Mnogi su čuli za roman „Tajna ribljeg oka“ ali rijetki znaju što se krije iza njegovih neobičnih likova i intrigantne radnje. Djelo privlači pažnju već na prvim stranicama jer otvara pitanja o povjerenju, prijateljstvu i odrastanju.
„Tajna ribljeg oka“ prati djevojčicu Anu koja, uz pomoć prijatelja, pokušava otkriti što se zapravo dogodilo s njezinim susjedom i kakvu ulogu u svemu ima tajanstveno riblje oko.
Autor vješto vodi čitatelja kroz napetu priču, potičući na razmišljanje o svakodnevnim tajnama koje često ostaju neprimijećene. Tko zaista stoji iza misterioznih događaja i što Ana otkriva na kraju?
Uvod u lektiru i autora
Možda ste već čuli za onaj čudan osjećaj — kad uđeš u novu priču, ne znaš što te čeka, a naslov zbija šale (ili prijeti) svojim misterijem. „Tajna ribljeg oka” baš to radi: klizi ispod površine običnog djetinjstva, šapće o malim stvarima kojih se odrasli rijetko sjete. Prije nego što zaronimo dublje, vrijeme je da upoznamo osobu koja je sve to zamislila i stanemo na brzi „književni test”.
Autor
Ako ste ikada tražili ime autora i pitali se je li tko iz vašeg (ili susjednog) kvarta, možda će vas iznenaditi: Jasminka Petrović potpisuje ovu knjigu. Nije joj to prva pustolovina na papiru — daleko od toga. Rođena beograđanka, Jasminka je stvorila cijelu ulicu likova, priča i zapleta, a nije joj strano ni šaliti se na vlastiti račun. Njezini junaci, od Ane do susjeda koji skriva više nego što ostavlja dojam, uvijek imaju barem jedan neobičan kut gledanja na svijet.
Ono što je zanimljivo – autorica nije uvijek tiha sugovornica: svoje dnevne anegdote, roditeljske borbe s domaćom zadaćom i nedoumice iz vlastitog djetinjstva pretvara u dijaloge koji nas ponekad nasmiju, ponekad natjeraju da „stanemo na loptu”. Usput, uspjela je pokupiti nekoliko književnih nagrada, ali rijetko kad to koristi kao izliku za jednostavne radnje — uvijek se odlazi korak dalje prema srcu priče.
Žanr i književna vrsta
S njom ništa nije školski dosadno, pa nije ni ovo. „Tajna ribljeg oka” pleše negdje između romana za djecu i pravog misterija — nema Sherlocka u kabanici, ali ima dovoljno neobičnih tragova za svakog klinca s bujnom maštom. Ovaj roman ne boji se šaptati tajne kroz razigrane dijaloge i stavlja male, svakodnevne strahove (hoće li susjed otkriti što skriva?) na prvo mjesto.
Žanrovski podloga ima sve što treći, četvrti razred voli: misterij, avanturu, prijateljstvo koje se provlači kroz nezgode i one sitne dojmove iz djetinjstva — znate onaj miris svježeg kolača iz susjedstva dok špijunirate tko je prošao vrtom? Da, tako nešto. Ovaj roman nudi književnu igru koja može postati i igra u stvarnosti — možda potakne čitatelja da prvi put susjedu poželi reći „bok”, ili barem obrati pažnju na neobične detalje oko sebe.
Na kraju, „Tajna ribljeg oka” nije samo „lektira” za podvlačenje i kratki sadržaj — to je poziv na vlastitu avanturu, prilika za pogled ispod površine, gdje sitne, čudne stvari ponekad kriju pravu čaroliju običnog dana.
Kratki sadržaj
Zamislite susjedstvo gdje ništa nije onako kako izgleda—gdje je jedno riblje oko možda ključ za sve neobične događaje. Ako ste ikad kao dijete pratili tuđe tajne iza zavjesa, znat ćete odmah o čemu pričamo.
Uvod
Ana, obična djevojčica, živi u zgradi koja je sve samo ne dosadna. Zgrade inače mirišu na svježe oprano rublje, ali ova, Ana tvrdi, stalno ima miris kuhanih srdela. Susjedi? Više ih viđa nego članove obitelji, a svakog prati neka mala osebujnost. No, jedna vrata privlače više pažnje od ostalih. Tu je onaj susjed s ribljim okom—ne govorimo o pravom oku nego o nečem što uvijek malo strši kroz polumrak hodnika. Ana i njezina prijateljica Tina nisu mogle odoljeti da ne krenu u “istragu tjedna”.
