Zašto su bajke Ivane Brlić-Mažuranić i danas toliko važne? Svaka priča iz zbirke “Priče iz davnine” nosi posebnu čaroliju, ali i mudrost koja nadilazi vrijeme u kojem su nastale. Djeca i odrasli u njima pronalaze pouke, hrabrost i nježnost, a istovremeno otkrivaju bogatstvo slavenske mitologije.
Priče iz davnine su zbirka bajki Ivane Brlić-Mažuranić u kojoj se kroz fantastične likove i čudesne događaje prenose univerzalne poruke o dobru, zlu, hrabrosti i prijateljstvu, smještene u svijet slavenskih mitova i narodnih predaja.
Iako su napisane prije više od stoljeća, ove priče i dalje bude maštu i otvaraju vrata svijeta gdje se mudrost i snaga nalaze u svakom koraku.
Uvod u lektiru i autora
Ne možeš proći školu u Hrvatskoj, a da barem jednom ne sretneš “Priče iz davnine”. Da, baš one — bajke koje su nas, ajmo biti iskreni, ponekad znale zbuniti, ali još češće oduševiti. Ako misliš da je Ivana Brlić-Mažuranić bila samo još jedna dosadna spisateljica iz prastarih knjiga, možda ćeš se iznenaditi.
Autor
Ivana, rođena u Ogulinu (onaj gradić što ga ljudi najviše vole povezivati s bajkama i vješticama), stvarno je bila posebna sorta. Unuka bana Mažuranića, nije imala običan život—nije ni čudno što je zavoljela priče iz naroda i stare slavenske legende. Kad je pisala, nije se zezala; uzimala bi sve te stare motive, pa ih začinila vlastitom maštom. Znaš ono kad čuješ za našu hrvatsku “Andersenicu”? E, pa, to joj je nadimak vani. Bila je prva žena članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a kad ti takvu titulu prilepe, znaš da nisi bilo tko. Zanimljivo, prve verzije nekih priča iz “Priča iz davnine” čitala je svojoj djeci prije spavanja. Svaki roditelj bi rado probavao taj trik, priznaj.
Žanr i književna vrsta
Ne radi se ovdje o klasičnim bajkama. “Priče iz davnine” imaju miris djetinjstva, ali i ozbiljnost starih legendi. Službeno su fantastične bajke, što je kao fantasy za odrasle i klince u jednom loncu. Mašta i mitologija se tu druže na svakom koraku — imaš vile, vukodlaka (ne baš Twilight, više narodna verzija), vila potrebnica, čudnovate životinje… Ali nisu to samo random avanture. Prava bit ovih priča krije se u poukama i karakterima — svaka priča ima neku foru, neku natuknicu “kako biti bolji čovjek”. Književna vrsta? Epska proza s jakim elementima bajke, zna se!
I sad, ako ti je dosad žanr bio samo “bajka = Princeza na zrnu graška”… Vrijeme je za promjenu! Ovo je domaće, s mirisom slavenskih korijena, originalno i, bez lažne skromnosti, totalno cool ako voliš osjećaj da si upao u svijet kakav još nisi probao.
Kratki sadržaj
Kad netko kaže “Priče iz davnine”, teško je ostati miran — tko nije barem jednom pokušao zamisliti kako bi bilo sjediti pokraj bakine peći, slušajući kako duhovi šuma pregovaraju s kraljevićima? Evo kako se ove bajke zapravo odvijaju…
Uvod
Znate onaj osjećaj kad otvorite knjigu i odmah poželite ući unutra? E, tako počinju “Priče iz davnine”. Ivana Brlić-Mažuranić svoj svijet gradi brzo — nema tu puno filozofiranja. Krenete od djece koja lutaju sumornom šumom, naiđu na šuštava bića koja baš i ne poznaju gradske običaje. Tu nema klasične bajke u kojoj odmah znate tko je dobar, tko zao — više nalikuje onoj prvoj sceni filma koja vas natjera da progooglate o slavenskim bogovima. Likovi su topli, pomalo čudni, ali uvijek puni iznenađenja. Nije ni čudo što svi govore da njezine priče imaju neki “drugi miris” — i stari Slavonac bi rekao isto.
