Svatko tko je barem jednom čuo za “Dnevnik malog Perice” zna da se iza tog naslova krije šarmantan pogled na život kroz oči dječaka iz vremena između dva rata. Ova knjiga već desetljećima osvaja čitatelje svojom jednostavnošću i humorom, ali i toplinom kojom prikazuje svakodnevicu tadašnje obitelji.
“Dnevnik malog Perice” donosi priču o dječaku Perici i njegovim dogodovštinama u Zagrebu 1930-ih, kroz duhovite zapise i iskren dječji pogled na svijet, obitelj i društvo.
Kroz nekoliko redaka saznat ćete zašto ova knjiga nije samo lektira nego i dragocjena lekcija o odrastanju i ljudskim vrijednostima.
Uvod u lektiru i autora
Zapalite lampu, sklonite telefon i vratite se u 1930-e. E to je svijet “Dnevnika malog Perice”, knjige koja je mnogima obilježila osnovnu školu. A kad netko spomene Pericu, teško je zamisliti djetinjstvo bez te šašave, nježne, zagrebačke zezancije zabilježene na papiru.
Autor
Vladimir Stojsavljević možda nije ime koje ćete čuti svaki dan (osim ako ste zaljubljeni u stare domaće filmove ili knjige). No, taj je autor zapravo dotaknuo srca generacija — pažljivo, ali britko. Rođen 1946. u Zagrebu, grad mu nije bio samo kulisa, već lik s karakterom. Možda ste čuli još za njegovu dramu “Kiklop”, ali Perica je njegova osobna bilježnica humora, ironije i promatranja iz svakodnevnog života. Zanimljivo, Stojsavljević je prvo napisao tekst iz “dječje” perspektive, bez velikih riječi i nepotrebnih uljepšavanja. Sve je začinio jednostavnim stilom, prepoznatljivim zagrebačkim šarmom i diskretnim žalcem prema gorkoj stvarnosti. Uostalom, zar nije lakše reći istinu najslađim mogućim načinom — kroz Peričine oči?
Žanr i književna vrsta
E, sada, ako vas uhvati panika pred školskim zadatkom, zapamtite: ovo nije znanstvena fantastika niti ljubavni roman. “Dnevnik malog Perice” je, najjednostavnije rečeno, dnevnik – prava, prozaična, domaća lektira. Dakle, djelo pripada žanru humoristične proze, ali više od toga: radi se o romanu u obliku dnevnika. Humor nije tu da bi nas samo nasmijao, već da bi teme djetinjstva, straha od roditelja, pa i prve dječje simpatije, dobile toplinu i autentičnost.
Roman koristi svakodnevni govor, pa sve zvuči kao da slušate starijeg brata ili sestru koji vam podvaljuje priču u kasne sate, a vi ste već preumorni da si priznate da ste se zaljubili u knjigu. Evo male tajne: i sam školnik kad čita Pericu, ponekad zadrhti od nostalgije — vraća se u one dane kad je, možda, i on imao sličan dnevnik skriven u ladici.
Knjiga je također društvena kronika, pa daje opipljiv uvid u društvo između dva rata, što Pericine dosjetke čini još zanimljivijima. Ukratko, “Dnevnik malog Perice” — malo dnevnik, malo roman, malo povijest, puno smijeha iz srca grada.
Kratki sadržaj
Zaboravite dosadne školske prepričavanje—ovaj roman je šarmantna poslastica za svakoga tko voli Zagreb s mirisom prošlosti. Dnevnik malog Perice ne krije ni jednu običnu sitnicu… ali ni jedan neočekivan trenutak iz života jednog nestašnog klinca s početka stoljeća. Pa idemo u šetnju kroz ove stranice—kao što bi to napravio baš on, mali Perica.
Uvod
E sad, da se razumijemo—Perica nije tipični “ulizica” iz prigradskih škola. Ne, ne, on živi u srcu Zagreba, na adresi kojoj pozavidjeti mogu svi mališani iz kvarta. Njegova svakodnevica? Mama, tata, baka, susjedi što cijeli dan brundaju iznad lonaca. I par nestašnih pajdaša što jedva čekaju novu spačku. Zvuči poznato? Da, Perica je onaj dječak koji upija sve oko sebe: mirise štrudle nedjeljom, napete razgovore roditelja na ivici stola i šale iz kvartovske birtije. Sjetite se trenutka kad prvi put varate na ispitivanju—e, Perica tako propituje život, odrasle i pravila, često se pitajući je li baš mora svaki put biti dobar…
Svaka njegova bilješka malena je priča, baš kao što je njegova obitelj tipična, ali ni malo dosadna zagrebačka priča s kraja ’30-ih.
