Tko bi mogao odoljeti priči koja traje tisućama godina i još uvijek izaziva pitanja o smislu života? Ep o Gilgamešu nije samo najstarija sačuvana epska pjesma već i fascinantno putovanje kroz ljudsku potragu za besmrtnošću i prijateljstvom.
Ep o Gilgamešu ukratko opisuje putovanje sumerskog kralja Gilgameša i njegova prijatelja Enkidua kroz avanture, borbe i potragu za vječnim životom, istražujući teme prijateljstva, smrtnosti i mudrosti.
Oni koji žele razumjeti kako su drevni narodi gledali na život, sudbinu i ljudske slabosti, ovdje će pronaći odgovore koje nijedna moderna priča ne nudi.
Uvod u lektiru i autora
Dobro, priznajmo odmah—priča o Gilgamešu nije ni mala ni jednostavna, a iskreno, tko je u osnovnoj školi pohvatao baš sve detalje? Ovaj ep znaju spomenuti čak i ljudi koji ne mogu točno smjestiti Sumere na karti… ali svi su čuli da se u njemu skriva prastara potraga za smislom. Dakle, tko je smislio sve te pustolovine? I žanrovski—radi li se tu o romanu ili bajci za odrasle?
Autor
E sad, ovo nije standardna fora iz književnosti gdje možemo reći: “To je napisao Pero Perić, 1972. godine i to u Zagrebu.” Autor Epa o Gilgamešu? Totalna misterija—potpis nestao, a tekst je vjerojatno sastavljan generacijama. Najbliže što možemo reći: sumerski i akadijski pisari—pravi heroji kulture Mezopotamije—prepisivali su i preoblikovali ovaj ep na glinenim pločicama više od 4.000 godina prije nego što su plišanci postali “in”.
Neki ga nazivaju Sin-leqe-unninni (da, ime zvuči kao LoL korisničko ime), što zvuči otmjeno, ali zapravo—taj čovjek vjerojatno je samo prepisivao i uređivao starije fragmente. Ostavio je trag u devetom stoljeću prije Krista kroz najpoznatiju verziju na akadskom jeziku (takozvana “standardna verzija”). Ako tražiš osobnu Instagram biografiju autora—tu smo tanki. Sve što znamo: tvorci epa bili su mudri, pismeni i vjerojatno su popili više vina na sumerskim gozbama nego što većina nas popije u životu.
Žanr i književna vrsta
Sad, kad nekome spomeneš “Gilgameš”, zamišlja dugu, dosadnu pjesmu bez kraja—ali nije baš tako. Ep o Gilgamešu—što se žanra tiče—odskače od klasične poezije iz lektira. Pripovijeda o kraljevima, bogovima i čudovištima—kao mini blockbuster Mezopotamije… samo umjesto Marvelovih efekata, ima epske dvoboje s nepoznatim božanstvima i lavovima.
Književno gledano, to je ep—drevni “blockbuster” pisan stihovima, namijenjen za javno čitanje ili čak pjevanje. U njemu nema kratica—svaka zgoda opisana je slikovito, a svaki lik ima svoje mane i tuge. Prepoznat ćete motive koji i danas “pale”: neraskidivo prijateljstvo, potraga za smislom, ljudska prolaznost. Doduše, bez influencera i selfieja, ali—nije ni Gilgamešu bilo lako.
Ukratko: nije roman, nije bajka, nije pjesma o zaljubljenosti. To je ep—početak svega onog što danas nosi oznaku “epsko”. Imaš priču, imaš mitologiju, imaš mudrost. Bez reklama.
Kratki sadržaj
Zaboravite debele knjige, latinske izraze i komplicirane analize — tko se odluči pročitati Ep o Gilgamešu, upada ravno u glavu sumerske avanture. Mislite li da se radi o običnom mitu? Čekajte da dođete do kraja priče.
