Tko bi odolio priči o izazovu koji pomiče granice mogućeg? “Put oko svijeta za 80 dana” nije samo pustolovina već i vječna potraga za smislom, upornošću i vjerom u vlastite sposobnosti.
Roman “Put oko svijeta za 80 dana” prati engleskog džentlmena Phileasa Fogga koji se kladi da će obići svijet za samo osamdeset dana, suočavajući se s nevjerojatnim preprekama, egzotičnim destinacijama i nepredvidivim susretima na svom putovanju.
Svaka stranica ovog romana otvara prostor za razmišljanje o hrabrosti i odlučnosti. Ako želite saznati što sve čini ovu priču neodoljivom, nastavite dalje jer vas čeka više od obične avanture.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste ovu knjigu već negdje vidjeli na polici—onaj naslov koji mami obećanjem da će vas povesti oko planeta s britanskom točnošću i šeširom na glavi. E, sad, tko stoji iza tog planetarnog spleta i žanrovskih vratolomija? Vrijeme je da zaronimo izravno u srž: tko je zapravo gospodin iza fantastičnog putovanja oko kugle zemaljske… i kojoj literarnoj sorti on pripada?
Autor
Jules Verne—ili ti, mlađe generacije ga možda znaju kao Julije Verne iz lektire—nije bio neki dosadan Francuz sav udubljen u prašnjave knjige, već prava tvornica ideja koja je svoje vrijeme često gledala dva koraka unaprijed. Rođen 1828. u Nantesu, Verne je najviše uživao pisati o svemu što bi, recimo, izazvalo žmarce na leđima čitatelja iz 19. stoljeća.
Priča se da je kao klinac pokušao pobjeći na brod u Indiju (koliko vas je ozbiljno pokušalo pobjeći na vlak do susjedne škole?). Dakle, pustolov još prije nego što je smislio one poznate izlete pod more ili u vulkane. Njegove su knjige 1870-ih i 1880-ih zaludile svijet — da, bez TikToka i Netflixa, samo dobra stara papirnata ludnica.
Nije samo “Put oko svijeta za 80 dana” proslavio Vernesa. Zamislite — prije Google Mapsa i Booking.com-a, tip je ljude vodio u središte Zemlje, na morsko dno, čak i na Mjesec. Iako nije osobno obišao ni pola tih ruta, njegove stranice bile su poput avionske karte u jednom smjeru prema mašti. Danas se, kad ga se spominje, Jules Verne trga etiketu „otac znanstvene fantastike”, rame uz rame s H.G. Wellsom.
Žanr i književna vrsta
Sad, pod koju policu zapravo spada ova knjiga? Je li bajka? Pustolovina? SF? Malo je reći da Verne ovdje napada s nekoliko frontova. “Put oko svijeta za 80 dana” udomaćio se kao pustolovni roman, ali ne bilo kakav.
Riječ je o romanu gdje vlakovi kasne (tko je putovao do Osijeka, razumije), brodovi zapinju na tropskim otocima, a džentlmeni se klade u cijeli život. Pored toga, sve to začiniti parnim strojevima i fabulama oko napretka, i dobit ćeš čisti klasik znanstvene fantastike… ili barem nekakav proto-SF, prije Marvel svemira.
Iako bez lasera i svemiraca, Verne je ovdje majstor ranog tehnološkog entuzijazma. Zamislite Ferrarija među zapregama—Fogg koristi sve što mu industrijalizirano 19. stoljeće može ponuditi. Život u romanu je neprekidna jurnjava (nekad vlak, nekad slon, nekad balon), a putovanje staje i na granici komedije zabune. Kome treba dosadan popis pravila kad možeš uživati u Foggovim izazovima diljem svijeta?
