Nije lako pronaći zbirku igrokaza koja će istovremeno zabaviti i poučiti najmlađe. “Bijeli zec i drugi igrokazi” često se koristi u školama i vrtićima upravo zato što nudi jednostavne, ali snažne priče koje djeci približavaju važne životne vrijednosti.
“Bijeli zec i drugi igrokazi” donosi niz kratkih igrokaza u kojima se kroz zanimljive likove i dijaloge obrađuju teme prijateljstva, povjerenja i snalažljivosti, a svaki igrokaz ima jasan i lako razumljiv sadržaj.
Oni koji traže kratak sadržaj svakog igrokaza ovdje će pronaći sažetke koji pomažu u pripremi nastave ili brzom upoznavanju s pričama koje ostavljaju trajan dojam.
Uvod u lektiru i autora
Je li vas ikad iznenadilo kako samo par redaka može unijeti toliko kaosa u razred—i to u najboljem smislu? “Bijeli zec i drugi igrokazi” je baš takva zbirka. Djeca čitaju, glume, a i oni najtiši iznenada požele biti glavni lik.
Autor
Ne, nije scenarist za odrasle ni slavna TV zvijezda iz reklama za mineralnu vodu. Ozbiljno, neka vaša djeca ili učenici pitaju tko je napisao ove igrokaze, pravo je vrijeme za mini-istraživački pothvat. Autorica zbirke “Bijeli zec i drugi igrokazi” zove se Nada Iveljić. Ako vam njeno ime zvuči poznato, vjerojatno ste već negdje čuli za njezine stihove ili priče—posebno ako ste proveli pokoji sat u školskoj knjižnici skrivajući se iza omiljenih slikovnica.
Nada Iveljić je, za one koji su propustili, bila učiteljica s dušom pjesnika. Neki je pamte po šarenim čitateljskim kutijama, drugi po toplim pričama o djeci, životinjama i prijateljstvu koje često pronalaze put do dječjeg srca. Djeca su joj u pričama uvijek u centru zbivanja, a odrasli često u drugom planu, negdje sa strane, u pozadini kao mentori ili mudri promatrači. Njena lektira je pošteno zaradila status “tajne formule” za dobru atmosferu na satu lektire.
Žanr i književna vrsta
Sad, možda zvuči komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno—ovo su igrokazi. Zvuči skoro kao riječ iz nekog starog filma, zar ne? Ali zapravo, igrokaz je mini-dramski tekst, često toliko kratak da taman stane u veliki odmor ili u onih par minuta kad se nastavnik iznenada sjeti: “Ajmo napraviti predstavu!”
U književnim krugovima rekli bi: književna vrsta – drama, a žanrovski – dječji igrokaz s elementima poučne i humoristične proze. Malo svjetla, malo smijeha, i pokoje mudro pitanje na koje likovi pokušavaju pronaći odgovor. Svaki igrokaz usmjeren je na situacije iz svakodnevnog života mališana—trgovina najslađim bombonima, svađe oko igračke, ili velika misterija nestalog sendviča iz školske torbe.
Što je najbolje, tekstovi su kratki, dijalozi brzi, a scena se često može improvizirati baš s onim što imate pri ruci—stara šalica za kapu, papirnati zec zalijepljen selotejpom ili lutke od čarapa. Učitelji i roditelji rado biraju ovu zbirku jer olakšava pripremu, ne zahtijeva skupu produkciju ni ozbiljan glumački ansambl. Dovoljno je malo mašte i hrabrosti (posebno tremaša!) i predstava može početi gotovo bilo kad.
Pa tko kaže da knjiga ne može začiniti običan dan u školi?
Kratki sadržaj
Zaboravite dosadne lektire koje svi preskaču—ova zbirka u jednom dahu osvaja i djecu i odrasle. Od prve do zadnje stranice igrokazi posluže kao preslika velike male svakodnevice iz vrtića i škole (da, znamo, ni tamo nikad nije mirno). Što se zapravo krije iza kulisa najpoznatijeg zeca među školarcima? Evo što čeka svakog tko otvori “Bijeli zec i drugi igrokazi”.