Uvod
E, sad — tko je zapravo taj Gilgameš? Nitko ne zna je li ovaj kralj iz Uruka postojao ili je produkt sumerske mašte, ali jedno je sigurno: svi su ga zamišljali kao pravog snoba i moćnika. Početak epa donosi grad u škripcu. Građani mole bogove da im olakšaju teret Gilgamešove samovolje, a njihova molitva je uslišana na… prilično netipičan način. I tako na scenu stupa Enkidu — stvorenje iz blata i trave više nalik na lika iz crtanog filma nego na budućeg najboljeg prijatelja kralja. Zamislite susret: gradski kralj i divlji čovjek, oči u oči… Sve ide prema trikovima i testiranju snage, baš onako kako bi Hollywood režirao njihovo upoznavanje.
Zaplet
Tu stvari postaju lude — Gilgameš i Enkidu odlučuju pokazati tko je ovdje zapravo faca. Prva destinacija? Cedrova šuma, dom Huvave, čudovišnog čuvara kojeg bi i današnji hororci poželjeli. Borba je epska — padaju drveća, zvekeću oružja, a mirisi cedra miješaju se s adrenalinom. Nakon pobjede, vraćaju se kao junaci, ali slavlje nije dugo trajalo. Ovdje kreće doslovno sve po zlu: boginja Ištar se zaljubljuje u Gilgameša, biva odbijena (i to uz par neumjesnih komentara), pa šalje nebeskog bika koji razvaljuje pola Uruka. Nakon još jedne borbe, dvojac izlazi kao pobjednik, barem do trenutka kada se bogovi odluče — netko mora platiti cijenu. Pogađate, pogledi padaju na Enkidua.
Rasplet
Neću vas lagati, ovdje se i najhladnija srca naježe. Enkidu umire, a Gilgameš, zarobljen tugom, kreće na put za besmrtnošću. Vođen strahom od smrti — zvuči poznato? — zavija pod zvijezdama i mjeri korake preko pustinja, beskrajnih rijeka i podzemlja koje bi posramilo svaki Escape Room. Sreće Utnapištima, sumerskog Nou, koji prepričava priču o potopu (da, i u Mezopotamiji imaju svoju verziju “velikih voda”). Čak ni vječna mudrost koju lovi nije nadohvat ruke — jer Gilgameš, baš kao svi mi, nekada isklizne iz šina na samom cilju. I dok misli da je pronašao biljku života, zmija mu je ukrade… Jer, naravno.
Kraj
Da vam ne otkrivam baš svaku siću, reći ću samo ovo: Gilgameš se vraća u Uruk, praznih ruku, ali s glavom punom zaključaka. Pogled na gradske zidine važniji je nego ikakva besmrtnost. Tu završava lutanje, a počinje razmišljanje — o prolaznosti, prijateljstvu i malim stvarima zbog kojih život zapravo ima smisla. Tko bi rekao da sumerski epos može biti bolje štivo od motivacijskog posta na Instagramu? Eto, i prije nekoliko tisuća godina, netko je shvatio ono što današnji influenceri tek otkrivaju.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste bar jednom na YouTubeu kliknuli na dokumentarac o drevnim civilizacijama, vjerojatno ste se već uhvatili za čelo kad je netko spomenuo Mezopotamiju. E pa, Gilgameš ima svoje prste baš tamo—u srcu starovjekovne Mezopotamije, negdje na području današnjeg Iraka (da, onaj gdje su ljeti +40°C bez klime u sobi). Zamišljajte goleme, prašnjave ravnice, a na njihovim obalama glasovita rijeka Eufrat. Tu je ležao Uruk, mjesto s gradskim zidinama koji su tada bili poput današnjih nebodera—znači, znak prestiža.
Vrijeme radnje? Pravi “throwback” na rani treći milenij prije Krista… Pokušajte zamisliti svijet bez Instagrama, kave “za van” i kišobrana na svakom uglu. Ljudi su zapisivali mitove na glinene pločice, a vladari poput Gilgameša vodili ratove (i avanture) pod okriljem bogova. Vrućina, oluje prašine, miris zrelih datulja, pečeni ječam na tržnici—svakodnevica koja bi nas danas potpuno zbunila.