Zaplet
Tu stvari postaju zabavne. Perica je prvak u smišljanju sitnih nestašluka—od onih jutarnjih, kad se do zadnje sekunde skriva pod poplunom da izbjegne školsku zadaću, do ozbiljnijih, kad pokušava olakšati bakinu teglu pekmeza ili “slučajno” zaboravi obući cipele. Jedna zgoda vuče drugu, pa dok se Perica bori s matematikom, pomaže tati u trgovini (koji ima kratkih živaca kad su u pitanju Peričine maštarije) i smišlja planove kako “osvojiti” simpatiju iz susjedstva, atmosfera postaje sve napetija.
Svi odrasli oko njega—mama koja potiho uzdiše, tata koji viče, baka koja svako malo viče “Ma pusti dijete!”—nekad izgledaju kao da vode ozbiljne ratove, a nekad obična večera završava u malom kaosu smijeha, suza i prolivenog mlijeka.
Perica primijeti sve: neizgovorene uzdahe majke na kraju dana, susjede koji nose tajne kao stare kapute, i prijatelje koji se ponekad udalje, ali uvijek vrate kad zatreba osmijeh ili marenda. Da, zaplet u Peričinom svijetu često ima okus domaćeg kruha i miris ljetnjih večeri na klupi ispred kuće.
Rasplet
Koliko god Perica bio sklon nazovimo to… “originalnim” rješenjima za svoje probleme, stvari baš i ne idu uvijek po planu. Ponekad ga odrasli uhvate, ponekad mu prošapću kroz smijeh da su i sami kao djeca radili iste ludorije… Ali najčešće doživi ono što ni sam ne očekuje: nauči nešto o svijetu velikih. Otac mu objasni zašto kartanje i posao nisu igre, majka s njim podijeli recept za sreću (dva smijeha i toplo srce), a baka ga pouči kako ponekad treba nešto prešutjeti da se ne naruši mir u kući.
Najveća Peričina lekcija nije, ipak, iz škole. Pun je iskušenja zbog kojih poželi odustati od ispravnosti, ali uvijek ga vrati iskrenost i mala doza grižnje savjesti—baš kao svaki klinac koji uhvati sebe kako krade kolač i onda ga nosi nazad pod izlikom “neka mama jede”.
Taj cijeli cirkus (kao kad pokuša složiti savršenu laž, pa ga izda crveni nos) dovede ga tik do ruba ozbiljne nevolje… ali uvijek ima nekog odraslog ili prijatelja da ga izvuče. Zvuči poznato? Jer svi smo bili Perica, barem na jedan dan.
Kraj
Kad dođe kraj školskog dana, godine ili romana, zapravo nije važno hoće li Perica postati savršeni dječak. Roman završava baš onako kako je počeo: s toplinom u džepovima, neotesanim pitanjima i jednim iskrenim, djetinjim pogledom na život. Nema dramatičnih preokreta—ni bombe, ni bijega, samo obični dani u Zagrebu ispunjeni sitnim veseljem.
Perica ostane mali vragolan, ali nešto mudriji. Nauči cijeniti roditelje, razumjeti granice, prepoznati kada prijatelj treba podršku, kad je vrijeme za šalu, a kad treba biti ozbiljan. Najvažnije: i dalje sanja.
I ako ovo zvuči previše “lektirno”—lako ga zamisliti u novom stoljeću, kako i dalje luta Zrinjevcem u prevelikoj kapi, s bilježnicom u ruci, spreman svakom prolazniku ispričati svoju sljedeću, urnebesnu anegdotu. Jer “Dnevnik malog Perice” takav je roman: nema kraj, samo još jednu stranicu koju vrijedi ispisati.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad god netko spomene “Dnevnik malog Perice”, instantno se pred očima stvori slika Zagreba iz tridesetih godina — znate, onaj Zagreb s tramvajima koji škripe po tračnicama, a žene nose šešire ravno iz izloga kod Bate. Radnja se smješta baš tamo gdje danas vjerojatno tražite parking po sat vremena: u sam centar grada! Šmek kultnih kvartova poput Donjeg grada ne može se promašiti, osobito u Peričinim malim dogodovštinama.
