Tko god se susreo s hrvatskom književnošću zna koliko su “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić posebne. Ova zbirka bajki već generacijama oduševljava i djecu i odrasle svojom maštovitošću i bogatstvom narodnih motiva.
Priče iz davnine su zbirka bajki Ivane Brlić-Mažuranić koje kroz fantastične likove i čarobne događaje prenose mudrosti, vrijednosti i duh slavenske mitologije, a svaka priča donosi jedinstvenu pouku i doživljaj.
Zaroniti u ove priče znači otkriti svijet u kojem se prošlost i mašta susreću na najljepši način. Tko traži sažetak i smisao ovih bajki, ovdje će pronaći sve što mu treba za dublje razumijevanje i inspiraciju.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad u ruci držiš knjigu koja miriše na prošlost? “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić baš su takve – stara školska lektira, ali, hej, i dalje stara dobra priča za kišno popodne ili dosadni autobus.
Autor
Ako itko u Hrvatskoj ima nadimak “naša Andersenica”, to je Ivana Brlić-Mažuranić. Ne zato što je vikendom pričala bajke pod lampom (barem ne javno), nego jer je iz njezinih priča vrištala mašta. Rođena u Ogulinu, navodno pod istim nebom gdje su kasnije izmišljali čudovišta za svjetske fantasy serijale. Odrasla je u poznatoj obitelji (onaj Mažuranić iz škole, da, baš taj ban Ivan) pa nije čudo da su joj riječi tekle kao slap na Plitvicama.
Iako se godinama borila sa školskom lektirom (tipa, njezina djeca nisu uvijek bila oduševljena domaćim zadaćama s njezinim imenom), Ivana je pisala bajke koje ni Disney ne bi odbio. Ma nosila je nominaciju za Nobela čak četiri puta, a kad je stari dobri Gustav Krklec pisao o njoj, rekao je da “dječja književnost ne pamti takvu svježinu i toplinu”. Fun fact: navodno nije znala kuhati, ali zato je kuhala priče koje i danas mirišu kao bakina pogača.
Žanr i književna vrsta
Nema tu velike filozofije – “Priče iz davnine” miješaju bajke i mitologiju poput prstohvata soli u domaćoj juhi. Pokušaj pronaći gdje završava bajka, a počinje mit, pa ćeš odustati brže nego što dijete odloži povrće s tanjura.
Žanrovski gledano, radi se o ZBIRCI BAJKI sa slavenskim “twistom” – usporedi s klasičnim Andersenom ili Perraultom, ali s lokalnim vilama, vodenjacima i babama Jagama umjesto američkih coprnica. Priče poput “Regoča”, “Đurđica i vile”, “Šuma Striborova” ili “Jagor” nisu samo za čitanje već za prepričavanje uz vatru, s barem jednom izmišljenom babom iz susjedstva.
Iako bajke, ovdje nema onih sirupasto sretnih krajeva na svakoj stranici – likovi griješe, uče na kostima, a pouke su često zamotane u humor i nježnu ironiju. Ivana to radi tako simpatično da ti ni ne smeta kad, primjerice, u “Šumi Striborovoj” shvatiš da su ljudi tvrdoglavi kao magarci.
Eh, i gotovo zaboravih – stil je starinski, skupa s arhaičnim riječima (“čestita”, “kraljević”, “zmaj”), ali baš zbog toga sve diše atmosferom davnina. Za ljubitelje književnog vremena kad se nije držalo selfija, nego zlatnog ključića, to je jackpot.
Nakon par stranica testiranja – pripremi se na put prema slavenskim legendama koji osvaja, zavodi i uvijek ostavi trag… negdje između tvog djetinjstva i zadnje kapi tople čokolade.