Zaplet
A sad ono što većina djece – i odraslih, nećemo se lagati – voli: napetost. Likovi poput Potjeha, koji se ne može odlučiti je li važnije biti dobar ili pametan (da, svi smo bili Potjeh bar jednom), ili Regoča koji ima više mišića nego što ima riječi u rječniku. Upravo tu počinje pravi ples. Zagonetne poruke stižu iz nepoznatih izvora, a mala djeca u trenu postanu junaci…ne zato što su htjela, nego zato što su morali. Kad dođe do bitke, nikad nije tek puka borba između dobra i zla — Mažuranićka uvijek zamuti vodu, ubaci ponekog vodenjaka, pa čak i kozmičku pogrešku. Zateknu se naši junaci gdje ne bi ni pas sa maslom, ali… svejedno idu dalje.
Rasplet
E tu sad ovisi koju priču čitate, ali — bez spoilera — obično stvari zapnu baš onda kad ste pomislili “evo, sad će sve sjesti na svoje mjesto”. Potjeh često pogriješi pravu stazu, Stribor se pojavi taman kad je najmanje očekivano, a djeca shvate da nisu sva čuda zlatna ni glazbena (gledam tebe, Kosjenka). Sve se boje, mirisi i zvukovi nekako isprepletu, a nitko ne može sa sigurnošću reći tko vuče konce. Pogreške se ispravljaju, ali nikad doslovno — češće zahvaljujući snalažljivosti, hrabrosti ili tek običnom osjećaju krivnje koji likove natjera da naprave pravu stvar.
Kraj
Zadnja stranica uvijek otkrije ponešto neočekivano, kao kad pronađeš kovanicu u džepu stare jakne. Nisu svi krajevi “sretno do kraja života” — ponekad heroj ostane pomalo neshvaćen, a dobro i zlo podijele zadnju rakiju prije nego što se raziđu. Priče završavaju tiho, ali ostaju visjeti u zraku. Osjeti se da su likovi prošli nešto veliko. Čitatelj se često uhvati kako gleda kroz prozor i pita se: “Što ako stvarno negdje postoji vila iz Brlićinih bajki?” Ili barem neki zaboravljeni duh u starom ormaru. Možda baš danas.
Mjesto i vrijeme radnje
Netko nekad pita: “Gdje, zaboga, ove priče iz ‘Priča iz davnine’ zapravo jesu? U koje su to vrijeme posijane?” Pa—možda baš ti sad zamišljaš šumovite proplanke i maglovite doline, jer ovo nije djedova kuća iz susjedstva, ovo je čista čarolija koja nema ni poštanski broj ni ETA na stvarnome satu.
Evo male istine: lokacije su uvijek blizu doma, ali dovoljno čudne da ih ne pronađeš putem za trgovinu. Knjiga stalno vuče prema rječnim brzacima, pećinama punim eha, dvorcima kojih nema na Google mapi. Regoč spava kraj Save, Kosjenka se skriva među korijenjem ispod stare lipe, a Potjeh viri iza brijega za koji su starci rekli da tamo pojma nemaju što je. Ambiente je gust, stvoren za kradomice, tiho, dok vani fijuče vjetar… a unutra miris vlažne zemlje i drva. Moraš osjetiti taj zrak pod prstima—vjeruj, kad Magične vode krenu bujati, postaje sve osim obične subote.
Vrijeme? Auh. Tko će ga razlučiti! Nema kalendara, nema sata ni “ONO GODINE” uz datum. Sve se događa “nekad davno”—no, često toliko davno da se čini kao da se nije ni dogodilo… i još uvijek traje. Likovi nose ogrtače od borovih iglica, jednako lako pričaju sa životinjama kao i s vilama, a dani su rastegnuti k’o žvaka. Ako pitaš učenike (ili bilo kojeg profesora hrvatskog), reći će: “To je bezvremenski svijet, zamagljen poput stakla nakon tuširanja.”
I znate što? Upravo zato rastu toliko jake slike. Jer ni selo, ni grad ni planina nisu važni kao osjećaj da nešto možeš dotaknuti—ili opsovati kad se izgubiš usred šume, dvorišta ili tajanstvene rijeke. Kad čitaš, sve miriše malo na dim, malo na svježe pokošenu travu, ili na onu laganu uzbunu kad zalutaš dalje nego što si smio.
