Nekad je najosnažujući osjećaj kad čovjek prizna da mu stvarno nije žao. U društvu koje često očekuje izljeve kajanja ili barem iznuđene isprike, odluka da netko stane iza svojih izbora donosi posebnu vrstu slobode.
E, baš mi nije žao znači svjesno prihvatiti posljedice svojih odluka i prestati tražiti oprost za ono što nas ne opterećuje – to je znak jasnoće, zrelosti i autentičnosti.
Kad netko iskreno kaže da mu nije žao, otvara prostor za iskrenost prema sebi i drugima. Ova tema nudi priliku za dublje razumijevanje osobne odgovornosti i unutarnje snage.
Uvod u lektiru i autora
Eh, nema šale — ovaj naslov stvarno mami osmijeh i dizanje obrva. Možda su vas već ispitivali u školi: “E, baš mi nije žao”—tko to piše tako drsko? Ideja je prepoznatljiva svakome tko je ikad odlučno rekao “neću” i mirno otišao na svoj način… No, ovdje se ne radi samo o mladenačkom buntu nego i o autoru koji je dovoljno hrabar da istrese osjećaje kroz papir i ne krije se iza formalnosti.
Autor
Znate onaj trenutak kad vam netko odmah “sjedne”? Eh, to je efekt koji autorica ove knjige radi, ali s posebnom dozom domaćeg šarma. Silvija Šesto zapravo ne voli raditi po tuđim pravilima. Rođena u Zagrebu, likovno školovana, kasnije i profesorica, ali uvijek svojeglava, Silvija Šesto je spisateljica kojoj nije do suhoparne literature.
Šesto je poznata po pisanju za djecu i mlade (ako ste čitali “Debela” ili “Vanda”, već ste u tom klubu). Iako je ozbiljna kad treba, uvijek u tekstove ubaci onaj karakteristični, pomalo šašavi soj humora. Tvrdi da ju najviše “fasciniraju nepravde i čudni ljudi” — a možda ste i sami naletjeli na tako nešto, barem na početku svakog školske godine… Njezina djela često obrađuju teme identiteta, odrastanja i sukoba s autoritetima (da, profesori stalno lebde u pozadini). Usprkos ozbiljnim temama, atmosferu nikad ne prepušta pesimizmu.
Možda niste znali, ali Šesto je također osvajala nagrade: “Grigor Vitez”, “Anto Gardaš”, pa i nekoliko značajnih lokalnih priznanja. Svojim pričama uporno nas tjera da preispitamo što znači biti iskren — prema sebi i prema drugima. To nekad boli, ali je i oslobađajuće, pogotovo kad dobijete priliku da napokon kažete: “E, baš mi nije žao”.
Žanr i književna vrsta
Sad, možda vam žanrovi i ne zvuče zabavno, ali evo — ovaj roman igra na više fronti. Niti je klasičan roman za mlade, niti je čista drama. Pitate se, čemu etikete kad je život pun iznenađenja? Ovdje ih zapravo vrijedi spomenuti.
Na papiru nosi etiketu — realistični roman za mlade. Zašto realistični? Zato što likovi zvuče i ponašaju se kao netko koga možete sresti na tramvajskoj stanici ili vidjeti u učionici pred velikim odmorom. Kako tekst ne koristi čarobnjake, vanzemaljce niti bajkovite zaplete, književni kritičari ga lijepo smjeste među “životne priče”. Društvene teme, svakodnevni jezik, puno internih fora — to je atmosfera u kojoj se priča odvija. Ne pripada onim romanima u kojima je humor usiljen. Ovdje je sve prizemno i izravno, baš kao što netko od vaših prijatelja priča što ga muči.
Da se ne lažemo, ova knjiga često osvane i na lektirnim popisima, upravo zato što nenametljivo daje materijal za razgovor na satu — tko je ikad odlučio stati iza svojih odluka, i što znači uopće biti autentičan? Zbog toga se lako čita, ali ostaje u glavi. Glavni žanr — roman za mlade, podvrsta — realistična proza s elementima coming-of-age priče.
