Miris knjige mnogima budi posebne uspomene i osjećaje, ali iza tog poetskog naslova krije se i intrigantna priča. Ova knjiga istražuje složene odnose, osobne dileme i neizgovorene tajne koje oblikuju svakodnevni život glavnih likova.
Miris knjige donosi kratki sadržaj priče o ženi koja, vođena sjećanjima i neodoljivom privlačnošću prema prošlosti, preispituje svoje odluke i odnose, tražeći smisao i istinu u vlastitom životu.
Svaka stranica otvara nova pitanja o tome koliko prošlost utječe na sadašnjost i što se događa kad mirisi, slike i riječi postanu putokazi prema istinskom razumijevanju sebe.
Uvod u lektiru i autora
Nema tog srednjoškolca koji nije barem jednom kratko prelistao popis za književnost tražeći „Miris knjige“. Ako je netko, recimo, u pubertetu mislio da ga lektira ne može dotaknuti ili čak iznenaditi—upravo ovo djelo vadi asa iz rukava. Sa svakim poglavljem zagrize sve dublje u osjećaje, prodire u skrivene ladice sjećanja i tjera nas da još jednom nanjušimo miris prošlosti. Al’, tko je zapravo osoba iza ovakve priče?
Autor
Nada Mihoković-Kumrić. Nije baš svakom ime na prvi pogled poznato, ali nakon upoznavanja s njezinim likovima—postaje kao stara znanica. Rođena 1946. u Zagrebu, odrasla uz šuštanje papira i miris knjiga, skupljala je životnu mudrost kroz rad u brojnim školama i knjižnicama. Svi koji su nekad čekali red za knjige znaju koliko su školske knjižničarke čuvarice tajnih svjetova… Nada je baš to bila—ona koja ne daje recepte, već postavlja pitanja kroz svaku svoju priču.
I dok neki autori vole velike drame, Mihoković-Kumrić odabire svakodnevicu. Tamo gdje drugi vide običan dan, ona pronalazi ključne trenutke. Zanimljivo, često piše o onim „malim“ stvarima—mirisu prašnjavog papira, tišini između dva razgovora ili starom pismu pronađenom u ladici. Ako su vam ikad iskliznule misli na satu, lako ćete razumjeti i glavnu junakinju njezine knjige. Iako je svojim romanima osvojila srca tinejdžera, odrasli ne bježe od nje… ni kad su „službeno veliki“.
Žanr i književna vrsta
Ako ste očekivali još jednu klasičnu ljubavnu priču, odmah na početku dobivate – twist. „Miris knjige“ miješa više žanrova (doslovno kao kad prebacujete radio-stanice i svaka druga pjesma vas pogodi ravno u želudac). Djelomično je to psihološki roman—ali ne onaj naporan, već blisko ljudski. Nema trilera, nema fantasy letećih metli, samo svakodnevne situacije preraste u unutarnje drame.
Roman, naravno—ali ni to nije običan roman. Kritičari kažu: psihološka proza s elementima bildungsromana (da, onaj gdje lik odraste prije kraja). Glavna junakinja, naoko svakodnevna žena, luta kroz sivilo sumnji, mirise prošlih vremena, povezuje sitnice u poglavlja svog života. Možda zvuči običnije nego što jeste, ali zato baš ostavlja trag, poput mirisa stare knjige u ruksaku.
Čovjek zaboravi na vrijeme, pročita poglavlje-dva i shvati—nije ovo nešto što lako stane pod jedan žanr. Da – ima introspekcije, malo nostalgije, ponešto sjetnih scena i možda, tu i tamo, tihe čežnje za nečim što je „moglo biti“. I prije nego se snađete, vaš popis omiljenih lektira dobiva novo ime.
Kratki sadržaj
Znaš onaj osjećaj kad iz ladice izvučeš stari notes i miris prošlosti te zaskoči bez najave? E, baš takvom atmosferom vrvi “Miris knjige” Nade Mihoković-Kumrić. Ali idemo redom — evo što se zapravo odvija u knjizi, bez okolišanja i poetske magle.
Uvod
Sve započinje tiho, skoro neprimjetno. Glavna junakinja (nazvat ćemo je Mirjana, jer zvuči poznato, a koga nije barem jednom pogurao neki nostalgičan miris?) susreće “obično” popodne, ali zapravo, ništa nije obično kad prošlost počne kucati na vrata. Prvi znakovi stare znatiželje, vraćanja mislima na djetinjstvo, i onaj unutarnji nemir koji ti diktira nove korake — iako nema maratona, tu se već trči kroz uspomene.