Kratki sadržaj
Zamislite – netko vas usred vrućeg ljetnog dana ščepa za ruku i povuče ravno u svijet u kojem šumske staze žubore pričama, a vjetar šapće imena zaboravljenih junaka. Ma nećete pronaći ovakve doživljaje na Netflixu, ni u Marvelovim blockbasterima — Priče iz davnine su turbo domaći klasik, baš onaj iz kojeg su bake kriomice krale natuknice za pričanje bajki unucima pred spavanje.
Uvod
Kad otvorite knjigu Priče iz davnine, u trenu ste u izmišljenim prostranstvima gdje Voda Zelenka nudi mudrost s mirisom mahovine, a Potjeh, dječak s glavom punom pitanja, ode tražiti istinu pa se izgubi… ili možda pronađe sebe? Sve počinje tiho, bez velikih fanfara: obična djeca, obična sela — ali nitko tu nije običan, barem ne zadugo! Knjiga nosi osam priča i svaka kreće s tihim šaptom stare Hrvatske, baš kao noć kad svi u selu spavaju.
E sad, tko bi rekao da će Vještica, Stribor ili trepetljivi Malik Titivilić izroniti iz šume mraka baš onda kad protagonisti povjeruju da je sve gotovo? I još nešto — Ivana Brlić-Mažuranić ne crta likove bojama superjunaka, već ih gradi sloj po sloj, kao kad motate sarmu pa se brinete oko svakog detalja.
To je onaj trenutak prije oluje kad svi čekaju što će biti, samo što ovdje počinje pravo čudo.
Zaplet
E, a sad ozbiljna stvar — upravo kad pomislite da ste pohvatali sve konce, svijet Priča iz davnine baci vam klupko čudesa pod noge. Nije to jednostavan svijet. Djeca su često na kušnji: Potjeh mora birati između poslušnosti i istine, Kosjenka izleti visoko ali padne kad srce zadrhti, a Regoč — zamislite diva koji zna biti nježan poput leptira!
I onda odjednom, čudni likovi: Domaći, Malik Tintilinić, zločestoga ponašanja ali s mrvom dobrote negdje ispod šefita, pojave se točno kad usijana glava ide napraviti neku glupost. Striborovo carstvo — e pa to nije samo još jedna šuma, nego mjesto gdje se sve laži otapaju kao sladoled u kolovozu. Taj zaplet stalno uvodi nove prepreke, baš kao život, kad misliš da si sve riješio, pojavi se nova enigma.
Najslađi su trenuci kad junaci (ili anti-junaci) moraju birati hoće li slušati srce ili mudrost starijih — i uvijek se tu nešto preokrene, neki zloduh ili princeza otme glavnu riječ, a ono što je vrijedilo pet stranica ranije — sad više ne vrijedi ni pišljiva boba (to su vam one dobre stare lekcije iz života, ali zamotane u bajkoviti papir).
Rasplet
Ma kad krenu raspetljavati te čvorove — svi zadrže dah. I često, baš kad se sve čini izgubljeno, jedna čudna životinja, šaputanje vjetra ili čak sitni domaći iz podnožja stola pronađu rupu kroz koju izlazi spas.
Nije to uvijek kao u ostalim bajkama gdje dođe princ i riješi stvar — ne, ovdje Putujući Mlinar, ili plaha Kosjenka, uvijek moraju platiti cijenu mudrosti. Pa sjetite se samo priče o Svarožiću, gdje dobrota nije besplatna, a pogreška skupo košta. Djeca, čitatelji, pa i odrasli (da, i oni koji misle da bajkama nema mjesta u ozbiljnom svijetu) tu shvate da izbori nose težinu.
Možda najljepši trenutak bude kad Potjeh, baš onaj što stalno sumnja, pronađe odgovore tamo gdje ih nije tražio. Ili kad vila izvuče Kosjenku iz nevolje, ali pod uvjetom da više nikad ne pomisli samo na sebe. Nema tu “i svi živjeli sretno do kraja života” bez trunka tuge ili gubitka — bajke su opora škola, ne poklanjaju znanje na pladnju.