Zamislite samo, šetnja po Cvjetnom trgu dok se prodavači galame zbog nadmetanja, ili ona atmosfera kad je kiša natopila kaldrmu, a Perica promatra svijet odraslih iz kuta majčine pregače. Nema tu bezličnih zgrada – svaka ulica živi svoje zgode, a svaka trgovina skriva priču.
Vrijeme radnje? Pa, tridesete nisu bile dosadne. Ispod površine smiješnih anegdota odmah se osjeti tjeskoba pred novim ratom, dok obitelji žongliraju između osjećaja sigurnosti i onoga “što ako sutra sve nestane”. Sve to Perica doživljava dok krijumčari krafne kroz kaput, sanja glumiti Tarzana, ili štuca jer ga netko “ogovara”.
Atmosferu dodatno pojačava miris svježe pečenog kruha iz pekare na uglu i buka djece koja organiziraju svoje prvo “nogometno prvenstvo” na pustom parkiralištu (danas bi ih odmah potjerali). Čak i kad Perica piše o toliko običnim stvarima — recimo, jutarnjem izlasku iz postelje uz veselje gradske utrobe, to zvuči kao mala eksplozija života, zagrebačke svakodnevice kakve se više gotovo ne pamte.
Netko je jednom rekao da su zagrebački tramvaji iz tih dana imali poseban zvuk, kao da su pjevali svima koji žure doma – Perica ih čuje iz prve ruke, a s njim i mi. Svi koji su ikad prošetali Ulicom kneza Mislava znaju: ni jedna knjiga nije tako vješto udahnula dušu gradu ispod Sljemena, baš kao Stojsavljević u ovoj toploj, nostalgičnoj “dnevničkoj” vožnji kroz povijest.
Tema i ideja djela
Kad netko spomene “Dnevnik malog Perice,” kladim se da se mnogi odmah sjete toplih ljetnih večeri, zvuka starinskih tramvaja i mirisa svježeg kruha iz obližnje pekare. Ovo djelo nije samo priča o jednom klincu iz Zagreba, nego o cijelom mozaiku svakodnevnih sitnica koje čine djetinjstvo posebnim—even kad odrasli sve izgleda kao usputna briga.
Glavna tema ovog romana? Odrastanje kroz oči djeteta. Da, zvuči poznato, ali kod Perice to nema ništa pompoznog. On promatra svoj mali svijet, bilježi kako tata tipka pisaću mašinu, kako mama zbraja cente nakon povratka s placa i kako se ljudi svaki dan bore s malim i velikim problemima. Njegovo gledanje stvari iz donje perspektive donosi i humor i ironiju—ne nasmiješ li se barem jednom, vrati knjigu u knjižnicu… (ili, sram te bilo, nisi čitao!).
Autor fino balansira detalje—nema patetike, nema izmišljotina. Dječji svijet prikazuje sa simpatijom, ali ne idealizira ga. Primjerice, Perica mašta o herojima, ali ubrzo shvaća da veliki nisu uvijek baš toliko hrabri. U svojoj bilježnici, on razotkriva opreznu iskrenost: ponekad laže iz straha, ponekad sanja iz dosade, a najčešće piše ono što odrasli ne bi izrekli naglas.
E sad, glavna ideja djela—u redu, nema velike životne mudrosti s neba, ali postoji jedna fina poruka: život je zbir malih trenutaka i svatko u njima traži (i nalazi) sreću. Odrastanje nije drama, nego niz neobičnih zgoda u kojima čovjek iznenada odraste, a da ni ne skužimo kad se to dogodilo.
Ljepota Peričina dnevnika je što ga možeš čitati i sjećati se vlastitih nestašluka, baš kao kad se u ljetno jutro čuje stara budilica i znaš da si izronio opet u svoj grad iz djetinjstva. Čudo jedno kako jednostavna, a snažna može biti dječja svakodnevica kad je netko zabilježi baš ovako—bez previše filozofiranja, ali s puno duše i šarmom jednog prastarog Zagreba.
Analiza likova
Iza svake urnebesne Peričine zgode kriju se ličnosti koje vuku konce dnevnika. Svaki lik kao da je istrgnut iz priča naših baka—nježni, smiješni, ponekad i naivni, ali uvijek jedinstveni. Pa krenimo…
Glavni likovi
E, Perica, tko ga ne bi zapamtio? Mali mudrac s proizvedenom frizurom i pogledom punim pitanja. Njegova perspektiva? Kao kad gledaš roditelje kako spavaju na kauču, a ti znaš da sanjaju nešto što ti nikad nećeš shvatiti… Perica zapisuje svaku nelagodu sa zavidnom lakoćom. Nekad nasmije do suza, nekad ti dođe da ga zaštitiš.
