Neki tekstovi ostavljaju snažan dojam već na prvu stranicu, a roman “Podigoh spomenik” svakako je jedan od njih. Djelo intrigira svojim temama i načinom na koji autor propituje odnos prošlosti i sadašnjosti, ostavljajući čitatelja s važnim pitanjima o identitetu i nasljeđu.
Roman “Podigoh spomenik” prati glavnog junaka kroz proces suočavanja s obiteljskom poviješću, istražujući kako osobne odluke i sjećanja oblikuju njegov život te otkrivaju dublje značenje pojma spomenika u svakodnevici.
Svaka stranica nudi priliku za dublje razumijevanje veze između pojedinca i zajednice, stvarajući prostor za razmišljanje o vlastitim vrijednostima.
Uvod u lektiru i autora
Spremni za malu šetnju kroz kratki sadržaj „Podigoh spomenik”? Ako očekujete još jednu suhoparnu analizu kao iz lektirske skripte iz osnovne, odmah mogu reći – ovdje će vas dočekati i pokoja crta stvarnog života romana.
Autor
Kad čujemo ime autora, mnogima vjerojatno prvo na pamet padne suzdržana profesorica za katedrom, ali stvarnost je uvijek šarenija. Roman „Podigoh spomenik” potpisuje Ante Tomić – onaj isti Tomić čiju ćete kolumnu povremeno uhvatiti u dnevnim novinama, najčešće sa šalicom kave i sarkastičnim komentarom na rubu jezika. Čovjek koji iza sebe ima popis romana i zbirki kolumni već duži niz godina, a najviše ga prate novinski čitatelji i publika koja voli kada im lektira ne smrdi na staru tintu i papir, nego na humor i ironiju svakodnevnice.
Tomić svoje plotove – likove, događaje, trileme – boji iskustvima Dalmacije i svakodnevnim prizorima s balkona, tržnice ili željezničke stanice. Nije mu strano dotaknuti teme koje znaju zaboljeti, ali sve to uvijek omota dozom suptilne šale. Ima li smisla? Pa, tko želi romana u kojem se možeš prepoznati, taj će čitati Tomića baš zbog ovakvih trenutaka.
Žanr i književna vrsta
Ako mislite da je ovdje riječ o povijesnom romanu ili pustolovnoj priči sa sabljama i olujama – e, nije baš tako. „Podigoh spomenik” staje tik uz moderni roman, ali bez pretjeranih ukrasa i šminke. Nema tu junačkih podviga, ali ima svakodnevnih malih bitaka. Ovo je prozno djelo – dakle, roman, ali s modernim okvirom koji više podsjeća na stvarni život nego na drevne mitove.
Žanrovski? Eh, stvari su ovdje onako… „miksane”. Psihološka drama upakirana s elementima obiteljske kronike, a svako poglavlje baca nova pitanja tipa: Zašto djed nikad nije popravio onaj sat? Kako prošlost i dnevni problemi postaju toliki uteg na plećima likova? Stil nije napadan – rečenice nisu kićene ni duge kao smjena u javnoj ustanovi, ali zato svaka ostavlja okus poznatog.
Zanimljivo je što roman uspijeva spojiti te ozbiljne teme identiteta i sjećanja s prizemnim humorom, i zbog toga ga ne označavaju samo kao „dramu”, nego i kao roman koji istovremeno podbada, tješi i podsjeća na male – često neugledne – pobjede svakoga od nas.
Kratki sadržaj
Neki romani te „zgrabe“ odmah, ali „Podigoh spomenik“ vas mami lagano—kao miris kave iz stare dalmatinske kuće nakon kiše. Evo otprilike što vas čeka: sudbina glavnog lika, zapetljane obiteljske tajne i humor koji nenadano izviri iza svakog kuta.
Uvod
Glavni lik, Ivan—koji nije baš klasičan junak s naslovnice—luta kroz lipanjska popodneva između splitskih blokova i starih fotografija. Od starta vidimo da ga „natera“ prošlost: ne ona „velika“ iz povijesnih udžbenika, nego ona sitna, izblijeđena od sunca i vremena, što se raširi kuhinjom čim završi ručak. Ante Tomić odlično hvata tkivo svakodnevice (znate ono kad susjed viče na televizor, baka škrguće zubima, a svi šute o stvarima koje ih najviše bole). Iako je Split često kulisa, ovo nije pohvala kamenu i moru nego kronika obiteljskih kompromisa i malih pobjeda na najobičnijim mjestima—recimo, u hodniku punom cipela koje nikad nisu stale na istu stranu povijesti.
