Ponekad je dovoljno samo jedno pitanje da pokrene razmišljanje o stvarima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Što zapravo znači kad se srce uzdigne, i zašto taj osjećaj ima toliku snagu u svakodnevnom životu?
Ma kako uzdiglo se srce govori o trenutku kada čovjek osjeti snažan poriv nade, hrabrosti ili zahvalnosti, čak i kad okolnosti nisu savršene. To je priča o unutarnjoj snazi koja nadilazi prepreke i podsjeća nas na ljepotu života.
Pravi izazov leži u razumijevanju kako prepoznati te dragocjene trenutke i koristiti ih kao izvor inspiracije za svaki novi dan.
Uvod u lektiru i autora
Iskreno, tko još nije makar jednom tražio “kratki sadržaj” lektire večer prije roka? Pa evo—“Ma kako uzdiglo se srce” nije tek neki blic zadatak s interneta. Ta knjiga zapravo podsjeća koliko misli mogu uzletjeti i kad ti dan nije iz crtića. Nije ti baš poznata? Bez brige—idemo prvo na autora pa na sve ono školsko klasificiranje (ali bez suhoparnosti).
Autor
Ivan Vidić nije ime koje ćeš čuti svako popodne na kavama, ali hej—u književnim krugovima sasvim pristojno zvuči. On piše kao da svira gitaru na ljetnoj terasi: odjednom nas iznenadi nekom rečenicom koju pamtiš dulje od aktualne reklame za kekse.
Rođen je u Zagrebu krajem 60-ih, među tadašnjim jazz i punk valovima (ozbiljno, Zagreb je tada bio baš… živahan). Kritičari ga pamte po romanima i dramama, ali tek s “Ma kako uzdiglo se srce” dobija posebno mjesto—kao netko tko zna gledati ispod površine. Iskreno, nije ekstravagantan lik, nema bizaran stil poput Pere Kvesića, no njegove priče nosiš dugo sa sobom—pogotovo kad ti zapnu dani, a ljudi oko tebe vrte one iste stare rečenice.
Žanr i književna vrsta
Žanr ovog djela? Tko god je pokušao to “zahvatiti” u jednoj frazi, vjerojatno je odustao na pola. Roman u pričama—znaš ono kad nekoliko manjih priča zajedno gradi jednu veću sliku? Točno to. Nema tipičnog zapleta kao u krimićima (žao mi je, Sherlocka nema), nego se sve vrti oko osjećaja, misli, situacija koje možeš zamisliti dok se voziš tramvajem. Likovi nisu “heroji” iz Marvela, već prosječni ljudi koje bi sreo na Dolcu ili dok čekaš red na pošti.
Stil? Onaj “nečujni”—riječi idu polako, ali te pogode kad najmanje očekuješ. Za razliku od klasičnih realista, Vidić voli pustiti čitatelja da sam izvuče zaključke.
Ako se pitaš je li ovo lektira za 5 minuta… možda, ali već nakon prvih par stranica shvatiš da traži malo više od prepisivanja sa foruma. Ne zato što je komplicirana, nego zato što je životna i… eh, znate već—uvijek fali riječi kad ti treba.
Nema bombastičnih obrata, samo ona suptilna ljepota svakodnevice. Tu i tamo ćeš pronaći rečenicu koja mrcvari mozak još satima. Ako voliš knjige koje možeš pročitati na klupi, ali se kasnije iznova sjetiš dok vani pada kiša—“Ma kako uzdiglo se srce” pogodio je temu.
Eto, Vidić u žanru nije nikakav tehnološki inovator, ali svaki dobar roman treba onaj jedan glas koji te malo “pogura” iznutra. Ovako, baš kao što te često pogura nečiji osmijeh nakon lošeg dana.
Kratki sadržaj
Svi mi imamo onaj trenutak kad nas nešto pogodi direktno u srce—i baš takve momente Ivan Vidić vješto hvata u “Ma kako uzdiglo se srce”. Okej, možda roman nije blockbuster s lista najprodavanijih, ali vjerujte—nije ni sličan niti jednom dosadnom školskom lektirnom komadu.