A, znate onu foru kako nas stalno uvjeravaju da se moda ponavlja? E, tamošnji Uruk je tada bio središte svega: trgovina, religije, znanosti. Ljudi su ponekad letjeli glavom bez obzira pred naletom poplava kad Eufrat “poludi”, ali svejedno se uvijek vraćali na svoje “otoke” među poljima. Ako za trenutak zaboravite sva moderna čuda, lako je shvatiti zašto je jedna epska priča baš tu našla svoje korijene—na mjestu gdje je svjetlo svjetlucalo na svakoj pločici ispod zvjezdanog neba, a vrijeme teklo sporo kao mirna voda između dva stoljeća.
Vjerujte, ako netko danas želi osjetiti gdje je priča rođena, mora sjesti na obalu rijeke i poslušati vjetar: možda će čuti šapat o Gilgamešu, kako korača užarenim pijeskom i traži ono što svi tražimo—mrvu vječnosti u svakodnevici.
Tema i ideja djela
Eh, tko nije barem jednom poželio provaliti tajnu života, svemira i svega ostalog? U “Epu o Gilgamešu” to pitanje zapravo nosi cijelu radnju na leđima. Gilgameš – kralj, polubog, ali često baš tvrdoglav kao đačić zadnje klupe – juri za vječnim odgovorima. Ne očekujte klasičan happy end: ovdje se ne broje sretni trenuci, već promašaji, dvojbe i onaj osjećaj kad ti život nasloni ruku na rame i kaže, ozbiljno, „Vrijeme te stiže, prijatelju.“
Glavna tema? Smrtnost. Velika, neizbježna, kako god ju zvali. Enkidu umire (ajme tragedije), Gilgameš tone u očaj, pa shvaća da nema čarobnog trika ili „besplatnog“ download-a za vječni život. Što znači, nitko ne može preveslati vrijeme. Nešto kao kad shvatite da vam nedjelja navečer traje kraće nego subota, a znate što dolazi ujutro…
Tu se, naravno, kroz vratašca provlači još jedan motiv – prijateljstvo. Ako voziš kroz Uruk, ne možeš ga zaobići. Veza između Gilgameša i Enkidua ispisana je s toliko žara i konflikta da bi i scenaristi Netflixa tražili copyright. Oni prolaze zajedno kroz čudovišta (Huvava, bik s nebesa, imate tu sve i svašta), ali kad jedan padne, drugi ostaje sam sa sobom i—iskreno—nije baš lako. Tko nije barem jednom popio kavu sam poslije burne svađe, neka baci prvi kamen.
Jedna stvar se vuče ovom pričom kao dobra drama na HTV-u – MUDROST. Dođe, najčešće, kad je već kasno. Gilgameš traži odgovor van Uruka, ali na kraju se vraća doma, pogleda zidove i skuži da je bit života možda u onome što ima, a ne u onome za čime trči. Jeste li ikad došli s puta i osjetili olakšanje kad stopala dotaknu domaće dvorište? E, otprilike tako.
Zanimljivo, ep ne prodaje floskule. Nema „možeš sve ako vjeruješ“ tipa Disney pouke. Umjesto toga, nudi sirovu, ponekad pomalo sarkastičnu mudrost: „Nisi bog. I nije to toliko loše.“ Ljudska slabost ovdje se ne skriva, nego pršti na sve strane. Tuga, strah, kajanje – sve to na meniju.
I još nešto: sudbina. Likovi stalno muku muče s onim pitanjem – „Zašto baš ja?“. Bogovi su im često kao iritantni susjedi – petljaju se nepozvani, a izlaz iz tog labirinta bude češće – nema izlaza.