Njegova mama—elegantna dama koja pazi na red u kući, uz dozu one poznate zagrebačke topline. Kad pokuša sakriti zabrinutost, ponekad joj izleti: “Ajme, Perica, opet?!”. I svaki put kao da ga voli još više, čak i kad ga gnjavi zbog nemarnih cipela.
Peričin tata, gospodin s brkovima kojima bi svaka kavanska družina pozavidjela. Zna biti strog, ali ispod tog tvrdog oklopa skriva veliko srce. Ma, znate one očeve što po cijele dane “rintaju”, ali navečer ipak pronađu vremena za male kućanske rasprave i šale.
Naravno, bez Peričinih prijatelja ništa ne bi imalo smisla. Pepo, živahan borac za pravdu u kratkim hlačama, često vodi onu ekipu koja bi, u bilo kojoj školskoj avanturi, uzrokovala pola ogrebotina u razredu. Kad god je potrebno, nađe pravu foru—ili problem—za Pericu.
Sporedni likovi
A tu su i oni naoko “sporedni”… pa da ste ih samo upoznali u svojem susjedstvu! Teta Roza, susjeda koja ne može odoljeti traču ni kad je najava kiše na radiju, stalno proviruje kroz prozor. “Perica, nemoj ti meni tako trčati po hodniku!”—ako niste barem jednom čuli nešto slično, niste odrasli u Zagrebu.
Učitelj, legendarni gospodin s kredom u džepu i živcima od najfinije svilene konca. Mnogi Peričini gegovi završavaju pred njegovom strogom facom… Ali pronađe on uvijek način da provuče osmijeh i kroz najozbiljniju lekciju.
Djed? Ah, beskrajan izvor savjeta. Nije uvijek najmoderniji, ponekad zaboravi koji je dan, ali pripovijeda anegdote kao bajke. “U moje vrijeme, Perica…”—sigurno znate što slijedi. Bake i tete također povremeno bljesnu komentarima što griju srca, a susjedi, prolaznici, prodavači… svi oni utaču živost Peričinom Zagrebu.
Odnosi između likova
Veze među Pericom, roditeljima, prijateljima i susjedima ne mogu se baš svesti pod običan “obiteljski krug”. Cijelo njegovo okruženje funkcionira kao pravi mali mikrokozmos—nekad harmonično, češće burno, ali uvijek isprepleteno iskrenim emocijama.
Između Perice i mame stalno postoji neka tiha borba srca i razuma. On provodi eksperimente s granicama, a ona drži konce svakodnevnog reda. Kad napravi glupost, zna se—najprije ukor, onda sendvič.
S tatom se povremeno pretvara u “male odrasle ljude”. Nisu uvijek na istoj valnoj duljini, ali kad dođe kriza—nek’ to bude izgubljena igračkica ili pokidana torba—tata uvijek pronađe način da popravi stvar, čak i bez velikih riječi.
Prijatelji su Peričina ekipa za sve. Kad Pepo pozove na “važan sastanak” u dvorištu škole, tu su ideje—i problemi!—na bacanje. Ponekad se posvađaju, ali već popodne dogovore novu avanturu.
I baš taj šareni mozaik likova, odnosa i sitnica čini da svaki Peričin dan nosi note iznenađenja—i iskrenosti. Ponekad se i vlastito djetinjstvo, kad netko pročita knjigu, čini življim. Tko zna, možda su svi skriveni “Perice” u nekoj našoj staroj bilježnici…
Stil i jezik djela
Kad se priča o jeziku i stilu u „Dnevniku malog Perice“, rijetko tko ne osjeti odmah onu toplinu domaće riječi—onaj zvuk starih zagrebačkih ulica, miris još toplog hljeba iz susjedstva, i način na koji klinac iz dnevnika, Perica, preokreće baš svaku stvar na šalu. Ne radi se tu o književnoj čipki ili o savršenoj gramatici iz udžbenika. Sve vuče na jednostavnost—jezik je skroz svakodnevan, baš kao razgovor ispred trgovine na križanju Britanca i Ilice. Niti Perica komplicira, niti autor glumi velikog mudraca. Koliko puta samo zaboravi slova! Da mu netko iz škole ovo sad čita, odmah bi mu podvukao crvenom.
