Zašto Versailleska improvizacija i danas izaziva toliko zanimanja među čitateljima i ljubiteljima kazališta? Ova duhovita i kritična drama otkriva mnogo više od puke povijesne anegdote—ona istražuje odnose moći i slabosti kroz prizmu satire.
Versailleska improvizacija je kratka satirična drama koja prikazuje susret vodećih europskih političara nakon Prvog svjetskog rata, ističući njihove slabosti, nesporazume i pokušaje dogovora kroz humor i ironiju.
Svaka rečenica u ovom djelu nosi dvostruko značenje, a svaki lik otkriva nešto novo o sebi i vremenu u kojem živi. Tko su zapravo pobjednici, a tko gubitnici u tom povijesnom igrokazu?
Uvod u lektiru i autora
Zamisli obaveznu lektiru koja ne guši dosadom nego miriši po sarkazmu, političkim gegovima, pa čak i voajerskom šarmu povijesnih tračeva. „Versailleska improvizacija“ ima baš tu draž – podiže obrve čak i onima koji su alergični na satiru, pa nije čudo da još uvijek proganja čitateljske popise u srednjim školama.
Autor
Miroslav Krleža. Tko se još nije barem jednom spotaknuo o njegovo ime u školskoj lektiri? Pazi sad—ne možeš ga baš zaobići ako te zanimaju društvene pljuske, povijesni migovi i poneki literarni udarac ispod pojasa. Krleža nije samo „onaj s Hrvatskog boga Marsa“ ili vječni kandidat za najdužu rečenicu na maturi. Bio je insajder u vremenu kad je Europa gorjela i gubila, a Hrvatska žicala identitet. Usput, kolege iz raznih europskih kultura često se pitaju: kako to da su kod nas satire imale više utjecaja od poziva u boj? Krleža je bio majstor studijske ironije, cinik koji bi i Nobelov odbor zbunio.
Vjeruješ li u literarne gafove? Krleža ih je znao lansirati s toliko štosa da bi i najbukiraniji kazališni režiser skinuo šešir. Živio je u Zagrebu, ali s glavom stalno u Bruxellesu, Beču ili na rubovima parnih salona gdje su padali povijesni dogovori. Njegova društvena osjetljivost nije bila poza nego melje-pravilo – docirao je vlastima, podrugljivo komentirao politiku, ali i osvajao srca kolega s Trga bana Jelačića do Gornjega grada.
Ako netko ima lektorski potpis za političku satiru u 20. stoljeću—Krleža je bez konkurencije u hrvatskom jeziku. Zamisli ga kao društvenog komentatora stand-upa, samo s cipelama punim blata, perom napetim kao žica, i stilom koji ni danas ne zvuči ofucano.
Žanr i književna vrsta
Ako očekuješ još jedan dramski komad za zijevanje, zaboravi na to. „Versailleska improvizacija“ udara ravno na satiričnu žicu—kombinira povijesnu farsu i politički kabare, ali nije baš za lako probavljivu večeru. Krleža je ovdje miješao karikature, izrugivanje, čak i otvorene podsmijehe, pa nitko iz njegove verzije Versailleske konferencije ne izlazi bez literarne ogrebotine.
Ova drama ne igra na jednostavne likove niti nudi podlogu za jednostavna pitanja. Umjesto tipičnog razrješenja, ovdje dobiješ lavinu replika koja podsjeća na politički talk show iz prošlog stoljeća—samo što moderator nikada ne stiže izgovoriti riječ „red“. Kroz fiktivnu konferenciju, Krleža za stol posjeda europsku kremu: političare, generale, propale monarhe i revolucionare. Svaki ima svoju masku, ali humor i ironija ih raskrinkavaju bolje od bilo kakve biografije ili povijesnog eseja.
Povremeno zapuhne teatralnost, baš kad se najmanje nadaš—umjesto heroja ili zlikovaca, scena je puna ljudi koji tumaraju između pobjede i poraza, rupa na čarapama i skupih šešira. Žanrovski gledano, radi se o satiri s elementima društvene kritike, gdje je drama samo kostur, a svaki dijalog živo meso političke stvarnosti. Bliže je groteski nego tragediji, i više podsjeća na crno-bijeli film s previše neugodnih tišina.