Jasno, da priča ne ostane bez okusa, tu je i svojstvena poanta. Uživaj u onom što imaš – zvuči možda staromodno, ali ako je Gilgameš mogao skužiti nakon toliko izgubljenih borbi i pokojeg zalutalog bika, možda i nije za baciti.
Pa ako vas ulovi pitanje što je tema „Epa o Gilgamešu“ – sjetite se: smrtnost, prijateljstvo, životne mudrosti i ta mala, rijetka zadovoljstva. Ako je kralj Uruka mogao pogriješiti (i preživjeti sve te drame), nije ni čudo što se još uvijek o njemu piše.
Analiza likova
Pamtiš one trenutke kad u knjizi osjetiš da lik diše — kao da gledaš nekog poznanika na tržnici, a ne fiktivnog vladara iz davnina? E, taj je osjećaj žestoko prisutan u Epu o Gilgamešu. Likovi ovdje nisu plošni statisti, nego kompleksne osobe s manama i svojim snovima. Neki pršte snagom i ponosom, dok drugi proživljavaju lomove zbog gubitaka ili odluka.
Glavni likovi
Gilgameš. Zvuči li ti kao netko koga bi pratio na društvenim mrežama? Kralj Uruka — prilično razmažen na startu, ponosan, ujedno povremeno egocentričan do bola. S vremenom kroz putovanja i gubitke, baš kad pomisliš da ga mrziš, on se slomi i pokaže ranjivost. U njegovim rukama je moć, ali i strah – osobito kad shvati da čak ni kraljevi ne mogu izbjeći smrt. Nije superherojski nedodirljiv, prije podsjeća na onog prijatelja koji se pravi važan dok ne naleti na pravi životni problem (i onda usput prospe mudrosti).
Enkidu. Upoznat ćeš ga kao “divljeg čovjeka” od blata — u početku doslovno ne razlikuje pita li netko juhu ili čorbu. On je Gilgamešev suputnik i (pošteno rečeno) katalizator promjene. Dok je živio u prirodi, bio je puno iskreniji nego većina političara koje si danas gledao na vijestima. Kad ga civilizacija “omekša”, dobije srce. I tu krene prava drama: postaje najbolji prijatelj onome kojeg je trebao zaustaviti. Njegova smrt pretvara prijateljstvo u tragediju, a Gilgameša u tragača za smislom.
Ištar. Boginja ljubavi i rata — temperamentna, osvetoljubiva i, iskreno, netko od koga bi se maknuo na tulumu. Njena ljutnja, nakon što Gilgameš odbije njenu ljubavnu ponudu, vodi do lančane reakcije užasnih posljedica. Ipak, njezina emocionalna složenost zadržava intrigantnu crtu: ni bogovi nisu imuni na povredu ega.
Utnapištim. Ako tražiš mudrost, evo ga — čovjek koji je preživio opću poplavu (poznat i kao Mezopotamski Noa). Živi negdje na kraju svijeta i posjeduje ono za čim Gilgameš žudi: tajnu besmrtnosti. Pomalo fatalističan, ali uvijek spreman podijeliti lekciju onome tko slušati zna. Nije netko tko će te zagrliti, više tip s kojim popiješ gorku kavu.
Sporedni likovi
Eh, i oni “sporedni” tu prkose naslovima. Primjerice, Shamhat — žena čije ime nećeš zaboraviti. Ona je svećenica koja “civilizira” Enkidua kroz brigu, mudrost i, ruku na srce, konkretne životne lekcije. Kroz njezin lik shvatiš gdje stvarno počinje granica između čovjeka i “divljaka”. Nije samo funkcija u priči — ima slojeve i utjecaj na glavne događaje.
Zatim lovac. Neki ga zovu slučajnim katalizatorom radnje, ali realno je — kad sretneš Enkidua prvi put u životu, pokušavaš od toga izvući neku korist. Podsjeća na one likove iz svakodnevice koji slučajno potaknu promjenu a onda nestanu, ostavljajući te da se pitaš tko su uopće bili.