Jedan fun fact za kraj ovog poglavlja (neće biti kviz, nema brige): Ako vas boljka svakodnevice zna izbaciti iz takta, ova knjiga dokaz je da i običan dan ima potencijal za ozbiljan preokret. Tko zna, možda vas inspirira da nekad sami izgovorite onu iskrenu rečenicu, bez trunke žaljenja.
Kratki sadržaj
Ako očekujete neki old school dosadan prikaz, e pa—pripremite se za malo više šušura. Ovdje nema “suhe” faktografije. “E, baš mi nije žao” zapravo vuče čitatelja kroz vrtlog osjećaja, odluka, pravih i krivih staza… ali bez onih napornih lekcija zbog kojih čovjek poželi ubaciti knjigu u mikrovalnu.
Uvod
Glavni lik? Ena—ne previše uredna, često tvrdoglava i uvjerena da zna više od većine odraslih. (Tko nije bar jednom pomislio da bi mogao bolje voditi svijet?) Živi u obiteljskoj svakodnevici gdje su rasprave oko običnih stvari poput hoće li smeće napokon izaći iz stana regularan soundtrack. Ena je znatiželjna do granice dosade, stalno preispituje smisao svega: Zašto je odraslima važno baš ono što joj je totalno nebitno? Što ako nemaš svoju ekipu ili ne misliš kao većina? I onaj vječni klasik—što ako jednostavno ne žališ zbog nekih odluka?
Ovdje nema klasičnih uvoda na štih, više je kao kad pitaš baka Milu kako je, a dobiješ cijeli popis događanja u zgradi. Njezini unutarnji monolozi lete brže od autobusa preko Mosta Mladosti kad zakasniš na tramvaj.
Zaplet
I onda—kao grom iz vedra neba—pojavljuje se “problem”. Ena se uhvati u klopku: nešto (ili netko) je naljuti, dogodi se pogreška, ekipa je uvjerena da je pretjerala, mama raspravlja, prijateljica šuti kao kip u muzeju (svi smo upoznali barem jednog takvog u osnovnoj). Ena… ona? Ne povlači ručnu. Tvrdo stoji iza onog što je napravila, iako vidi da svi drugi sumnjaju. Naravno, tu nastaje ozbiljna drama—ali ne ona jeftina iz sapunica—već ona prava, školska, kad tebe boli, a nitko ne razumije.
Situacija se zapetlja još više kada Ena uporno odbija žaljenje, dok drugi očekuju barem minimalnu ispriku. Prolazi kroz sitne katastrofe: ostane bez poruka tjedan dana, izbjegavaju je na hodniku, čak joj pas iz susjedstva prestane mahati repom (ili tako bar ona misli). Sve izgleda kao niz “malih” trenutaka, ali za Eni su to baš giga prepreke.
Rasplet
Moglo bi se sad pretvarati da je rasplet dramatičan kao dvostruko finale na državnom natjecanju iz kemije—ali istina je prizemnija, a time i bolja. Ena, nakon tisuću nespretnih pokušaja da “popravi” odnose, napokon skuži što se stvarno događa. Ne radi se o tome što drugi očekuju, nego o tome što osjeća ona. Pravi odgovor ne leži u tuđim rukama, nego u njezinoj vlastitoj glavi.
Kroz ponekad snervane, ponekad smiješne razgovore, Ena uspije pronaći svoj mir. Odluke koje je donijela možda stvarno nisu bile the-best-thing-ikad, ali – hej, život ionako nije natjecanje iz pogađanja tuđih želja, jel tako? Umjesto velikog klimaksa, dolazi do sitnog, ali bitnog pomaka—prihvaćanje sebe, sa svim krivim i dobrim potezima.
Kraj
Kraj? Nema onog debelog schmalza, niti suza “do poda.” Ena ne postaje popularna preko noći, niti joj svi prijatelji odjednom šalju “sorry” meme. Ali jedno malo, tiho olakšanje prošiška kroz cijelu priču. Ona ne žali za svojom odlukom, i sada to zvuči manje kao provokacija, a više kao signal da je odrasla još pola centimetra. Svijet nije došao na njezinu stranu, ali nije ni propao. Mama i dalje ima svoje principe, razred još nije idealan, ali… Ena zna da “E, baš mi nije žao” nisu prazne riječi. To je stvarni osjećaj koji se prvi put usudi priznati—i sebi, i ekipi.