Uvod
Nema tu klasičnog uvoda gdje odmah znaš na čemu si. Nada Iveljić pokreće stvari niotkuda—usred obične igre ili dosadne svakodnevnice odjednom izviri zapetljana situacija. Likovi (često: djeca, životinje s karakterom poput Stribora iz slavonskog sela, tu i tamo pokoji znatiželjni odrasli) ulaze u scenu kao da će svaki tren zaplesati. Možda je netko izgubio rukavicu, možda je netko zaboravio pravila igre… Sve počinje sitnicom koja nekome znači cijeli svijet. Primjer? “Bijeli zec” otvara prizorom djece što željno čekaju svoj red na nešto važno—sanja, jel’…
Zaplet
Sad postaje zanimljivo. Netko sakrije istinu, drugi nešto mulja—treći šuti “kao zaliven” (mama bi rekla: tipično, djeco). Napetost raste baš kad se čini da je rješenje na dohvat ruke. Bijeli zec? On je u panici jer se boji biti izdan ili neshvaćen. U “Plavi balon” ekipa iz dvorišta pokušava spasiti balon iz ruku starijeg brata koji sve zna najbolje (barem on tako misli). Muhe zuje, prijatelji šapuću, odrasli samo slegnu ramenima… Nekad ih spasi smijeh, drugi put neka sasvim slučajna ideja kad više nitko nema pojma što činiti. Sve situacije—bilo da se radi o svađi, igri, ili dijeljenju grickalica—zapravo se pretvore u malu potragu za povjerenjem.
Rasplet
Netko napokon pukne—od smijeha, straha, ljutnje (kao svaki mali genijalac na školskom dvorištu). Stvari poprimaju novi oblik. Bijeli zec odluči izaći iz skrivališta samo ako netko prizna vlastitu pogrešku; u “Tamna šuma” prava prava tajna ispliva kad najmanji lik dobije hrabrost reći što misli. Povremeno, motiv promjene dolazi iz sasvim neočekivanog kuta—kad nestašni prijatelj napokon govori istinu, nađe se rješenje za zapetljanu zavrzlamu. Djeca u igrokazima, baš poput prave djece, često ponište sva očekivanja odraslih i završe radnju uz pomoć dobrote, vica ili sitnog nestašluka.
Kraj
Ako ste mislili da kraj dolazi s fanfarama, prevarili ste se. Nadina završnica uvijek ima ono “aha!” zbog kojeg čitatelj ili gledatelj osjeti sitno zadovoljstvo—ili mu kroz glavu proleti vlastita zgoda iz djetinjstva. Likovi što su bili na rubu suza sad se smiju (“Ajme, kako mi je to moglo promaknuti!”). Bijeli zec zapliva u novi dan opušten, balon nađe novi dom, neki lik shvati da je prijateljstvo važnije od poredka u igri. Ponekad kraj ostane otvoren poput polupraznog dnevnika—s publikom koja šmugne doma s nekom idejom ili pitanjem tipičnim za svako dijete koje sanjari o pravdi i pustolovini.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije svaka drama Hamlet, ali kad je riječ o igrokazima iz zbirke “Bijeli zec i drugi igrokazi”, mjesto radnje izgleda kao ona stara školska učionica u kojoj je kreda uvijek polomljena, a sat zvoni kad je najzanimljivije. Većina igrokaza odvija se baš tamo — u školskoj klupi, na igralištu, među šarenim slikovnicama ili (kad mašta puhne) usred zamišljene šume gdje zec vodi glavnu riječ. Djeca prepoznaju prostor, jer podsjeća na njihove svakodnevne avanture: pod odmorom guranje u garderobi, šaptanje u kutu ili tajanstvene dogovore u hodniku.
Vrijeme radnje? Kreni tražiti na satu između velikog i malog odmora! Igrokazi hvataju trenutke iz običnog dana — vrijeme kad su djeca najživlja i spremna na nove nestašluke. Sve se događa “sad i ovdje,” bez putovanja kroz prošlost ili skakanja u budućnost. Nema komplikacije: publika odmah prepoznaje atmosferu, bilo da se radi o jutarnjoj gužvi, proljetnom satu likovnog ili kraćem trenutku ispod smreke za vrijeme igre u parku.