Zaplet
Jedne zimske večeri, dok gleda kišu kako se lijepi za prozore, Ana primjećuje nešto čudno: iz susjedovog stana probija se svjetlo koje pulsira baš u ritmu njenog srca (ili joj se samo čini jer joj je srce doslovno skočilo u grlo). I da stvar bude gora—nigdje tog susjeda nema tjednima. Legenda među klincima odmah kreće: govorkalo se da u tom stanu živi netko tko uopće nije s ove planete (ili barem iz ovog kvarta). Ana i Tina improviziraju plan: prave se da traže loptu, zveckaju po kutijama, i zaviruju kroz ključanicu kad god stignu. Smijeh, šaputanja i malo straha postaju njihova svako-dnevica. No, svaka dobra sablasna priča ima trenutak kad postane stvarno ozbiljna: kad nestane ključna stvar—ribarska mreža sa susjedovih vrata…
Rasplet
Tina jednog dana (totalno slučajno) pronalazi papir sa skiciranim očima—ili ribljim okom?—u hodniku. Ana je, naravno, uvjerena da sad ima dokaze! Nakon nekoliko sastanaka u Aninoj sobi, crtanju mapa i čak jednog lažnog alarma (loptica je završila kod tete s kata niže, a ne kod susjeda), cure se odvaže i šalju poruku susjedu. Ne stoji dugo napetost u zraku… Susjed se vraća, ali nema ni traga strašnoj atmosferi: dolazi s hladnom lubinom i pričom o putovanju na more kod roditelja. Ribarska mreža, papir i riblje oko—all one njihove “dokaze”, ispadaju objašnjivi i posve svakodnevni.
Kraj
Onaj trenutak kad shvate da je “tajna” zapravo samo niz nesporazuma, ostane gorak okus—ali i slatko novo prijateljstvo. Ana sad zna: nije svaka misterija prava misterija… Ponekad je samo stvar toga koliko si radoznao ili koliko voliš dobru priču. Ipak, svaki put kad prođe pored susjedovih vrata, u dubini srca traži još jedan znak da nešto neobično vreba iza običnih stvari. I tako se zgrada ponovo smiješi običnim danima—do prve nove “tajne”.
Mjesto i vrijeme radnje
Netko bi mogao reći da je Anina zgrada obična — ista ona betonska mrlja koju viđamo svuda. Ali čim otvorite vratanca na poštanskom sandučiću i zagrizete miris starog lifta, stvarnost se preseli ravno u film. Zgrada koja miriše na prašinu iz 80-ih, s hodnicima u kojima svaki zvuk odzvanja kao sitni bubanj, postaje glavna pozornica romana „Tajna ribljeg oka“. Ljubitelji domaćih gradskih vrtova odmah će prepoznati te detalje — ponekad neugodno hladan pod, neugodne pucketajuće svjetiljke, rijetke susrete s ljudima koje gledate cijeli život, ali ih ne znate po imenu. Ako ste ikada zavirili u „limenku“ na Novom Zagrebu ili sličnu stambenu džunglu, znat ćete o čemu je riječ.
Vrijeme radnje? Uh, teško ga je uopće označiti jednim kalendarskim listom — roman balansira na tankoj niti između sadašnjosti i bezvremenosti. Mobiteli su u džepovima, ali internet nije glavna fora. Više se tračari na stubištu nego na Facebooku. Ana i Tina upuštaju se u avanture tijekom dugih ljetnih dana kad sunce pregrije prozore, a roditelji još nisu doma s posla. Ne odvija se sve u istom satu, no osjećaj je kao da vrijeme ide sporije, baš kao kad ste dijete i svaki dan traje kao cijela godina.
Umjesto da scena odvede čitatelja u tajanstvene daljine, Jasminka Petrović smješta svoje likove u naš svakodnevni mikrosvijet. Parket škripi pod nogama, lift zastane baš između katova, a mirisi večernje maneštre cure iz susjedstva. Cijela misterija ribljeg oka veže se za prozore, podrume i oronule hodnike — mjesta koja bi većina djece preskočila, ali za Anu i Tinu postaju ulaz u novi svijet. I iako se cijela radnja odvija u zatvorenim prostorima jedne zgrade, osjećaj je kao da istražuju čitav grad.