Možda bi moglo proći i kao povijesna parodija s natruhama kabarea, samo što se ovdje ne plješće nakon monologa—nego razmišlja što bi se dogodilo da su stolovi u Versaillesu drugačije raspoređeni. Jesi primijetio? I nakon toliko godina, Krležina improvizacija zvuči kao aktualni razgovor među današnjim vođama, samo s manje filtera i više prljave politike.
Kratki sadržaj
Okej, povucimo vas direktno iza kulisa Krležine “Versailleske improvizacije” — one kazališne bombe gdje politički cynizam, salonska ironija i povijesne spike idu ruku pod ruku. Sve pršti od aluzija, i kad pomislite da ste shvatili što netko govori, šansa je 50:50 da ste promašili point. Ako vas zanima politički kabare na način na koji bi to odradio Krleža, nastavite čitati.
Uvod
Pa, kad predstava krene, nema sporog zavrtanja — već u prvoj sceni, Miroslav Krleža baca publiku ravno u središte europske političke žabokrečine. Zamislite okrugli stol, luksuzna soba, sjaje se kristalni lusteri, a za stolom — moćnici i njihovi pomoćnici (tipa engleski lord, francuski diplomat, pa čak i koketna sekretarica). Svi oni s karikiranom elegancijom vode dijalog, koketirajući istovremeno s apsurdom i ozbiljnošću ratne Europe. Odjeća šušti, šampanjac se sipa, međusobno natjecanje počinje već od prve sekunde (onog, tko će ispasti pametniji ili arogantniji). Nema uvodnih monologa — stvar kreće izravno, kao kad upalite televizor usred svađe oko nasljedstva.
Zaplet
E sad, prava drama… Ništa nije onako kako izgleda. Glume uljudnost, ali svi misle na svoju guzicu. Krleža postavlja figure po kazališnoj ploči kao da igra šah naslijepo. U redu, imaš likove koji cijeli prvi čin provode ratujući rečenicama oko vlasti, teritorija, tko je kome ukrao koju koloniju, čija je pobjeda veća, tko je “prava žrtva”… Svaka replika, dvostruka — vani se pričaju bajke o miru i razumijevanju, a ispod stola svatko sije vlastiti interes. Usput, likovi povremeno prebace na “naš” jezik kad se žele došaptavati ili baciti poneku podvalu. To daje onaj osjećaj političkog reality showa pred kamerama i zakulisne igre kad mikrofon navodno nije upaljen.
Ako ste ikad pili kavu na trgu i slušali političke tračeve, znat ćete točno o kakvim spletkarijama ovdje pričamo. Krleža je, naravno, to sve prokuhao uz gusti sarkazam — ni jedna kap nije zapela na dnu džezve. Baš kad publika misli da zna tko tu vodi glavnu riječ, ispadne da je cijeli dijalog farsa i da su svi jednoglasno — izgubljeni u prijevodu.
Rasplet
Sad se stvari počinju lagano raspadati… Kako sastanak odmiče, maske klize, netrpeljivosti izlaze na površinu. Nema više salonskog mira: engleski gospodin postaje ciničniji, Francuzu popušta živac, pa čak i sporedni likovi pokazuju zube. Krležin tekst šiba brzo, ironija postaje grublja, a scene sve više sliče tankoj liniji između političke farse i burleske. Kao da gledaš aktualnu pressicu, samo iz 1919. — dok diplomati trube o zajedništvu, u isto vrijeme dogovaraju kako će podijeliti plijen. Svatko — apsolutno svatko — izlazi sa stolice uvjeren da je pobijedio, no zapravo svi osjećaju neugodu poraza.
Kratka digresija: tko je gledao tenis, zna onaj trenutak kad lopticom promašiš čisti aut, a onda se praviš kao da je bio genijalni lob? E, upravo to rade Krležini likovi — pokušavaju opravdati svoje odluke, ali i sami znaju da su stvari otišle kvragu.