Ako si kao ja ikad bio(a) u situaciji da improviziraš scenografiju od jastuka i stolnjaka, razvit ćeš dodatnu simpatiju prema ovim komadima — kod Ivejić prostor i vrijeme nisu ograničenje. Dovoljan je komad razreda, kap fantasije i nekoliko raširenih dječjih oči.
Isprobao netko iz publike vrtićku predstavu za Dan škole? Zna kako ta školska dvorana mirisi po temperama, a sat šuška kao da se sprema veliki trenutak. Kod “Bijelog zeca”, nema lažnog sjaja — samo jednostavan, prepoznatljiv svijet, baš onako kako ga djeca vide.
Tema i ideja djela
Zamislite osnovnoškolsku učionicu u ponedjeljak ujutro—djeca zijevaju, pogledavaju prema prozoru, a učiteljica iz džepa izvlači plavi primjerak “Bijelog zeca i drugih igrokaza”. U trenu, razred oživi… jer tko ne voli brzu, zabavnu priču u kojoj glavnu riječ vode djeca (ili barem netko jednako nestašan)?
Glavna tema ovih igrokaza nije skrivena u šiframa ili velikim poukama. Sve se vrti oko prijateljstva, povjerenja i, možda najviše, svakodnevnih malih borbi s kojima se djeca susreću više nego s matematikom u petom razredu. Prijatelji se “posvađaju” jer netko sakrije sendvič, netko drugi ponosno izigrava detektiva, a neki bijeli zec traži pravi način da ispravi svoju pogrešku. Protagonisti često nisu idealizirana djeca—više nalikuju susjedovom malom bratu koji uvijek ima “ono nešto” spremno iza leđa.
Ideja koja se provlači kao tanka nit kroz sve te kratke prizore zapravo je vrlo jednostavna: ponekad su stvarne vrijednosti skrivenije nego što izgledaju, a rješenja često leže tik ispod nosa—ako znaš gledati srcem. Iveljić često vodi likove, ali i publiku, pred ogledalo savjesti, gdje svako dijete može preispitati vlastite svakodnevne nebojštine. Humor koristi – pomalo kao začin na omiljenom sendviču – da olakša važne poruke: priznati grešku, pružiti ruku ili oprostiti može biti puno lakše ako u tome nisi sam.
Ako netko traži priče u kojima se “veliki događaji” događaju tiho—na školskim hodnicima ili na staroj klupi ispod bora, “Bijeli zec i drugi igrokazi” su kao stvoreni za to. Djeca glume, smiju se, a odrasli stanu i zapitaju se kad su posljednji put riješili problem jednostavnim, dječjim pogledom na svijet.
Nije li upravo to najljepši trik cijele zbirke? Odrasli, pripazite—možda ćete se i vi (ponovno) zaljubiti u čaroliju najobičnijih dana.
Analiza likova
Ne znaš tko je veća faca – zec ili ona snalažljiva djevojčica? Pričekaj da uđeš malo dublje u ovaj šareni svijet. Likovi iz “Bijeli zec i drugi igrokazi” su kao ekipa iz školskog dvorišta – svi različiti, ali kad se spoje, gledalište se napuni smijehom i tu i tamo pokoje mudrosti.
Glavni likovi
Zamisli bijelog zeca – da, baš onog s naslovnice. On nije onaj dosadni ukras iz čokoladnog jajeta, nego lik s karakterom. Zec u igrokazu često iskače iz prosjeka. Brz je, radoznao, pun pitanja koja bi i odraslima zadala glavobolju. Ima onaj pogled pun iznenađenja – kao klinci kad prvi put otvore kinder jaje pa ne naiđu na autić.
Sad povuci paralelu s djevojčicom koja uvijek ima ideju više od ostalih. Nije važno nosi li pletenice ili ima ruksak s omiljenim likovima – njezin glas vodi igru. Često je “glas razuma” kad zec zakomplicira stvari (i vjeruj, on to radi često). Daje dobre savjete, ali ne kao dosadna teta iz udžbenika – jednostavno stane, podigne obrvu i sve je jasno.