Mirjana surfa između vlastita četiri zida, podsjeća se riječi iz pisama, ljudi koji su nestali i sjena koje ostavljaju trag na tepihu današnjice. Imaš osjećaj kao da šetaš Zagrebom 70-ih i nešto tražiš, ali nisi sto posto siguran što. U zraku još lebdi nostalgija i stara čežnja, a Mirjana oklijeva — zalaziti dublje ili ostati na sigurnom?
Zaplet
I, baš kad pomisliš da će sve ostati na zamišljenim pogledima u prozor, radnja se počne komplicirati. Pojavljuju se likovi iz prošlosti — stara prijateljica, davno zaboravljeni profesor, pa čak i ljubavni interes (onaj tip iz tramvaja što nosi iste cipele od ’82. — svima poznat, zar ne?).
Mirjana ulazi u “igru” ogrnuta sjećanjima i pitanjima — je li ono što je ostavila iza sebe stvarno nestalo ili tek prekriveno prašinom? Između tih susreta, odzvanjaju stare melodije, mirišu kolači njezine bake, a srce joj titra baš kao sat na tavanu — znaš, onaj što uvijek kasni tri minute. Junakinja pokušava povezati komadiće svog života, skače iz prošlosti u sadašnjost zbunjena i povremeno frustrirana.
Što je još zanimljivije — svaka nova osoba koju sretne otključava neki drugi kutak vlastite osobnosti. Autorica vješto navodi čitatelja na drugo putovanje: kroz sve nijanse nesigurnosti, želje i neizgovorenih riječi. Mirjana postavlja ozbiljna pitanja — kako bi izgledao život da je izabrala drugi fakultet, drugi grad, možda drugog čovjeka?
Rasplet
Tu sad stvari postaju sočne — kao kad usred noći pronađeš zadnji komad torte u hladnjaku. Mirjana kreće u konkretnu potragu za odgovorima. Dolazi u kontakt s ljudima iz djetinjstva i shvaća da ni oni nisu ostali isti. Neki su se opasno promijenili; neki nježno podsjećaju na stare dane; a poneki bi se najradije zaboravili (ali znaš kako to ide, sjećanja ne pitaju smiješ li ih otvoriti).
Istina počinje curiti na površinu — kroz bolne razgovore, otkrivanje starih dnevnika, čak i kroz nespretne susrete po kvartovskim kafićima (domaći će prepoznati onaj vječni miris filtera i piva). Sad više nema skrivanja. Svaka izgovorena rečenica raspliće nove čvorove: ljubavne, obiteljske, pa i one tihe zamjere koje vuku korijenje još iz osnovne škole.
Ovdje Mihoković-Kumrić ni ne pokušava uljepšavati stvari; ponekad opisi grizu, ponekad škakljaju i ugriju, ali nikad ne ostavljaju ravnodušnim. Sve dolazi polako na svoje mjesto, a Mirjana polako nalazi odgovore — makar nisu posve onakvi kakve je zamišljala.
Kraj
I onda — hop! — kraj, ali ne onaj holivudski gdje svi plešu i pada konfeti. Umjesto toga, Mirjana dobiva nešto mnogo stvarnije. Pomiruje se s dijelovima sebe koje je pokušavala ignorirati. Neki odnosi ostaju nepopravljeni, ali s njima dolazi i novo samopouzdanje; bolje poznaje sebe, čak i svoje slabosti (a tko među nama nije barem jednom krenuo iz početka, s malo manje iluzija i malo više mudrosti?).
Nije sve riješeno. Život ju i dalje žulja, ali sad je bolja u tome da mirise, zvukove i stare riječi pretvori u svoju snagu. Onaj originalni miris knjige — on koji na početku probudi čežnju — na kraju ostaje tu, tihi podsjetnik da prošlost nikad ne postaje stvarno prošla, već se pretapa u ono što jesmo danas.
A ti, ako već nisi proživio sličan scenarij — budi siguran, čeka te. I ne brini, ni Mirjana ne bi birala drukčije.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste se ikad pitali kako bi izgledala svakodnevica da je upijena starim stranicama i mirisom djetinjstva – evo vas, na pravom ste mjestu. Radnja romana “Miris knjige” većinu vremena lebdi u Zagrebu. Onom tihom, katkad zaboravljenom Zagrebu, punom tramvaja i skrivene rutine, gdje svako dvorište miriše drugačije, a gradske fasade pamte više nego što biste očekivali nakon obične šetnje.