Pa ako tražite roman koji će vas podsjetiti da je u redu stajati iza svojih riječi, čak i kad nitko ne tapša—Enina priča vas čeka. I ne, baš joj nije žao zbog toga.
Mjesto i vrijeme radnje
Školska godina. Svi znamo taj osjećaj — trčanje hodnicima, urlikanje zvona, taj beskrajno dug hodnik kroz koji Ena, naša junakinja, svakodnevno korača s torbom na leđima i glavom punom tisuću misli. Radnja nije smještena u nekakvoj zamišljenoj budućnosti ili, ne daj Bože, galaksiji daleko daleko. Ne. Sve se odvija tu, u običnoj zagrebačkoj školi, onoj kakvu ste i vi vjerojatno upoznali, s mirisom krafni iz kantine (da, one često premasne) i učionicama od kojih barem dvije još čekaju renovaciju iz prošlog stoljeća.
Vrijeme? Ajmo biti precizni – kasna jesen, doček zime, ona magla što ulazi kroz prozore dok ekipa neumorno lista bilježnice prije testa iz matematike. Zujanje radijatora podsjeća na satove ispod prozora, a mrak pada već prije pet. Cijeli roman kao da ima taj sivi, školski filter – nije mračan, samo realan. Tko se prepoznao, zna o čemu pričam.
Ali nije tu samo škola… Ena doma ima svoj mali svijet. Stari trosjed, mamin pogled kroz naočale i tata koji uvijek nešto popravlja ali nikad nije gotov. Razgovori vode iz kuhinje prema dnevnoj sobi, ali često zapnu — baš ondje gdje se Ena odupire standardima odraslih. Radnja skače iz škole do kvarta, kroz park, na brzinske susrete s frendovima pod stubištem (gdje se ćakula sve što se ne priča pred profesorima) i natrag kući na obavezni sukob oko domaće zadaće.
Ovdje i sad. Ispod lampi koje bacaju žuto svjetlo, tijekom onih kratkih zimskih dana. Nema fantazije, samo stvarnost — ponekad tvrđa od klupe na kojoj Ena sjedi, ponekad smiješnija od školskih tračeva koje svatko zna, ali nitko ne priznaje.
Ako ste već zaboravili, ovakvi dani su miris kave koju roditelji piju dok vi gledate kroz prozor i pitate se — postoji li doista nešto van onih zidova škole? Spoj poznatog i nepoznatog, taman za preispitivanje svega što mislimo da znamo o svakodnevici.
Tema i ideja djela
Zamislite ovu situaciju—usred običnog zagrebačkog školskog hodnika, između škripanja vrata i onog poznatog mirisa mokrih kabanica, Ena istrese svoje mišljenje kao zadnji komad užine. E sad, što zapravo leži iza te njene fraze “E, baš mi nije žao”? Nije to samo bunt protiv odraslih. Više je to, kako bi njezina autorica Šesto rekla, pitanje – tko smijemo biti kad nas nitko ne gleda i koliko vrijedi taj osjećaj iskrene slobode.
Svaka rečenica u ovom romanu nosi onu, pomalo nespretno presavijenu, ali uvijek iskrenu poruku – tvoje odluke, tvoje posljedice, tvoj mir. Ena možda ima razbacane bilježnice i ponekad razbacana mišljenja, no ne bježi od toga ni milimetar. Šesto ovdje plete ideju da odrastanje nije ravna linija, nego više kao vožnja biciklom po neravnom pločniku—one čuvene kvrge su itekako dio puta.
Djelo otvara prozor u unutarnji svijet djevojke koja ne moljaka oprost ni tapšanje po ramenu nakon svake pogreške. Priznajem, često u domaćoj književnosti mladi likovi igraju po pravilima – ovdje pravila služe za preispitivanje, a ne za slijeđenje. Baš zbog toga svaki Enin ‘ne žalim’ odzvanja glasnije, podsjećajući čitatelja da nitko ne može biti glumac cijeli život; maske padaju, a iza njih ostaje hrabrost.