Na kraju—nije ni čudo što je roman inspirirao brojne filmove, crtiće (hej, sjećate se Passepartouta iz one stare verzije na HRT-u?) i moderne reality show verzije utrka svijetom. Da, žanrovi se mogu miješati, ali ovdje pustolovina jednostavno diše na svakoj stranici.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad maštali o bijegu iz svakodnevice, vjerojatno ste bar nakratko poželjeli biti na mjestu Phileasa Fogga — točno onog pedantnog Engleza sa satom u ruci i hladnim obrvama, koji se kladio s londonskim gospodom da će obići svijet za manje od tri mjeseca. Naravno, njega je pokrenula oklada, ali tko može reći da nije u toj utrci dohvatio i trunku slobode o kakvoj svi sanjamo?
Uvod
London, 1872. — ne zvuči li to odmah filmski? Phileas Fogg, čovjek poznat po rutini strožoj od britanskog čaja, tog je jutra ustao, popio svoj doručak (uvijek jednakog okusa, ako ćemo iskreno), i bez mnogo pompe zaposlio novog slugu, Passepartouta. Smiješno je kako jedan dan mirne šetnje kroz maglovite londonske ulice može završiti nevjerojatnom okladom: obići svijet za 80 dana, točno prema novinskom članku koji je svima promaknuo osim Foggu. A što ćete, neki ljudi jednostavno vole izazove. Šefovi u današnjim tvrtkama barem ne traže od vas da preplovite Indijski ocean zbog bonusa, zar ne?
Zaplet
Fogg nije baš tip koji drama traži; ona njega obično pronađe. Već u prvih nekoliko dana putovanja naiđe na seriju „glavobolja” (tko nije izgubio pasoš ili zakasnio na vlak, neka prvi baci kamen). Skupa s Passepartoutom, njegovim vjernim Francuzom koji često spašava stvari s dozom kaosa, Fogg leti iz Pariza do Sueskog kanala pa sve do zapetljanih vlakova preko Indije. Ona vožnja slonom? Da, dogodila se. Ali nije sve egzotika i akcija—tu je i inspektor Fix, nepopustljivi Sherlock-wannabe, uvjeren da je Fogg zapravo majstor kriminala. Svakim „čekiranjem” na putu, vrijeme im curi iz ruku kao pijesak iz Sahare, i baš kad se čini da je sve pod kontrolom, nova zamka, nova prepreka.
Rasplet
Svi koji barem jednom nisu izmakli rok za predaju projekata, znaju onu paniku pred kraj puta. Upravo tada Fogg i ekipa spašavaju Audu iz spaljene indijske pogrebne lomače—što dramatično mijenja dinamiku tima (a Passepartout konačno ima još nekog tko razumije njegov smisao za humor). Nema vremena za slavlje: svakim danom rastu sumnje treba li žrtvovati cilj zbog moralne ispravnosti. I taman kad misle da su prošli sve, Fix uspijeva u svom planu: Fogg je uhićen netom prije posljednjeg vlaka do Londona. Tko je od nas nije pomislio „sve je propalo” — makar zbog prometne gužve na remetinečkom mostu — kad se činilo da je pobjeda na dohvat ruke?
Kraj
Londonska magla, šaptanje klubova, uzbuđenje publike pred satom. Fogg stiže doma — prekasno. No, tu twist: tek kad pomisli da je izgubio okladu, otkrije da je zbog međunarodnih vremenskih zona zapravo i dalje na vrijeme. Prosječan gledatelj licitacija na Njuškalu zna taj osjećaj kad, u zadnji tren, uhvati savršenu priliku. Fogg pobjeđuje, ali — što je važnije — upoznaje ljubav (i samog sebe, što bi rekli samopomoć gurui). Nije teško zamisliti osmijeh Passepartouta dok maše francuskom kapom; do kraja putovanja, svi su pronašli nešto nenajavljeno, onako usput. Tko god kaže da mu svijet nije bio barem malo veći nakon čitanja, vjerojatno još uvijek čeka vlak na pogrešnom peronu.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko nije maštao o tome da se spakira, digne sidro i nestane na nekoj egzotičnoj destinaciji baš kad pada kiša u Zagrebu? Upravo to radi Phileas Fogg—samo što njegova karta vodi kroz najveće gradove i pustinje tadašnjeg svijeta, i to 1872. godine. Nema pametnih telefona, nema Google Mapsa, a vlakovi su često kasnili, i to bez izlike o lišću na pruzi.