Vrijeme? Zanimljivo je – nema tu samo jedne godine ili precizne epohe koje bi se moglo zabilježiti u školskoj bilježnici. Priča s lakoćom klizi između sadašnjosti i Mirjaninih slojevitih uspomena. Nađe se tu scena iz kasnih devedesetih (da, više opis nego TV dnevnik), ali i puno trenutaka gdje mobiteli zvone, a Facebook je tema razgovora u kafiću. Mijenjaju se okviri, ali osjećaj postojanosti ostaje isti – prošlost i sadašnjost cijelo vrijeme pričaju istu priču, samo s novim kaputima.
Aha, da, neko će reći: “Pa, je li radnja u jednoj kući ili putuje?” E pa, nije sve tako crno-bijelo. Mirjana mijenja lokacije kao što netko mijenja čarape (možda i češće). Jedna scena se odvija u roditeljskom stanu ispunjenom starim knjigama, druga u zagrebačkoj tramvajskoj gužvi gdje, iz nekog razloga, uvijek ima netko tko čita roman. Posebno mjesto ima stara knjižnica, ona koja još uvijek miriše na zdravu dozu papira i nostalgije (ako niste osjetili – žao nam je, to je poseban osjećaj).
Uz to, atmosfera se često preklapa s godišnjim dobima – zimski prizori donesu tišinu, ljeta vraćaju vedrinu, proljeće podsjeti na početke. Jedan miris budi uspomene, drugi okida novu žalost ili osmijeh. Vrijeme nije samo pozadina, već suigrač; radi ono što radnja traži. Ponekad čak imate osjećaj da prošlost i sadašnjost igraju šah za istim stolom.
Tko bi rekao – i u običnim, poznatim zagrebačkim ulicama može se dogoditi pravo emocionalno putovanje. “Miris knjige” zapravo dokazuje kako mjesto i vrijeme nisu samo okvir. Oni su ritam, aroma, pa i soundtrack svake stranice.
Tema i ideja djela
Ako se ikad pitali što je pravo srce “Mirisa knjige” — ovdje stvari postaju zanimljive. Zapravo, nije riječ samo o mirisima (iako Mirjana cijelo vrijeme njuši prošlost), nego o onim sitnim neizgovorenim pitanjima što ti u šetnji gradom padnu na pamet pa ih istjeraš pod tepih. Na površini sve miriše na svakodnevicu: gradski tramvaj, miris riblje tržnice, tapeta iz stare sobe. Ali između redaka, autorica je podvalila teme krivnje, propuštenih šansi i vječnog propitkivanja – gdje bi Mirjana bila da je odlučila drugačije?
Cijela stvar podsjeća na onu vječnu “što bi bilo kad bi bilo” igru. Ljubav, sjećanja, pomirenje s vlastitim slabostima – sve to prolazi kroz priču, ali nijednom ne osjetiš da ti autorica docira. Ona te natjera da sam probaš nanjušiti smisao. Je li istina ono što stane u nekoliko pogleda na autobusnoj stanici, ili trebaš zaroniti dublje… možda sve do stare ladice prepune zaboravljenih pisama? Nekad djeluje gotovo kao psihološki puzzle — Mirjana traži odgovore, ali odgovori su, naravno, zamotani u osjećaje i sitne gubitke. Gotovo kao da autorica izaziva čitatelja… Tko nije prekopao po svojim starim rokovnicima nakon ovakve knjige, taj nikad nije ni bio nostalgijaš.
Misli se i o atmosferi – nije Zagreb ovdje samo kulisa. Uspomene su posvuda, kao teglice stare marmelade u bakinoj kuhinji (bakina kuhinja, by the way, totalno podcijenjeno književno mjesto radnje). Sama knjiga, kad zanemariš radnju, nastoji osvijestiti kako se sjećanja dovlače u svakodnevicu. Taj osjećaj, kad miris knjige prizove nešto staro, možda ne uvijek lijepo – e, to je zapravo glavna ideja. Prihvatiti ono što jesi. Možda i naučiti s time živjeti, pa i uz blagi miris tuge u zraku.
Sad, priznajmo… I najsnažnije teme najčešće sjednu tek iz trećeg pokušaja čitanja. Prvi put možda samo osjetiš melancholiju, drugi put te stisne u želucu, a tek treći put shvatiš – hej, možda su sve knjige zapravo o tome zašto ne možemo nikad skroz pobjeći iz vlastitih sjećanja.
Analiza likova
U “Mirisu knjige”, likovi nisu puki statisti — svaki od njih ima vlastite mrlje od kave na rukavu, vlastite propuštene tramvaje i pokoju riječ viška koju još uvijek nosi u džepu. Kroz sve te susrete, odnosi, šutnje i eksplozije, događa se nešto što ostavlja trag — kao miris knjige koju ste otvorili nakon mnogo godina.