Uvod
Započinje mirno, gotovo neprimjetno, kao stari tramvaj u subotnje jutro—nema velikih eksplozija, ali nešto u zraku daje naslutiti da će stvari uskoro biti zanimljive. Upoznajemo nekoliko junaka (svaki toliko običan da bi ga rado izbjegao u redu u banci): Ivana, koji svaki dan podnosi istu rutinu, njegovog prijatelja Marka, vječitog optimista s planovima koji uvijek padaju u vodu, i Anu, koja sve vidi, ali voli prešućivati. Nema ovdje klasičnog junaka s mačem i oklopom—umjesto toga, ljudi koji pokušavaju preživjeti obične dane, uz tek povremene bljeskove nježnosti ili lucidnosti.
Znate li onu kavu koja ispada gorka kad ste nervozni? E, tako kreće i ovaj roman—svakodnevnica začinjena neizvjesnošću i tihom čežnjom da nešto, bilo što, promijeni uhodani ritam.
Zaplet
Stvari, naravno, neće ostati na simpatičnim razgovorima uz kavu. Jer, zašto bi sve bilo jednostavno? Preokret dolazi kad Ivan doživi nešto naizgled malo—pronalazi stari crno-bijeli album iz djetinjstva. Ništa spektakularno, rekli biste, ali eto ti lavine.
Kroz te slike, pojavljuju se neispričane priče, davno izgubljene prijateljske zamjerke, pa čak i onaj osjećaj što ga svi znamo—”što bi bilo da sam nešto napravio drugačije”. Marko upada s luckastim planom – odlazak na vikend izvan grada “čisto da promijenimo perspektivu”. Ana šuti, ali u očima joj titra nešto što podsjeća na spremnost na avanturu. Razgovori na balkonima, skrivene tajne koje izlete u krivom trenutku… Sve dobiva na težini kad otkriju da zapravo svi nose isti ruksak sjećanja, samo ga različito nose.
Znate onaj osjećaj kad pročitate poruku, ali je ostavite na “read” jer ne znate što odgovoriti? Otprilike tako Vidić gradi napetost, bez velikih drama—dovoljno da vas gurne da nastavite čitati još jednu stranicu. I još jednu.
Rasplet
Nema ovdje klasične sapunske kulminacije. Umjesto vriske i lomljenja tanjura, dobivate tihu eksploziju—nešto poput onog trenutka kad shvatite da ste cijelu noć pričali s prijateljem i zaboravili na sat. Junaci, sada već ogoljeni, konačno otvaraju stare rane. Ivan ipak prizna Marku onu sitnicu iz prošlosti o kojoj nitko nikad nije progovorio, Ana napokon prasne od smijeha kad joj netko spomene bivšeg dečka, a vikend izvan grada ne završi spektakularno, već pomirbeno.
Sve stare zamjerke izlaze na vidjelo, ali, čudo jedno, umjesto da se zakuhaju, sve nekako sjedne na svoje mjesto. Nema osveta, nema moljakanja za oprost—samo tiha suglasnost da život ide dalje, čak i kad ostavi pokoji neizbrisiv trag. Dvoje prijatelja se zbližava, jedno ostaje po strani, ali svaki od njih sada nosi manje tereta.
Kraj
Držite li se onog pravila da knjiga mora završiti s vatrometom, zaboravite na to. Vidić završava priču nenametljivo—kao kad gasite svjetlo na kraju dugog dana. Ivan, Marko i Ana vraćaju se svakodnevici, ali sad s malom razlikom: nešto lakše koračaju sretni što su prošli kroz svoje male oluje.