Tema i ideja djela
Što ostane u glavi nakon što pročitaš “Priče iz davnine”? Možda zamišljaš divove kao što je Regoč ili snuješ susret s vilama u šumi—ali ispod svih tih čuda, ove bajke zapravo pričaju o puno prizemnijim stvarima. Glavna tema? Ljudi traže svoje mjesto u svijetu, ponekad glavom kroz zid, ponekad putem zaobilaznim, ponekad zabrljaju… pa onda nauče nešto pametno, ali tek na kraju.
Autorica često podmeće male izazove svojim likovima—ne zbog zlobe, nego da provjeri što im je u srcu. Potjeh se uvjeri da istina može boljeti, Kosjenka shvati da veličina nema veze s vanjštinom, a Stribor ni ne sluti da njegov izbor može pokrenuti cijelu lavinu promjena. Ivana Brlić-Mažuranić mašta, ali proždire životna pitanja: Jesmo li zaista hrabri? Znamo li biti pošteni kad nitko ne gleda?
Kad bi pitao baku u tramvaju, vjerojatno bi dobio odgovor: “Te bajke su tu da nam pokažu kako dobro uvijek ima šansu pobijediti, ali treba se potruditi, nije to tek tako, dijete drago!” I zaista—svaka priča nudi manju ili veću mrvu nade. Usput provuče pouke o snazi prijateljstva, poštovanju drugih… čak i o tome kako je ponekad OK biti slab.
Osim tih univerzalnih tema, djelo ima i sjajnu foru—na svakom koraku, autorica izrađuje vlastiti slavenski svemir. Zamisli staroslavensku mitologiju, malo domaće bajke, malo narodnih prepirki i već imaš podlogu za cijeli novi svijet. Ako si išao na čajanku kod bake, možda ti je ispričala o vilama iz šume ili divovima što grade mostove—upravo tu baštinu autorica stavlja na papir i šalje je u svijet. I da—nema tu bezbrižne radosti iz Disneyevih priča. Likovi u Brlićkinim pričama prije svega moraju prerasti sami sebe. I tek tada, ako imaju sreće, na kraju pronađu komadić svog sretnog završetka.
Inače, ako si čekao u autobusnom redu i čuo nekoga da priča o “čarobnim vrijednostima iz djetinjstva”, sto posto se referirao na ovu zbirku—jer “Priče iz davnine”, čak i sto godina nakon što su napisane, za mnoge i dalje označavaju onaj prvi susret s fantastičnim, ali i s pitanjem: što je zapravo ispravno, kad nitko ne zbraja bodove?
Analiza likova
A da vas odmah bacimo u svijet “Priča iz davnine”? Pa tko će čekati?! Likovi iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić nisu samo šarena povorka magičnih bića nego… e, to su mali filozofi s razlogom, s greškama, s dobrim i lošim danima—kao ekipa na kavici, ali pod šumom vila i zmajeva. Idemo rastaviti te junake na proste faktore—ali bez dosadnih opisa iz lektire—nego baš onako, s okom za ono što bi vam na hodniku školske zgrade promaklo.
Glavni likovi
Fora kod Brlićke? Svaki glavni lik ima neku svoju misiju, ali i onu jednu manu koja ti odmah legne na živce—ili ti postane simpatična, ovisi o danu. Evo Potjeh: kreće tražit’ istinu, a zapravo traži samog sebe (poznato, ha?). Tetka ti kaže—budi iskren, a on završi ganjajući svoja lica po šumi među mudrim duhovima i vlastitom tvrdoglavošću.
I tu je Regoč, toliko velik da bi mu i splitski Peristil bio uzak! No, djeca ga ne pamte po snazi nego po mekom srcu. Svi ga gledaju kao gorostasa, a on se u duši boji samoće više nego mraka ispod kreveta.
Kroz Bajku o kraljeviću Marku naiđeš na lika koji stalno balansira između junaštva i sumnje. Taj Marko bi vukao vlakove golim rukama, al’ da publika ne gleda—vjerojatno bi pobjegao kad zagrmi.
Ne smije se zaboraviti ni Kosjenka, vila što je stalno na pola puta između stvarnog i nestvarnog. Ona skače s oblaka na oblak, ali kad treba pomoći prijatelju, zna biti čvrsta kao stijena. U njoj ima i djetinje naivnosti i mudrosti bake iz Ogulina.