Ta spontanost podsjeća i na stare crtiće koji na radiju nisu imali cenzuru—a Perica šara kroz dijaloge, prepliće šale i zagrebačke doskočice, često koristi fraze vlastitog dvorišta („škvadra“, „štos“, „mama bu poludela“). Što god se tamo dogodi, sve stane u nekoliko rečenica. Nema okolišanja ni metafora gdje ne treba. Sjeti se kako djeca za stolom pričaju zgode iz škole – sve je odmah, sada, kao da se pred čitateljem odvija uživo.
Zanimljivo, humor ne dolazi iz namjerno duhovitih rečenica, već iz iskrenosti Peričinog pogleda. Kada se spotakne u kupaonici ili se tata naljuti jer je nestalo piva, nema lažiranog smijeha ili siljenih poanti. Sve se događa gotovo usput, kao naravno slijetanje goluba na balkon.
Kad god Perica zapisuje nešto važno—npr. trenutak kad se prvi put ozbiljno posvađa s Pepom ili zaviri u tatinu ladicu—rečenice postaju malo kraće, napetije. Osjeti se odmah da je važan trenutak. U drugi čas sve je opet razigrano i veselo, kao kad nedjeljom rano ujutro zagrebački tramvaj još škripi po tračnicama pred Tomislavcem.
Što ćeš, neki to zovu jednostavnost, drugi šarm, treći humor, četvrti čak autentičnost. Nošeni iskrenošću i spontanošću, redak po redak Peričin dnevnik pretvara svakodnevicu u male, životne crtice. I kad god nakon čitanja kreneš van, možebitno ćeš i sam početi obraćati više pažnje na male bisere svakodnevice – jer Perica ih je znao prepoznati baš u svemu što ga okružuje.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko uzme “Dnevnik malog Perice” u ruke, prvo što ga pogodi nije neka velika mudrost ili epska drama—nego onaj miris tople štruce na Dolcu i Peričin svijet, ispunjen običnim, ali začuđujuće živim Zagrebačkim trenucima. Nisu to priče za koje bi netko očekivao Oscar, ali ni ne trude se biti. Ima nešto zarazno u toj jednostavnosti—iskren dječji pogled na obitelj, prve nevolje i onu laganu zafrkanciju s roditeljima kakvu svatko možda prepozna kod sebe doma, pogotovo ako je odrastao pod sjenom stare peći i uz zvuk tramvaja.
Tko je čitao knjigu, zna: Peričina mama i tata nisu neki nepristupačni likovi iz lektire—nego prave, tvrdoglave, prpošne figure, baš kakve pamtiš iz djetinjstva. Ako nekad uhvatiš sebe kako gunđaš na promet ili šefa (ili na novu cijenu peciva, usput rečeno), lako se možeš prepoznati u Peričinom tati. S druge strane, mama ga izvlači iz svakog škripca, a sve pršti toplinom. Nema tu lažnih tonova, nikakvih prenemaganja—baš zagrebački, bez puno filozofiranja.
Ono što ovaj roman čini baš posebnim je humor… i to ne tip “smij se na silu”, nego ona suptilna smješna nota kad Perica nešto zabrlja, pa zapravo svi znamo da smo to i sami radili. Netko će reći, “ali gdje je tu radnja?” Pa, nema ni velikih bitaka, ali ima borbe s gombocima, košarkaškim snovima i željama za boljom ocjenom iz matematike—stvarima u kojima se svi možemo pronaći, bez obzira rasteš li u tridesetima, pedesetima ili danas kad je YouTube važniji od crtanih.
Ajmo biti iskreni, nije Perica revolucionaran lik, ali nosi tu pitku, toplu ironiju koja tjera čitatelja da zastane, vrati se i pročita odlomak još jednom—možda samo da provjeri je li Perica zaista rekao učitelju ono što misli, ili ipak ne. Odrasli ga vole jer ih podsjeća na jednostavnija vremena, a djeca jer pokazuje da ni odrasli nisu baš uvijek u pravu.
Kad bi morao istaknuti jednu stvar koja traje već desetljećima to je osnovni osjećaj bliskosti koji se stvori već nakon prvih desetak stranica. Ništa spektakularno izvana, ali iznutra: smijeh, toplina i asocijacija na one male uspomene koje ni Instagram ne može zamijeniti.
Ako, kojim slučajem, tražiš knjigu koja miriše na djetinjstvo, a ne želiš pasti u patetiku, Perica je tu—spreman uvijek iznenaditi novom zgodom iz starog Zagreba.