Iskreno — tko nije barem jednom sumnjičavo gledao vlastite susjede, zamišljajući da ispod njihova kaputa nose ključ tajne? Radnja romana vješto igra na to iskustvo i vuče čitatelja baš tamo gdje je nekad i sam bio — između lifta i vlastite znatiželje, između prošlog ljeta i ovog sada.
Tema i ideja djela
Dobro, bacimo se odmah na stvar—”Tajna ribljeg oka” nije još jedan od onih romana kojeg ćete zaboraviti čim zaklopite korice. Ne, ovdje je stvar mnogo osobnija. Srž svega: svakodnevica u zgradi s mirisom starog lifta i glasnim susjedima postaje mala pozornica tajni, prijateljstava i, pazite sad, misterija koje zvuče kao da ste ih sami izmislili dok ste bili klinac. Zvuči poznato? Eh, znaju tu muku svi koji su bar jednom ljeti zumirali kroz špijunku.
Djelo širi ideju da su prave tajne bliže nego što mislimo—često ih i ne primijetimo dok nam ne zatreba malo uzbuđenja. Ana i Tina? Njihova potraga kreće iz dosade, ali završava nečime što će pamtiti duže od trajanja tebeće sezone. Kroz njih čitatelj žvače povjerenje: nije uvijek jednostavno ni kad su prijatelji u igri. Autorica povezuje sve te ljetne vibracije, nesporazume i smiješne situacije s autentičnim zgodama iz vlastitog djetinjstva (ako ste prepoznali humor, niste jedini—nosi njen prepoznatljiv potpis).
Idemo prizemljeno—tema romana nije magija, nego obična svakodnevica koju malo tko primjećuje dok ne bljesne kakva sitnica. Što je “riblje oko”? Može biti stvarni predmet, nešto strašno ili posve običan predmet na koji su projicirani dječji snovi i strahovi. Djelo kroz mali misterij pokazuje i jednu važnu stvar: mnoge naše brige rastu u glavi, a stvarnost je puno pitomija nego što izgleda kad se pogled usmjeri iz dječje perspektive.
Ako tražite pravu ideju koja pokreće sve one stranice i susjede—nije to samo razotkrivanje tajne, nego put prema hrabrosti, znatiželji i sasvim neočekivanom prijateljstvu. Šarm je u detaljima—bilo da je riječ o zvuku koraka po hodniku, ljepljivim dlanovima od sladoleda ili onim neočekivanim malim pobjedama koje dođu kad prihvatiš da svaka prava pustolovina u biti počinje—kod kuće.
Tko nije bar jednom poželio baciti pogled kroz nečiju špijunku samo radi uzbuđenja? Poanta je jednostavna: život među običnim stvarima skriva više avantura nego što smo kao odrasli spremni priznati.
Analiza likova
Dugo nisam čitao nešto toliko šašavo, a zapravo tako istinito po pitanju dječjih “ekspedicija” kao što je “Tajna ribljeg oka”. Baš kad pomislite da znate tko kome što smjera — hop, neki novi trag. Ipak, ni Ana ni Tina ne polažu pravo na svetost. Nisu ni kakav policijski tandem, više podsjećaju na dvojac s Doma sportova kad prvi put uhvate skate: nespretni, puni planova, uvijek pred nekim novim padom.
Glavni likovi
Ana je lice kog viđate na dvorištu svaki vikend — ta mala sa znatiželjnim pogledom koju netko stalno nudi sladoledom dok špijunira odrasle. Kod Ane ništa nije “obično” — mirisi lifta zgrade njoj znače detektivsku igru, a teta s trećeg kata uvijek krije neku, baš njezinu, tajnu.