Sve počinje u sivom, ali gospodskom Londonu. Fogg, pedantan Englez za kojeg bi vrijeme moglo stati kad pogleda na sat, život drži u preciznoj ravnoteži (nema šanse da biste ga zatekli da kasni u British Museum). I baš iz te rutine—usred jedne od onih dvosatnih, pustih engleskih kiša—kreće oklada u Reform Clubu. Da, klubovi tada nisu služili samo za ispijanje čaja; smatrajte ih ranom verzijom coworking prostora za ekscentrične genijalce.
Ali što je zanimljivo: radnja vas ne miluje kroz London dulje nego što je nužno. Kroz sljedećih 80 dana (ili 3360 sati, ako vam matematika leži), svijet postaje pozornica. Fogg i njegov vjeran sluga Passepartout posjećuju Pariz (još uvijek miriše po baguetteima, ali i po barutnom dimu), brzinski preskaču Brindisi, da bi pomerili granice u Suezkom kanalu, skrenuli na vlakove koji se nisu hvalili brzinom u Indiji, jahali slonove i stizali do Hong Konga, Yokohame, San Francisca i New Yorka.
Ako očekujete točne GPS koordinate, zaboravite. Mjesta su prikazana kroz prizmu 19. stoljeća: promet je imao svoje hirove, prometna pravila su bila stvar lokalnog dogovora, a granice—eh, granice su bile ozbiljan izazov kad bi, recimo, oluja odlučila presjeći Atlantski ocean.
Što kad je riječ o vremenskom okviru radnje? Sve se zbiva tijekom kasne jeseni i rane zime, što pjesnicima možda znači malo, ali pustolovima znači kišne kabanice i kašnjenja zbog snijega na američkom zapadu. I baš zbog tih sitnica putovanje nikad nije monotono: dani su nabijeni nepredvidivim zavojima. Sjećate se one scene kad Fogg skoro propusti parobrod zbog pogrešne vremenske zone? Taj šok bio bi dovoljan da i najorganiziranija putna agencija digne ruke.
Ukratko—radnja preskače rubove karata, kliže kroz vrijeme kad je “svijet postao manji” taman toliko da ga nije lako preći. I možda ste, kao čitatelj, poželjeli barem jedanput prošetati maglovitim londonskim ulicama samo da biste pokušali shvatiti taj inat koji tjera čovjeka da uđe u povijest zbog — obične oklade.
Tema i ideja djela
Iskreno, kad prvi put čuju za “Put oko svijeta za 80 dana”, većini je u glavi samo ta suludo smjela oklada. Engleski džentlmen—hladan kao kišni londonski doručak—kreće dokazati svijetu (i samome sebi, ajmo realno) da je nemoguće zapravo moguće… ako imaš dovoljno odlučnosti, inata i dozu britanske tvrdoglavosti. No, je li to cijela poanta ovog romana? Ma kakvi. Ispod fine površine, gdje škripi vintage prtljaga po vagonima, krije se puno više.
Središnja tema? Ljudska odlučnost suočena s nepoznatim. Da, Fogg vuče svog vjernog Passepartouta kroz prašnjave ceste Indije, preko oceana i prugom gdje pruga baš i ne vodi uvijek kud treba. Do cilja ga vozi sat, ali i unutarnji kompas. Nije problem samo u tome kako stići na vrijeme nego i kako ostati vjeran sebi dok svijet pod nogama konstantno mijenja oblik i boju. Putovanje tu prerasta iz avanture u – kako bi to stari profesor iz srednje filanje eseja rekao – potragu za smislom.