Kraj
Kada padne zadnja zavjesa… nitko ne diže pehar pobjednika. Dvorana je puna težine neizrečenih poraza; likovi teturaju prema vratima s osmjesima koji blijede čim zakorače u hodnik. Krleža tu ne nudi slatkorječiv kraj. Nema pjesme, nema zajedničke čaše šampanjca—samo okus gorčine u ustima. Ovaj završetak tjera gledatelja da se na povratku kući pita: tko su danas naši salonski pobjednici, a tko ljudi koji zapravo trpe posljedice tih kabaretskih odluka? To je taj Krležin twist pod kožu — sve natjerano da maštamo gdje bi danas sjedio, da gleda prolazeće parade moćnika na TV-u i, vjerojatno, gunđa sebi u bradu.
Ne, ne nudi ova drama utjehu… ali svaka replika, svaka scena — podsjeća da su povijesni “dogovori” često ništa drugo nego dobro izrežirana improvizacija.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Versailles 1919. Ne šuška se samo svilena haljina iz francuske mode, šuška i povijest dok se piše za golemim stolom… Baš ondje, pod zlatnim lusterima dvorca, skupljaju se europski vođe kao da dogovaraju domjenak, a ne svjetski poredak.
Krležin „Versailleska improvizacija“ smješta radnju u okruženje stvarne Versailleske konferencije, gdje svaki sugovornik miriše na cigare i ratnu birokraciju. Dvorac je monumentalno hladan, ali dijalozi su oštri toplije nego džepna rakija na dnu diplomatske torbe. Tamo gdje su nekad šetali kraljevi, sada se sudbonosno lome perspektive Francuske, Britanije, Njemačke, Italije… Kao što je netko iz publike jednom prokomentirao nakon predstave: “Tamo se svaka replika kao eho odbija od plafona, kao kod kuće kad pričamo o susjedima.” (Eto, život u višestoljetnim zidovima nije tako dalek od našeg.)
Vrijeme? Dani nakon Prvog svjetskog rata — atmosfera je napeta kao u tramvaju kad kasnite na posao. Svi bi rado pregovarali za stolom, ali nitko ne želi popustiti; osjećaj je kao u zadnjem kolu HNL-a kad je prvo mjesto još otvoreno. Gledatelji se lako mogu zamisliti unutar scene: kraj je rata, ali nitko nije siguran je li ovo tek zatišje pred novu buru ili početak boljih vremena.
Krleža, naravno, ne bira samo povijesne kulise zbog autentičnosti — Versailles je savršen kaleidoskop moći, dvoličnosti i neizvjesnosti. Nije tu bilo Youtube live prijenosa ni Twitter objava iz dvorane, ali atmosfera formira nevjerojatnu živu kulisu. Teško je ne prepoznati i fragmente naših dana – svi znaju što znači kad se “dogovara” za okruglim stolom.
Pažnja: ako slučajno prolistate novine iz 1919. (ili današnje internet portale, ako dobijete deja-vu), primijetit ćete isti ton, isti osjećaj zatvorenih dogovora uz fina vina ili toplu crnu kavu… baš kao što ga Krleža režira na sceni. Taj Versailles, i kroz ove replike, zapravo nikad nije daleko — od nas, naših odluka, i naših malih improvizacija.
Tema i ideja djela
Ajmo iskreno—tko nije barem jednom poželio zaviriti iza kulisa svjetske politike i vidjeti koliko se tu zapravo improvizira? Krležina “Versailleska improvizacija” daje baš tu priliku, i to bez puno okolišanja. Samo zamisli: Europski moćnici nakon Prvog svjetskog rata, okruženi raskošju Versaillesa, raspravljaju o sudbini svijeta, a nitko se zapravo ne usuđuje reći naglas što misli. Zvuk koraka po mramoru, pucketanje vatre u kaminu, pa netko u kutu tiho šapće „A što će reći Pariz?”—i već vidiš kako napetost raste, čak i kad se pokušavaju zadržati uljudni osmijesi.
Tema ovog djela nije teška za prokljuviti, ali je zato žestoka: licemjerje, borba za moć i taj vječni ples između privida i stvarnosti. Sve što naizgled izgleda kao povijesna tvornica dogovora, zapravo je scena za sitne podvale, osobne frustracije i taštinu. Svatko tko je bio barem jednom na obiteljskom okupljanju s puno suprotstavljenih mišljenja, osjetit će o čemu pričamo—samo ovaj put, na meniju su granice i sudbine država, a desert su dosjetke koje zabole.