Zaplet
Priča se počinje zahuktavati kad Ivan iz ladice izvuče jednu pismo-zagonetku o svom pokojnom djedu—otkriće što mu, naravno, zagorča i preokrene cijeli svijet. Nije tu stvar samo u dokumentima već u osjećaju da je njegov djed bio netko drugi, možda čak manji heroj nego što je obiteljska legenda tvrdila. Kroz susrete s raznim živim i „arhivskim“ likovima—cimerica koja zna više nego što otkriva, kuma koja stalno pije Franck kavu i iza svakih vrata skriva poneku istinu—jasno se vidi ona napetost između onoga što želimo da naši najbliži budu i onoga što stvarno postanu kad skinu uniformu, doslovno ili figurativno.
Ako ste ikad očistili podrume ili kutije u bakinoj radnoj sobi, znate taj osjećaj: svaka stara fotografija može vas katapultirati u nepoznate emocionalne krajolike (i izazvati mini napad panike ako shvatite da ste na istu foru i sami pali). Ivan tu pada i ustaje, svađa se i miri, istražuje vlastitu verziju „istine“ i, usput, možda više o sebi nauči nego o tom tajanstvenom djedu.
Rasplet
Već na polovici romana priča postane kao domaća pašticada—naizgled jednostavna, ali slojevita do bola. Ivan polako slaže kockice: tko je njegov djed zapravo bio, tko je prijatelj obitelji iz susjedstva, zašto se svi povremeno trgnu kad se spomene određena godina ili ulica. Neki dijelovi istine iskaču sami (često na najnezgodnijem mjestu, tipično za Tomićev humor), a druge treba doslovno iskopati među stvarima za koje mislite da ih više nitko ne pamti.
Stari zapisi i šaputanja iz dnevnog boravka otkrivaju koliko su lokalne legende zamrsile živote likova, a napetost između generacija kulminira kad Ivan povuče onu famoznu crtu: što nas određuje—krv, sjećanja ili nešto treće što zabašurimo na dno ormara? Autor nas tu ponekad podbada (nema tipičnih dramskih „highlights“), nego uvodi u život kakav jest—što je možda i glavna čar romana.
Kraj
Za kraj, neka očekuje tugu, ali i iznenađujući osjećaj olakšanja—kao da ste previdjeli račun za vodu pa ga napokon platili i sad možete mirno skuhati čaj. Ivanova potraga se privodi kraju bez spektakularnih vatrometa, ali s nekoliko sitnih, ljudskih pomirenja. Nema grandioznog spomenika ni emocionalne eksplozije, ali… ima onoga što i život često donese—mir s vlastitim izborima i prošlošću, kao kad nađete davno izgubljeni gumb i shvatite da ga nikad niste ni morali našivati.
Na kraju, „Podigoh spomenik“ ostavlja taj fini, slatko-gorki okus koji izvrsno poznaju svi što su se ikad vratili na mjesto iz djetinjstva i shvatili da ih samo uspomene natjeraju da stanu, sjednu i možda, tko zna—jednom i oproste nekom, i sebi.
Mjesto i vrijeme radnje
Jesi li ikad zakoračio u splitsku kalu, taman kad sunce pomiluje kamen tako da bljesne pred očima? E pa, već na prvim stranicama “Podigoh spomenik”, Ivan tumara kroz baš takvu atmosferu — splitsku svakodnevicu, gdje ti more završi pod noktima a razgovori sjećanja ostaju visjeti u zraku, kao pijesak poslije bure.
Radnja se stalno vraća Splitu, gradu koji nije samo kulisa. Taj Split je živahan, tvrdoglav i malo ciničan — baš kao neki stari poznanik na rivi (ili kao ribar koji ne vjeruje prognozi). Ulica, stan, pa čak i gradska groblja dobivaju poseban značaj, pogotovo kad Ivan otkriva obiteljske tajne u sjenama kamenih zidova. Ponekad se čini kao da svakodnevni šušur skriva više nego stara pisma i prašnjavi albumi.