Iako roman šarmira egzotičnim destinacijama i vječitom jurnjavom, ideja zapravo propituje granice (i granice srca i granice planeta). Postavlja jednostavno pitanje: Što se sve može žrtvovati za okladu, čast ili ljubav? Čak i kad Fix prati Fogga s optužnicom kao sjena na vrućoj podlozi, priča ne miruje. Susreti s ljudima iz raznih kultura, frustracije s kašnjenjem vlakova (nije ni 19. stoljeće znalo bolje od HŽ-a, da se razumijemo), suočavanje sa sobom u djelićima sekundi kad misliš da si sve izgubio—tu roman hvata najviše.
Možda je netko očekivao lagan putopis i veselu trku s globusom pod rukom, a dobio je udžbenik o ljudskim vrijednostima. Strah, sumnja, upornost, ljubav… sve dođe na naplatu pred sam cilj. Više od 150 godina kasnije, ova tema nije izgubila na težini. Jer, ruku na srce—koliko puta smo svi mi stajali pred vlastitom “okladom stoljeća”, s osjećajem da igramo protiv vremena i svijeta?
Ipak, nije tema samo u trci. Tu su i duboke ideje o napretku, tehnologiji i povjerenju u znanstveni napredak. Fogg igra na kartu modernih vlakova i brodova 1870-ih, ali svaka karika tog lanca testira granice onog što čovjek može kad vjeruje da je svijet manji nego što izgleda. U toj vječitoj borbi između tradicije i inovacije Verne nam podvaljuje toplu ljudsku poruku – da je prava pobjeda ona nad samim sobom, makar zakasnio u London nekoliko sati… ili se zahvaljujući satu sretno provukao kroz vremensku zonu.
Za kraj nimalo dosadno: Ispod egzotike i brzih okreta, “Put oko svijeta za 80 dana” postavlja pitanje koje vrijedi izvući iz ormara kad se suočimo s vlastitim granicama. Jesmo li spremni riskirati poznato zbog nepoznatog – i što ćemo ponijeti sa sobom kad, negdje usput, promijenimo pravilo igre?
Analiza likova
Krenimo odmah — nema ljepšeg osjećaja nego kad likovi iz knjige počnu živjeti pred očima. Tko su lica koja vode “Put oko svijeta za 80 dana”? Evo što se krije iza njihove britanske fasade i francuskog šarma.
Glavni likovi
Phileas Fogg — gospodin toliko precizan da bi mogao zamijeniti sat na londonskoj stanici. Njegova rutina? Čaj u točno 17:00, uvijek isti klub, uvijek ista ozbiljnost. I onda — bum! Oklada stoljeća. Jedno što Fogg ne gubi: živce. Primjer? Dok netko paniči zbog propuštenog broda, Fogg već rezervira slona i pita koliko sjedišta ima više (da, stvarno).
Jean Passepartout — njegova suprotnost u svakom pogledu. Francuz s očima širom otvorenim za svijet, ali često zatvorenih za plan Fogga. Ima taj osjećaj “što me je ovo snašlo”, osobito kad prvi put vidi indijski vlak ili kad shvati da mora spašavati damu iz hrpe nevolja (ili vatre… nije bitno). Uvijek spreman izvući situaciju, iako ponekad zakomplicira stvari bez imalo truda.
Aouda — prvi put ulazi poput misterioznog vjetra iz Indije. Spretna, mudra, nježna, ali iznenađujuće hrabra. Nema je puno na početku, ali kad treba, Aouda zna kako zbuniti carinika ili spasiti čast Fogga — onako tiho, gotovo neprimjetno.
Inspektor Fix — gorka tableta cijele priče, jer njega čeka zadatak: uloviti navodnog bankarskog lopova. Svako pojavljivanje Fixa znači mrštenje i sumnju, a njegov pogon je gotovo sportski — neće odustati dok Fogg ne završi u lisicama. Iako je često sumnjičav, ponekad ispadne urnebesno nespretan, posebice kad mu Passepartout preseče put.