Jedna od onih rečenica koje se pamte? Netko hladno izgovori „Dogovorit ćemo se, kao što su se i Habsburgovci dogovarali.“ U toj šali krije se gorka istina: politika često izgleda kao satira, ali posljedice su itekako stvarne. Likovi u drami, iako nose imena kraljeva i predsjednika, zapravo su svi nesigurni, zatečeni, često smiješni u svojoj ozbiljnosti. Krleža ih svlači do kosti—nema tu lažne pompe ili herojske retorike, nego ljudi koji, poput nas, improviziraju kad pritisak naraste.
No, ono što „Versailleska improvizacija“ čini aktualnom, čak i danas kad svi imamo pametne telefone i memeove na brzom biranju, jest to što nas potiče da se zapitamo zašto su najvažnije odluke često donesene u polumraku, uz smijeh bez veselja i lagane trzaje nervoze. Djelo doslovno kliže po rubu između farse i tragedije, onako kako to zna samo netko tko je preživio previše novinskih članaka i javnih deklaracija koje su bile jedno, a kasnije se pretvorile u nešto sasvim drugo.
Zanimljivo, nema jasnih pobjednika. Svi izađu iz te sobe malo glasniji, malo prazniji i ponešto ogorčeniji. Živopisni dijalozi, mrvica ruganja, i povremeni trzaj samoironije—baš sve što čini dobru satiru, ali bez velikih riječi o pravdi. I zato se „Versailleska improvizacija“ čita i danas: nije samo povijest, već podsjetnik da svaka velika predstava ima svoju improvizaciju, pa i kad to nitko ne želi priznati.
Analiza likova
Tko je tko u Versailleskoj improvizaciji? Ako ste se ikada zapitali zašto vas određeni “političar” iz Krležine drame podsjeća na susjeda koji uvijek ima mišljenje o svemu – niste jedini. Svaki lik ovdje pleše na rubu apsurda i zbilje.
Glavni likovi
U centru pozornice – veliki “igrači” europske diplomacije. Zapravo, ovdje nema jednog “vođe čopora”; Krleža si je dao oduška s karikaturama, pa zato svatko staje pod reflektor barem na pet minuta.
Prvo, predsjednik konferencije – zamišljen kao tip kojeg bi mirno stavili na čelo kućnog savjeta, samo bez papuča i čaja. Taj lik je oličenje birokrata koji se toliko zapliće u fraze da mu ni vlastiti ton-majstor ne bi pronašao kraj rečenice. Neki kažu, da je modeliran prema Woodrowu Wilsonu, ali to ovisi koga pitate.
Pored njega, tu je “bankar” – taj vječni cinik s monocleom i debelim novčanikom. Uvijek može izračunati tko kad laže, a kad se smije čisto iz pristojnosti. Kad zatreba, ubaci onaj osmijeh koji bi i kasirku u Konzumu natjerao na blagi podsjetnik: “Niste uzeli račun.”
Ah, “general”—lik koji uvijek upada s ponekom ratničkom uspomenom. Njemu je bal pod maskama stalno, a medalje šuškaju kad god sjedne. Nije baš simpatičan, ali ponekad nam se čini kao da je barem iskren.
Krleža je svakom od njih dao po jedan skriveni džep s ironijom, pa njihova stvarna lica proviruju kad se najmanje nadamo. Nema “herojstva” ni “demona” – samo ljudi, sami sa sobom i svojim manama.
Sporedni likovi
Sad, zanemariti “manje važne” likove u Versailleskoj improvizaciji bio bi gaf godine – poput onog kad zaboravite skidati cipele kod bake. Ovdje sporedni likovi nisu ukrasi. Dapače, često zabodu poantu ili protumače situaciju na način koji glavnima nikada ne bi pao na pamet – jer, iskreno, tko bi se od diplomata sjetio pitati običnog vozača što misli o miru u Europi?