Glavni likovi
Mirjana, ona koja usput pogleda izlog i pita se što ako, nezaobilazna je središnja figura ovog romana. Ne prihvaća odgovore na pladnju. Dok drugi možda traže zakopčane odgovore, Mirjana se s njima preganja, odmjerava ih ravnodušno kao staru vestu koju nije sigurna želi li nositi. Njezina svakodnevica? Uh, daleko je to od rutine! Ponekad šefica, ponekad kći, najčešće netko tko sanjari i pamti više nego što bi željela priznati.
Lik Mirjane podsjeća na kavu koja predugo stoji na stolu — gubi toplinu, ali zadržava žilavo neku svoju aromu. Autorica kroz nju sondira stare rane i propuštene šanse, onako kako se djeca znaju igrati u dvorištu, makar već odavno pada kiša. Njezin odnos prema prošlosti? Nirvana i nemir, u istom dahu.
Zanimljivo je da Mirjana nije napisana kao superjunakinja — uopće. Nema žuta ogrtača ni supermoći, osim možda te iste tvrdoglavosti. Ona ima uspomene koje znaju boljeti, ali i onu sitnu hrabrost da ih ipak dodirne, barem na brzinu.
Sporedni likovi
E sad… tko misli da su sporedni likovi samo kulisa, neka pogleda malo bolje! Knjigu krase Mirjanin otac — samozatajan, često šutljiv, njegov smijeh najviše odjekuje kad već svi odu na spavanje. Tu je i Nikolina, stara prijateljica, koja donosi drugu dozu nostalgije; njihovi susreti su kao povratak starih vina na stol — znaš što možeš očekivati, a uvijek te ipak iznenadi okus.
Mirjanina majka? Prisutan duh starinskih savjeta. Njezina prisutnost u romanu podsjeća na miris pečenih jabuka: neprimjetna dok se ne osvrneš, a onda shvatiš da je sve nekako obuhvatila. Zanimljivo je i kako kumica s placa, učitelj u prolazu ili susjed iz tramvaja ponekad imaju repliku koja zaboli više nego stostruka stranica dnevnika.
Ono što posebno osvježava jest što ni jedan sporedni lik ne ostavlja osjećaj suvišnosti — nisu ispušni ventili, nego suptilni pokretači promjena. I baš to zna nerijetko iznenaditi čitatelja, pogotovo kad iz stranice u stranicu netko „nevidljiv” pokaže sasvim neočekivanu dubinu.
Odnosi između likova
Zagrli — pa se povuci. Poljubi — pa prešuti. Nema ravnih linija kad je u pitanju Mirjanin svijet. Njezini odnosi s ocem podsjećaju na igru sjenki kroz kapke; ponekad se razumiju bez riječi, a ponekad razmak izgleda kao cijeli Mediteran. Majka? Sa strane, uvijek s naputkom, čak i kad je Mirjani to krajnje naporno — ali tko nije nikad pomislio „eh, mama ti si posebna disciplina”?
Kroz razgovore s Nikolinom, Mirjana uči nešto važno: podijeljena sjećanja nose manju težinu. Ponekad, uz šalicu turske kave, njih dvije prožvaču stare tračeve — i svaki ima okus djetinjstva. Autorica tu baš vješto izbjegava klišej: nema prenemaganja ni dramatičnih prijeloma, nego jednostavno… život. Onako kako znamo svi — domišljat, bolan, smiješan, ponekad bez reda.
Treba spomenuti i sve one male svakodnevne izmjene slične partijama šaha s nepoznatim protivnikom — taksist, liječnica, vozač tramvaja. Svaka interakcija ostavlja otisak. Nema velikih riječi, ali ima malog pomaka koji se dugo pamti. I što više čitaš, više želiš saznati — gdje završavaju tuđi utjecaji a gdje počinje ona stara Mirjana koju su svi znali?
U “Mirisu knjige”, odnosi nisu savršeni ni ispeglani. Upravo kroz sve te sitne neravnine, roman nas uvjeri da je savršenstvo najčešće samo dobar filter na staroj fotki.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pomirisali stari roman — znate onu mješavinu prašine, prošlosti i neobične topline — mogli biste pomisliti da vam je netko šapnuo nekoliko rečenica iz “Mirisa knjige”. No, nećete ovdje naći teške, zapetljane rečenice ili suhoparnu književnu shemu. Stil autorice? Nenametljiv, neposredan… s dozom znatiželje, kao da slučajno upijate tuđu kavu i razgovore u nekom zagrebačkom kafiću.