Pitate se što ih spaja? Svi upadaju u nevolje koje su mogli izbjeći da su slušali baku… ali ni pola tih čarolija ne bi se dogodile da nisu toliko tvrdoglavi!
Sporedni likovi
E, ali bez sporednih likova ova bajkovita ekipa ne bi zabljesnula. Ti likovi — poput vodenjaka, vila, razdragane narodne žene što daje mudru riječ i prolaznika koji u pravo vrijeme baci savjet — uvijek upadnu taman kad glavni likovi zapnu. Sjetite se Domaćih: ponekad djeluju kao društvo za iznajmljivanje sreće, samo što umiju i zakuhati probleme bolje nego prosječan susjed na stubištu.
Tu su i životinje – konji što znaju letjeti, zmije što šapuću bolje od Google prevoditelja i obična drvena žlica kojoj je svaka čarolija dječja igra. Neki čak tvrde da Brlićkin pas iz djetinjstva ima više inkarnacija u Pričama nego lik iz Marvelovih filmova.
Ono što sporedne face dodatno začinjava je što ponekad presudno pokrenu radnju. Kosjenkin vilinski svijet doslovno “ne bi vrtio svoja kola“ bez pomoći kukaca i zečeva s velikim ušima — i taman kad misliš da ih možeš izostaviti na kontrolnome, shvatiš da oni nose glavnu poruku. I, realno, svaki put kad se pojavi baka ili starac, možeš se kladiti da će odjednom netko postati pametniji. To je zakon folklora.
Odnosi između likova
Sad dolazimo do onoga što bi Netflix nazvao… kompliciranim emotivnim statusom. Dinamika među likovima uvijek vuče na staru dobru igru povjerenja, sukoba i savezništva—tvoja prosječna rodbinska fešta na plus sto.
Potjeh i njegova braća? Pola vremena se nadmeću tko je pametniji, a drugu polovicu spašavaju jedni druge iz „blata“ (i stvarnog i metaforičkog). Da nije te braće, Potjeh nikad ne bi ni izašao iz svojeg kutka—dobro, možda bi, ali bi čudo bilo daleko manje.
Regoč i Kosjenka? E, to je duet iz snova… Gorostas i vila—veliki i maleni, razumna i osjećajna. Njihovo prijateljstvo vuče paralelu s pravim životom: nekad ti superheroj baš treba samo da ti doda ruku kad gubiš tlo pod nogama, a ne da razbija planine. Njihovi razgovori zvuče kao da ste spojili mudrost djedova uz čašicu s djetinjom željom za čudima.
Sporedni likovi često ulaze s margine, ali… tko spasi dan? Često baš oni! Možete primijetiti, autoričino društvo vila i domaćih zapravo testira granice morala glavnih likova, kao kad te stariji brat izazove da učiniš nešto što nisi nikad smio—i onda cijela priča eksplodira u vatromet novih osjećaja.
Ima tu i ljubavi, tuge, sumnji — sve na pravi hrvatski način, uz malo drame, puno srca i onaj osjećaj da, što god da se dogodi, doći ćeš doma… ili u bajku, svejedno. Imaš li ti sličnih odnosa u stvarnom životu? Možda u svojem razredu sjedi netko tvoj Regoč ili Potjeh. Tko zna, možda i tebi netko šapne čarobnu riječ kad ti najviše treba…
Stil i jezik djela
E sad, tko god je ikad prolistao “Priče iz davnine”, zna da to nije baš lagana nedjeljna lektira. Već prva rečenica baci te u nešto što zvuči kao poludjeli miks stare bake i mudrog učitelja hrvatskog — ozbiljno, ali i nekako milo. Stil? Arhaičan na prvu, pun onih riječi koje se danas češće traže u križaljkama ili WhatsApp grupama “Stara ekipa iz sela”. Jezik ponekad zastane na “starinskom”, pa bi svaki prosječni osnovac pomislio da mu treba Google Translate… ali nakon drugog poglavlja ili treće vile, nešto klikne. Niti riječi nisu hladne, niti rečenice ukočene — evo, nekad zvuče baš kao da sjediš sa starim pripovjedačem dok vani pada kiša.