Tu je primjerice “poslužitelj.” Taj čovjek, koji nosi piće i sluša više nego što bi itko trebao, povremeno izvali rečenicu koja čitatelja vrati u stvarnost – i pokaže da i oni “mali” znaju više od “velikih.” Kad ga promatrate priznat ćete da ste i sami toga dana bili “poslužitelj” – svjedok dogovora, ali bez glasa.
Ne smije se zaboraviti ni “tajnica.” Na prvu – uvijek u sjeni, neumorna, ponekad s bilježnicom, ali umorna od gluposti koje zapisuje. Ona je Krležin komentar na to koliko ženski glas, bez obzira na pamet, ostaje nečujan iza visokih dvokrilnih vrata politike.
Možda još veći “hit” je sabrati te male epizodiste. Jedan putnik iz udaljene zemlje, trubač iz susjedstva, pa i novinar koji ne zna koristiti diktafon – svi oni donose komadić stvarnosti, ironije i zdravog razuma u prostor gdje se ozbiljnost prodaje na komad.
Odnosi između likova
Ovdje ide prava vožnja kroz Krležinu političku džunglu. Nema tu čistih simpatičnih odnosa, ovog mjeseca su prijatelji, idućeg se ne mogu ni pogledati. Kad bi bilo Facebooka, pojam komplicirano bi nastao upravo ovdje.
Jedan dobar primjer? General (onaj s medaljama) i predsjednik konferencije… u javnosti puno finih fraza, “dragi kolega”, “uvaženi prijatelju”, ali ispod stola svak’ vuče konopac na svoju stranu. Tko nije bar jednom gledao šefa i kolegu kako se smješkaju, a zna da se zapravo natječu oko blagoslova za službeni mobitel?
A sada, bankar. On s diplomatom vodi igru u kojoj je teško znati jesi li s njima ili protiv njih. Povremeno surađuju (kad dijele plijen), ponekad podmeću – baš poput likova iz kakvog popularnog reality showa. Ako ih pažljivo slušate, uvidjet ćete da dogovori najčešće traju duže od najsporijeg reda na pošti.
Ispod tog vrha, sporedni akteri ne stoje po strani. Poslužitelj često predstavlja jedini izvor empatije, dok tajnica strpljivo “krpa rupe” između ispraznih dogovora – i podsmjehuje se unutarnje kad shvati da su joj papiri vrijedniji od većine prisutnih govora.
Svaki odnos tu je krcat ironijom, a komične situacije zapravo su najpošteniji prikaz stvarnog svijeta – svi glume sigurnost, dok se iza kulisa povlače, dogovaraju i čekaju svoju priliku. Upravo zato, i puno godina nakon premijere, “Versailleska improvizacija” djeluje kao dobra, stara grupna slika s obiteljskog okupljanja: svi stoje ozbiljno, a zapravo tek pričuvni osmijeh skriva ludi kaos iza leđa.
Stil i jezik djela
Zaboravite klasičnu „književnu“ dramu gdje svaki lik zvuči kao da je iskočio iz gramatike—Krleža u Versailleskoj improvizaciji vodi ekipu kroz verbalnu kaljužu baš kao da sjede na kasnonoćnom diplomatskom ručku. Stil? Oštar kao britva, dok su rečenice pune pikantnih dosjetki i sitnih verbalnih podvala. Tko bi rekao da diplomati mogu biti tako duhoviti—ili otrovni?
Jezik u ovom komadu vozi vožnju bez brze kolotečine. Čitatelji se mogu iznenaditi ritmom: brzo rezanje replika, povremene stanke, pa onda naglo izbijanje ironije iz neobične, naoko svakodnevne fraze. Iskreno, možda ćete htjeti pročitati neke dijaloge dvaput… jer prvi put ste uživali u šali, a drugi ste shvatili da vam je nešto prešlo preko glave u toj brzoj razmjeni. Krležin omiljeni trik? Igranje s tuđim riječima, prebacivanje istih izraza iz usta jednog lika u drugi kraj stola, sve dok netko ne pukne od smijeha — ili ljutnje.