Roman namjerno ostavlja otvorene krajeve, bez patetike i velikih govora. Vidićeva posljednja rečenica—nećemo vam je spoilati—podsjeća na stari zagrebački grafit: suptilna, ali ostaje u glavi dugo nakon što knjigu spustite na policu. Kad vratite knjigu na policu, lagano ćete se osmjehnuti, jer baš kao i likovi, možda ćete i vi osjetiti da ste jednu malu stvar ipak ostavili iza sebe.
Mjesto i vrijeme radnje
Nemojte očekivati filmske kulise ili egzotične destinacije—ova knjiga ostaje prizemljena, baš kao subotnje jutro na zagrebačkom Dolcu dok kiša uporno ispire štandove. Radnja se odvija mahom u Zagrebu, kroz mirisne ulice i stare stubišta iz kojih često izađe susjed u papučama samo da promrmlja “dobar dan.” Ivan, Marko i Ana žive tihim ritmom kvartovskih kafića i tramvaja koji sustavno kasne, a pogled s prozora otkriva više o atmosferi nego stotinu rečenica. Djeluje to poznato, kao da ste i sami sredinom devedesetih slavili rođendan u suterenu ili čekali autobus s raspuklim krovićem nakon kiše.
Vrijeme radnje… eh, tu stvar stoji malo neuhvatljivije. Iako nema egzaktnih datuma, osjeća se tranzicijski period kasnih devedesetih i ranih dvehiljaditih, ono vrijeme kad su telefoni još zvonili s rotirajućim brojčanikom, a u zraku je lebdjela smjesa starih navika i tek naslućenih promjena. Autor ne zadržava pažnju na detaljima iz novina; naslovnice su prepremljene sjećanjima, umjesto vijestima. Sjećate li se prozora zamagljenih parom i igranja šaha dok vani rominja kiša—taj prizor često zamijeni reklamu za luksuzni život. Stvari se ne mijenjaju dramatično; male svakodnevne radosti i male tuge boje scenu umjesto velikih povijesnih događanja.
Jednom kad Ivan pronađe album, počinje cijeli prostor mirisati na prošlost, s onom blago požutjelom patinom starih fotografija. Stanovi u prizemlju, škripeći drveni podovi, uzdignute tramvajske šine—sve to tvorci su ambijenta koji djeluje poznato, ali nikad nije dosadan. Da knjiga ima soundtrack, vjerojatno bi u pozadini odzvanjala neka stara Arsenova pjesma i škljocanje fotoaparata. Ovdje nema dramatičnih promjena pejzaža; radnja upija kvart, vlastite navike i osobne rituale likova kao miris svježe kave što se širi stubištem već od šest ujutro.
Tko god je proveo barem jedan zimski tjedan u zagrebačkom stanu uz grijani radijator, prepoznat će taj tihi šapat prošlosti, gdje svaka prostorija ima svoju priču, a svaka zima svoje male drame.
Tema i ideja djela
E sad, ako misliš da je ova knjiga još jedna u nizu “razornih realnosti”, moram ti priznati—Vidić ovdje nije išao po šabloni. Tema ovog romana? Pa, zagrabi duboko–sav taj svakodnevni život, neugodni susreti, stara sjećanja koja ne “umiru” čak ni kad ih gurneš pod tepih. Već na prvim stranicama autor baci čitatelja ravno u srž (ni traga od uvjerljivih monologa o smaku svijeta ili politike!), povlačeći ga u tramvajsku gužvu Zagreba, miris kave, zvuk kiše po prozoru i pokoji sarkastični komentar.
Nije to roman o ratu, herojstvu ili grandioznim pobjedama. Nema patetike—baš naprotiv, radi se o onim neizrečenim stvarima: sitnim tenzijama u obitelji, prijateljstvima koja su malo trula, malo hrabra, pa opet nježna na svoj čudan način. Središnja ideja nije nešto teško razumljivo: čovjekova potreba za povezanošću, oprostom, ali i prihvaćanjem da su i male pobjede nešto za što vrijedi živjeti.