Sporedni likovi
Nije li divno koliko sporedni akteri začine ovo putovanje? Neki bi rekli da su začin karija foggovoj hladnokrvnosti.
- Slon iz Indije — zvuči smiješno, ali bio je ključan za proći dio putovanja. Tko je još kupio slona iz čiste nužde?
- Vlasnici brodova: Kapetan Speedy iz Amerike — potpuno suprotan Foggovu miru, više sklon vikanju i galami nego navigaciji.
- Redatelj vlaka — lik koji se uporno trudi održati raspored, što je u devetnaestom stoljeću misionarski posao.
- Indijski svećenici, sluge, trgovci, žene iz društvenih salona — svi ti usputni sudionici daju boju putopisu. Nisu samo “ukrasi” nego izvor raznih problema (i ponekog rješenja).
I da, svaki od njih ima trenutak u kojem poželiš viknuti “svaka čast!” ili “kako ga nije sram?”. Baš zato roman nije samo o Fogu, nego o cijelom cirkusu putnika… i to ne onom pod šatorom.
Odnosi između likova
Sad stvar postaje zanimljiva. Kad razmišljaš o Fogu i Passepartoutu na početku, njihova razlika je veća od razmaka između časne riječi i sitnog kriminala. Fogg djeluje hladno kao led — nikad ne grli, jedva da se osmjehne, ali zna prepoznati Passepartoutovu odanost baš kad treba. Nema puno riječi, ali kad zagusti, znaju jedan drugog čitati kao otvorenu knjigu.
Passepartout i Fix? Tu se stvari lagano zahuktavaju. Dok prvi misli da ima prijatelja za put, drugi stalno smišlja kako ga prevariti ili navući na tanak led. Najbolji trenutak? Onaj kad Passepartout shvati da Fix nije ono što se čini. Tenzija raste, ali sve je začinjeno trunkom humora, baš kao kad se u vlaku pojavi svima zajednički neprijatelj — kašnjenje.
Aouda? Fogg se s njom ponaša kao pravi engleski džentlmen: distanca, ali i nevjerojatna pažnja. Njihov odnos lagano prelazi iz formalnog u prijateljski, a onda, bez velikih riječi ili izlijeva osjećaja, postaje čista toplina. Nešto kao kad prvi put probaš egzotičnu kuhinju — na početku ne znaš što te čeka, a na kraju poželiš ponoviti.
Zajedno, ta mala ekipa ostavlja dojam začudo dobro uigranog ansambla. Možda zato put oko svijeta i može funkcionirati. Svako ima svoju ulogu, svatko svoju vrlinu (i manu!), ali samo zajedno idu naprijed. Zvuči kao tvoja tipična radna ekipa? Ili možda kao slučajni društveni klub… Razmisli — možda je u tome najveća čarolija romana.
Stil i jezik djela
Zamislite da ste upali u knjižnicu punu ozbiljnih lica, a onda netko vikne: “Jesi li čitao Vernea?” Da, “Put oko svijeta za 80 dana” nosi baš onaj osjećaj — pun detalja, britkog humora, prepoznatljivog tempa. Već na prvoj stranici shvati se: jezik nije suvremen, ali nema pretjerane arhaičnosti; sve je razumljivo. Fogg ne troši riječi bez potrebe — svaka rečenica tu je s razlogom. Kad Fogg kaže “polazak je u 20:45”, ne pita se čovjek je li to simbolika ili točnost.
Jedna od stvari koje odmah upadnu u oči? Dijalozi zvuče živo, stvarno, kao da slušate dva neobična susjeda na tramvajskoj stanici. Passepartout ne propušta priliku ubaciti šalu ili uzdah — i taman kad mislite, ne može biti životnije, Verne ubaci prepoznatljive francuske izraze. Ako ste se pitali zašto se stalno ponavljaju imena država, datumi, valute… Odgovor je jasan: Verne voli da čitatelj nema šanse izgubiti nit.