Kraj
I taman kad si pomisliš: “Evo, sad je kraj, svi sretni, svijet spašen!” — Ivana vas podboči laktom u rebra. Neki dobiju što su tražili — drugi nauče preboljeti gubitak. Da, ima tu smijeha, ali i onih trenutaka kad ti nešto stisne grlo, pa ne znaš bi li se smijao ili pustio koju suzu (i nije blama — svaki pravi čitatelj ponekad otkrije malu ‘kišu’ na obrazu).
Nije sve crno-bijelo: neki likovi ostaju dvojbeno dobri — ili zauvijek zabravljeni u pričama za laku noć. Čak i kad zatvoriš knjigu, priče zvone u glavi kao stara pjesma s radija koju nisi čuo godinama — mirišu na livade, dim pečenih kestena i škripu starih vrata.
Nešto kao aftertaste domaće pite od jabuka — tu je, slatko-gorko, dovijeka… Ili barem do idućeg čitanja.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije fora reći da se radnja „Priča iz davnine” događa negdje „daleko i davno”. Premda naslov tako sugerira, nema tu preciznih granica. Netko tko prvi put otvara knjigu možda očekuje kartu poput one iz „Gospodara prstenova”, ali Ivana Brlić-Mažuranić igra drukčiju igru. Njezini se svjetovi bude negdje između šuma Gorskog kotara, maglenih riječnih obala i sela koja podsjećaju na stare hrvatske legende—ali bez točne poštanske adrese. Zapravo, nije bitno može li se Potjeh ili Kosjenka smjestiti na Google Maps; bitno je što se osjeća miris pečene kukuruze i svježeg lišća pod nogama. Nema ni datuma—vrijeme je tu rastezljivo, katkad nalik na rano jutro kad selo još spava, katkad kao predvečerje puno sjena. Kažu da tako priča postaje bezvremenska. Možda ste nekad dok ste skupljali kestene s bakom, na trenutak povjerovali da biste na idućem zavoju mogli susresti Regoča.
Ima u pričama tragova pravih mjesta—Ogulin, stari dvori, tu i tamo kakva planina ili rijeka. No, kada starica pripovjedačica sjedne uz ognjište, odjednom kroz dim iz tanjura prokuljenja vjetar iz svijeta vile Đule ili Mokošine šume. Vrijeme? Moglo je biti jučer, a moglo je i tisuću godina prije. Te maglovite granice daju bajkama onu posebnu toplinu: svijet je blizak, poznat, a ipak čudesan. Kroz priču tiho proviri slavenska prošlost, stapajući se s nečim što je uvijek tu, samo ga treba prepoznati, poput šuštanja lišća u hladnom listopadu.
Jednom prilikom, profesor iz književnosti pričao je kako ga je „Šuma Striborova” podsjetila na šetnju livadama iza djedove kuće—osjetio je svježinu jutra i zvuk grgoljenja potoka, iako su ga tog dana okruživale samo prašnjave knjige. I stvarno, svaki put kad se vratimo „Pričama iz davnine”, ne idemo samo u prošlost, nego i na neko vrlo stvarno mjesto iz vlastite mašte… Ako naletite na neobičan kamen u šumi, nemojte se čuditi ako iz njega proviri Vilina kosa—Ivana je taj svijet napravila baš tako, niti previše blizu, niti predaleko, a vrijeme se rasteže po potrebi svakog čitatelja.
Tema i ideja djela
Neki naslovi su jednostavno stvoreni za epsku analizu, ali kod Priča iz davnine? Ovo je prava mala riznica tema—ljubav, hrabrost, dobrota, pohlepa. Ne, ne pretjerujemo; uklizavanje u svijet Ivane Brlić-Mažuranić bilo bi kao da se nađete na slovenskoj verziji Netflixa, gdje je svaki lik zapravo netko koga ste znali iz djetinjstva (ili barem netko s imenom koje ne možete izgovoriti prije jutarnje kave).