Vrijeme radnje? Nigdje nema konkretnih datuma, ali sve miriše na devedesete i početak dvijetisućitih. Tramvajske linije više ne zuje, a mobiteli taman počinju mijenjati način na koji komuniciramo, makar Ivanu osobno to ide na živce. Opušteni ritam, kombinacija povijesti i suvremenosti — baš kao kad baka ispeče kolač na električnoj peći, ali još čuva špaher za ‘ne daj Bože’.
Kad Ivan gazi kamen splitske rive, često se ispod nogu skriva prošlost — jedno vrijeme u kojem još imaš dojam da svi poznaju svakog, ali se dublje ispod površine osjećaju pukotine. Događaji se nižu iz ugla običnog dana: čak i odlazak u dućan ili sjedenje na klupi može otkriti istinu ili podsjetiti na gubitak. Povremeno radnja izbije iz okvira Splita — bljesne izlet na selo, spomenik na periferiji, obiteljsko okupljanje s puno više napetosti nego kolača.
Ovaj roman ne jurca iz scene u scenu kao akcijski film. Vremenski, sve ide polako, razmišljanja Ivana i drugih likova često nadmašuju samu radnju. Atmosfera grada, šum tramuntane i stare, škripave brave na vratima, sve to čini “Podigoh spomenik” baš posebnim spojem vremena i prostora: Split Ivanovih sjećanja nastanjen jednako živima i onima kojih više nema.
Tema i ideja djela
Zašto bi itko dizao spomenik—i to baš spomenik prošlosti koja ponekad više boli nego što pomaže? U romanu “Podigoh spomenik” ovo pitanje iskače iz svake stranice. Ante Tomić žonglira sjećanjima, identitetom i obiteljskim frustracijama kao da pere prozore pred velikom buru.
Središnja tema nije neka pompozna epopeja o povijesnim bitkama. Ne, ovdje su ključne sasvim druge borbe—onu u sebi vodi Ivan, glavni lik, kad pokušava ostaviti trag, ali bez brisanja starih ogrebotina. Prošlost ovdje nije arhiva nego stara rana – znaš onaj osjećaj kad ti dlan zasvrbi i znaš da će odmah zatim kiša? E, tako i sjećanja izviru kod prvih kapljica svakodnevnih trenutaka. Spomenik iz naslova nije od kamena nego od emocija i sitnica—fotografije, pismo, famozna obiteljska kavica koja može riješiti, ali i zakomplicirati sve.
Ideja djela vrti se oko toga koliko zapravo možemo promijeniti ono što baštinimo? Može li Ivan, ili bilo tko, biti slobodan ako uporno nosi tuđe ruksake (nekad i s pola splitske rive unutra)? Djelo tiho, ali uporno gura misao da je sloboda često zapravo sposobnost da oprostimo roditeljima, djedovima, pa i – sebi. I da nekad nema neko spektakularno otkriće. Ponekad je pobjeda i kad zatvaraš stara vrata, ne zbog mržnje nego čistoga mira.
Cijeli roman miješa svakodnevne, gotovo banalne prizore s dubokim pitanjima. Netko kupuje kruh u dućanu, netko drugi nosi tužan pogled pred zgradom, a ti zapravo navijaš da netko napokon kaže istinu o onome što mu godinama stoji na duši. Usput te Tomić podsjeti na sve one male, nesavršene, ali važne fragmente života – one koje svi nose iz svog djetinjstva, s bakinih prozora ili školskog igrališta.
Pa ako ponekad zastaneš s romanom u ruci i pitaš se – “A što bih ja napravio s vlastitim spomenikom prošlosti?” – već si upao u pravi Tomićev ring. Nema tu glume. Samo puno, puno iskrenih odgovora bez ukrasa.
Analiza likova
Što čini roman Ante Tomića tako zabavnim za čitanje? Možda je to lakoća kojom „obični“ ljudi upadaju u nevjerojatne situacije—or možda činjenica da ćeš neke likove bez problema zamisliti kako sjede kraj tebe na rivi s kavom u ruci. Krećemo od srca priče.