Tina je njen sidekick, otporna na dosadu kao žohar na rašpršivač — i uvijek prva za akciju. Zajedno su kao dvije polovice jednog ključa za vrata od podruma, vječito natežu granice straha i smijeha. Tina voli imati zadnju riječ, a Ana sve zapisuje ili pamti — tko je kome poslao poruku, tko je nešto izjavio na stepenicama. One nisu sveznalice, nisu ni najhrabrija djeca, ali upornost kod njih ima okus kao limunada na +35. I još taj susjed — onaj zbog kojeg pulsira crveno riblje oko, taj koji ne odgovara kad ga klinci pozdrave, uvijek poluzatvorenih vrata…
Baš zbog te kombinacije smijeha, sumnje i “ajmo još jednom provjeriti” svaki dijalog djeluje životno. Kroz Anine oči prva ljubav prema misteriju ima miris starih knjiga iz knjižnice. Tina joj je pojačanje kad mašta krene galopirati prebrzo. Ni jedna, ni druga ne odustaje, ali kraj otkrivaju zrelije nego što su krenule.
Sporedni likovi
Ma nema “običnih” ljudi kod Petrović — svatko vuče svoj rep (ili ribu) iza leđa. Susjed s prizemlja nosi blokadu osmijeha poput bedema; nije on nužno “loš”, nego zagonetan kao sudoku bez rješenja. Primjerice, teta Ružica ispred lifta uvijek razgovara s cvijećem, ali, klinci tvrde, ona možda šifrira poruke iz druge domovine. Pa onda Anina mama (tipična mama iz kvarta, s grijanjem uvijek na 24°C, tanjom za blagi prijekor), a uz nju gospođa s kata iznad, šampionka u tračevima — i boji se svega što mijenja rutinu.
Jedna od boljih scena? Kada susjed zamalo uhvati Anu i Tinu kraj svog prozora, a sve se pretvori u sarajevski skeč s puno suzdržanih psovki. Ta sporedna ekipa nosi djelić svakog dječjeg susjedstva: tragikomičan miks stvarnosti, pritajenih briga i, ponekad, slučajne ljubaznosti. Djeca svoju sliku o njima grade na nepročitanoj strani stripa. Odrasli su misterij veći od samog ribljeg oka.
Odnosi između likova
Ovdje nema sterilnih odnosa ni “mi smo najbolji prijatelji” klišeja. Prijateljstvo Ane i Tine vuče sve moguće žice: od povjerenja do laži iz nužde, zaljubljenosti u pustolovinu do čistog, nezrelog rivaliteta. Jedno drugo provociraju, ali nikad ne prelaze rub stvarne svađe — tko ima prijatelja kao Tina, zna što znači poravnanje računa gore na tavanu ili nakon partije badmintona između dva parkirana auta.
Susjedi prema njima u početku djeluju prilično zatvoreno. Neki ih gledaju kao da su Sigma detektivska agencija s ruksacima, drugi s blagim podsmijehom, ali svi, bez izuzetka, sudjeluju u igri skrivanja. Ana s mamom ima onaj odnos gdje se pravila uvijek malo rastežu — dok ne prizna što je stvar “oko ribljeg oka”.
Da, dinamika tih odnosa mijenja boje svakim poglavljem. S distance odraslih, oni su “samo djeca u igri”, ali zapravo gaze granicu između slučajnih poznanstava i onih od kojih se uče prve velike lekcije o ljudima. I na kraju — kad maske padnu i misterij se razvodni — to su još uvijek odnosi puni topline, kao makovnjača s previše maka i premalo šećera, ali domaća do kosti.
Stil i jezik djela
Iz prve stranice romana „Tajna ribljeg oka“, nije teško zaključiti da autorica zna kako se igra sa svakodnevnim jezikom i dječjom zadivljenošću svijetom. Stil… pa, zamislite zaboravljene ljetne dane dok vani mirišu lubenice i s prozora dopiru smijeh i šaptanja. Da, tako opušteno, nepretenciozno. Dijalozi nisu polirani — Ana i Tina zvuče kao djeca iz susjedstva, bez lažnih mudrosti koje odrasli ponekad vole „podmetnuti“ u ovakvim romanima. Upravo zbog toga čitatelj gotovo može čuti zvuk zvona lifta i osjetiti prašnjave stepenice pod nogama.
Autorica se ne boji upotrijebiti lokalizme ili starinske izraze, s ponekim „fakat“ ili „ajde, baš!“, iako nije sklona beskrajnim rečenicama — sve se kreće živahno, jasno, ritmično. Poznato? Bilo kojem čitatelju iz Hrvatske oživljava prizore iz zagrebačkih ili splitskih haustora ranih 2000-ih, taman da se razvuče osmijeh ili provuče sjećanje na ljetne praznike kad su svi bili mali detektivi.