Tko bi rekao da će bajka koja govori o Potjehu i njegovim nevoljama s istinom zapravo biti o nama i svakodnevnim (ne)odlukama? Potjeh pokušava birati između istine i udobnosti, baš kao što svatko od nas pregovara s vlastitim snovima i realnošću. A Kosjenka? Eh, Kosjenku ponekad sanjate nakon loše večere, ali njezina potraga za domom često podsjeća na studentsku potragu za zavičajnom kuhinjom subotom.
Kroz ove priče ne provlači se čista fantazija, nego tiha lekcija: ono što je stvarno važno često ne sjaji ni zlatom ni slavom. Zapravo, u „Jagor”, gdje dječak traži majku, ideja domovine i obitelji podvučena je tanjom, nježnijom linijom nego što biste očekivali (nije toliko dramatično, ali vas natjera na razmišljanje).
Jedna stvar koja iskače: Brlić-Mažuranić nikad ne gura pouku pod nosom. Učite kroz igru, kroz greške likova i njihove prilično genijalne dosjetke (dobro, i poneki gaf). Sva ona mitološka bića i mudre bake ne služe samo da bi pričama dodali „cool“ efekt—oni preispituju što znači biti dobar, kako je teško odoljeti iskušenju i gdje pronalazimo snagu kad nas sve drugo napusti.
Ako uzmete papir (ili Word dokument, tko još koristi papir?), lako ćete primijetiti kako autorica uvijek vraća radnju na suštinske ljudske vrednote—znate, one koje postanu važne tek kad nestane Wi-Fi-a ili nestanu ti stari ljudi koji su nas učili što je poštenje. Priče iz davnine tako nisu tek bajke za laku noć, nego i podsjetnik da je često najveća pustolovina ona u nama samima.
Analiza likova
Ako ste ikad upali u razgovor o “Pričama iz davnine” i shvatili da su likovi u tim bajkama barem dvaput zanimljiviji od naslovnica domaćih tabloida—niste jedini. Ovdje nema klasičnih crno-bijelih junaka, a i vilenjaci bi komotno mogli zalutati u tramvaju. Spremni za insajderski pogled na njihove mane, vrline i… hirove?
Glavni likovi
Da se razumijemo—Ivana Brlić-Mažuranić nije nikad bila ljubiteljica “običnih” likova. U njezinim pričama glavni likovi skaču ravno u vatru izazova.
Potjeh se, na primjer, trga između vlastite savjesti i braće (i, ruku na srce, često je toliko zamišljen da mu je selfie na rubu šume totalno stran koncept). Njegova borba s unutarnjim glasom (hej, nismo svi poslušni kad nas zovu roditelji na ručak) tjera čitatelje da se zapitaju kad smo zadnji put poslušali – sebe.
Kosjenka, ponosna čuvarica djetinjih snova… u njezinu društvu nitko ne ostaje sam – što, priznajmo, zvuči bolje nego svi Netflix originali skupa. Njezina odanost prema Regoču graniči s legendom: kada pada blato, ona skoči. Kada svijet nestaje pod poplavom, ona povede.
Regoč je, pak, dobri div s ponešto sporim refleksima ali ogromnim srcem—ili, realno, srcem većim od cijele Slavonije u berbi kukuruza. — Njegova nesigurnost oko ljudi često vodi do urnebesnih, ali dirljivih trenutaka.
Moralne borbe protagonisti vode… ponekad i u papučama, usred običnog dana. U toj nesavršenosti je sva njihova čar.
Sporedni likovi
Tko može zaboraviti Nevu Nevičicu – mudru djevojku koja pamet koristi kao najbolji štit (bolje i od najskupljih antivirusa, realno). Ona je “duša zabave” u svojoj priči—nije ni čudo što svatko voli popiti sok baš kod nje.
Stari Vjest, onaj mrzovoljni starac što od sjena pravi veće drame nego što ih ima u turskim sapunicama—ipak pod paučinom skrivene suptilnosti, krije solidne poruke za život. Nije popularan kod tinejdžera, ali njegova mudrost ispliva na površinu baš kad treba.