Nemoj zaboraviti “male-svima-znane” klince iz učionice; nekad im imena ne zapamtiš, ali, kad nestane krede ili netko sakrije sendvič – oni uvijek znaju rješenje. U svakoj priči netko drugi bljesne, kao kad na školskom natjecanju najbolji crtač iznenadi najboljim vicem.
Sporedni likovi
Eh, sporedni likovi! Ako si jednom gledao školski igrokaz u prepunoj dvorani s roditeljima odjevenima ozbiljnije nego na vjenčanju, znaš da su upravo ti “sporedni” često pravi hit. Ovce u igrokazima Iveljićke nisu samo ukras – one komentiraju, zezam te ili ponekad zinu tako pametno da učitelji tapkaju po čelu. Pijetao – sablažnjava komšije svojim kukurikanjem, ali uvijek zna kad treba utihnuti da netko važan nešto šapne.
Tu prolazi i učitelj, onaj “ozbiljni tip”. Nije nužno glavni, ali bez njega sve propadne – kao da orkestar počne svirati prije nego što dirigent digne palicu. U nekim scenama, pojavi se susjeda s loncem graha ili znatiželjna mačka, koja mijenja smjer igrokaza samo jednim pogledom.
Ima još tih “letećih” likova – prolaznici, izmišljeni prijatelji, poneka lutka zaboravljena ispod stola. Ne sviđa ti se kraj? U ovom svijetu uvijek netko nešto promijeni, neočekivano, bez da pita dopuštenje.
Odnosi između likova
Ma, ovdje je kemije k’o na satu prirode, samo bez onih opasnih pokusa. Atmosfera među likovima pršti kao zvono kad nastava završi – svi hoće reći jedno preko drugog, ali se na kraju nekako dogovore.
Zec i djevojčica – često su kao dva lica medalje. Jedan vuče na zbrku, drugi rješava stvar nekom fora upadicom. Njihovo prijateljstvo nadjačava razlike, baš kao kad najbolji prijatelji prvi pad dožive na sanjkama.
Kad dođu životinje ili “nevidljivi” pomoćnici, odnosi postaju živopisniji. Sjeti se trenutka kad se cijela razredna ekipa mora dogovoriti tko sprema užinu – osim što se uvijek svađaju, često na kraju pronađu kompromis, baš kroz dijalog Iveljićke.
Nema ovdje vječne drame – sukobi izbiju, ali brzo splasnu. Savjeti lete, pokoja šala padne, netko se možda i naljuti, ali se već kroz iduću scenu smije cijela ekipa. Bitno je, zapravo, da svaki lik može biti “heroj dana” – ne postoji stalna hijerarhija. Prijateljstvo pobjeđuje, i sve to bez velikih riječi i pametovanja.
Zvuči kao zabavna školska pustolovina? To i jest. I zato klinci uvijek traže “još jednom” kad se zavjesa spusti.
Stil i jezik djela
Sad, kad pričamo o jeziku igrokaza iz zbirke “Bijeli zec i drugi igrokazi”, moraš zamisliti veselo društvo na školskom igralištu—riječi šamaraju jedna drugu, a rečenice skaču kao lastavice u proljeće. Nije šala, Nada Iveljić kao da je svaki dijalog začinila onom dječjom iskrenošću koja ponekad boli više nego sav učiteljski autoritet. Imaš osjećaj da su replike kratke i brze, često doskočice s dva-tri poteza—nekad toliko jednostavno da se pitaš: Zašto ne pišu svi tako “naivno” i jasno?
Neka netko kaže da nije pokušao izvesti jedan od tih igrokaza bez upadanja u smijeh. (Ako kaže, vjerojatno laže.) Rečenice su složene kao lego kockice—ne pašu uvijek iz prve, ali kad sjednu, cijela scena zablista. Autorica usavršava dječji žargon; koristi svakodnevne izraze iz školskih klupa pa i žargonske izraze s igrališta (što će roditelji prepoznati i nasmiješiti se u brk—osim kad ih djeca iznenada upotrijebe kod kuće).