Šesto tempira humor kao da bira najbolje trenutke za šalu na najdosadnijem satu matematike—iskra ozbiljnosti, pa pokoji smijeh kad najmanje treba. Sjećate se onog osjećaja kad na testu napišete što stvarno mislite o Zdravku iz zadatka (iako znate da ćete dobiti jedinicu)? E, upravo taj trenutak je srž knjige. Ena bira svoje istine, makar ih kasnije skuplja ‘usput’ kao razbacane gumice po klupi.
Glavna ideja djela tako ostaje jasna, bez zamagljivanja filozofskim izmotavanjima—vrijednost autentičnosti, čak i kad ta autentičnost nije društveno popularna ni nagrađena pljeskom. Šesto čitateljima ne tura pod nos gotove parole, već ih tjera da promrljaju po vlastitoj prošlosti i sadašnjosti, baš kao što Ena kopka po svojim mislima pred spavanje.
Nije svaki roman o buntu i slobodi isti ovaj igra na poznatom terenu odrastanja, ali svaki odlazak na klupu ispred škole ili kasni povratak kući stavljaju nove boje na staru temu. I kad zadnji put zatvorite korice, možda se ulovite kako i sami slegnete ramenima i kažete—e, baš mi nije žao.
Analiza likova
Neki likovi ostanu s tobom kao uporna mrlja od tintilatora na omiljenoj majici—nikako ih se ne otarasiš, pa makar mijenjao brendove deterdženata. E, baš takav je slučaj s ekipom iz “E, baš mi nije žao”. Nemoj očekivati šarenu gardu bez boje—imamo autentične, ponekad kontradiktorne face koje iskaču iz svake stranice. Hajmo zaviriti što Ena i društvo skrivaju ispod školskih stolova ili iza pogleda s mobitela.
Glavni likovi
Ena je kao ona kolegica koja nikad ne pusti da šutnja zavlada u grupnom chatu—malo je neuredna, prilično tvrdoglava, uvijek spremna preispitivati pravila (i odrasle). Dvaput razmisli prije nego složi novu odluku—ali kad je odlučna, ni autobus ZET-a je ne bi zaustavio. Njezina autentičnost nije samo simpatična krinka; to je pravo duhovno ljuštenje slojeva, natopljeno humorom (i pokojim skeptičnim smješkom).
Tu je i njezina unutarnja borba, skoro stalna—da bude iskrena prema sebi, a da opet ne povrijedi ljude oko sebe. Znaš ono kad počneš dvaput vagati što ćeš reći frendici na kavi, ali svejedno ispadneš “ona brutalno iskrena što ne zna za ‘filter’”? To je Ena na tjednoj bazi. Na trenutke djeluje kao totalno anti-heroj; ne mari previše što njezino ponašanje nije po PS-u. Umjesto popularnosti, bira tišinu svoje sobe i vlastiti mir u glavi.
Jedan posebni trenutak iz romana? Kad Ena odluči prekinuti toksičnu šutnju u razredu (i glupavo kiselo zatezanje odnosa s prijateljima), čak i pod rizikom da joj se svi smiju. Kao da stojiš usred hodnika i vičeš istinu dok svi tipkaju poruke. Tada shvatiš zašto je naslov romana baš takav… Nije joj žao, barem ne na onaj klasičan, nostalgičan način.
Sporedni likovi
Ako mislite da sporedni likovi samo “popunjavaju prostor”—grdno se varate! Ena bi bez njih djelovala kao punjeni paprikas bez paprike. Prijateljica Lana dođe kao podrška, ali i izvor nemalih frustracija (tko nije doživio dramu u vezi najboljih prijatelja?). Lana ne nosi Eninu tvrdoglavost ali ima onu tihu diplomaciju—da, ona koja se toliko trudi pomiriti sve na rođendanu, dok svi trzaju na sitnice.