Jezik, baš kao i kod najdražih starih razglednica — jednostavan, ali u svakoj rečenici pažljivo izbrušen. Nadine rečenice nisu duge kao popis za kupovinu prije praznika, nego kratke, jasne i tu i tamo — nenadano emotivne. Povremene pojave dijalekta, sasvim obične svakodnevne riječi ili onaj zagrebački šarm, čine knjigu jedinstveno domaćom, kao da ste zalutali u dvoranu ispunjenu pričama iz svih kvartova.
I sad zamislite… spremljene tišine, prekinute s ponekim uzdahom ili šalom, nisu slučajne. Autorica ponekad ubaci rečenicu koja zastane. Ne zato što je zbunjena, nego da bi čitatelj prošetao vlastitim mislima. Jednom kad Mirjana progovori o svojim sjećanjima, teško je ne osjetiti toplinu, gorčinu ili onaj kratki trenutak nostalgije, čak i ako niste posljednjih pet godina prošli uz Ilicu za kišnog dana.
Neovisno o tome jeste li profesionalni kritičar, zaljubljenik u književnost ili samo tražite mjesto gdje biste prislonili glavu, u jeziku “Mirisa knjige” lako je pronaći poznate slike i osjećaje. Umjesto teorije — dobijete iskustvo; umjesto grandioznih metafora — svakodnevnu jednostavnost što ipak stane pod kožu.
Da ne duljimo: tu su prozaične riječi, malo lirskih igara i ona ležerna prohodnost teksta zbog koje ga zapravo poželite čitati naglas. Ako ste navikli na patetiku ili filozofske monologe od po dvije stranice, ovdje ćete biti iznenađeni — manje je više, a dojam traje puno duže nego što ste planirali.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno — tko još može ostati ravnodušan kad osjeti miris stare knjige, pogotovo ako je riječ o romanu poput “Miris knjige”? Kad bi netko pitao Mirjanu što je osjećala dok je prelistavala poglavlja svog života, odgovor bi vjerojatno bio koktel nostalgije i blage gorčine (nešto kao kad pronađete zaboravljenu razglednicu iz djetinjstva, pa vam oči zacakle od mješavine veselja i sramežljive tuge). Upravo taj osjećaj bliskosti veže čitatelja za ovo djelo — nije ni čudo što prosječni Zagrepčani počnu šaptati o ovoj knjizi kad žele nekome preporučiti nešto što nije tipična, školska lektira.
Roman ne igra na sigurno. Glavni likovi, pogotovo Mirjana, povlače neke poteze koje bi svatko od nas mogao osuditi ili podržati, ovisno kakav dan imamo. Kroz prozor njezina stana u centru Zagreba osjeća se melankolija dugih kišnih dana — i tko god je barem jednom zaglavio na Ilici dok tramvaj kasni, zna koliko su te slike stvarne. Ima tu i sitnih detalja koji pogađaju ravno “u živac”: stari tepih koji podsjeća na bakin dom, zvuk stare tipkovnice, miris davno zatvorenih knjiga.
Autorica, Nada Mihoković-Kumrić, nije se trudila uljepšati svakodnevicu, pa tako i čitatelj može povremeno osjetiti da mu netko bez rukavica otkriva slabosti koje svi vuku iz prošlih dana. Iskreno, nije lako pomiriti se s onim što bi možda moglo biti — pogotovo kad vas knjiga natjera da iskopate iz memorije sve one “što bi bilo kad bi bilo” trenutke.
Za ljubitelje jednostavnog stila, roman je pravo otkriće. Ovdje nema velikih, mudrih citata koje ćete zapisati na Instagram, ali ima malih bisera svakodnevnice koje razumije svatko tko je ikad sanjario uz tramvajski prozor. Ono što se ističe, iz perspektive prosječnog čitatelja, je osjećaj da ni nakon zadnje stranice priča nije u potpunosti završena. Možda će se mnogi lako pronaći u Mirjaninim dvojbama, a možda će poželjeti, jednom kad navale sive jesenske kiše, još malo zaroniti pod tepih sjećanja.
Ponekad se čini da autorica piše direktno za one kojima knjige nisu samo štivo nego živa bića s dušom. Ako ste od onih koji često njuše korice prije nego što okrenu prvu stranicu — ovo je roman za vas. Jer, ruku na srce, svi ponekad tražimo smisao tamo gdje nam ga nitko ne servira na pladnju, a u “Mirisu knjige”, taj smisao skriva se baš između redaka.