Brlić-Mažuranić tu doslovno kliže između narodnog govora i čistog književnog jezika, pa dok čitaš čuješ i djedovu uzrečicu i pjesničku eleganciju. Sve one “davne” uzrečice i fraze (“proklet bio, tko…” ili “bura zavija k’o vuk”) nisu samo dekoracija — to gradi cijelu atmosferu, miris peći i zvuk hajdučke čizme koja škripi po pragu. Nekima su ti slogovi spori, drugi uživaju u valjanju riječi — i tu nema univerzalnog iskustva. Primjeri? Kad Kosjenka kaže “Zlatokosi Regoču, vodi me pod tvojim krilom”, teško je ne osjetiti težinu i toplinu starog jezika, iako zvuči kao nešto iz bajke pod vučedolskim zvonom.
Zanimljivo, autorica vješto hvata i dijalekte, ali nikada toliko da izgubiš nit — vidi se tu puno slušanja narodnih priča, upijanja lokalnih fora i pravih svakodnevnih mudrosti. Dialog? Pravi mali ring; likovi vuku jedan drugoga jezikom, traže, dovikuju, zapliću i razmrsuju kao da sam šaptom slušao kraj bakine peći. U rečenicama nema viška, a opisi… mirišu na zemlju poslije nevremena ili začuju šaptanje gustih šuma.
Zaboravi na robotiku i sterilnu prozu — ovdje svaka priča ima ritam, puls, žargon i šapat davnih dana. “Priče iz davnine” možda zvuče staro, ali osjećaju se blisko, pogotovo kad shvatiš da pola rečenica nosi skrivene poruke kojih se možda ne sjetiš na prvu. Stil je, ukratko… magičan. Ali ne onaj Harry Potter “abra kadabra” stil, nego baš pravi stari hrvatski storytelling, kakav bi poželio svakome tko voli pričati priče uz čaj, kekse i debele knjige.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Jesi li se ikad zatekao s knjigom u rukama i pomislio: “Pa ovo je zapravo puno dublje nego što sam očekivao”? E pa, točno takav osjećaj izazivaju Priče iz davnine. Nije to lagana šetnja kroz vesele bajke—već ozbiljna avantura koja ponekad podsjeća na seosku priču na staroj banci, ali s turom između svjetova koja te ostavi pod dojmom.
I što je fascinantno—unatoč vremenskoj distanci, likovi kao da šeću ulicom tu ispod prozora. Potjeh, svojski tvrdoglav i zbunjen, baš kao susjed iz ulaza koji uvijek zaboravlja ključeve. Ili Regoč—zna ona ekipa koja uvijek nosi sve na leđima dok drugi muku muče s malim brigama. Možda je zato lako zaboraviti da su likovi izmišljeni, priče lagano izazivaju osjećaj poznatog i domaćeg, a ne stranog i apstraktnog.
Nema tu dosadne moralizacije, više se radi o tihom podsjetniku da i odrasli vole prozorčiće u djetinjstvo. Iako dijalozi ponekad graniče sa zapetljanim starim jezikom, nitko se ne ljuti na nekoliko arhaičnih riječi kad one vjerno boje atmosferu—poput mirisa stare limunade ili mirisa knjiga iz antikvarijata u Vlaškoj.
Što se izdvaja? Intimnost priča—svaka je skrojena za brzo čitanje, ali ostavlja gorak okus pitanja: bih li ja isto reagirao na mjestu glavnog junaka? Na primjer, Potjehovo traženje istine tjera na razmišljanje o vlastitim kompromisima i pogreškama. Tko još nije u osnovnoj u nečijem dnevniku bio Potjeh—uporan, ali i nesiguran?
Nije neobično da se djeca uhvate kako traže skrivena vrata u grmlju nakon čitanja Kosjenke. A odrasli, bez obzira na godine, često shvate da su između posla i obaveza zaboravili na hrabrost, baš onu iz priča.
Ipak, glavni dojam dođe tiho—ovdje bajka nije bjeg od stvarnosti, već poziv da se i u stvarnosti malo bolje zagledaš oko sebe. Brlić-Mažuranić piše jednostavno, ali s dovoljno slojeva da izzbije osmijeh i odraslome i djetetu, uz vječno pitanje: je li bajka možda bliže stvarnosti nego što se na prvu čini?
Ako si nekad osjetio da te miris stare knjige podsjeti na djetinjstvo, Priče iz davnine vratit će ti to, bez pardona.