Glavni likovi
Ivan je stvarno čudnovat tip—i misli, i brine, i luta, sve odjednom. Na početku romana djeluje ti kao običan frajer iz Splita, možda netko s kim si išao u školu ili tko je uvijek kasnio na bus (uvijek je kasnio). Odrastanje u obitelji gdje svi šute, a tajne klize po zidovima, ostavilo ga je s tisuću pitanja i bez jasnih odgovora. Nije nametljiv, nema neku veliku karizmu, ali se teško otimaš dojmu da ti je poznat.
I dok skriva svoje stare bilježnice i pokušava složiti istinu o djedu, Ivan prolazi svakodnevicu sa živcima na rubu. On nije junak koji će spasiti svijet. Češće ćeš ga vidjeti kako bulji u telefon ili pokušava pronaći smisao u nekoj tišini između redova.
Možda zvuči paradoksalno, ali njegova pasivnost je ono što ga čini tako živim. Nisu velikani svi koji dižu spomenike—ima nešto magično u ljudima koji prežive uspomene, a ipak ostanu svoji.
Sporedni likovi
Ajmo iskreno—bez Ivanove obitelji ovo bi bila sasvim druga priča. Djed, recimo, u romanu i kad nije prisutan, stalno je tu. Njegova sjena visi iznad svakog razgovora, svake glasne tišine. Tajna pisma, nedovršene rečenice i ona pitanja što nikad ne dolaze na red… Da, itekako znaju stisnuti oko srca.
Majka? Vječno umorna, uvijek s nekim brigama. Ništa ne prepušta slučaju i uvijek ima spreman odgovor na situacije, pogotovo kad Ivan izvali nešto ‘napola’. Otac je tiša sila, ali kad kaže nešto, stvarno te natjera da razmisliš. Ponekad te podsjeti na one splitske glave koje sve pamte, a ne govore ništa osim apsolutnog minimuma.
Sporedni likovi, poput susjeda i gradskih prolaznika, unose dašak života i lokalnog štiha. Neki će ti biti vrlo simpatični na prvu—kao teta iz samoposluge koja zna sve tračeve—dok drugi prođu kao epizodisti za koje nije važno ni kako se zovu, ali pamtiš ih po komentaru ili pokretu.
Odnosi između likova
Ako očekuješ neku veliku sapunicu ili klasičnu filmsku razradu likova, „Podigoh spomenik“ to ne nudi. Dinamika između Ivana i njegove obitelji je kombinacija šaputanja po kući, nesporazuma i povremene topline iza kojih se svi pomalo kriju.
Ivan i njegova majka imaju odnos gdje riječi često znače manje od pogleda ili uzdaha. Kad netko izvuče staru kutiju s tavana ili započne rečenicu rečenicom: “Sjećaš li se…”, napetost je u zraku kao uoči oluje. S ocem je priča—još suzdržanija, ali iz tih šturih dijaloga osjeti se cijelo more neizrečenoga.
Grad Split, iako nije živo biće, stalno ‘upada’ u te odnose. Tko nije odrastao u stanu gdje se sve zna, a ništa ne govori? Nasljeđe, očekivanja, sitni rituali… Ponekad Ivan ima osjećaj kao da ga rodni grad guši, a ipak, svaki povratak nosi novu nadu ili bar pokoju kavu viška.
Likovi Ante Tomića mahom odražavaju ono što mnogi čitatelji prepoznaju iz vlastitih obitelji, bilo kroz male svađe oko kruha ili šutnje pred starim fotografijama. Tako roman ne priča samo o jednom čovjeku—već iskreno secira cijeli jedan svijet običnih, ali duboko autentičnih odnosa.
Stil i jezik djela
Već nakon prvih nekoliko stranica „Podigoh spomenik” zapuhne vas onaj Tomićev specifičan stil — ni kamen u cipeli, ni balon od sapunice. Oni koji vole dosjetke, brzo će prepoznati taj tihi humor, ponegdje ironičan, ponekad tako banalan da zavrtiš očima, ali ipak ti izmami smiješak — baš kao kad naletiš na poznanika u kvartovskom dućanu koji ti uporno priča o nebitnim stvarima, a zapravo u toj sitnici otkriva cijeli svijet.
