi nova pravila i novu stvarnost, ali tu nema „velikih“ izdaja, samo sitnih podvala i puno smijeha.
I za kraj, grad je tiho prisutan u tim odnosima, kao još jedan lik koji se umiješa kad treba – tramvaji presječu svađe, trgovkinje znaju kada dijete laže tko je slomio staklo, a parkovi skrivaju male saveze. Sve to stvara priču u kojoj odrasli nikada nisu baš samo odrasli, a djeca nikada nisu tek „mali“. Nitko tu nije stvarno sam, svi su dio jednog urnebesnog, ali poznatog mozaika dječje svakodnevice.
Stil i jezik djela
Ako ste ikada pomislili da dječje knjige zvuče previše slatko ili uljepšano, čekajte dok ne pročitate Kušanov „Da sam odrastao”. Tu nema onih dosadnih šećernih fraza ni “ne može se tako, mali” tonova. Sve zvuči kao… pa, kao da dijete stvarno piše. Ili priča. Ili brblja dok mu mama daje doručak, pospano, ali iskreno.
Jezik je—kako to reći—pravo dječji, pun zaokreta, gegova i onih zafrkantskih usporedbi koje roditeljima dignu obrve do stropa. Jedan trenutak dječak mašta o vožnji tramvaja bez karte, drugi trenutak već zamišlja kako odlučuje tko danas ne mora u školu. Nema lažnih mudrolija. Sve ide iz glave ravno na papir, bez cenzure i filtera. Tu se osjeti ona iskrenost koju odrasli često premazuju nekom finom diplomacijom.
Sigurno će vam zapeti za oko: rečenice su kratke, brze, skakuću baš onako kako skakuće dječja misao kad pobjegne do frižidera (ili škole, kad su domaće zadaće u pitanju). Dijalekt je “čisti zagrebački”—nema tu klasičnog jezika s televizije, nego onaj pravi, kao s placa ili iz haustora. E da, ima i onih izraza poput “kaj” ili “gle”, od kojih vam odma’ bude toplo kod srca… ili vas podsjeti na vlastito djetinjstvo, ako ste odrasli uz Stari plac ili Maksimir.
Autor nije mogao odoljeti a da ne “uleti” s pokojim dosjetkama. Evo jednog primjera: dječak odluči svaki dan dobivati džeparac… od samog sebe. Djeluje logično? S dječje strane potpuno! Takva logika je dragocjena za cijelo djelo, jer podsjeća da je svaki “ozbiljni” razgovor odraslih iz dječje perspektive pomalo smiješan, a često zbunjujući.
Kada se uđe u dublje vode, primijeti se koliko Kušan vješto izbjegava podučavanje i moraliziranje. On ne upire prstom niti drži lekcije. Daje prostora da misao “zaluta”, da čitatelj, ma koliko bio mlad, sam odredi što mu vrijedi. I tu je ljepota ovog stila: sve je prozračno, razigrano, a opet nimalo površno.
Je li moguća takva kombinacija? Očito jest—Kušan uspijeva čitatelja baciti ravno u svoje djetinjstvo. Nekad uz lagani osmijeh, nekad s knedlom u grlu. Na kraju, jezik i stil čine onu posebnu čaroliju zbog koje djelo svakih nekoliko godina pronađe nove poklonike, čak i među odraslima koji su odavno zaboravili sanjati o beskonačnom sladoledu za doručak.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znate onaj osjećaj kad se pitate što biste učinili da možete vratiti vrijeme? Upravo to pitanje odzvanja iza svake stranice Kušanovog “Da sam odrastao”. Na prvu, čini se kao da će priča biti samo još jedna lagana dječja fantazija, ali – hop! – vrlo brzo ste uvučeni u zbunjujuće, ponekad čak i smiješne dječje dileme o tome što zapravo znači biti “odrastao”.
Nije sve tako bajno kao onaj prvi ljetni sladoled… Što znači odrasti? Kušan se igra očekivanjima – svi žele odrastati brzo, ali kad dječak u priči stvarno pokuša “zagaziti” u taj odrasli svijet, čeka ga cijela planina problema. Računi, žurni koraci po kišnom zagrebačkom jutru, šefovi i još ona vječna odrasla rečenica: “To su ozbiljne stvari!” Autor nam pokazuje da su ozbiljne stvari često one koje nas najviše nasmiju kad se osvrnemo unatrag. Niste sami, svatko tko je s 8 godina zamišljao kako je biti “šef” doma, zna koliko su takve maštarije slatke, ali i pomalo zavaravajuće.
Jezik i stil? Prava mala senzacija! Kušan promašuje težinu, svaki put – pogodak u sridu. Ne služi se dociranjem ili dociranjem odraslih, nego ostaje u dječjoj koži, koristeći univerzalni jezik koji možete čuti na školskom dvorištu. Tu su i elementi svakodnevnog Zagreba pedesetih, miris svježe kiše na asfaltu, škripa bicikla i pokoja psina iz klupe. Svatko tko je odrastao u susjedstvu prepoznat će te sitnice, i uz osmijeh ih možda i dan-danas prenosi dalje.
Bez lažnih moraliziranja – umjesto toga, poziva na razmišljanje o vlastitim promašajima i snovima. Koga nije malo zasvrbilo kad je pročitao scenu u kojoj dječak ne zna kako platiti režije ili zaboravi lozinku za vodomjer? Odrasli se vjerojatno najviše smiju tada, jer… pa, znaju da to nije šala. Klinci i dalje maštaju. Ali, ova knjiga vraća i odraslima ono što su često zaboravili – zaigrani pogled na svijet, čak i kad svijeta ima previše.
Čini li ovo djelo neophodnim za školsku lektiru? E, pa – neka svatko odgovori za sebe. No, jedno je sigurno: nakon “Da sam odrastao”, raste šansa da ćete ponekad biti (barem u mislima) opet dijete.