Evo ti konkretnih primjera koje Vidić koristi:
— Crno-bijeli album postaje okidač za cijelu lavinu uspomena, a ne samo nostalgičnu patetiku.
— Ivan, Marko, Ana… kao da ih poznaješ sa stubišta, iz lokalne pekare ili čekaonice kod zubara. Dok se vrte mali razgovori, skriveni signali, neugodne tišine—roman neskriveno postavlja pitanje: koliko poznajemo jedni druge? Zapravo, koliko poznajemo sami sebe ispod svakodnevnih maski?
Ponekad se nađeš usred rečenice i pomisliš: “Je li moguće da me ova knjiga natjera osjećati nostalgiju za vlastitom svakodnevicom?” Autor baš majstorski, bez velikih deklaracija, naglasava paradoks—upravo u trenucima kad se srce “uzdigne” (bilo zbog osmijeha djeteta, bilo zbog stare slike ili mirisa svježe kave), dolazi prava snaga ljudskosti.
Možda ćeš se u nekim dijelovima romana naći zbunjeno, kao što se Ivan osjeća pred starom fotografijom—i to nije slučajno. Upravo kroz tu nelagodu, sitnu čežnju za prošlim vremenima, i povremene provale smijeha, Vidić istražuje kako nas sitnice vežu, oslobađaju ili guraju dalje.
Nek’ ti ovaj roman bude podsjetnik: život se ne sastoji od velikih, bombastičnih preokreta, nego od sitnih trenutaka i svakodnevnih susreta, gdje—ako smo dovoljno hrabri pogledati—srce doista zna kako se izdići, makar i na trenutak.
Analiza likova
Priča „Ma kako uzdiglo se srce“ ne pravi buku oko svojih junaka… ali baš zato ti ljudi brzo uđu pod kožu. Upoznaješ ih kao da sjede s tobom u tramvaju do Trešnjevke, čuješ im dah i vidiš bore od smijeha i stresa. Nema superheroja, samo obični Zagrebčani koji su nekad davno možda imali velike snove, a sada žongliraju svakodnevicu—i to nije fraza, već je istina.
Glavni likovi
Ivan? E, taj ti ima više lica nego švicarski nožić. Nije on klasični glavni junak koji “spašava dan”. Umjesto toga, čitatelj prati njegove male pobjede i velike sumnje: tipičan otac i suprug iz realne Zagreba, čovjek do kojeg možeš u tramvaju u par stanica razviti simpatiju. Ivan često zapinje između prošlosti i budućnosti, ali živi u sadašnjosti.
Marko je kao prijatelj kojeg znaš iz kvarta. Nema puno riječi, ali kad povuče na kavi, osjetiš njegovu unutarnju dilemu. Autor ga uvjerljivo gradi kao tipa koji nikada ne završi rečenicu… ali svejedno pogodiš što mu je na duši.
Ana nije tek „ženska“ u romanu – ona uvodi mirise starih kolača, zvuke večernjeg radija i svježinu ranog jutra u svaku scenu. S njom dolaze i ozbiljna pitanja o kompromisima u životu. Ne upada u zamke patetike; više je tip koji će ti ispeći pitu i reći istinu, ali s toplinom stare susjede.
Ponekad se čini kao da su ti glavni likovi preslikani iz svakodnevnih prizora—ali onda te iznenade detaljem, nekom sitnicom koja ima težinu šake u zrak, kao kad Ivan zavuče ruku u stari foto-album bez najave i sve okrene naopako.
Sporedni likovi
Nikad ne znaš tko će izletjeti iz sporednog plana—susjedica s prvog kata, Markova bivša, pa čak i konobar u omiljenom kafiću. Svaki od njih baci mrvicu sjene na glavne junake, razbije monotoniju i usmjeri priču u nepoznatom smjeru. Kao da autor namjerno servira neočekivane likove, svatko s nekom svojom tikvom na glavi.