Zmaj Ognjeni Zmaj? — On unosi dramatičnost, ali i smiješne situacije; više je karikatura pohlepe nego prava prijetnja. Lako ga je zamisliti kako krivo parkira kočiju i potom urla na mjesnog policajca.
Tu su i razigrani vilenjaci, šumske starice ili razne magične životinje kojih je (iskreno) više nego ponuda u zagrebačkim pet shopovima. Svaka ima svoju (često neobičnu) misiju.
Dok sam prvi put čitao “Šumu Striborovu”, imao sam osjećaj da bih na kvartovskom igralištu vjerojatno prepoznao barem troje likova. Da—tako su životni.
Odnosi između likova
E ovdje stvari postaju baš zanimljive… I ništa nije crno-bijelo.
Potjeh i njegova braća nisu samo trio likova iz bajke; njihov odnos puca po šavovima napetosti. Svatko povlači na svoju stranu, a njihove odluke odzvanjaju kao echo kroz stranice—nekad kao podrška, nekad kao prava škola za živce. Nema tu “zajedno do kraja” momenta—više “zajedno… ali pod uvjetima” svatko vuče na svoju stranu, baš kao kod dogovaranja izlaska s frendovima.
Kosjenka i Regoč pokazuju kako povjerenje može spasiti doslovno cijeli svijet. Regoč nikad nije previše komplicirao… dajte mu prijateljstvo i on će dignuti branu na rijeci bez da trepne. Kosjenka ima sto pitanja, ali kad treba, skače prije nego što završi rečenicu. Njihova suradnja podsjeća na one vezane cipele koje te spasavaju kad zakasniš u školu.
Kod Neve Nevičice odnosi su često testirani zavišću, pohlepom i znatiželjom. Ona balansira između pouzdanih pomagača i onih koji bi je najradije ‘izbrisali s društvenih mreža’ (ili iz priče). No, njezina upornost i mudrost često obrate igru kad se najmanje nadaš.
Najviše fascinira kako gotovo svi likovi—bili oni ljudi, bića ili “šumski gosti”—povezuju zajedničku crtu: svatko nosi neki teret, ali kad se udruže, nastaju trenuci koji čitatelja natjeraju da zastane.
Nitko nije savršen. Nitko nije dosadan. I svatko ima svoju priču—i to onu u kojoj se netko negdje, ako gleda dovoljno pažljivo, sigurno može prepoznati.
Stil i jezik djela
Zamislite situaciju: sjedite za kuhinjskim stolom, čujete miris kruha iz pećnice, a netko izgovori rečenicu iz “Priča iz davnine” — najednom ste u svijetu gdje svaka riječ zvuči pomalo starinski, čak neobično blisko, pogotovo domaćima. Ivana Brlić-Mažuranić ne šali se sa stilom; ona piše s toliko arhaičnih izraza da bi današnja djeca možda triput provjerila što točno znači “đevojče” ili “domašiti”. Neki stručnjaci iz Filološkog fakulteta iz Rijeke ističu kako su rečenice ponekad dugačke poput zagorskih noći, ali svejedno pamtljive, često ispletene kao pletenica na nedjeljni sajam.
Maštovitost jezika ne ostaje samo na riječima — tu su i čudesne usporedbe (Kosjenka je lagana kao lahor, a mudra kao stara vrba) i ritam koji podsjeća na šaptanje ili bajanje oko vatrice. Ako se tko pitao može li jedna bajka zvučati poput stare narodne predaje, dovoljno je da pročita par stranica i uvjeri se iz prve ruke. Stari slavenski pojmovi provlače se kroz dijaloge kao začini, ne smetaju, nego mame da ih guglate ili pitate baku.