Zvuči poznato? Zato te igrokaze djeca i pamte i ponavljaju cijele godine. Jezik nije samo komunikacijski most, on je i igračka—doslovno. Kad zeko proklizi kroz rečenicu s “Ej, gdje si pošao?”, djeca nekako znaju odgovoriti na tom istom jeziku, kao da slušaju prijatelja, ne autora. Uvijek ima mjesta za pokoju igru riječima, malene rime ili skrivene šale, ali ništa što nije već isprobano na dječjem uhu.
Kad bi netko čekao vijenac metafora i latinske izraze, bolje da preskoči ovo štivo. Iveljić piše za djecu, ne za akademike. Rečenice su kratke, misli jasne, a humor nekad gotovo nespretan, što i jest štedna čarolija cijele zbirke. Ništa prenaglašeno, ništa što bi zahtijevalo riječnik stranih riječi, ali uvijek dovoljno prostora da netko doda svoj začin dok izvodi—jesi li probao čitati Zeca glasno pred razredom? E, tek tad sve legne na mjesto.
Na kraju, svaki je igrokaz kao kolač iz djetinjstva—nije tu zbog ukrasa, nego zbog okusa. Stil je ono što ostaje kad nestane scena, a jezik ono za čim se djeca smiju još u svlačionici.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Netko je vjerojatno bar jednom doživio onaj trenutak kad nastavnica unese zbirku “Bijeli zec i drugi igrokazi” u razred, a cijeli razred zašuti—svi potajno nadajući se da će izvući neku dobru ulogu. Iskustva s ovom knjigom uvijek vuku neki trag djetinjstva, miris kreda i stolica koje škripe po parketu. Zbirka jednostavno nađe svoj put do svakog školarca. I to nije samo fraza: kad se netko uhvati igrokaza “Bijeli zec”, često se dogodi lavina smijeha i žustrih komentara (“Moram biti Mrvica!” ili “Ali ja ne želim biti zec!”).
Čini se kao da Nadin tekst nikad ne postari. Klinci i danas reagiraju na fore iz “Male čarobnice” ili “Izgubljene lopte” kao i njihovi roditelji nekad davno. Učiteljima (priča kaže, i ravnateljima) ova zbirka spašava dan kad treba animirati generaciju kojoj je pažnja na nivou zlatne ribice nakon treće školske sati. S druge strane, odrasli čitatelji—oni s godinom ili dvije više od prosječnog đaka—često zateknu sebe kako prevrću stranice ne bi li našli onu scenu koju su davno izveli pred razredom… svatko ima svojeg “prvog nastupa”.
Nema tu visoke drame, ali baš zato je lako poistovjetiti se s likovima. Bijeli zec nije nikakav superheroj—on je više nalik svakom djetetu koje zablokira kad se treba pokazati pred drugima ili se naljuti zbog običnih nesporazuma. I tu je čar. Kad djeca vide na sceni vlastite brige, osmijeh postane širi—svijet odraslih na sekundu nestane. Netko će možda reći da su tekstovi prejednostavni, ali zapravo tek u toj jednostavnosti leži prostor za maštu. Prava magija dogodi se u onim trenucima kad djeca počnu prepravljati tekst, izmišljati replike, vaditi kostime iz ormara bez pitanja. (Neki roditelji nikad nisu preboljeli izgubljene stare kuhinjske krpe iz “Čarobnice”.)
Tupa kritika kaže: “To je za djecu.” Pa, možda jest—ali ponekad baš to zatreba i odraslima. Da se prisjete kako je lako pustiti da te nasmije glupa fora, kako je dobro vjerovati da su problemi rješivi i kako nije sramota biti malo blesav pred cijelom “publikom.” Uostalom, nisu svi igrokazi samo za pozornicu. Najživopisnije izvedbe obično se događaju doma, kad se mališani prave važni pred braćom ili bakama (obavezno, publika sve izdrži).
Kad netko godinama prati igrokaze po školskim hodnicima, teško je imati kritiku bez doze nostalgije. Možda zbirka nije književna senzacija, ali ima nešto što nedostaje suvremenim bajkama—iskrenost, toplinu i šansu za prvi pravi pljesak. A tko kaže da je sreća mala stvar?