Neki će reći, jezik je “funkcionalan”. Ne, zapravo je šarolik: jedan trenutak Fogg mjeri vrijeme do sekunde, idući opisuje taoistički hram s toliko boja da vam dođe da tražite vodene boje po kući. No, nigdje kiča, sve je odmjereno, kao engleski čaj — a nije vam ni dosadno. Humor se provlači kroz nesporazume i neobične opise, pogotovo kad Passepartout propituje svaki običaj — od indijskog rituala spaljivanja do britanske upornosti za “pravila”.
Dojma ste da piščeva svrha nije samo “prebaciti” pustolovinu nego upakirati svijet u rečenice koje zvuče poznato, ali baš svaka ima svoj začin. Scena kad Fogg hladno izjavljuje da je vrijeme novac? Tko je barem jednom zakasnio na bus, zna koliko istine ima tu.
Kultni detalji? Pragmatičan ton, instant jasnoća i stalno stilizirane rečenice pune mjera — 20 milja, dva franka, tri sekunde. Dok drugi autori ponekad previše opisuju nebo, Verne već odvodi likove prema sljedećoj pustolovini. Tako roman i dan-danas diše svježinom, usprkos starosti.
Naviknuli ste čitati knjige gdje su opis i atmosfera glavne zvijezde? Ovdje, ritam preuzima glavnu ulogu. Sve teči, nema bespotrebnih stanki ni nagle komike. I, što je možda najveći trik Vernea: tekst je istodobno pristupačan klincima, ali i daje materijala odraslima za razmišljanje. Ukratko, “Put oko svijeta za 80 dana” ne zamara, već jednostavno mami da nakon svake stanice želite — još jednu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da netko krene s “Putem oko svijeta za 80 dana” i ne osjeti barem trunku dječačkog uzbuđenja—čak i oni koji nisu zaljubljeni u putovanja. Nije ovdje samo avantura zanimljiva; hemijska reakcija između likova daje svaku stranicu onaj sitni osjećaj nepredvidivosti, kao kad izvučeš broj lutrije i još ne znaš jesi li dobitnik.
Pa kad Phileas Fogg hladno kalkulira svaki sat, mnogi će se prepoznati: “Točno, i mene pritiska vrijeme za tramvaj!” No baš taj njegov proračun često se sudara s Passepartoutovom impulzivnošću… a nije li život zapravo stalni ples između plana i kaosa? Čitatelji uglavnom komentiraju: atmosfera romana podsjeti ih na napete vožnje tramvajem za kišnog jutra u Zagrebu, kad ti kišobrani smetaju više nego što pomažu.
Za neke je djelo poput stare crno-bijele fotografije: vidiš što je bilo, osjetiš nostalgiju, ali odmah skužiš koliko su se vremena promijenila. Fascinira ih što su tada brodovi i vlakovi predstavljali high-tech, dok je danas brzina mjerena megabitima i nalozima na mobitelu. Većini ostane u sjećanju taj Verneov “suh” humor—osobito kad Fogg sve rješava s dva odmjerena pogleda preko novina i nijednom ne digne ton.
Nitko tko voli izbjegavati baš svaku prepreku ne može ostati ravnodušan pred onom slavnom utrkom protiv sata. Mjesta kroz koja prolaze podsjećaju na stare atlase s raznobojnim kartama, a kombinacija egzotike i britanske krutosti stvara šarm kojem malo tko odolijeva—čak i oni koji su više za Netflix nego za knjige.
Na kraju balade, roman nije samo vožnja vlakom ili brodom, nego trenutak koji potiče pitanje: što bih ja napravio, da imam sve vrijeme ovog svijeta, ali samo 80 dana za snove? I baš ta iskra zadrži čitatelja satima nakon što zaklopi korice.