Obiteljska slika? Mamina vječna briga, tatina povremena odsutnost, ti ljudi što uvijek “znaju najbolje”—a zapravo se sami snalaze kao i Ena. Zanimljiv detalj, kad mamino prigovaranje prije škole završi šalicom čaja i osmijehom… Odmah ti postane jasno da su i odrasli ljudi prepuni kontradiktornosti.
Nije ova postava bez afera ni u školi; lik poput nastavnice hrvatskog ima teško očitati, stalno “čita između redaka” pa Ena mora dvostruko pažljivije birati riječi (a to nije njezin forte). Ima i nekoliko školskih likova što bacaju povremene polupogledima—najviše kad Ena napravi glupost koju ne bi nitko očekivao. Sitnice koje boje svaki školski dan, poput likova iz tvoje stare razredne slike što ih zaboraviš dok ih ne sretneš u tramvaju.
Odnosi između likova
Ajmo iskreno—društvena dinamika ovdje je čudo samo za sebe. Ena i Lana proživljavaju turbulencije kakve bi i najčvršće Instagram veze poljuljale. Jedan dan šalju smajliće, drugi dan—hladni pogledi ispod obrva. Ena često ni ne zna što je pošlo po zlu; nema šifriranih poruka, sve je na dlanu, ali ispod površine ključa cijela bujica nesigurnosti.
S roditeljima… eh, pokušaji da se razumiju nekad zvuče kao telefonski razgovor sa slabom vezom—stigneš poruku, ali polovica nestane negdje usput. Ena vuče poriv za samostalnošću a obitelj je želi zaštititi… klasičan sudar svjetova. Začudo, i u onim sitnim zajedničkim ritualima (večera, gledanje dosadne serije) osjeća se neka tiha prisnost, čak kad pogledaju na mobitel češće nego jedno drugo.
U razredu—kolektiv često glumi sud, prijatelji ili priljepci, ovisno o danu. Ena je na rubu, što joj daje slobodu ali i povremenu usamljenost. Prijateljstvo tu ne znači dolazak na rođendan s balonima, više kao neizrečeni dogovor da ćeš nekome čuvati mjesto u tramvaju, čak kad je gužva. S nastavnicima igra mačke i miša, uvijek taktizira, ali i uči gdje je crta kad se ne isplati ići protiv struje.
Tek kad “pogriješi” shvati snagu odnosa—da nije stvar u povremenim svađama, nego u tome tko ostane nakon bure. I dok svi nešto očekuju, Ena polako shvaća da većina likova oko nje funkcionira na pogon sličnih strahova i malih pobjeda. Ako ste ikada bili na rubu grupe ili pregovarali s roditeljima oko izlaska pet minuta duže, znat ćete—ove su priče izvanredno poznate, čak i kad nisu vaše.
Stil i jezik djela
Teško se ne nasmijati kad Ena, glavna junakinja, opiše školski odmor kao “prirodnu katastrofu” (a kavu kod kuće kao jedinu pravu terapiju). Silvija Šesto očito zna kako uloviti duh ekipe iz razreda – bez onog suhoparnog književnog jezika kojeg pamte iz lektire, već pravo iz ulice, iz tramvaja, pa čak i iz pomalo ogorčenih (i prkosnih) školskih klupa.
Nije to samo fora igra riječi, već cijeli univerzum replika i misli koje zvuče kao da je netko isključio autocenzuru i pustio likovima da sami biraju ton. Dijalozi grizu, pogotovo kad Lana ili tata Enu pokušavaju uvjeriti da ipak malo pretjeruje (“Nije ti to Amerika, draga Ena!” — tko kaže da književnost nije meme-friendly prostor?). Dojam? Svaka rečenica miriši na svakodnevicu, s onim nezaustavljivim osjećajem inside-jokea, poznatim svima koji su bar jednom skipali sat ili zaboravili na zadaću.