Uzmi npr. Ljerku—stalno nosi torbu punu nezavršenih računa i šalica s crnim tragovima od kave. Jedan njen komentarić na tramvajskoj stanici često pokrene lavinu misli. Nije ona tu samo da popuni kadar, već da podsjeti čitatelja koliko ti mali ljudi iz kvarta ostave dubok trag, iako smo naviknuti ignorirati ih u gužvi.
Ili, evo ti, žičarski vozač kojem Marko povjerava par rečenica—sjetiš ga se kad god padne kiša jer je uvijek vozio, svejedno jesi li kisnuo ili se sunčao. On ne otkriva veliku mudrost, ali nosi komadić prošlosti, i to je dovoljno.
Ti sporedni likovi—nekad glasni, nekad tihi—čine grad živim okvirom. Neki ostanu u sjećanju kao usputna epizoda, a drugi, poput susjeda koji čita stare sportske novine, prate priču iz sjene do samog kraja.
Odnosi između likova
Oprosti, ali ovdje nema onih razvikanih „dramatičnih obrata“ koje gledaš na serijama. Tu su odnosi kao stari parketi—tupo škripe kad se povuče razgovor o prošlosti, ali čuvaju toplinu. Ivan i Ana? Nekad razmjenjuju tišinu koja govori više od svake riječi, pogotovo kad prosipa brašno ili gleda kroz prozor bez komentara.
S Markom, Ivan ostvaruje onaj tip muške prijateljske distance u kojoj se sve važno izmijeni oko druge pive, bez puno filozofiranja. Lako je zaboraviti, ali ti trenuci iskrene nesigurnosti bacaju najviše svjetla na njihove karaktere.
U međuvremenu, sporedni likovi ulijeću kad najmanje očekuješ—kao ona Ljerka s početka, koja usred svađe ubaci humor ili sarkazam da razbije napetost. Ti su odnosi puni nesavršenosti: prepirke oko sitnica, kratki osmijesi, nagle promjene raspoloženja. Baš te nesavršenosti povezuju likove iskreno i bez uljepšavanja.
Da stvar bude bolja, autor često koristi te odnose da nas podsjeti koliko smo krhki i povezani, čak i kad mislimo da nismo. Nije ti to „sapunica“, nego više kao tihi razgovor pod hladom stare lipe pred kvartovskim dućanom—iskren, pomalo nespretan i prokleto stvaran.
Stil i jezik djela
E sad—ako ste ikad uhvatili sebe kako čitate neku knjigu i pomislili “ma vidi ovo, kao da mi netko šapće na uho iza kioska, a ne deklamira s pozornice!”—onda znate otprilike kakav osjećaj ostavlja Ivan Vidić. Nema ovdje raskošnih rečenica koje zahtijevaju udžbenik iz književnosti pod rukom, već sve teče opušteno, nekad gotovo samozatajno, kao svaki drugi razgovor koji čujete u tramvaju. Jezik je čist, ponekad škripav, baš kao pod u bakinim papučama—neće vas povući lažna poezija, nego sitni detalji iz svakodnevice.
Rečenice idu… pa gdje je stala misao. Katkad kratke kao uzdah, katkad oduže, baš kao red za burek u ponedjeljak. Autor voli ubaciti kolokvijalizme—ništa previše, ne pada pod ruku baš svaki kvartovski izraz, ali dovoljno da Zagreb stvarno zamiriše s papira. Primijetit ćete kako likovi u dijalogu ne koriste fraze kao što bi ih pronašli u priručniku za retoriku, nego onako kako im dođe, dok čekaju bus na Savi ili prolaze pored trafike.
Osim toga, stil jako voli tišinu. On ne viče ni kad bi mogao, ostavlja praznine i nesigurnosti, kako bi čitatelj mogao sam povezati točkice. Humor? Uglavnom suptilan—možda dosjetka o staroj zgradi ili privatna šala s Markom dok ide po cigarete. Teško ćete pronaći napadne gegove—više je tu one tihe ironije koju skuže samo oni što slušaju dvije minute duže od ostalih.