Tu je i bog Ea koji svojim intervencijama povremeno “popravi” ili zakomplicira tijek radnje. Sjeti se scena kad netko s vrha odluči promijeniti pravila — misliš da pomaže, a zapravo izazove lanac događaja. Anu, otac bogova, važe između milosti i sile, uglavnom reagira kad situacija izmakne kontroli. Još jedan za kojeg nisi nikad siguran igra li na tvojoj strani ili korigira kurs zbog “većeg plana”.
Humbaba ili Huvava — šumsko čudovište. Svaka priča treba svoga “negativca”, ali ovaj je uz to i simbol granica koje heroji moraju rušiti. Iako monstruozan, ima motivaciju; čuva svetu šumu, možda više štiti nego prijeti (ali… tko bi stao pred njega?).
Odnosi između likova
Ako ti je ikad neka serija slomila srce odnosom između dva glavna junaka, priča o Gilgamešu i Enkiduu neće te ostaviti ravnodušnim. Ovdje prijateljstvo nije samo podjela piva: od rivalstva brzo stigne do najdublje odanosti. Njihovi zajednički podvizi — od borbi sa čudovištima do propitivanja smisla života — često završavaju konfliktima, ali i prave prostor za rast.
Kad Enkidu umre, njihova veza prerasta u mitsko sjećanje. Gilgameš doživljava transformaciju — iz bezobzirnog vladara u čovjeka koji (možda prvi put u životu) osjeća pravu tugu. Ta gubitnička bol pokreće ga dalje od samog sebe, bacajući ga u potragu bez zagarantiranog kraja. Nije li to zapravo najiskreniji prikaz odrastanja koji možeš naći na stranicama starovjekovne književnosti?
Odnosi između likova i bogova često su prava psihodrama. Bogovi se petljaju — ponekad pomažu, ponekad odmažu, a često sve skupa začine dozom (ne)pravde ili ćudi. Gilgameš s Ištar vodi svojevrsni rat živčanih slomova i sujete, a njegovi razgovori s Utnapištimom podsjećaju na dijaloge s mentorom kojeg ne znaš trebaš li poslušati ili ignorirati.
Ukratko, ovo nije epos o usamljenim herojima već komplicirana mreža odnosa — prijateljskih, ljubavnih, tragičnih i moćnih. Likovi utječu jedni na druge kao domino pločice: pad jednog često znači novi početak ili kraj za drugoga. Baš zato Epo o Gilgamešu i dan-danas privlači sve koji vole likove “od krvi i mesa” — s manama, sumnjama, povredama i, povrh svega, s iskrenom željom da pronađu smisao (i možda, usput, zapamte nečije ime za buduće generacije).
Stil i jezik djela
Pripremite se na mali šok – Ep o Gilgamešu zvuči baš onako kako nikad ne biste isprva zamislili kad vam kažu “najstarija epska pjesma”. Nema tu ni lažnih “velikih riječi”, ni kićenih rečenica, već… hrapavih stihova, tu i tamo poneka metafora, a svaki red nosi neku težinu. Stari Sumerci nisu se baš zamarali laganim čitanjem. Tekst pršti od ponavljanja (jesu li to smatrali poetskim ritmom ili su morali zbog glinenih pločica – tko bi točno znao), a puno slika djeluje elementarno grubo. Primjer? Kad Gilgameš tuguje, to nije mala stvar – rečenice reže kao stihije i udara u srž.
Jezična konstrukcija nije laka. Miješaju se sumerski i akadijski izrazi, a prijevodi ni danas ne znaju uvijek što točno stoji na nekim pločicama. Zamislite one momente kad zaboravite telefonsku šifru – tako ponekad djeluju fragmenti epa, samo što su razlozi popucala glina i zub vremena.