Ako je tko očekivao mudrolije i komplicirane metafore, ovdje će se uhvatiti za glavu – umotavanja nema, ni fige u džepu. Jezik romana pušta psovke i poštapalice samo kad to stvarno Enino srce zatraži, a humor dolazi iz stanja koje svi znaju: “Kad prestaneš glumiti i priznaš si — ma nije mi žao.” Nije to nikakav bunt zbog bunta. To je ono kad staneš iza svake pogreške i zagrliš je, baš kao što bi zagrlio zaboravljenu zadaću – kad već nemaš izbora.
Nekad se čini kao da Šesto vozi slalom između šala i ozbiljnosti, prelijeće s ironije na tople, intimne trenutke u trenu, pa čitatelj zapravo nema šanse da se isključi. Osjeti se da autorica piše za one koji još uvijek tragaju (ili su već pronašli) svoj glas, a ne za “žiri” iz lektire. Čak i kad tekst podbode autoritete, uvijek ostaje na strani djece i mladih — tu nema lažnog moraliziranja.
I da, teško je čitati Enine misli, a ne sjetiti se vlastitih malih pobjeda kad si napokon priznao “ma baš mi NIJE žao”. Eto, to je taj autentični stil gdje svaka rečenica ima okus svakodnevne borbe, malo slan, često duhovit. Baš onako, “da se ne uvrijede odrasli… a da klincima bude jasno”.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ponekad knjiga sjedne potpuno neočekivano—“E, baš mi nije žao” djeluje upravo tako. Autorica kroz Eninu glavu otvara prozor u pubertetski kaos, a sve je začinjeno zdravom dozom sarkazma i onih promašenih pokušaja odraslih da ispadnu mudriji no što jesu. Nije ovo samo još jedna tinejdžerska knjiga (ipak, tko god nije jednom odigrao “nije me briga” pred drugima, ima tajnu ili dva u rukavu).
Ono što odmah pada u oči? Nenametljiv stil—jezik ide ravno, nikakvih velikih filozofija, ali opet, svaki red osjeća se kao poruka prijatelja iz razreda. Jer Ena baš ne skriva misli, a još manje ruže istinu. Ta iskrenost, pa možda i prevelika, tjera na smijeh… i laganu nelagodu kad prepoznaš sebe među redovima. Netko će reći: “Previše drame!” I, da, ima toga, ali tko nije dramio zbog loše frizure ili krivog pogleda prijateljice?
Likovi—znači, Ena, Lana, njihova ekipa—ne uklapaju se u šablone. Ne glume popularne zvijezde Instagrama, nego “baš ljude”. Majke, tate, profesori—ni oni ne iskaču iz prosjeka, više služe za vječno odmjeravanje snaga (i tko baca koju pasivnu agresiju prvi). Taj izazov odnosa stalno zvecka u pozadini, nitko nije savršen, često ni simpatičan, baš kao kod nas doma.
Može li roman potaknuti nekoga da bude iskreniji prema sebi? Sasvim moguće. Ena na kraju ne dobije medalju ni popularnost, ali njezina mala pobjeda nad očekivanjima—pa to vrijedi više nego većina školskih nagrada. Mnogi su prepoznali svoje mlađe ja u njezinim postupcima; imaš osjećaj da je pisano iznutra, bez filtera, ali i bez patetike.
Miris školske menze, hodnik u kojem je uvijek gužva, škripanje stolica kad ulazi profesorica Matematike—roman priziva te detalje poznate generacijama. Nema pada u patetiku ili nepotrebnog bežanja u fantaziju: kad Ena pogriješi, nema drame tipa “kraj svijeta”, već koračanje dalje. Upravo ta jednostavnost najveća je vrijednost romana.
Ono najvažnije—djelo ostavlja prostor da se čitatelj zapita: “Kad sam zadnji put rekao ono što mislim, bez igranja uloga?” Za svakoga tko se ikad osjećao previše svoj ili premalo prihvaćen, ovo nije samo roman, već i lagani šamar realnosti, serviran s dovoljno humora da zaboraviš na vlastite sitne “drame”. Ti trenuci prepoznavanja, kad ti se u glavi javi “da, i meni se to dogodilo”—baš oni ostaju s čitateljem i dugo nakon zadnje stranice.