Kad se osvrnete na dijaloge, tu nema onih “romanesknih govora”. Marko ne drži govore, Ana ne pametuje. Oni govore kao ljudi kojima je ponestalo kave, kojemu prozuja tramvaji pod prozorom. I upravo u toj jednostavnosti, u toj običnosti, leži šarm djela. Sve skupljeno—od jezika do mimike likova—pokazuje koliko je svakodnevica književna, ako je gledate iz pravog kuta.
Djeluje li sve normalno? Da. Ipak, ako pročeprkate, baš ta “normalnost” ključa emocijama, ali bez doceka. Vidić nije od onih koji drže čitatelje za ruku—ako želite poantu, budete je tražili sami između redaka. Većina čitatelja prepozna vlastite bake, susjede, muževe u tim glasovima i situacijama… i možda se, na trenutak, zakači na neku rečenicu dovoljno snažno da je ponese do posla ili kroz kišni dan.
Ako nikad niste čitali ovako pitko, bezukusno i lokalno… ne brinite—ovdje je ukus upravo u toj nenametljivosti jezika. “Ma kako uzdiglo se srce” ne nudi jezične vatromete, ali ostavlja ono nešto što titra kad se zagrize u tišinu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki romani tjeraju vas da ih pročitate na jednom dahu—ali s ovim, stvari su išle sasvim drukčije. Prva stvar koja upada u oči? Vidićev Zagreb diše i miriše onako kako to zna prepoznati netko tko je nekoliko zimskih večeri proveo u nekom polupraznom kafiću kraj Trešnjevačkih kolodvora, slušajući kako tramvaji cvile u zavoju. Nije tu bilo ničeg bombastičnog—i to baš nekako paše. Roman ne viče, ne lupa šakom o stol, nego tiho prilaže prizore, kao da gura kutije sa starim uspomenama pod nos.
Atmosfera romana priziva zujanje radija iz susjedstva, miris čistih plahte, a likovi, pa… nisu heroji, niti pokušavaju biti. Pravo zadovoljstvo pronaći je u svakodnevnim sitnicama, pogreškama koje se ponavljaju, razgovorima koji se rasplinu u pola rečenice—da, ima tu i puno neizgovorenog. Iz priče u priču Vidić radi nešto neobično: tjera vas da zastanete, preispitate kako ste proživjeli posljednjih tjedan dana i jeste li možda nešto propustili u žurbi prema tramvaju ili u šutnji pred jutarnjom kavom.
Znate onaj osjećaj kad pročitate zadnju rečenicu knjige i ostanete gledati u zid? Ovdje vas ne pogodi razoran kraj, nego vas lagano podigne osjećaj “ovo mi je poznato”. Autor daje prostora čitatelju da udahne—rečenice se doimaju kao da ih je netko ispisivao sa sjenom iritacije zbog tipki koje zapinju. Ponekad se učini da Vidić piše samo za sebe, pa usput pusti nekog da pročita njegove bilješke. I to mu daje posebnu draž.
Cijeniti ovakvo djelo znači prihvatiti sve njegove nesavršenosti. Ima dana kad se i sam lik Ivana doima kao da bi najradije pobjegao s posljednjeg tramvaja, a onda ga neka sitnica vrati nazad—miris rane jeseni, zvuk stare kasete. Ono što ostaje nakon čitanja nije veliko “aha!” otkriće, nego tihi poriv da se češće griješi, šutnja podijeli, zagrljaj nikome ne obeća, ali jednom bude važan.
Zanimljivo, roman postaje neka vrsta testnega papirića naše svakodnevne tolerancije na nesavršenost. Baš kao što stvarni život, iz epizode u epizodu. Ako tražite grand final i patnje na visokoj nozi, bolje preskočite. Ljepota leži u tišini između rečenica. Tko to prepozna, nema potrebe za “velikim” romanima. Dovoljno je zastati i shvatiti—ovo se, zapravo, priča o svima nama.