Ako vas veseli kad likovi komuniciraju kao u pametnijoj verziji grupnog chata, pogodili ste jackpot. Krleža preskače svečane uvode i odmah baca igrače u raspravu, često bez suvišnih opisa ili priprema. Svatko od njih poseže za poznatim frazama, diplomatskim izgovorima, humorom maskiranim u ozbiljnost—ali ponekad ih ironija ogoli do kosti. Ima tu i modernih izraza, poneke psovke (u finijoj varijanti, naravno), ali najviše onog sirovog, suhog humora koji kasnije pamtite.
Nije tajna da je Krleža volio „igrati se jezikom“. Isprva sve zvuči kao zabava, a onda tijekom teksta bljesne onaj osjećaj nelagode, kao kad uđeš u sobu gdje svi izgledaju ljubazno, ali znaš da ti traže slabost. Cijela atmosfera rasteže se između gesla „sve se može reći s osmijehom“ i spoznaje da su najgrublje misli skrivene iza među-zareza.
Sjećate li se onih dramskih tekstova iz škole što ste gutali „na silu“? Ovdje toga nema. Svaka rečenica ima svrhu: izazvati reakciju, otkriti slabost ili podvaliti repliku toliko dobro da možda tek kasnije shvatite kolika je težina stajala iza nje. A kad dođe kraj—nećete tražiti rječnik, ali ćete se možda zapitati koliko su naši politički razgovori doista drugačiji danas.
Na kraju, tko zapravo pobjeđuje u tom jeziku i stilu? Oni koji najbrže misle, igraju riječima bez milosti i nikad ne zaborave da je, baš kao u životu, najbolja improvizacija ona koja zvuči kao da je unaprijed uvježbana… a zapravo je čista igra instinkta.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ponekad se dogodi da te tekst zaskoči iza ugla i ne pusti dok ne stisneš zadnju stranicu. Upravo takav osjećaj često ostane nakon upoznavanja s “Versailleskom improvizacijom”. Krležin pogled na svijet klizi kroz ove redove kao britva—naglo, oštro, bez pardona. Sve ono što europske političke karikature skrivaju pod maskama, Krleža vadi van i okreće pred čitateljem, i to na način koji izazove i osmijeh i nelagodu. Razmišljaš: koliko je toga doista prestalo biti aktualno? Zanimljivo, i nakon više od stoljeća, prozori te dvorane ne propuštaju ni trunku svjetla optimizma.
Djeluje li drama još uvijek šokantno? Prilično. Očekuješ teatar apsurda, a dobiješ surovu demontažu moći, puni arsenal krležijanskog sarkazma, ali i mrvu tuge zbog stalno promašenih prilika. Neki će reći—sve je to velik teatar, a publika je uvijek ista. Prisjetimo se razgovora bake autorove susjede iz Krapine, koja je tvrdila: “Kad Krleža piše, nema laži … pa makar to boljelo.” Što reći na to? Teško je pobjeći osjećaju da je svaka replika tempirana poput metronoma, svaka šala otrovna, ali zabavna baš zato što je toliko prepoznatljiva—tko nije u životu čuo frazu iz te drame, makar u nekoj varijaciji, u kasnonoćnim raspravama za stolom?
Koga su fascinirali politički razgovori, uživat će u dinamici igre. A ipak, u pozadini uvijek ostaje upitnik: “Mijenja li se ikad nešto?” Mirisi dvorane su teški, tonovi razgovora napeti, atmosfera podsjeća na najgore sastanke na kojima svatko glumi sigurnost, a zapravo samo skriva nervozu. Krležina ironija ne ostavlja mjesta bijegu, ali nudi katarzu—onima s dovoljno hrabrosti da se nasmiju vlastitoj ulozi u ovom povijesnom ping-pongu.
Kad bi se dodjeljivala nagrada za najbrutalniju iskrenost u kazalištu, ova bi dramska ‘improvizacija’ bila vodeći kandidat. Nekad je dovoljno pogledati odraz političara s Krležine scene i sva se moderna farsa smanji na tu jednu riječ—improvizacija. Tko je jednom pročitao “Versaillesku improvizaciju”, teško će zaboraviti kako je svijet istovremeno šaren i sive boje, i da je ponekad najteže nasmijati se kad prepoznamo vlastite odluke u tuđim promašajima.