Najveća snaga ovog romana leži u suptilnom humoru. Nema pretjeranih šala, ali mnoge zgode izazivaju blagi smijeh — recimo, situacija kad Tina pokušava prikriti strah glumeći da ju zanimaju stare tapete u haustoru ili kad mrmljaju o susjedu „koji možda ima tajni laboratorij, a zapravo samo skuplja limenke“. Takve sitnice čine atmosferu toplom i bliskom.
Naracija stalno balansira između unutarnjeg svijeta likova — pogotovo Ane, s njezinim razmišljanjima isprekidanima pitanjima i asocijacijama — i onog, hm, „običnog“ kvartovskog jezika. Rijetko kada roman za djecu pogodi baš ovu ravnotežu: rečenice su kratke, katkad zavijugaju u neočekivanom smjeru, kao da i same traže izlaz iz rutine.
Za kraj ovog segmenta — nije teško uočiti da se kroz cijelo djelo provlači lagana ironija prema odraslima, njihovim tajnama i tajni koju nikad ne razotkriju do kraja — pa ni čitatelji. I zato „Tajna ribljeg oka“ ostaje čitateljski mamac, napisan baš onim jezikom kojim se priče i danas šapuću ispod prozora, dok grad diše topli zrak ranog ljeta.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Postoji nešto zarazno u toj atmosferi kvartovske zgrade iz “Tajne ribljeg oka”. Nema teoretske šanse da netko tko je barem jednom osjetio miris vlažnih podruma ili slušao odjeke tuđih koraka po starim stubama, ovo ne prepoznaje i ne osjeti lagani trnac nostalgije. Likovi iskaču iz svake rečenice. Ana – baš onakva kakva bi i susjedova mala mogla biti – stalno nešto propitkuje i ne libi se, makar nagrabusila. Tina, njezina frendica od koje se ne zna očekuje li asistenciju ili još goru spačku, savršena je pratnja.
Ono što najviše ostaje u glavi jest iskrena dječja znatiželja. Čitatelj u trenutku, neizmjerno brzo, pohvata tko se kome ruga, tko potajno zavidi, a tko nosi pravu dozu straha pred “veliku tajnu” starog susjeda. U romanu nema patetike, čak ni kad curice pogriješe procjenu pa sve ispadne bezopasno – samo čisti, životni, pomalo smiješni dječji pokušaji hvatanja misterija. Dobar dio starijih se, naravno, ulovi kako prevrće očima na te “dječje gluposti”… i onda s tugom shvati da su možda upravo zbog toga pomalo otupjeli za svakodnevne male čudnovatosti.
Zavidna lakoća kojom autorica upliće humor (posebno one male, poluskriven‚ fore) izaziva otpor ozbiljnosti – nećete naići na lik koji je krajnje jednodimenzionalan ili bez vlastite fore. Igra svjetla i sjena kroz napete prizore, ona čuvena scena s mrežom u podrumu – bez pretjerivanja, tko voli stare teksture, gotovo može “pomirisati” mokru žicu i čuti kapanje s cijevi.
Vrijedi spomenuti da roman fino pogađa granicu između misterija i svakodnevnog iskustva. Nema tada interneta kao glavnog izvora odgovora – sve se rješava s nekoliko pogrešaka, pogrešnih procjena i povremenih prepirki. I upravo to daje uvjerljivost: zašto bi sve moralo završiti grandiozno kad su i male pobjede važne? Čitatelju to ostaje u glavi, možda čak i podsjeti na ona ljetna popodneva kad bi iz dosade izmislio vlastiti izazov.
Na kraju, “Tajna ribljeg oka” nudi osjećaj lakoće i sigurnosti, baš kao kad zaboravite zbog čega ste zapravo bili zabrinuti. I za kraj, postoji čudan poriv – zamisliti što se krije iza vrata vlastitog susjeda, sjetiti se starih nestašluka ili naprosto zaroniti u ono dječje povjerenje u prijatelja. U moru suvremenih “pametnih” avantura, ovo je knjiga koja još miriše na papir, ljeto i dobru staru znatiželju.