Jedan profesorski kolega tvrdi da nije čudo što se “Priče iz davnine” ponekad čitaju naglas u razredu — glasno čitanje otkriva glazbu samih rečenica, kao da netko plete priču na tamburici ili baš onako na usmenoj predaji kakvu su naši stari prenosili. U isto vrijeme, stil se ne zamara modernim klišejima ili prečacima: Ivana piše detaljno i slikovito, ali nikada pretjerano slatko ili patetično.
Možda vam sve ovo zvuči komplicirano, ali zapravo je vrlo životno. I djeca i odrasli ponekad ćemo zastati, nasmijati se nekoj stilskoj vratolomiji, ili pročitati naglas da bismo stvarno shvatili što autorica misli. I baš tu, među svima tim neobičnostima jezika, krije se taj osobiti, prepoznatljiv šarm zbirke — noseći osjećaj da je svaka priča stara stotinama godina, ali ipak dovoljno živa da vas cimne u rebra kad to ne očekujete.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ajmo iskreno—tko kaže da bajke nisu za odrasle, očito već dugo nije otvorio “Priče iz davnine”. Već nakon prve priče, čovjeka zamirišu djetinjstvo i šuštanje starinskog papira pod prstima (da, e-knjige nemaju taj štih), ali nešto ostaje i u glavi nakon čitanja. Zbilja, ima li što bolje od osjećaja kad Potjeh ne zna gdje bi sa sobom ili Kosjenka zažmiri dok svijet nestaje? Ima onaj poseban trenutak kad shvatiš da Brlić-Mažuranić ne piše bajke samo za klince — tu se prepoznaju svi oni odrasli koji još traže smisao u svijetu prepunom čudovišta, čak i bez vatre i repova.
Neki odmah primijete stil—arhaičan, da, ali upravo taj jezik vozi kroz priče kao na starom biciklu s iskrivljenim kotačem. Nekome će možda zasmetati, drugima stvara ugođaj, gotovo pa toplu dekicu za dušu. Tko stvarno uživa u tome da svaki junak ima savršenu sudbinu? To ovdje ne postoji — likovi griješe, posrću, katkad čak i podbace, ali uvijek nauče nešto, pa i onaj najtvrdoglaviji čitatelj ostane zamišljen. Osobito kod Kosjenke – usput, jeste li znali da joj ime ljudi cijelo stoljeće neprestano pogrešno naglašavaju?
Možda najjači dojam ostavi osjećaj spajanja poznatog i magičnog. Ivana ne zaboravlja miris dima ili okus pečene kukuruze – toliko živo da gotovo možete liznuti stranicu (ne preporučuje se – probano u mladosti, papir nije čak ni slatkast). Likovi iz djetinjstva pred vašim očima ponovno postaju ljudi, sa stvarnim sumnjama i radostima, baš kao susjedi s kojima dijelite stubište ili tramvaj.
Jednom je jedan profesor na fakultetu rekao—svaka dobra bajka ostavi te s pitanjima, ne odgovorima. E, baš to vrijedi za “Priče iz davnine”. Nisu lak zalogaj, nisu ni preteške, ali tjeraju na promišljanje koje zna trajati satima nakon što odložite knjigu.
Nailazili su čitatelji na rasprave: zašto nema sretnih završetaka kao u Disneyevim crtićima? Odgovor je vjerojatno jednostavan—zato što je život rijetko crtan bojicama, a ovdje je baš svaki lik, pa makar bio i Zmaj Ognjeni, dobio priliku otkriti da ni on ne zna baš sve odgovore. To su one sitne mudrosti zbog kojih se na kraju pitaš: “A što bih ja učinio na mjestu Regoča?”
Možda dojam nije uvijek isti—netko će osjetiti nostalgiju, drugi blagu nelagodu, a treći će se smijati ironičnim obratima, baš kao kad shvatiš da je najbolje priče ispričala baka na starom kauču. Voilà! Svatko tko je otvorio “Priče iz davnine” nosi komadić te magije sa sobom, ponekad i kroz cijeli život.