No, bez obzira na šifriranost, ono što se odmah ističe: svaki dijalog ili opis nosi snažan emocionalni naboj. Možda tekst ne obara brojem strofa, ali iz svake rečenice viri egzistencijalna tjeskoba. Likovi često govore kao da su na rubu svijeta – nema okolišanja, osjeća se izravnost i neka davna surovost. Pisci tu ne uljepšavaju svakodnevicu; kad je danas kišno popodne, oni bi to opisali kao dan kad bogovi šalju suze kroz oblake jer je svijet ostao bez Enkidua.
Možda najjači pečat epu daje ritam – monoton, ali postojan – i vješto, zapravo prastaro slaganje motiva: smrt, besmrtnost, priroda, grad, bogovi. Nije pretjerano reći da bi svaki moderan tekstopisac, kad bi pokušao kopirati takvu iskrenost i grubost, ispao poprilično “provaljen”. U ovom epu je svaka riječ smrtonosno ozbiljna, svaki stih ima ulogu, pa i onda kad su pojmovi nedovršeni ili zamagljeni.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije lako ostati ravnodušan nakon što se uroni u taj prašnjavi svijet Epa o Gilgamešu — tko bi rekao da najstariji tekst čovječanstva može još uvijek zaskočiti čovjeka na prvoj stranici? Dok Gilgameš i Enkidu skaču iz močvara direktno u srca čitatelja, oni sa sobom vuku pitanja o smrtnosti, prijateljstvu i tom famoznom smislu života. Osjeća se nelagoda kad Enkidu napusti pozornicu jer njihovo prijateljstvo postane nešto što i moderni romanopisci potpisuju (i možda malo zavide).
Mnogi, kad prvi put pročitaju epos, kažu da im zvuči grublje i iskrenije od bilo kojeg motivacijskog bestselera današnjice — nema ovdje instant rješenja, coachinga ni trenera. Gilgameš promaši, padne, ustane, pati i, na kraju krajeva, ništa ne peglaju — ni sudbinu ni bol. Taj realan prikaz života, bez šećera i filtra, podigne obrve i nakon tisućljeća.
Zanimljivo, mnogima je čitanje epa prvi susret s književnošću bez “glavnog happy enda.” I da, čitatelj na kraju ostane bez magične formule za vlastitu besmrtnost ali… primi mudrost kroz gubitke, baš kao Gilgameš uz Enkidua. Vrijeme, prijateljstvo i slasti običnih stvari vjerojatno će dobiti novo značenje svakome tko se upusti u ovaj sumerski lavirint riječi.
Postoji taj trenutak kad netko pročita Gilgameševo razmišljanje o zidinama Uruka i shvati da je cijela ta epska jurnjava manje o smrti, a puno više o onome što ostane kad se galama ugasi — o tragovima koje čovjek ostavlja, o pogledima, svakodnevici, o onom što možda ne pada na pamet dok je smrt još daleko.
Nitko se ne treba bojati starine ili složenosti epa — upravo njegova jednostavna, a snažno proživljena tuga i humor razbiju svaki strah. Ljudi često kasnije prvo usporede Gilgamešev očaj s Netflixovim dramama, a tek onda shvate da je čovjek iz glinenih ploča bliži našoj svakodnevici nego što itko očekuje.
Igra zvukova, ponavljanja, i davno zaboravljenih slika stvara atmosferu koja na momente podsjeća na doživljaj usmene predaje na starom trgu. U Gilgamešu nema “prečaca”, prepadanja na efekt — sve je iskreno, ogoljeno i na dobrom, klasičnom mjestu. Čudan osjećaj zadovoljstva kad ubace i poneki rug i šalu, kao da je netko iz susjedstva upisao komentar na glinenu ploču.
Kao argument više, valja napomenuti: nakon Gilgameša, ni Vukovar, ni Split, ni Zagreb više neće izgledati isto — pogled na običnu ulicu ili stijenu postaje svjesniji, kao da kroz tisuće godina stvari dobiju “težinu” kakvu nitko nije očekivao.