Jezik nije „uglačano književan”, nego razgovoran, kao da autor sjedi s vama za kavu u nekoj splitskoj birtiji i povremeno dobacuje… čekaj, što sam ono pričao? Nema patetike. Sve je prizemljeno, puno živih izraza, lokalizama i dijalekta — „ča”, „ma nemoj”, „a di ćeš sad?”. Tko je ikad preslušao stariju damu na pijaci, dobit će deja vu. Zvuči poznato? To je taj šarm; Tomić piše kao što Dalmacija diše.
Kroz cijelu knjigu, rečenice su kratke, ritmične — kao udarci cipela niz kamene skaline Varoša. Kad krene ozbiljno, izbije pokoja duža misaona rečenica, ali bez filozofiranja. Ima ovdje mekih i grubih prijelaza, svaki fragment Izražen (doslovno) kao ljudska slaba tanka crta — jednom sarkazam, drugi put blagost. Autor ponekad sklizne u apsurd, da bi se već u idućoj rečenici vratio svakodnevnici i osjećaju stvarnosti. Primijetiš to kad počne sjećanje, iznenada nadopuni s nekom neobičnom metaforom — nije to stilska vježba, nego podsjetnik da su stvarnost i apsurd susjedi na istom katu.
Posebno je zanimljivo kako Tomić spaja splitsku urbanu sirovost s nježnošću u opisima sjećanja. Kad Ivan razmišlja o djedu, ili kad netko prokomentira nešto na samrti — čitatelj bez imalo napora osjeti težinu trenutka. Od humora do tuge, od cinizma do grčenja u grlu — sve je u nevelikim, svakodnevnim riječima. Ako ste nikad pokušali objasniti djetetu zašto je nekad bolje prešutjeti nego reći, znate tu nijansu jezika.
Ukratko, stil romana „Podigoh spomenik” nije tu da impresionira velikim riječima ni dovitljivim rečenicama… On hvata život na sitno, blaži velike istine smijehom i dozvoljava ti da, barem na trenutak, zaboraviš da čitaš knjigu — kao da slušaš starog prijatelja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ne može svaki roman natjerati čitatelja da na kraju – umoran od svakodnevice i splitskih šetnji Ivana – doživi miks olakšanja, lagane sjete i dobre stare domaće ironije. Ali, Podigoh spomenik baš to napravi. Neki su ubrzo nakon zadnje stranice hvatali mobitel da zapišu citat —“je li moguće da smo svi toliko komplikirani?”— dok su drugi shvatili kako je Split Ante Tomića više od kulise; to je živi, nervozni lik koji stalno upada u kadar.
Autor je onaj tip koji ne bježi od (pre)poznatih situacija—zna se gdje se u Splitu nabavlja najbolji burek, a kako je u romanima život uvijek tješniji, Tomić baš u te svakodnevne situacije (kupovanje kruha, odlazak na groblje) ubacuje sjećanja koja i čitatelje ostavljaju s pitanjem: “A zašto je moj did bio baš takav?” I nije bitno samo tko je djed… nego tko smo mi kad krene čeprkanje po obiteljskim spomenicima, onima koje nikad nismo htjeli podići, ali ih nosimo na leđima.
Djelo ima tridesetak godina na leđima (okej, nije roman baš toliko star, ali djeluje poznato) – i nema onih velikih povijesnih prevrata zbog kojih ljudi čupaju kosu. Više te zaskoči tišina između dvije rečenice, pasivnost glavnog lika, ona svakodnevna borba koja mirišom na doručak u stanu s pogledom na Velebitsku. Ponekad je humor fin kao sol na prženom krumpiru, a kad dođe tuga, neće ti dati da padneš—nego te natjera da sjedneš na klupu i izbrojiš sve razloge zašto ništa nije crno-bijelo.
Što netko stvarno ponese iz ovog romana? Možda upitnik nad vlastitim identitetom (svi nosimo svoje minijaturne spomenike prošlosti u džepu kaputa), možda trunku suosjećanja za sve bakine zablude ili samo želju da nekome oprostiš bez scene. Ako tražite akciju, možda preskočite. Ali za one koji vole kad im knjiga zada sitne modrice… Tomićevi likovi ostaju u glavi, s pogledom prema gradu i pomireni s vlastitim promašajima. Nema spektakla. Samo običan život—i upravo je zato lako zavoljeti ovaj roman.